Wikipedia

Bošnjačko-hrvatski sukob

sukob između RBiH i HZHB u Ratu u BiH
(Preusmjereno sa Hrvatsko-bošnjački sukob)

Bošnjačko-hrvatski sukob ili Hrvatsko-bošnjački sukob, često nazvan i Rat u ratu, bio je sukob između Republike Bosne i Hercegovine i samoproglašene Hrvatske zajednice Herceg-Bosna koju je podržavala Republika Hrvatska. Trajao je od 19. juna 1992.[3] do 23. februara 1994. godine.

Bošnjačko-hrvatski sukob
Rat u Bosni i Hercegovini
Rat u SFRJ
Od gore desno u smjeru kazaljke na satu: ostaci Starog Mosta u Mostaru, zamijenjeni kablovima; Francuski artiljerijski odred IFOR-a, u patroli kod Mostara; hrvatsko spomen obilježje u Vitezu; bošnjačko spomen obilježje u Starom Vitezu; pogled na Novi Travnik za vrijeme rata.
Datum18. oktobar 1992 – 18. mart 1994.
LokacijaBosna i Hercegovina, većinom u srednjoj Bosni i dolini rijeke Neretve.
IshodVašingtonski sporazum
Promjene teritorijaUspostavljanje Federacije Bosne i Hercegovine.
Sukobljene strane
Hrvatska Republika Herceg-Bosna
Hrvatska		 Republika Bosna i Hercegovina
Komandanti
Hrvatska Franjo Tuđman
Hrvatska Gojko Šušak
Hrvatska Janko Bobetko
Hrvatska Republika Herceg-Bosna Mate Boban
Hrvatska Republika Herceg-Bosna Milivoj Petković
Hrvatska Republika Herceg-Bosna Slobodan Praljak
Hrvatska Republika Herceg-Bosna Ante Roso
Hrvatska Republika Herceg-Bosna Valentin Ćorić		 Bosna i Hercegovina Alija Izetbegović
Bosna i Hercegovina Sefer Halilović
Bosna i Hercegovina Rasim Delić
Bosna i Hercegovina Enver Hadžihasanović
Bosna i Hercegovina Arif Pašalić
Bosna i Hercegovina Mehmed Alagić
Vojne jedinice
40.000–50.000 (1993)[1] 100.000–120.000 (1993)[2]

Sukob je eskalirao u Srednjoj Bosni i uskoro se proširio na Hercegovinu, ali nije prerastao u sveopšti rat između Bošnjaka i Hrvata jer su na ostalim frontovima kao u Bihaću, Sarajevu i Tešnju ostali u savezništvu. Primirjem 23. februara 1994. zaustavljen je sukob, a okončan potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma 18. marta 1994. Sporazumom je oformljena Federacija Bosne i Hercegovine i omogućeno zajedničko djelovanje protiv Vojske Republike Srpske i Srpske vojske Krajine što će biti prekretnica koja je dovela do završetka rata u Bosni i Hercegovini.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio je 17 HVO i Herceg-Bosanskih zvaničnika, od kojih je šestero osuđeno za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je za cilj imao pripajanje Hrvatskoj ili kontrolu nad dijelovima Bosne i Hercegovine gdje je hrvatski narod činio većinu. Dva zvaničnika Armije Republike Bosne i Hercegovine su osuđena za ratne zločine. Sud je također presudio da je sukob imao međunarodni karakter jer je Hrvatska imala potpunu kontrolu nad jedinicama HVO-a.

Situacija prije sukoba

Mate Boban, vođa bosanskohercegovackih Hrvata, ubrzo bacivši u sjenu legalno izabrane predstavnike Hrvata, Kljujića i Borasa proglašava hrvatsku državu u zapadnoj Hercegovini 18. novembra 1991. godine pod imenom Hrvatska zajednica Herceg-Bosna sa vlastitim oružanim snagama, koja je kasnije, 28. augusta 1993. preimenovana u Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu.[nedostaje referenca]

Dana 17. juna 1992. hrvatske snage su porazile srpsku vojsku u potpunosti u Mostaru i zauzeli pojas hercegovačke teritorije duž istočne obale rijeke.[nedostaje referenca]

Mate Boban je zaveo hrvatski sistem lokalne uprave, hrvatski školski sistem, i hrvatski je postao zvanični jezik. Hrvatski dinar je već 1991. godine, zamijenio jugoslavenski dinar. HDZ BiH je pretvorio Herceg-Bosnu u jednopartijsku, etničku državu hrvatskog naroda. Hrvatska policija je često šikanirala mostarski studio Radija BiH, a s vremena na vrijeme ga je i zatvarala. Policija je postavila barikade po cijelom gradu. Bošnjacima nije bilo dozvoljeno da se slobodno kreću.[nedostaje referenca]

Armija RBiH uspjela je odbraniti ključne dijelove teritorija Republike, industrijske i urbane centre, ali nisu uspjele riješiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija, te pitanje zajedničkog komandovanja i usklađivanja ratnih ciljeva Armije RBiH i HVO-a. HVO je dobijao naoružanje i druge potrepštine iz Zagreba, preko HDZ-a Hercegovine.

Armija RBiH je do augusta 1992. godine izvršila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najveći problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na području koje je smatrao da pripada Herceg-Bosni, na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH jedinice HVO-a su prihvaćene kao dio oružanih snaga BiH.[nedostaje referenca]

 
Faksimil Proglasa Blaža Kraljevića protiv podjele RBiH, kojeg su vojnici HOS-a dijelili stanovništvu

Zapovjednik tada HOS-a Hercegovine, pukovnik Blaž Kraljević koji se stavio pod komandu Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, 9. maja 1992. izdaje proglas protiv podjele Bosne i Hercegovine. Dana 20. juna 1992. godine HVO napada Gornji Vakuf i Novi Travnik. Nakon što je 6. augusta HOS zauzeo dijelove općine Trebinje, Mate Boban je pozvao Blaža Kraljevića na sastanak u Mostaru, dana 9. augusta 1992. Vinko Martinović Štela odveo je generala Kraljevića na mjesto sastanka. Sastanku je navodno prisustvovao i ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Pri povratku sa sastanka Blaž Kraljević je sa osam zamjenika Hrvatskih odbrambenih snaga (Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović) upao u unaprijed postavljenu zasjedu Hrvatskog vijeća odbrane. Kraljevićeva pratnja je zasuta vatrom iz automatskih pušaka. Vodstvo Hrvatskih odbrambenih snaga bilo je likvidirano, a samim tim i dio hrvatske frakcije odane Republici Bosni i Hercegovini.

Do novog sukoba između Armije RBiH i HVO-a dolazi 23. oktobra 1992, kada snage HVO-a ulaze u Prozor, do tada pod nadzorom Armije RBiH, i zauzimaju ga, a pri tome etnički čiste Bošnjake s područja općine (sela Here, Šćipe, Kute, Varvara, te grad Prozor). Izbjeglice iz Prozora dolaze u Gornji Vakuf, nakon čega HVO ponovo pokušava da osvoji Gornji Vakuf radi vojno-strateškog značaja, kojim se povezuje Hercegovina sa Srednjom Bosnom.

Nekoliko dana kasnije, 29. oktobra 1992, srpske snage zauzimaju Jajce, što je njihov posljednji veći teritorijalni dobitak do 1995. godine. Srbi su ušli u Jajce dok je 40.000 bošnjačkih i hrvatskih građana Jajca bježalo u pravcu Travnika.

U Kiseljaku, gradu sa hrvatskom većinom na zapadnom obodu Sarajeva, tvrdokorni nacionalisti na čelu sa Ivicom Rajićem, lojalni hercegovačkim Hrvatima, preuzeli su kontrolu nad lokalnom vladom i HVO. Oni su uveliko sarađivali sa Srbima, koji su držali Sarajevo pod opsadom. Takva situacija je odgovarala hrvatskoj vlasti u Kiseljaku, jer su razvili sistem kartela održavajući vještački visoke cijene robe na crnom tržistu u Sarajevu, na način da su robu kupovali od Srba i preprodavali je po znatno višim cijenama švercerima u opkoljenom Sarajevu, što je za obične građane grada bilo pogubno.

U mjesecu decembru 1992. godine dolazi do velikog priliva pripadnika HVO-a i HV u Gornji Vakuf, pretežno iz zapadne Hercegovine, pod izgovorom da se spremaju za ratišta na Kupresu i Bugojnu. U Gornji Vakuf su pristigle hrvatske jedinice iz sljedećih mjesta: Posušje, Široki Brijeg, Grude, Imotski, Mostar, Livno, Tomislavgrad, te Prozor. MKSJ je u predmetu Kordić i Čerkez zaključio da je 10. januara 1993, komandant HVO-a u Gornjem Vakufu, Luka Šekerija, poslao zahtjev sa oznakom Vojna tajna - Strogo povjerljivo pukovniku Tihomiru Blaškiću i Dariju Kordiću za dostavom pošiljke granata koje su bile uskladištene u tvornici municije u Vitezu.[4] Borbe su se rasplamsale nakon što su Hrvati bacili bombu u hotel u kojem su Bošnjaci imali vojni štab. U predvečerje istog dana uslijedio je artiljerijski napad hrvatskih snaga na gradsko jezgro.[5]

Dana 13. januara 1993. pukovnik HVO-a, Željko Šiljeg postavlja ultimatum Armiji RBiH u Gornjem Vakufu, da se razoruža i stavi pod kontrolu HVO-a, pozivajući se na "Odluku HVO-a o ustrojstvu provincija". Armija RBiH nije prihvatila ultimatum. Polovinom januara 1993. godine hrvatske jedinice započele su sa etničkim čiščenjem gradskih dijelova u kojima su Hrvati bili većina, te u selima Bistrica, Uzričje, Duša, Ždrimci i Hrasnica. Nakon ovih događanja Gornji Vakuf se našao u opsadnom stanju sve do marta 1993. godine, te je izložen konstantnoj artiljerijskoj i snajperskoj vatri po stambenim objektima. U martu je potpisano primirje.

Eskalacija sukoba

Krajem aprila 1993, sukob između Bošnjaka i Hrvata eskaliralo je u totalni rat međunarodnog karaktera. Vijesti o porazu u Srebrenici izazvale su za Hrvate uznemirujuće glasine, koje su se proširile Srednjom Bosnom da će na desetine hiljada bošnjačkih izbjeglica stići za nekoliko dana. U Kiseljaku i Vitezu, dva džepa naseljena Hrvatima sjeverno i zapadno od Sarajeva, hrvatske milicije u saradnji sa HVO krenule su u preventivnu akciju. Ušle su u selo Ahmići, koje je bilo okruženo selima sa hrvatskim stanovništvom, a potom na različite načine pogubile oko 120 civila za nekoliko sati, uključujući žene, djecu i stare, što je bio i najveći zločin Bošnjačko-hrvatskog rata. Uslijedio je talas prinudnih iseljenja, ubistava i silovanja. Bošnjaci su bježali iz Viteza uputivši se ka Travniku ili Zenici, tvrdeći da su im hrvatski vojnici dali tri sata da napuste grad ili da budu ubijeni. Pored puta su nađena tijela dvojice bošnjačkih ljekara, koji su putovali iz Zenice u Vitez, prostrijeljenih glava.[6]

U to vrijeme u Travniku je HVO zahtijevao da se ARBIH razoruža i raspusti, pozivajući se na Vance–Owenov plan, prema kome je Travnik stavljen u "hrvatsku pokrajinu". HVO je zahtijevao povlačenje svih nehrvatskih snaga iz te pokrajine.

U roku od nekoliko sedmica u aprilu i maju 1993. godine, došlo je do pada Srebrenice, srpskog odbijanja Vens-Ovenovog plana, nemoći međunarodne zajednice da sprovede mirovni plan i konačno izbijanja totalnog hrvatskog-bošnjačkog rata. Sve ovo je primoralo bosansku vladu i Armiju da se suoče sa novim stanjem stvari. Uslijedio je krupan politički i vojni preokret: Bošnjacima predvođena Armija RBiH počela je da uzvraća udarac. Vojna strategija Trećeg korpusa bila je da isiječe jedan trougao teritorije u srednjoj Bosni koji bi se prostirao od Tuzle na sjeveroistoku do Sarajeva na jugoistoku i Mostara na jugozapadu. Problem je bio što Vlada RBIH nije kontrolisala to područje. U stvari, teritorija pod kontrolom Vlade Republike Bosne i Hercegovine bila je svedena na grupu izolovanih enklava oko Travnika, Zenice, Tuzle, Bihaća, Sarajeva i enklava u istočnoj Bosni. Nijedna od ovih enklava nije mogla da se održi bez stalne međunarodne pomoći, prije svega u doturanju humanitarne pomoći, pošto su pristup u i iz svake od njih presjecale srpske ili hrvatske snage koje su ih opsjedale.

Glavni prioritet Trećeg korpusa je bio obezbjeđivanje linija komunikacije između raštrkanih teritorija. Gusto naseljen džep Viteza, gde je živjelo oko 30.000 Hrvata, bio je prevelik zalogaj. Zato je bosanska armija krenula u napad na hrvatska sela u brdima iznad doline u kojoj se nalazi Vitez. Do početka ljeta, Armija RBiH je obezbijedila neku vrstu puta, koji je zaobilazio džep Viteza straga i povezivao Travnik sa Zenicom i dalje sa Tuzlom. S druge strane ni Herceg-Bosna nije mirovala. U Gornjem Vakufu je došao kraj tromjesečnog primirja, nakon do tada najveće ofanzive hrvatskih snaga na gradsko jezgro i okolna sela. Napadi su započeli jula 1993, pa do februara 1994. Na obje strane su počinjeni ratni zločini, pljačke i paljenje imovine.

Nakon stravičnih izvještaja o srpskim logorima za Bošnjake, u toku ljeta počeli su da pristižu jezivi izvještaji o maltretiranju i mučenju Bošnjaka u hrvatskim logorima. Stipe Mesić se prisjetio u Zagrebu da je o logorima prvi put čuo od Joze Primorca, aktiviste HDZ-a, nakon čega je svoja saznanja prenio Franji Tuđmanu, koji se zbog toga nije mnogo zabrinuo, rekavši da sve strane imaju logore.[c]

Međunarodni komitet Crvenog krsta je polovinom augusta uspio doći do 6.474 zatvorenika u 51 logoru - od kojih su 4.400 zatvorenika držali Hrvati (broj za koji je bosanska vlada tvrdila da je daleko ispod stvarnog), 1.400 Bošnjaci i 674 Srbi.

Dana 15. septembra 1993, Vijeće sigurnosti UN-a je izdalo saopćenje u kojem od Hrvata zahtjeva raspuštanje logora, podsjećajući na osjećaj "odvratnosti i osude" koju je izrazila međunarodna zajednica godinu dana ranije prilikom otkrivanja srpskih logora.

Na samoj granici sukobom zahvaćene teritorije nalazio se Vareš, prije rata podjednako naseljen Bošnjacima i Hrvatima uz popriličnu srpsku manjinu, koja je već početkom rata pobjegla ili bila otjerana. Bošnjaci i Hrvati su uspijevali da se odupru sukobu cijelo ljeto 1993. godine, kada na scenu stupa podijeljenost unutar hrvatskog naroda. Lokalno rukovodstvo je bilo za dalju saradnju sa Bošnjacima zastupajući interes probosanske struje, ali situacija se pogoršala dolaskom jedinice HVO-a iz Kiseljaka oktobra 1993. Lokalni hrvatski načelnik i šef policije su kraće vrijeme zatvoreni, a potom smijenjeni sa funkcija. Doveden je čovjek sa strane i postavljen za načelnika. Bošnjački muškarci su odvedeni u zarobljeništvo, izvršen je upad u kuće Bošnjaka i one su poharane. Za nekoliko dana skoro svo civilno bošnjačko stanovništvo je pobjeglo na jug u selo Dabravinu. Međutim Hrvati nisu mogli niti htjeli da brane Vareš, prije svega jer im se nije uklapao u teritorijalne planove. Istog časa kada su stekli kontrolu nad gradom počele su pripreme za evakuaciju stanovništva u Hercegovinu. Postojala su dva puta za bijeg, oba preko srpske teritorije. Evakuacija preko srpske teritorije nije predstavljala problem s obzirom na saradnju kiseljačkog HVO-a sa Srbima, ali bošnjačko selo Stupni Do, dva kilometra udaljeno od Vareša, je predstavljao problem. U to vrijeme Franjo Tuđman 22. oktobra 1993. saziva sastanak u Predsjedničkim dvorima uz prisustvo Janka Bobetka, Imre Agotića, Josipa Lucića i Gojka Šuška u kojem iznosi teritorijalnu viziju "Herceg-Bosne" na liniji Novi Travnik-Vitez-Busovača uz rješavanje pitanja Mostara i Gornjeg Vakufa.[d]

U noći 23. oktobra 1993, nakon cjelodnevnog bombardovanja sela Stupni Do, pripadnici hrvatskih jedinica upadaju u selo nakon čega čine masakr nad stanovništvom. Zločin nad civilima i imovinom je trajalo danima, sve do 3. novembra kada hrvatski načelnik naređuje hrvatskom stanovništvu da se do zore spreme za evakuaciju i okupe na gradskim ulicama, pozivajući ih preko megafona. Rekao im je da se "muslimanska armija približava gradu sa sjevera, zapada i juga." Preko 10.000 ljudi pobeglo je u jednoj jedinoj noći.[6]

Sporazum

Glavni članak: Vašingtonski sporazum

Početkom 1994. HVO se našao u defanzivnoj pat poziciji protiv Armije RBiH.[7] U januaru 1994. Izetbegović je Tuđmanu nudio dva različita plana za podjelu Bosne i Hercegovine, ali oba su odbijena.[8] Istog mjeseca Tuđman je prijetio slanjem više vojnika u Bosnu i Hercegovinu. Generalni sekretar Ujedinjenih nacija je izvještavao da je u Bosni i Hercegovini u februaru 1994. bili između 3.000 i 5.000 pripadnika regularne vojske Republike Hrvatske, te je Vijeće sigurnosti UN-a je upozorilo Hrvatsku da će se suočiti sa "ozbiljnim posljedicama" ukoliko ne zaustavi sve vrste uplitanja.[9][10] Dat je rok od dvije sedmice da Hrvatska izvuče trupe svoje regularne vojske iz Bosne i Hercegovine. Amerikanci su iznijeli stav da ukoliko se to ne desi, Hrvatska će izgubiti podršku za oslobađanje trećine svoje teritorije pod srpskom kontrolom. Inicijativu o prestanku sukoba podržala je i Njemačka ranije naklonjena Hrvatskoj. Boban i ostali tvrdolinijaši HVO-a su u februaru 1994. sklonjeni sa pozicija moći,[9] dok su "kriminalni dijelovi" Armije RBiH uklonjeni.[11] Pritisak je urodio plodom. U narednih nekoliko dana obje strane su došle u Washington i potpisale sporazum o bošnjačko-hrvatskoj federaciji, a Hrvatskoj je zauzvrat obećana vojna i ekonomska pomoć.

Nakon potpisivanja sporazuma pokrenuto je više zajedničkih operacija Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća odbrane i Armije RBiH (Operacija Zima '94, Operacija Cincar). Početkom 1995. raspored snaga je se drastično promijenio u odnosu na prošle godine rata u BiH. Srpske snage u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini su prema procjenama mogle imati 130.000 vojnika, dok su ARBiH, HV, i HVO mogli računati na oko 250.000 vojnika i 570 tenkova.[12]

Žrtve

Ne postoji precizna statistika o žrtvama tog rata po etničkim kriterijima. Međutim, podaci koje je 2007. godine predstavio Istraživačko dokumentacioni centar iz Sarajeva o ljudskim gubicima u područjima zahvaćenim Bošnjačko-hrvatskim sukobom mogu poslužiti kao okvirna aproksimacija. Prema tim podacima u srednjoj Bosni od 10448 dokumentovanih žrtava (civilnih i vojnih) 62% otpada na Bošnjake, 24% na Hrvate, a 13% na Srbe. Potrebno je naglasiti da općine Gornji Vakuf i Bugojno sa 1337 dokumentovanih žrtava iako geografski pripadaju srednjoj Bosni (gornje Povrbasje), nisu uključene u tu statistiku, nego u statistiku regije Vrbas. Od tog broja 70-80% se odnosi Bošnjake. U regiji Neretva od 6717 žrtava 54% su Bošnjaci, 24% su Srbi, a 21% su Hrvati. Žrtve iz ove statistike su većinom, ali ne i uvijek posljedica Bošnjačko-hrvatskog rata. U manjoj mjeri sukob sa Srbima je rezultirao određenim postotkom žrtava.[13]

Presude

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osudio je devet hercegbosanskih činovnika za zločine u srednjoj Bosni. Zlatko Aleksovski, zapovjednik zatvora u Kaoniku osuđen je na 7 godina.[14] U slučaju Kupreškić et al., MKSJ je osudio Dragu Josipovića i Vladimira Šantića na 12 i 18 godina zatvora zbog sudjelovanja u masakru u Ahmićima. Četiri pripadnika HVO-a oslobođena su svih optužbi: Zoran Kupreškić, Mirjan Kupreškić, Vlatko Kupreškić and Dragan Papić.[15]

Generalu Armije RBiH Sefer Halilović na teret su stavljeni kršenje običaja i zakona ratovanja, ali je oslobođen optužbi.[16] General Mehmed Alagić bio je optužen, ali je umro 2003.[17]

Tihomir Blaškić osuđen je na 9 godina zbog nečovječnog postupanja prema zatvorenicima.[18] Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora, a zapovjednik HVO-a u Vitezu Mario Čerkez osuđen je na šest godina.[19]

Ivica Rajić, zapovjednik HVO-a u Kiseljaku priznao je svoju krivicu i osuđen je na 12 godina zatvora.[20] Miroslav Bralo također je priznao svoju krivicu i osuđen je na 20 godina zbog etničkog čišćenja u Lašvanskoj dolini.[21]

Mladen Naletilić osuđen je na 20 godina zatvora, a Vinko Martinović na 18. Oba su terećena za etničko čišćenje civila s Mostarskoga područja.[22]

Dana 29. novembra 2017. MKSJ osudio je Jadranka Prlića na 25 godina, Brunu Stojića, Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića na 20 godina zatvora, Valentina Ćorića na 16, a Berislava Pušića na 10 godina zatvora. Među djelima za koje su osuđeni su zločini protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja.[23] Ukupno su dobili 111 godina zatvora za udruženi zločinački poduhvat.

Zapovjednik 3. korpusa ARBiH Enver Hadžihasanović i komandir 7. muslimanske brigade Amir Kubura osuđeni su jer nisu spriječili zločine počinjene u srednjoj Bosni. Hadžihasanović je osuđen na tri i po godine, a Kubura na dvije godina zatvora.[24]

Također pogledajte

Reference

  1. ^ CIA 1993, str. 28.
  2. ^ CIA 1993, str. 25.
  3. ^ ICTY - Kordic and Cerkez judgment - II. PERSECUTION: THE HVO TAKE-OVERS B. Novi Travnik - [1]
  4. ^ "ICTY: Kordić and Čerkez verdict - IV. Attacks on towns and villages: killings - 4. Role of Dario Kordić" (PDF).
  5. ^ "ICTY: Kordić and Čerkez verdict - IV. Attacks on towns and villages: killings - 2. The Conflict in Gornji Vakuf" (PDF).
  6. ^ a b Mitchell, Paul (1996): "Smrt Jugoslavije", dokumentarni film.
  7. ^ Toal i Dahlman 2011, str. 129.
  8. ^ Ramet 2010, str. 265.
  9. ^ a b Tanner 2001, str. 292.
  10. ^ Lewis i 4 February 1994.
  11. ^ Christia 2012, str. 177.
  12. ^ Ramet 2006, str. 452.
  13. ^ RDC - Research results (2007) - Human Losses in Bosnia and Herzegovina 1991-1995 [2] Arhivirano 21. 10. 2007. na Wayback Machine
  14. ^ "Aleksovski case: The Appeals Chamber increases his Sentence to seven years imprisonment". ICTY. 24. 3. 2000.
  15. ^ "Appeals Judgement rendered in the Kupreskic & others case". ICTY. 23. 10. 2001.
  16. ^ Halilovic judgement 2013.
  17. ^ Del Ponte, Carla (11. 1. 2002), The Prosecutor of the Tribunal Against Enver Hadžihasanović, Mehmed Alagic, Amir Kubura : Amended Indictment, arhivirano s originala, 13. 11. 2005, pristupljeno 30. 11. 2008
  18. ^ "Appeals Chamber Judgement in the case the Prosecutor v. Tihomir Blaskic". ICTY. 29. 7. 2004.
  19. ^ "Appeals Chamber Judgement in the Case the Prosecutor v. Dario Kordic and Mario Cerkez". ICTY. 17. 12. 2004.
  20. ^ "Ivica Rajic Sentenced to 12 Years' Imprisonment". ICTY. 8. 5. 2006.
  21. ^ "Appeals Chamber dismisses Miroslav Bralo's appeal affirms sentence of 20 years' imprisonment". ICTY. 2. 4. 2007.
  22. ^ "Appeals Chamber Confirms Sentences Against Mladen Naletilic and Vinko Martinovic". ICTY. 3. 5. 2006.
  23. ^ "The ICTY renders its final judgement in the Prlić et al. appeal case". ICTY. 29. 11. 2017.
  24. ^ "Hadžihasanović & Kubura Appeals Only Partially Granted". ICTY. 22. 4. 2008.

Vanjski linkovi

 Portal Bosna i Hercegovina

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Bošnjačko-hrvatski_sukob&oldid=3651745"