Kirij

Kirij, ₉₆Cm
Kirij u periodnom sistemu
Hemijski element, Simbol, Atomski broj	Kirij, Cm, 96
Serija	Aktinoidi
Grupa, Perioda, Blok	Ac, 7, f
Izgled	srebrenasto bijeli metal
Zastupljenost	0 %
Atomske osobine
Atomska masa	247,0703 u
Atomski radijus (izračunat)	174,3 (-) pm
Kovalentni radijus	169±3 pm
Van der Waalsov radijus	- pm
Elektronska konfiguracija	[Rn] 5f76d17s2
Broj elektrona u energetskom nivou	2, 8, 18, 32, 25, 9, 2
1. energija ionizacije	581 kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanje	čvrsto
Kristalna struktura	heksagonalna
Gustoća	13510 kg/m3
Magnetizam	?
Tačka topljenja	1613 K (1340 °C)
Tačka ključanja	3383 K (3110 °C)
Molarni volumen	18,05 · 10-6 m3/mol
Toplota isparavanja	- kJ/mol
Toplota topljenja	15 kJ/mol
Pritisak pare	10 Pa pri 1982 K
Brzina zvuka	m/s
Toplotna provodljivost	10 W/(m · K) kod 300 K
Hemijske osobine
Oksidacioni broj	2, 3, 4
Elektrodni potencijal	−2,06 V; (Cm3+ + 3e− → Cm)
Elektronegativnost	1,3 (Pauling-skala)
Izotopi
Sigurnosno obavještenje
Oznake upozorenja;	Oznaka upozorenja nepoznata
	Oznaka upozorenja nepoznata
Obavještenja o riziku i sigurnosti	R: /; S: /
Ostala upozorenja
Radioaktivnost
	Radioaktivni element; Radioaktivni element
	Ako je moguće i u upotrebi, koriste se osnovne SI jedinice.; Ako nije drugačije označeno, svi podaci dobijeni su mjerenjima u normalnim uvjetima.

Kirij (latinski: curium) jest vještački hemijski element sa simbolom Cm i atomskim brojem 96. U periodnom sistemu nalazi se u grupi aktinoida (7. perioda, f-blok) i ubraja se u transuranijske elemente. Ime je dobio po prezimenu hemičara bračnog para Marie i Pierre Curie.

Kirij je radioaktivni, srebreno-svijetli veoma tvrdi metal. Nastaje u nuklearnim reaktorima. Iz jedne tone potrošenog nuklearnog goriva nastaje oko 20 grama ovog elementa. Prvi put je dobijen u ljeto 1944. iz lakšeg elementa plutonija, međutim njegovo otkriće je objavljeno naknadno, kada je njegov pronalazač Glenn T. Seaborg na gostovanju u jednoj radio emisiji za djecu spomenuo postojanje ovog elementa, u odgovoru na pitanja mlađih slušalaca da li je otkriven neki novi element.

Ovaj element je vrlo snažan alfa-emiter. Zbog velike količine toplote koje emitira tokom svog raspada, našao je primjenu u baterijama na bazi radionuklida. Osim toga, koristi se i za dobijanje izotopa ²³⁸Pu koji se koristi za baterije koje ne emitiraju gama zračenje, poput onih u pacemakerima. Kirij je također polazni materijal za dobijanje viših tranuranijskih i transaktinoidinih elemenata. Služi kao izvor alfa-zraka u rendgenskim spektrometrima, s kojima su, između ostalih, opremljene sonde poput rovera na Marsu: Mars Pathfindera, Spirita i Opportunityja, pomoću kojih one mogu hemijski analizirati stijene na Marsu, a sličnim uređajem opremljena je i sonda Philae na svemirskoj letjelici Rosetta, koja je korištena pri analizi površine komete 67P/C–G.

Historija

60-inčni ciklotron

Kirij su na ljeto 1944. otkrili Glenn T. Seaborg sa svojim saradnicima Ralph A. Jamesom i Albertom Ghiorsom. U seriji pokusa koristili su 60-inčni ciklotron na Univerzitetu Kalifornije u Berkeleyju. Nakon neptunija i plutonija, bio je to treći tranuranijski element otkriven nakon 1940. godine. Njegova sinteza desila se mnogo prije nego što je sintetiziran element koji se u perodnom sistemu nalazi jedno mjesto prije kirija, americija.^[4]^[5]

Za dobijanje novog elementa korišteni su pretežno oksidi polaznih elemenata. U tom procesu, najprije se rastvor plutonij-nitrata (i to izotopa ²³⁹Pu) nanosio na foliju načinjenu od platine, površine oko 0,5 cm². Nakon toga rastvor je isparavao a ostatak se žario do nastanka oksida (PuO₂). Nakon bombardiranja uzorka u ciklotronu, on se rastvarao sa dušičnom kiselinom te ponovno pomoću koncentriranog vodenog rastvora amonij-hidroksida da bi se istaložio u vidu hidroksida. Ostatak se rastvarao u perhlornoj kiselini. Daljnji tok odvajanja slijedio je pomoću ionskih izmjenjivača. U nizu eksperimenata nastajala su dva različita izotopa: ²⁴²Cm i²⁴⁰Cm.

Prvi izotop ²⁴²Cm dobijen je u julu/augustu 1944. nakon bombardiranja uzorka ²³⁹Pu alfa-česticama. Pri tome je u takozvanoj (α,n)-reakciji nastajao željeni izotop i jedan neutron:

\mathrm {^{239\!\,}_{\ 94}Pu\ +\ _{2}^{4}He\ \longrightarrow \ _{\ 96}^{242}Cm\ +\ _{0}^{1}n}

Nesumnjiva identifikacija novog elementa izvršena je na osnovu karakterističnih nivoa energije emitiranih alfa-čestica pri raspadu. Vrijeme poluraspada tih alfa-raspada prvobitno je procijenjeno na oko 150 dana (162,8 dana^[6] po aktuelnim podacima).

\mathrm {^{242}_{\ 96}Cm\ \longrightarrow \ _{\ 94}^{238}Pu\ +\ _{2}^{4}He}

Drugi, kratkoživući izotop ²⁴⁰Cm, koji je također nastao bombardiranjem plutonija ²³⁹Pu alfa-česticama, otkriven je tek kasnije u martu 1945. godine:

\mathrm {^{239}_{\ 94}Pu\ +\ _{2}^{4}He\ \longrightarrow \ _{\ 96}^{240}Cm\ +\ 3\ _{0}^{1}n}

Vrijeme poluraspada ovog izotopa najprije je procijenjeno na 26,7 dana (dok je prema aktuelnim podacima izmjereno 27 dana^[6]).

Zbog Drugog svjetskog rata koji je tada trajao, otkriće novog elementa nije odmah objavljeno. Za postojanje ovog elementa javnost je saznala na neobičan način: u američkoj radio emisiji Quiz Kids, 11. novembra 1945. jedan od mlađih slušalaca upitao je čuvenog Glenna Seaborga koji je tom prilikom bio gost, da li je tokom Drugog svjetskog rata u sklopu istraživanja nuklearnog oružja otkriven neki novi element. Seaborg je potvrdno odgovorio na pitanje i time je istovremeno otkrio i postojanje elementa sa sljedećim najmanjim atomskim brojem, americija.^[7] Ova objava desila se prije zvaničnog izvještaja podnesenog na simpoziju Američkog hemijskog društva.

Otkriće kirija (izotopa ²⁴²Cm i ²⁴⁰Cm), njegovo dobijanje i spojevi kasnije su patentirani pod nazivom Element 96 and compositions thereof, pri čemu se kao pronalazač pojavljuje samo Glenn T. Seaborg.^[8] Ime kirij izabrano je analogno imenu elementa gadolinija, metalu rijetkih zemalja, koji se u periodnom sistemu elemenata nalazi tačno iznad kirija. Odabirom imena ukazana je čast bračnom paru Pierreu i Mariji Curie, čiji je naučni rad bio ključna prekretnica u istraživanju radioaktivnosti. Time je nastavljen trend davanja imena gadolinija, koji je također dobio ime po poznatom istraživaču rijetkih zemalja, Johanu Gadolinu.^[4]

Prve mjerljive količine ovog elementa sačinili su Louis B. Werner i Isadore Perlman 1947. u obliku hidroksida. Radilo se o 40 μg izotopa ²⁴²Cm koji je nastao bombardiranjem izotopa americija ²⁴¹Am.^[9] U elementarnom obliku dobijen je tek 1951. reakcijom redukcije kirij(III)-fluorida sa barijem.^[10]^[11]

Osobine

U periodnom sistemu, kirij sa atomskim brojem 96 nalazi se u grupi aktinoida, njegov prethodnik je americij, a naredni element je berkelij. Njegov analog u grupi lantanoida je gadolinij.

Fizičke

Kirij je vještački, radioaktivni metal. Dosta je tvrd, a po izgledu je srebrenasto-bijel slično kao i gadolinij, njegov analog među lantanoidima. I pod drugim fizičkim i hemijskim osobinama, kirij mu dosta nalikuje. Njegova tačka topljenja iznosi 1340 °C što je znatno više nego kod prethodnih transuranijskih elemenata: neptunija (637 °C^[12]), plutonija (639 °C) i americija (1173 °C). U usporedbi s prethodnim, gadolinij se topi pri 1312 °C. Tačka ključanja kirij iznosi 3110 °C.

Pri standardnim uslovima temperature i pritiska kirij postoji samo u obliku α-Cm alotropske modifikacije. Kristalizira se u heksagonalnom kristalnom sistemu u prostornoj grupi P6₃/mmc sa parametrima rešetke a = 365 pm i c = 1182 pm kao i četiri formulske jedinice po elementarnoj ćeliji.^[13] Kristalna struktura sastoji se iz dvostrukog heksagonalnog, kuglastog gustog pakovanja gdje se slojevi redaju po principu ABAC pa je prema tome izotip strukture lantana α-La.

Pri pritisku iznad 23 GPa, α-Cm prelazi u β-Cm. Beta modifikacija se kristalizira u kubičnom kristalnom sistemu u prostornoj grupi Fm $\scriptstyle {\overline {\mathbb {3} }}$ m sa parametrom rešetke a = 493 pm,^[13] što odgovara kubičnoj plošno-centriranoj rešetki (fcc) odnosno kubičnoj gusto pakovanoj kuglastoj rešetki sa redoslijedom ABC.

Fluorescencija pobuđenih Cm(III) iona dostatno je dugovječna, da bi se iskoristila za lasersku spektroskopiju fluorescencijom.^[14] Dugo trajanje fluorescencije vjerovatno je uzrokovano velikom energetskom prazninom između osnovnog stanja ⁸S_7/2 i prvog pobuđenog stanja ⁶D_7/2. To omogućava ciljanu detekciju spojeva kirija, jer nakon određenog vremena kratkotrajni procesi fluorescencije drugih metalnih iona i organskih supstanci počinju blijediti.^[15]

Hemijske

Najstabilnije oksidacijsko stanje kirija je +3. U nekim spojevima ponekad se može javiti i u oksidacijskom stanju +4.^[16]^[17] U hemijskom smislu dosta je sličan americiju i mnogim lantanoidima. U razblaženim vodenim rastvorima, ion Cm³⁺ je bezbojan a ion Cm⁴⁺ svijetlo žut.^[1] U jače koncentriranim rastvorima, i ion Cm³⁺ je također svijetlo žut.^[5]^[18]^[19]

Ioni kirija spadaju u jake Lewisove kiseline, zbog čega najstabilnije komplekse gradi sa jakim bazama.^[20] Pri tome građenje kompleksa sadrži vrlo nizak udio kovalentne veze i uglavnom se zasniva na ionskoj vezi. U svojim osobinama kompleksiranja, kirij se razlikuje od ranije otkrivenih aktinoida poput torija i uranija, a i po tome jako sliči lantanoidima.^[21]

Izotopi

Kirij nema niti jedan stabilan izotop već su mu svi radioaktivni. Do danas je poznato dvadeset izotopa i sedam nuklearnih izomera ovog elementa između ²³³Cm i ²⁵²Cm.^[6] Najduže vrijeme poluraspada imaju ²⁴⁷Cm koje iznosi 15,6 miliona godina, te ²⁴⁸Cm sa 348 hiljada godina. Osim njih, izotopi sa nešto dužim vremenima poluraspada su ²⁴⁵Cm (8.500 godina), ²⁵⁰Cm (8.300 godina) i ²⁴⁶Cm (4.760 godina). Pri tome je izotop ²⁵⁰Cm donekle poseban jer se njegov radioaktivni raspad pretežno (oko 86%) sastoji iz spontanog raspada. Izotopi kirija koji se tehnički najčešće koriste su ²⁴²Cm sa vremenom poluraspada od 162,8 dana i ²⁴⁴Cm sa 18,1 godina.

Poprečni presjeci za inducirani raspad putem termičkih neutrona iznose:^[22] za ²⁴²Cm oko 5 b, ²⁴³Cm 620 b, ²⁴⁴Cm 1,1 b, ²⁴⁵Cm 2100 b, ²⁴⁶Cm 0,16 b, ²⁴⁷Cm 82 b i za ²⁴⁸Cm 0,36 b. Ovo odgovara pravilu, prema kojem se većina transuranijskih nuklida sa neparnim brojem neutrona "termički lahko cijepa".

Rasprostranjenost

Najduže živući izotop ²⁴⁷Cm ima vrijeme poluraspada od 15,6 miliona godina. Iz tog razloga, sav primordijalni kirij, koji je postojao na Zemlji za vrijeme njenog nastanka, u međuvremenu se raspao. Kirij se danas dobija vještački u svrhu naučnih ispitivanja u vrlo malim količinama. Osim toga, u vrlo malim količinama nastaje i tokom trošenja nuklearnog goriva u reaktorima. Kirij koji je dospio u okolinu, najvećim dijelom je nastao tokom atmosferskih testova nuklearnog oružja do 1980. godine. Na nekim lokacijama izmjerene su značajne količine ovog elementa, čiji uzrok su pretežno nuklearne nesreće i drugi testovi atomskog oružja. Međutim, prirodnoj pozadinskoj radioaktivnosti na Zemlji, kirij ne pridonosi gotovo nikako.^[23]

Tokom prvog otkrića elemenata ajnštajnija i fermija u ostacima prve američke hidrogenske bombe Ivy Mike, koja je eksplodirala 1. novembra 1952. na atolu Eniwetok, pored plutonija i americija, pronađeni su i izotopi kirija, berkelija i kalifornija: prije svega izotopi ²⁴⁵Cm i ²⁴⁶Cm, a u znatno manjoj mjeri izotopi ²⁴⁷Cm i ²⁴⁸Cm, dok je izotop ²⁴⁹Cm nađen samo u tragovima. Iz razloga čuvanja vojnih tajni, rezultati testova objavljeni su tek 1956. godine.^[24]

Dobijanje

U vrlo malim količinama, kirij nastaje u nuklearnim reaktorima. U svijetu je danas dostupan u količinama od nekoliko kilograma, pri čemu se cijena izotopa ²⁴⁴Cm odnosno ²⁴⁸Cm kreće oko 160 US$ po mikrogramu.^[25] U nuklearnim reaktorima nastaje tokom serije nuklearnih raspada izotopa uranija ²³⁸U. Pri tome je jedan od najvažnijih koraka reakcija zahvata neutrona odnosno (n,γ), pri kojoj nastali pobuđeni "kćerka"-nuklid prelazi u osnovno stanje emitiranjem γ-kvanta. Slobodni neutroni neophodni za to nastaju nuklearnim raspadom drugog jezgra u reaktoru. U takvom nuklearno-hemijskom procesu naprije nastaje izotop plutonija ²³⁹Pu putem (n,γ)-reakcije nakon koje slijede dva β⁻ raspada. U oplodnim reaktorima ovaj proces se koristi za "oplođivanje" novog nuklearnog materijala.

\mathrm {^{238}_{\ 92}U\ {\xrightarrow {(n,\gamma )}}\ _{\ 92}^{239}U\ {\xrightarrow[{23,5\ min}]{\beta ^{-}}}\ _{\ 93}^{239}Np\ {\xrightarrow[{2,3565\ d}]{\beta ^{-}}}\ _{\ 94}^{239}Pu}

navedena vremena su vremena poluraspada.

Dvije daljnje (n,γ)-reakcije nakon kojih slijedi β⁻ raspad daju izotop americija ²⁴¹Am. Nakon ponovno jedne (n,γ)-reakcije i sljedećeg β⁻ raspada napokon nastaje ²⁴²Cm.

\mathrm {^{239}_{\ 94}Pu\ {\xrightarrow {2(n,\gamma )}}\ _{\ 94}^{241}Pu\ {\xrightarrow[{14,35\ a}]{\beta ^{-}}}\ _{\ 95}^{241}Am\ {\xrightarrow {(n,\gamma )}}\ _{\ 95}^{242}Am\ {\xrightarrow[{16,02\ h}]{\beta ^{-}}}\ _{\ 96}^{242}Cm}

U svrhu istraživanja, kirij se na efikasniji način ciljano može dobiti iz plutonija, a koji je dostupan u većim količinama u potrošenom nuklearnom gorivu. On se prvo izlaže zračenju nekog izvora neutrona a koji ima snažan tok neutrona. Pošto su pri tome mogući znatno snažniji tokovi neutrona nego u nuklearnim reaktorima, u tom slučaju preovladava nešto drugačiji tok reakcije nego ranije prikazani. Iz ²³⁹Pu tokom četiri uzastopne (n,γ)-reakcije nastaje ²⁴³Pu, a koji β-raspadom uz vrijeme poluraspada od 4,96 sati raspada se na izotop americija ²⁴³Am. Nakon daljnje (n,γ)-reakcije nastali ²⁴⁴Am ponovno putem β-raspada prelazi u ²⁴⁴Cm uz vrijeme poluraspada od 10,1 sati.^[5]

\mathrm {^{239}_{\ 94}Pu\ {\xrightarrow {4(n,\gamma )}}\ _{\ 94}^{243}Pu\ {\xrightarrow[{4,956\ h}]{\beta ^{-}}}\ _{\ 95}^{243}Am\ {\xrightarrow {(n,\gamma )}}\ _{\ 95}^{244}Am\ {\xrightarrow[{10,1\ h}]{\beta ^{-}}}\ _{\ 96}^{244}Cm}

\mathrm {^{244}_{\ 96}Cm\ {\xrightarrow[{18,11\ a}]{\alpha }}\ _{\ 94}^{240}Pu}

Ova reakcija odvija se i u gorivu u nuklearnim centralama, tako da se izotop ²⁴⁴Cm može dobiti i preradom potrošenog nuklearnog goriva.

Reference

^ ^a ^b Arnold F. Holleman, Nils Wiberg (2007). Lehrbuch der Anorganischen Chemie (102 izd.). Berlin: de Gruyter. str. 2149. ISBN 978-3-11-017770-1.
^ Harry H. Binder (1999). Lexikon der chemischen Elemente. Stuttgart: S. Hirzel Verlag. str. 174–178. ISBN 3-7776-0736-3.
^ EU ovaj element još uvijek nije stavila na spisak opasnih elemenata, međutim trenutno nije moguće pronaći pouzdani izvor ili literaturu o opasnim svojstvima ove supstance. Radioaktivnost ne spada u opasna svojstva koja se ovdje navode.
^ ^a ^b G. T. Seaborg, R. A. James, A. Ghiorso: The New Element Curium (Atomic Number 96), NNES PPR (National Nuclear Energy Series, Plutonium Project Record), vol. 14 B, The Transuranium Elements: Research Papers, Paper No. 22.2, McGraw-Hill Book Co., Inc., New York, 1949 (sažetak; transkript (januar 1948), PDF).
^ ^a ^b ^c Gregg J. Lumetta, Major C. Thompson, Robert A. Penneman, P. Gary Eller (2006). "Curium". u Lester R. Morss, Norman M. Edelstein, Jean Fuger (ured.). The Chemistry of the Actinide and Transactinide Elements (PDF). Dordrecht: Springer. str. 1397–1443. doi:10.1007/1-4020-3598-5_9. ISBN 1-4020-3555-1. Arhivirano s originala (PDF), 17. 7. 2010. Pristupljeno 28. 12. 2017.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
^ ^a ^b ^c G. Audi, O. Bersillon, J. Blachot, A. H. Wapstra (2003). "The NUBASE evaluation of nuclear and decay properties" (PDF). Nuclear Physics A (729): 3–128. Arhivirano s originala (pdf), 20. 7. 2011. Pristupljeno 3. 1. 2018.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
^ Rachel Sheremeta Pepling: Americium, Chemical & Engineering News, 2003.
^ US Patent 3161462, Glenn T. Seaborg, "Element 96 and compositions thereof", izdan 15. 12. 1964
^ L. B. Werner, I. Perlman: Isolation of Curium, NNES PPR (National Nuclear Energy Series, Plutonium Project Record), vol. 14 B, The Transuranium Elements: Research Papers, Paper No. 22.5, McGraw-Hill Book Co., Inc., New York, 1949.
^ J. C. Wallmann, W. W. T. Crane, B. B. Cunningham (1951). "The Preparation and Some Properties of Curium Metal". J. Am. Chem. Soc. 73 (1): 493–494. doi:10.1021/ja01145a537.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
^ L. B. Werner, I. Perlman (1951). "First Isolation of Curium". J. Am. Chem. Soc. 73 (11): 5215–5217. doi:10.1021/ja01155a063.
^ WebElements Periodic Table of the Elements: Neptunium physical properties.
^ ^a ^b V. Milman, B. Winkler, C. J. Pickard (2003). "Crystal Structures of Curium Compounds: An ab initio study". Journal of Nuclear Materials. 322 (2–3): 165–179. doi:10.1016/S0022-3115(03)00321-0.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
^ M. A. Denecke, A. Rossberg, P. J. Panak, M. Weigl, B. Schimmelpfennig, A. Geist (2005). "Characterization and Comparison of Cm(III) and Eu(III) Complexed with 2,6-Di(5,6-dipropyl-1,2,4-triazin-3-yl)pyridine Using EXAFS, TRFLS, and Quantum-Chemical Methods". Inorg. Chem. 44: 8418–8425. doi:10.1021/ic0511726.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
^ J.-C. G. Bünzli, G. R. Choppin (1989). Lanthanide Probes in Life, Chemical and Earth Sciences: Theory and Practice. Amsterdam: Elsevier.
^ Thomas K. Keenan (1961). "First Observation of Aqueous Tetravalent Curium". J. Am. Chem. Soc. 83 (17): 3719–3720. doi:10.1021/ja01478a039.
^ L. B. Asprey, F. H. Ellinger, S. Fried, W. H. Zachariasen (1955). "Evidence for Quadrivalent Curium. X-ray Data on Curium Oxides". J. Am. Chem. Soc. 77 (6): 1707–1708. doi:10.1021/ja01611a108.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
^ C. Keller (1971). The Chemistry of the Transuranium Elements. Weinheim: Verlag Chemie. str. 544.
^ David R. Lide, ured. (1997). CRC Handbook of Chemistry and Physics (78 izd.). Boca Raton: CRC Press. str. 4–9.
^ M. P. Jensen, A. H. Bond (2002). "Comparison of Covalency in the Complexes of Trivalent Actinide and Lanthanide Cations". J. Am. Chem. Soc. 124 (33): 9870–9877. doi:10.1021/ja0178620.
^ G. T. Seaborg (1993). "Overview of the Actinide and Lanthanide (the f) Elements". Radiochim. Acta. 61: 115–122. doi:10.1524/ract.1993.61.34.115.
^ G. Pfennig, H. Klewe-Nebenius, W. Seelmann-Eggebert, ured. (1998). Karlsruher Nuklidkarte (6 izd.).CS1 održavanje: više imena: editors list (link)
^ "Lenntech (Curium)". Pristupljeno 6. 1. 2018.
^ P. R. Fields, M. H. Studier, H. Diamond, J. F. Mech, M. G. Inghram, G. L. Pyle; et al. (1956). "Transplutonium Elements in Thermonuclear Test Debris". Physical Review. 102 (1): 180–182. doi:10.1103/PhysRev.102.180. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
^ Informacije o elementu kiriju Arhivirano 1. 11. 2010. na Wayback Machine, www.speclab.com (engl.)

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Kirij

[arnold-1] Arnold F. Holleman, Nils Wiberg (2007). Lehrbuch der Anorganischen Chemie (102 izd.). Berlin: de Gruyter. str. 2149. ISBN 978-3-11-017770-1.

[harry-2] Harry H. Binder (1999). Lexikon der chemischen Elemente. Stuttgart: S. Hirzel Verlag. str. 174–178. ISBN 3-7776-0736-3.

[3] EU ovaj element još uvijek nije stavila na spisak opasnih elemenata, međutim trenutno nije moguće pronaći pouzdani izvor ili literaturu o opasnim svojstvima ove supstance. Radioaktivnost ne spada u opasna svojstva koja se ovdje navode.

[E96-4] G. T. Seaborg, R. A. James, A. Ghiorso: The New Element Curium (Atomic Number 96), NNES PPR (National Nuclear Energy Series, Plutonium Project Record), vol. 14 B, The Transuranium Elements: Research Papers, Paper No. 22.2, McGraw-Hill Book Co., Inc., New York, 1949 (sažetak; transkript (januar 1948), PDF).

[Morrs-5] Gregg J. Lumetta, Major C. Thompson, Robert A. Penneman, P. Gary Eller (2006). "Curium". u Lester R. Morss, Norman M. Edelstein, Jean Fuger (ured.). The Chemistry of the Actinide and Transactinide Elements (PDF). Dordrecht: Springer. str. 1397–1443. doi:10.1007/1-4020-3598-5_9. ISBN 1-4020-3555-1. Arhivirano s originala (PDF), 17. 7. 2010. Pristupljeno 28. 12. 2017.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)

[nubase-6] G. Audi, O. Bersillon, J. Blachot, A. H. Wapstra (2003). "The NUBASE evaluation of nuclear and decay properties" (PDF). Nuclear Physics A (729): 3–128. Arhivirano s originala (pdf), 20. 7. 2011. Pristupljeno 3. 1. 2018.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)

[sheremeta-7] Rachel Sheremeta Pepling: Americium, Chemical & Engineering News, 2003.

[us3161462-8] US Patent 3161462, Glenn T. Seaborg, "Element 96 and compositions thereof", izdan 15. 12. 1964

[perlizo-9] L. B. Werner, I. Perlman: Isolation of Curium, NNES PPR (National Nuclear Energy Series, Plutonium Project Record), vol. 14 B, The Transuranium Elements: Research Papers, Paper No. 22.5, McGraw-Hill Book Co., Inc., New York, 1949.

[CM_METALL-10] J. C. Wallmann, W. W. T. Crane, B. B. Cunningham (1951). "The Preparation and Some Properties of Curium Metal". J. Am. Chem. Soc. 73 (1): 493–494. doi:10.1021/ja01145a537.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)

[perlprv-11] L. B. Werner, I. Perlman (1951). "First Isolation of Curium". J. Am. Chem. Soc. 73 (11): 5215–5217. doi:10.1021/ja01155a063.

[webelem-12] WebElements Periodic Table of the Elements: Neptunium physical properties.

[Milman-13] V. Milman, B. Winkler, C. J. Pickard (2003). "Crystal Structures of Curium Compounds: An ab initio study". Journal of Nuclear Materials. 322 (2–3): 165–179. doi:10.1016/S0022-3115(03)00321-0.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)

[denecke-14] M. A. Denecke, A. Rossberg, P. J. Panak, M. Weigl, B. Schimmelpfennig, A. Geist (2005). "Characterization and Comparison of Cm(III) and Eu(III) Complexed with 2,6-Di(5,6-dipropyl-1,2,4-triazin-3-yl)pyridine Using EXAFS, TRFLS, and Quantum-Chemical Methods". Inorg. Chem. 44: 8418–8425. doi:10.1021/ic0511726.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)

[bunzli-15] J.-C. G. Bünzli, G. R. Choppin (1989). Lanthanide Probes in Life, Chemical and Earth Sciences: Theory and Practice. Amsterdam: Elsevier.

[Keenan-16] Thomas K. Keenan (1961). "First Observation of Aqueous Tetravalent Curium". J. Am. Chem. Soc. 83 (17): 3719–3720. doi:10.1021/ja01478a039.

[asprey-17] L. B. Asprey, F. H. Ellinger, S. Fried, W. H. Zachariasen (1955). "Evidence for Quadrivalent Curium. X-ray Data on Curium Oxides". J. Am. Chem. Soc. 77 (6): 1707–1708. doi:10.1021/ja01611a108.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)

[keller-18] C. Keller (1971). The Chemistry of the Transuranium Elements. Weinheim: Verlag Chemie. str. 544.

[crc78-19] David R. Lide, ured. (1997). CRC Handbook of Chemistry and Physics (78 izd.). Boca Raton: CRC Press. str. 4–9.

[Jensen-20] M. P. Jensen, A. H. Bond (2002). "Comparison of Covalency in the Complexes of Trivalent Actinide and Lanthanide Cations". J. Am. Chem. Soc. 124 (33): 9870–9877. doi:10.1021/ja0178620.

[Overview-21] G. T. Seaborg (1993). "Overview of the Actinide and Lanthanide (the f) Elements". Radiochim. Acta. 61: 115–122. doi:10.1524/ract.1993.61.34.115.

[Klewe-22] G. Pfennig, H. Klewe-Nebenius, W. Seelmann-Eggebert, ured. (1998). Karlsruher Nuklidkarte (6 izd.).CS1 održavanje: više imena: editors list (link)

[lenntech-23] "Lenntech (Curium)". Pristupljeno 6. 1. 2018.

[diamond-24] P. R. Fields, M. H. Studier, H. Diamond, J. F. Mech, M. G. Inghram, G. L. Pyle; et al. (1956). "Transplutonium Elements in Thermonuclear Test Debris". Physical Review. 102 (1): 180–182. doi:10.1103/PhysRev.102.180. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)

[speclab-25] Informacije o elementu kiriju Arhivirano 1. 11. 2010. na Wayback Machine, www.speclab.com (engl.)

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]

[14]

[15]

[16]

[17]

[18]

[19]

[20]

[21]

[22]

[23]

[24]

[25]