Wikipedia

Tehnecij

hemijski element sa simbolom Tc i atomskim brojem 43
(Preusmjereno sa Tehnecijum)

Tehnecij je hemijski element sa simbolom Tc i atomskim brojem 43. On je najlakši element kod kojeg su svi izotopi radioaktivni, nema stabilnih izotopa. Jedini takav element, prometij, također prethodi (u periodnom sistemu) elementima sa stabilnim izotopima. Gotovo sav tehnecij dobija se sintetičkim putem, a vrlo malehna količina se može pronaći u Zemljinoj kori. Prirodni tehnecij nastaje kao spontani fisijski proizvod u rudama uranija ili proizvod neutronskog zahvata u rudama molibdena. Hemijske osobine ovog srebrenasto-sivog, kristalnog prelaznog metala su otprilike između osobina renija i mangana.

Tehnecij,  43Tc
Tehnecij u periodnom sistemu
Hemijski element, Simbol, Atomski brojTehnecij, Tc, 43
SerijaPrelazni metali
Grupa, Perioda, Blok7, 5, d
Izgledsrebrenosivi metal
CAS registarski broj7440-26-8
Zastupljenost1,2 · 10−19[1] %
Atomske osobine
Atomska masa98,9063 u
Atomski radijus (izračunat)135 (185) pm
Kovalentni radijus147 pm
Van der Waalsov radijuspm
Elektronska konfiguracija[Kr] 4d55s2
Broj elektrona u energetskom nivou2, 8, 18, 13, 2
1. energija ionizacije702 kJ/mol
2. energija ionizacije1472 kJ/mol
3. energija ionizacije1850 kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanječvrsto
Kristalna strukturaheksagonalna
Gustoća11500[2] kg/m3 pri 298,15 K
Magnetizamparamagnetičan (Χm = 3,9 · 10−4)[3]
Tačka topljenja2430 K (2157 °C)
Tačka ključanja4538 K (4265 °C)
Molarni volumen8,63 · 10−6 m3/mol
Toplota isparavanja550 kJ/mol
Toplota topljenja23 kJ/mol
Pritisak pare0,0229 Pa pri 2473 K
Brzina zvukam/s
Specifična toplota250 J/(kg · K)
Specifična električna provodljivost4,54 · 106 S/m
Toplotna provodljivost51 W/(m · K) kod 300 K
Hemijske osobine
Oksidacioni broj−3 do 7
OksidTc2O7
Elektrodni potencijal0,272 V (TcO2 + 4 e− + 4 H+ → Tc + 2 H2O)
Elektronegativnost1,9 (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
95Tc

sin

20 h ε 1,691 95Mo
96Tc

sin

4,28 d ε 2,973 96Mo
97Tc

sin

2,6 · 106 god ε 0,320 97Mo
98Tc

sin

4,2 · 106 god β- 1,796 98Ru
99Tc

u tragovima

211.100 god β- 0,294 99Ru
Sigurnosno obavještenje
Oznake upozorenja
Oznaka upozorenja nepoznata[4]
Obavještenja o riziku i sigurnostiR: nema oznaka upozorenja R
S: nema oznake upozorenja S
Ostala upozorenja
Radioaktivnost
Radioaktivni element
Radioaktivni element

Radioaktivni element
Ako je moguće i u upotrebi, koriste se osnovne SI jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci dobijeni su mjerenjima u normalnim uvjetima.

Mnoge osobine tehnecija predvidio je Dmitrij Ivanovič Mendeljejev davno prije nego što je ovaj element otkriven. Mendeljejev je zapazio značajnu prazninu u svom periodnom sistemu te je tada neotkrivenom elementu dao privremeno ime eka-mangan (Em). Godine 1937. tehnecij (tačnije njegov izotop 97Tc) postao je prvi u potpunosti vještački proizveden hemijski element, pa je tako i dobio svoje ime (iz grčkog τεχνητός što znači "umjetni" + sufiks -ij).

Njegov kratkoživući nuklearni izomer tehnecij-99m koji emitira gama zračenje a koristi se u nuklearnoj medicini za razne dijagnostičke testove. Tehnecij-99 se koristi kao izvor beta čestica gdje je potreban njihov izvor bez gama zračenja. Dugoživeći izotopi tehnecija se komercijalno dobijaju kao nusproizvodi fisije izotopa uranija-235 u nuklearnim reaktorima te se izdvaja iz šipki nuklearnog goriva. Pošto nijedan izotop tehnecija nema vrijeme poluraspada duže od 4,2 miliona godina (tehnecij-98), otkriće tehnecija 1952. u zvijezdama crvenim divovoma, koje su stare milijarde godina, poslužilo je kao dokaz da zvijezde nukleosintezom mogu proizvoditi i teže elemente.

Historija

uredi

Potraga za elementom 43

uredi

Od 1860tih do 1871, ruski naučnik Mendeljejev je sačinio prve varijante periodnog sistema elemenata, a koje su sadržavale prazninu između elemenata molibdena (redni broj 42.) i rutenija (44). Mendeljejev je 1871. predvidio da će ovaj nedostajući element zauzeti prazno mjesto ispod mangana i imati hemijske osobine slične njemu. Dao mu je privremeno ime eka-mangan (od eka-, sanskrtska riječ za broj jedan) jer bi pretpostavljeni element bio jedno mjesto ispod, tada poznatog, elementa mangana.[5]

Pogrešna identifikacija

uredi

Mnogi istraživači, i prije i nakon što je objavljen Mendeljejev period sistem, nastojali su biti prvi koji će otkriti i dati ime "nedostajećem" elementu. Njegova pozicija u periodnom sistemu davala je lažne nade da bi njegovo otkriće bilo mnogo lakše od drugih neotkrivenih elemenata.

godina pronalazač predloženo ime stvarna supstanca
1828 Gottfried Osann polinij iridij
1846 R. Hermann ilmenij legura niobij-tantal
1847 Heinrich Rose pelopij[6] legura niobij-tantal
1877 Serge Kern davij legura iridij-rodij-željezo
1896 Prosper Barrière lucij itrij
1908 Masataka Ogawa niponij renij, koji je tada bio poznat kao dvi-mangan[7]

Nepotvrđena otkrića

uredi

Njemački hemičari Walter Noddack, Otto Berg i Ida Tacke objavili su 1925. otkriće elementa 75 i elementa 43, kada su elementu 43 dali ime masurij (prema regiji Masuriji u istočnoj Pruskoj, današnja Poljska, odakle je bilo porijeklo porodice Noddack.[8] Ova grupa naučnika bombardirala je ferokolumbit snopom elektrona te zaključili da je element 43 bio prisutan u uzorku na osnovu difrakcijskih spektrograma x-zraka.[9] Talasne dužine dobijenih x-zraka odgovaraju atomskim brojevima elemenata prema formuli koju je 1913. izveo Henry Moseley. Naučnici su tvrdili da su otkrili vrlo slab signal x-zraka na talasnoj dužini koja bi odgovarala elementu 43. Međutim, kasniji eksperimenti nisu uspjeli ponoviti ovo otkriće, pa je ono tokom sljedećih godina proglašeno greškom.[10][11] Ponovno, 1933. godine serija članaka o otkriću novih elemenata dala je nesuđeni naziv masurij elementu 43.[12][a] O činjenici da li je ovaj tim naučnika 1925. zaista otkrio tehnecij i danas se vode polemike.[13]

Zvanično otkriće

uredi

Otkriće elementa 43 konačno je potvrđeno u decembru 1936. eksperimentom kojeg su na Univerzitetu u Palermu na Siciliji obavili Carlo Perrier i Emilio Segrè.[14] Sredinom 1936. Segrè je posjetio SAD, najprije Univerzitet Columbia u New Yorku a zatim i Nacionalnu laboratoriju Lawrence Berkeley pri Univerzitetu Berkeley u Kaliforniji. Tamo je nagovorio izumitelja ciklotrona Ernesta Lawrencea da mu ustupi neke demontirane dijelove ciklotrona koji su postali radioaktivni. Lawrence mu je poštom poslao foliju od molibdena koja je bila dio deflektora ciklotrona.[15]

Segrè je zamolio svog kolegu Perriera da pomoću komparativne hemije pokušaju dokazati da je aktivnost molibdena uzrokovana elementom sa atomskim brojem 43. Uspjeli su izolirati izotope tehnecija-95m i Tc-97.[16][17] Zvaničnici univerziteta u Palermu tražili su od njih da novi element nazovu panormij, prema latinskom nazivu grada Palermo, Panormus. Godine 1947.[16] element 43 je zvanično nazvan prema grčkoj riječi τεχνητός, u značenju "umjetni", pošto je to bio prvi element koji je vještački proizveden.[6][8] Segrè se kasnije vratio na Berkeley i tamo upoznao Glenn T. Seaborga. Zajedno su izolirali metastabilni izotop tehnecij-99m, koji se danas koristi u oko desetak miliona medicinskih dijagnostičkih procedura svake godine.[18]

Godine 1952. astronom Paul W. Merrill u Kaliforniji uočio je spektralni "potpis" tehnecija (tačnije talasne dužine od 403,1 nm; 423,8 nm; 426,2 nm i 429,7 nm) u svjetlosnom spektru koji dolazi sa zvijezde S-tipa crvenog diva.[19] Zvijezde koje su blizu kraja svog "životnog ciklusa", vrlo su bogate s ovim kratkoživućim elementom, što ukazuje da se tehnecij proizvodi unutar zvijezde putem nuklearnih reakcija. Ova činjenica dokazala je pretpostavku da su teži elementi proizvodi nukleosinteze unutar zvijezda.[17] Nedavno, slična posmatranja su dokazala da se elementi formiraju neutronskim zahvatom tokom s-procesa.[20]

Od otkrića tehnecija, obavljena su mnoga istraživanja na zemaljskim materijalima u potrazi za njegovim prirodnim izvorima. Godine 1962, tehnecij-99m je izdvojen i identificiran u rudi uraninitu iz belgijskog Konga ali u izuzetno malim količinama (oko 0,2 ng/kg).[20] Smatra se da je taj tehnecij proizvod spontane fisije uranija-238. Prirodni fisijski nuklearni reaktor Oklo sadrži dokaze da je tamo proizvedena značajna količina tehnecija-99 ali i da se on raspao na rutenij-99.[20]

Osobine

uredi

Fizičke

uredi

Tehnecij je srebreno-sivi radioaktivni metal koji je izgledom dosta sličan platini, a najčešće se dobija u vidu sivog praha.[3] Kristalna struktura metala u čistom stanju je heksagonalna gusto-pakovana. Atomski tehnecij ima karakteristične emisijske linije spektra pri talasnim dužinama svjetlosti: 363,3 nm; 403,1 nm; 426,2 nm; 429,7 nm i 485,3 nm.[21]

Metalni oblik je neznatno paramagnetičan, što znači da se njegovi magnetni dipoli poravnavaju sa vanjskim magnetnim poljem, ali će se vratiti u prvobitni nasumični položaj čim se djelovanje magnetnog polja ukloni.[22] Čisti, metalni, monokristalni tehnecij pri temperaturama ispod 7,46 K postaje superprovodnik tipa II.[b][23] Ispod ove temperature, tehnecij ima izuzetno veliku dubinu magnetnog prodiranja (penetracije), veću od bilo kojeg drugog elementa, izuzev niobija.[24]

Hemijske

uredi

Tehnecij je smješten u 7. grupu periodnog sistema elemenata, između elemenata renija i mangana. Kao što je to bilo i predviđeno Mendeljejevim "periodnim zakonom", njegove hemijske osobine su približno između ova dva elementa. U tom pogledu, tehnecij je nešto više sličan reniju nego manganu, naročito zbog njegove hemijske inertnosti i tendencije da gradi kovalentne veze.[25] Za razliku od mangana, tehnecij lahko ne gradi katione (ione sa neto pozitivnim nabojem).

Tehnecij iskazuje devet oksidacijskih stanja od -1 do +7, među kojima su +4, +5 i +7 najčešća.[26] On se rastvara u zlatotopki, dušičnoj kiselini i koncentriranoj sumpornoj kiselini, ali se ne rastvara u hlorovodičnoj pri bilo kojoj koncentraciji.[3] Ovaj metal može katalizirati razlaganje hidrazina dušičnom kiselinom, a ova osobina je posljedica njegove višestruke valencije.[27] To predstavlja problem pri izdvajanju plutonija od uranija u procesiranju nuklearnog goriva, gdje se hidrazin koristi kao zaštitni reduktant (donor elektrona) za zadržavanje plutonija trivalentnim umjesto nešto stabilnijim četverovalentnim. Problem pogoršava međusobno pojačana ekstrakcija rastvaračima tehnecija i cirkonija u prethodnoj fazi,[28] pa je neophodna izmjena u procesu.

Izotopi

uredi
Glavni članak: Izotopi tehnecija

Tehnecij, sa atomskim brojem (Z) 43, jest najlakši element u periodnom sistemu elemenata koji ima sve izotope radioaktivne. Drugi najlakši u potpunosti radioaktivni element, prometij, ima atomski broj 61.[26] Atomska jezgra sa neparnim brojem protona su manje stabilna od onih sa parnim brojem, čak i kada je ukupni broj nukleaon (protona i neutrona) paran,[29] pa tako elementi sa neparnim Z imaju manji broj stabilnih izotopa.

Najstabilniji radioaktivni izotopa su tehnecij-98 sa vremenom poluraspada od 4,2 miliona godina, zatim tehnecij-97 čije vrijeme poluraspada iznosi 2,6 miliona godina i tehnecij-99 čija polovina količine se raspane za 211 hiljada godina.[30] Poznato je još oko 30 drugih radioaktivnih izotopa čiji maseni brojevi se kreću između 85 i 118.[30] Većina ih ima vremena poluraspada kraća od jednog sata, uz izuzetke tehnecija-93 (vrijeme poluraspada 2,73 sata), tehnecija-94 (4,88 sata), tehnecija-95 (20 sati) i tehnecija-96 (4,3 dana).[31] Glavni način raspada izotopa lakših od 98Tc jest elektronski zahvat, čime nastaje neki od izotopa molibdena (Z = 42).[30] Za tehnecij-98 i teže izotope osnovni način raspada je beta-emisija (emisija elektrona ili pozitrona), dajući rutenij (Z = 44) sa izuzetkom tehnecija-100 koji se može raspadati dvojako (beta-emisijom i elektronskim zahvatom).[21][30]

Tehnecij ima brojne nuklearne izomere, tj. izotope sa jednim ili više pobuđenih nukleona. Naprimjer, tehnecij-97m (97mTc; gdje je m skraćenica od metastabilni) je najstabilniji takav izomer čije vrijeme poluraspada iznosi 91 dan (0,0965 MeV).[31] Za njim slijede tehnecij-95m (vrijeme poluraspada 61 dan; 0,03 MeV) i tehnecij-99m (6,01 sat, 0,142 MeV).[31] Karakteristično za tehnecij-99m je da on emitira samo gama zrake i raspada se na tehnecij-99.[31] Tehnecij-99 (99Tc) je glavni proizvod fisije uranija-235 (235U), što ga čini najčešćim izotopom tehnecija koji se najlakše dobija. Jedan gram tehnecija-99 daje 6,2×108 raspada u sekundi (tj. 0,62 GBq/g).[22]

Rasprostranjenost

uredi

U svemiru

uredi

Američki astronom Paul Willard Merrill je 1952. pomoću spektroskopske analize zvijezda crvenih divova spektralnih klasa S, M i N dokazao da one sadrže velike količine tehnecija.[32] Iako su ove zvijezde pri kraju svog životnog ciklusa i veoma su stare, a najduže vrijeme poluraspada izotopa tehnecija iznosi kraće od 4 miliona godina, ovo je bio prvi nedvosmisleni dokaz da tehnecij i drugi teški elementi nastaju nuklearnom fuzijom u unutrašnjosti zvijezda. Kod zvijezda glavnog niza kao što je Sunce, temperatura u njihovoj unutrašnjosti nije dovoljno visoka da bi se odvijala sinteza elemenata težih od željeza. Stoga su uslovi, poput onih koji vladaju u unutrašnjosti crvenih divova, nedovoljni za sintezu tehnecija u manjim zvijezdama.[3][33][34]

Na Zemlji

uredi
 
Rude uranija sadrže tehnecij u tragovima

Otkada je otkriveno postojanje elementa sa rednim brojem 43, počela je potraga za njegovim prirodnim izvorima na Zemlji. Tek 1961. naučnicima je uspjelo izdvojiti oko 1 ng tehnecija iz 5,3 kg rude uranija (tzv. pehblende) porijeklom iz Katange u Africi te ga spektrografski dokazati.[33] Spontanim raspadanjem jezgra izotopa 238U nastaje element 43, približno iz 1 kg čistog uranija nastane samo 1 ng tehnecija.[17][35][36]

 
 

Sav tehnecij koji prirodno nastaje na Zemlji je privremeni međuproizvod nuklearnog raspada težih atomskih jezgara a nakon određenog vremena i sam se raspada na druge elemente. Zbog toga količina ovog elementa na Zemlji ne može se porediti sa drugim stabilnim elementima. Sveukupni udio tehnecija u Zemljinoj kori samo je neznatno viši od udjela francija i astata, također dva rijetka radioaktivna hemijska elementa, kojih ima na Zemlji u mikrogramskim razmjerama. U biosferi tehnecij se javlja isključivo kao rezultat ljudskih aktivnosti.[37] Pri nadzemnim testovima nuklearnog oružja do 1994. u atmosferu je dospjelo oko 250 kg tehnecija, te još dodatnih 1.600 kg, koji je ispušten do 1986. iz nuklearnih reaktora i postrojenja za preradu nuklearnog otpada.[37] Samo iz britanskog postrojenja Sellafield u periodu od 1995. do 1999. ispušteno je oko 900 kg ovog metala u Irsko more, a od 2000. zakonski je ograničeno ispuštanje tehnecija na 140 kg godišnje.[38]

U živim organizmima tehnecij se može naći samo u izuzetnim slučajevima, naprimjer u jastozima iz zagađenog Irskog mora.[39] U ljudskom organizmu on se po pravilu ne nalazi, osim kod pacijenata koji su bili podvrgnuti nuklearnim medicinskim ispitivanjima na bazi tehnecija.

Upotreba

uredi

Spojevi

uredi

Napomene

uredi
  1. ^ Godine 1998. John T. Armstrong sa Nacionalnog instituta za standarde i tehnologiju (NIST) sačinio je "računarsku simulaciju" eksperimenata iz 1925. i dobio rezultate koji su relativno slični onima koje je objavio Noddackov tim. "Koristeći osnovne principe emisije x-zraka i algoritme spektralne generacije koje je razvio NIST, simulirao sam spektar x-zraka koji bi mogli očekivati za prvobitne Van Asscheve procjene o sastavu Noddockovog uzroka. Prvi rezultati su neočekivano bliski spektru koji su oni objavili! Tokom nekoliko sljedećih godina, još tačnije smo napravili našu rekonstrukciju njihovih analitičkih metoda i izveli sofisticiranije simulacije. Podudaranje simuliranog i objavljenog spektra je značajno i u skladu je s direktnim mjerenjima uobičajenog udjela tehnecija u rudama uranija, koji su objavili Dave Curtis s kolegama 1999. u Los Alamosu. Nismo našli niti jedno moguće objašnjenje Noddackovih podataka osim da su oni zaista detektirali fisiju "masurijuma".
    Armstrong J. T. (2003). "Technetium". Chemical & Engineering News. 81 (36): 110. doi:10.1021/cen-v081n036.p110.
  2. ^ Nepravilni kristali i tragovi nečistoća povisuju ovu temperaturu tranzicije na 11,2 K kod 99,9% čistog praha tehnecija.[23]

Reference

uredi
  1. ^ Harry H. Binder (1999). Lexikon der chemischen Elemente. Stuttgart: S. Hirzel Verlag. ISBN 3-7776-0736-3.
  2. ^ N. N. Greenwood, A. Earnshaw (1988). Chemie der Elemente (1 izd.). Weinheim: VCH. str. 1339. ISBN 3-527-26169-9.
  3. ^ a b c d Robert C. Weast, ured. (1990). CRC Handbook of Chemistry and Physics. Boca Raton: CRC (Chemical Rubber Publishing Company). str. 142-147. ISBN 0-8493-0470-9., u navedenom izvoru, vrijednosti su izražene u g/mol.
  4. ^ EU ovaj element još uvijek nije stavila na spisak opasnih elemenata, međutim trenutno nije moguće pronaći pouzdani izvor ili literaturu o opasnim svojstvima ove supstance. Radioaktivnost ne spada u opasna svojstva koja se ovdje navode.
  5. ^ Jonge F. A. A.; Pauwels EK (1996). "Technetium, the missing element". European Journal of Nuclear Medicine. 23 (3): 336–44. doi:10.1007/BF00837634. PMID 8599967.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  6. ^ a b N. E. Holden. "History of the Origin of the Chemical Elements and Their Discoverers". Brookhaven National Laboratory. Pristupljeno 3. 12. 2016.
  7. ^ H. K. Yoshihara (2004). "Discovery of a new element 'nipponium': re-evaluation of pioneering works of Masataka Ogawa and his son Eijiro Ogawa". Spectrochimica Acta Part B. 59 (8): 1305–1310. Bibcode:2004AcSpe..59.1305Y. doi:10.1016/j.sab.2003.12.027.
  8. ^ a b van der Krogt, P. "Elentymolgy and Elements Multidict, "Technetium"". Pristupljeno 4. 12. 2016.
  9. ^ Emsley 2001, str. 423.
  10. ^ Armstrong J. T. (2003). "Technetium". Chemical & Engineering News. Chemical & Engineering News. 81 (36): 110. doi:10.1021/cen-v081n036.p110. Pristupljeno 11. 11. 2009.
  11. ^ K. A. Nies (2001). "Ida Tacke and the warfare behind the discovery of fission". Arhivirano s originala 9. 8. 2009. Pristupljeno 4. 12. 2016.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  12. ^ Weeks M. E. (1933). "The discovery of the elements. XX. Recently discovered elements". Journal of Chemical Education. 10 (3): 161–170. Bibcode:1933JChEd..10..161W. doi:10.1021/ed010p161.
  13. ^ R. Zingales (2005). "From Masurium to Trinacrium: The Troubled Story of Element 43". Journal of Chemical Education. 82 (2): 221–227. Bibcode:2005JChEd..82..221Z. doi:10.1021/ed082p221. Arhivirano s originala, 13. 9. 2006. Pristupljeno 5. 12. 2016.
  14. ^ Heiserman 1992, str. 164.
  15. ^ Emilio Segrè (1993). A Mind Always in Motion: the Autobiography of Emilio Segrè. Berkeley, Kalifornija: University of California Press. str. 115–118. ISBN 0520076273.
  16. ^ a b Perrier C.; Segrè E. (1947). "Technetium: The Element of Atomic Number 43". Nature. 159 (4027): 24. Bibcode:1947Natur.159...24P. doi:10.1038/159024a0. PMID 20279068.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  17. ^ a b c Emsley 2001, str. 422-425.
  18. ^ "Chapter 1.2: Early Days at the Berkeley Radiation Laboratory". The transuranium people: The inside story. University of California, Berkeley & Lawrence Berkeley National Laboratory. 2000. str. 15. ISBN 1-86094-087-0. Arhivirano s originala, 24. 1. 2007. Pristupljeno 5. 12. 2016.
  19. ^ Merrill P. W. (1952). "Technetium in the stars". Science. 115 (2992): 479–89 [484]. Bibcode:1952Sci...115..479.. doi:10.1126/science.115.2992.479.
  20. ^ a b c Schwochau 2000, str. 7–9.
  21. ^ a b David R. Lide (2005). "Line Spectra of the Elements". The CRC Handbook. CRC press. str. 10–70 (1672). ISBN 978-0-8493-0595-5.
  22. ^ a b Rimshaw S. J. (1968). Hampel, C. A. (ured.). The Encyclopedia of the Chemical Elements. New York: Reinhold Book Corporation. str. 689–693.
  23. ^ a b Schwochau 2000, str. 96.
  24. ^ Autler S. H. (1968). "Technetium as a Material for AC Superconductivity Applications" (PDF). Proceedings of the 1968 Summer Study on Superconducting Devices and Accelerators. Pristupljeno 5. 5. 2009.
  25. ^ Greenwood 1997, str. 1044.
  26. ^ a b Husted R. "Technetium". Periodic Table of the Elements. Los Alamos National Laboratory. Pristupljeno 7. 12. 2016. Nepoznati parametar |datum= zanemaren (prijedlog zamjene: |date=) (pomoć)
  27. ^ John Garraway (1984). "The technetium-catalysed oxidation of hydrazine by nitric acid". Journal of the Less Common Metals. 97: 191–203. doi:10.1016/0022-5088(84)90023-7.
  28. ^ J. Garraway (1985). "Coextraction of pertechnetate and zirconium by tri-n-butyl phosphate". Journal of the Less Common Metals. 106 (1): 183–192. doi:10.1016/0022-5088(85)90379-0.
  29. ^ Clayton, D. D. (1983). Principles of stellar evolution and nucleosynthesis: with a new preface. University of Chicago Press. str. 547. ISBN 0-226-10953-4.
  30. ^ a b c d urednici NNDC (2008). Sonzogni, A. A. (ured.). "Chart of Nuclides". New York: National Nuclear Data Center, Brookhaven National Laboratory. Arhivirano s originala, 22. 8. 2011. Pristupljeno 11. 12. 2016.
  31. ^ a b c d Holden N. E. (2006). Lide. D. R. (ured.). Handbook of Chemistry and Physics (87. izd.). Boca Raton, Florida: CRC Press, Taylor & Francis Group. str. 11–88–11–89. ISBN 0-8493-0487-3.
  32. ^ S. Paul, W. Merrill (1952). "Spectroscopic Observations of Stars of Class S". The Astrophysical Journal. 116: 21–26. doi:10.1086/145589.
  33. ^ a b K. Schwochau (2000). Technetium—chemistry and radiopharmaceutical applications. Willey. str. 7–9. ISBN 9783527294961.
  34. ^ Charlotte E. Moore (1951). "Technetium in the Sun". Science. 114 (2951): 59–61. doi:10.1126/science.114.2951.59. PMID 17782983.
  35. ^ Paul Dixon, David B. Curtis, John Musgrave, Fred Roensch, Jeff Roach, Don Rokop (1997). "Analysis of Naturally Produced Technetium and Plutonium in Geologic Materials". Analytical Chemistry. 69 (9): 1692–1699. doi:10.1021/ac961159q.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  36. ^ D. Curtis (1999). "Nature's uncommon elements: plutonium and technetium". Geochimica et Cosmochimica Acta. 63 (2): 275–285. doi:10.1016/S0016-7037(98)00282-8.
  37. ^ a b K. Yoshihara (1996). "Technetium in the Environment". u K. Yoshihara, T. Omori (ured.). Technetium and Rhenium – Their Chemistry and Its Applications. 176. Berlin/ Heidelberg: Springer-Verlag. ISBN 3-540-59469-8.
  38. ^ Keiko Tagami: "Technetium-99 Behaviour in the Terrestrial Environment – Field Observations and Radiotracer Experiments" (PDF). Arhivirano s originala 16. 7. 2011. Pristupljeno 12. 12. 2016.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link) u: Journal of Nuclear and Radiochemical Sciences. 4, 2003, str. A1–A8.
  39. ^ John D. Harrison, Alan Phipps (2001). "Gut transfer and doses from environmental technetium". J. Radiol. Prot. 21: 9–11. doi:10.1088/0952-4746/21/1/004.

Literatura

uredi

Vanjski linkovi

uredi
 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Tehnecij
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Tehnecij&oldid=3542163"