Wikipedia

Bosanska srednjovjekovna pismenost

književnost srednjevjekovne Bosne i Hercegovina

Pisani dokumenti iz srednjeg vijeka na području današnje Bosne i Hercegovine pisani su ili na narodnom starobosanskom jeziku, ili na crkvenoslavenskom/staroslavenskom jeziku bosanske redakcije.[1] Na području srednjovjekovne Bosne koristila su se četiri pisma: latinsko, grčko, ćirilićno i glagoljično. Grčko pismo je najviše tragova ostavilo na području, koji su prisutni sve do 15. stoljeća, dok je latinsko pismo uglavnom bilo prisutno na prostoru Bosne.[2] Latiničko pismo je pronađeno najviše u crkvenim natpisima, pečatima bosanskih vladara ili nadgrobnim pločama kraljeva.

Humačka ploča - staroslavenski natpis na kamenoj ploči napisan bosančicom

Najstarijim sačuvanim bosanskim natpisom smatra se Humačka ploča,[3] upisana u kamenu ploču nekad između 10. i 12. stoljeća, što znači da je vjerovatno prethodila Povelji Kulina bana, napisana 29. augusta 1189. godine. Povelja Kulina bana predstavlja najstariji dosad pronađeni dokument na domaćem jeziku kod svih Južnih Slavena i jedan od najznačajnijih dokumenata u historiji bosanskog srednjovjekovlja.[4] Povelja je također najstariji sačuvani diplomatski dokument srednjovjekovne Bosne.[5] Napisana je bosanskim jezikom i bosanskim pismom bosančicom.[5][6][7][8][9][10][11]

Povelja Kulina bana - napisana bosančicom 1189. godine

Pisani dokumenti su bili pretežno crkveni, a pismenost se kretala oko Crkve bosanske i drugih vjerskih, diplomatskih i trgovačkih tekstova, zasnovanih na starom obliku štokavskog dijalekta, ijekavskog dijalekta, staroslavenskog uz upotrebu bosančice i u manjoj mjeri glagoljice. Specifičnost ovog perioda u historiji Bosne i Hercegovine su pisani spomenici u obliku stećaka.

Pisano je specifičnim tipom ćirilice koja ima određene razlike prema ostalim ćirilićkim pismima na slavenskim prostorima. Bosančica u grafijskom pogledu je zadržala neke specifičnosti koje su karakteristične za glagoljicu i iz nje proizlaze, što se u prvom redu odnosi na glagoljici blizak bosanični brojni sistem te posebne pravopisne odlike, pogotovo izvorna upotreba slova đerv. U kasnije reformiranoj ćirilici na osnovu ovog slova će nastati ćirilična slova đ i ć. Bosanska ćirilica je konzervativnija u odnosu na srpsku ćirilicu, i ova dva pisma se razlikuju po ortografskom maniru.[12][13] Petar Đorđić, autor Istorije srpske ćirilice, govoreći o bosančici ističe: "Posebne političke kulturne, a naročito konfesionalne prilike u bosanskoj državi od njezina postanka do njezina nestanka odrazile su se i na specifičan razvitak pismenosti i samoga pisma. Bosanski knjiški rukopisi većinom se razliku od većine rukopisa sa raškog područja još i opštim izgledom slovnih figura.[14] U ovo pismo se ubraja nekoliko podvrsta pisma: bosanski brzopis - bosančicu, bosansku minuskulu i bosansko lapidarno pismo.[15]

Pozadina

uredi

Ovakvi srednjovjekovni spisi, pronađeni na području Bosne i Hercegovine, kao i na dijelovima Dalmacije i Stare Hercegovine, kruže se oko liturgijske književnosti, kao što su Divoševo evanđelje, Grškovićeva glosa, Hrvojev misal, Hvalov zbornik, Mletačka apokalipsa, Čajničko evanđelje.

Rukopisi Crkve bosanske su važan dio pisanog stvaralaštva ovog perioda. Neki od ovih rukopisa imaju neke ikonografske elemente koji nisu u skladu s navodnom teološkom doktrinom kršćana, poput Blagovijesti, Isusovog razapinjanja i Isusovog uzašašća. Sve važne crkvene knjige, kao što su Nikoljsko evanđelje, Srečkovićevo evanđelje, Hvalov zbornik, Radosavljev zbornik[16], zasnovane su na glagoljskim crkvenim knjigama.[17]

Djela

uredi

Pisma

uredi

Grčko pismo je najviše tragova ostavilo na području Huma, a latinično na raznim dijelovima Bosne u crkvenim natpisima, pečatima bosanskih vladara ili nadgrobnim pločama kraljeva. Glagoljica je posebno bila prisutna u 12. stoljeću, iz kojeg perioda su i Grškovićev i Mihanovićev odlomak. Oba ova odlomak su pisana poluoblom glagoljicom, prelaznim pismom koje se ponekad naziva i bosanska glagoljica. Nakon 12. stoljeća prestaje pisanje na glagoljici i počinje značajna upotreba ćirilice, međutim na nekim ćiriličnim djelima postoje i glagoljični komentari pisani po marginama. Osim toga smatra se da je glagoljica ostala u upotrebi kao crkveno pismo Crkve bosanske i da su skoro svi ćirilični spomenici prepisivani sa glagoljskih predložaka. Ćirilično pismo je u ovom periodu bilo značajno rasprostranjeno. Ćirilica se počinje koristiti ubrzo nakon njenog osnivanja, čemu je svjedok natpis na Humačkoj ploči u Hercegovini s kraja 10. stoljeća. Zbog raznovrsnosti i brojnosti ovih spomenika moguće ih je podijeliti u nekoliko grupa:

  • crkveni rukopisi - pisani staroslavenskim jezikom sa elementima narodnog govora. Uključuju i nekanonske tekstove poput apokrifa i molitvi, te zapise na marginama rukopisa, natpise na stećcima.
  • povelje i pisma - njeguju autohtonu crtu narodnog izraza. Pisani su u diplomatske svrhe.
  • lijepa književnost - postoji samo par dijela iz ovog doba. Pisana je na zadovoljstvo vladara. Većinom se svodi samo na prevodilačku djelatnost.

Natpisi

uredi

Natpisi se najviše pojavljuju na stećcima, a zatim na crkvenim građevinama, sudačkim stolicama, mauzolejima, kaznenim pločama i sl. Forma zapisa je bila strogo određena. Obično počinju natpisom "A nek se zna..." ili "A se leži..." Pisac epitafa je obično nepotpisan, ali postoje i slučajevi kada su upisivali svoje vlastito ime.

Najstariji ovakvi natpisi potiču sa područja Huma (kraj 10. stoljeća), središnje Bosne (većinom 12. stoljeća) i Vidoške, današnji Stolac (početak 13. stoljeća ali kontinuiran rad sve do 15. stoljeća). Poznata imena klesara ovih natpisa uključuju: Prodan, Miogost, Veseoko Kukulamović, Vukašin, Bratjen, Semorad, Grubač, Nikola Dragojević, Dragoje dijak, Ugarak, i drugi.

 
Humačka ploča
 
Ploča Kulina bana
 
Kočerinska ploča

Humačka ploča

uredi
Glavni članak: Humačka ploča

Humačka ploča je staroslavenski epigraf u obliku kamene ploče, ispisan bosanskom ćirilicom,[18][19] i uklesan u kamenu ploču. Smatra se da je nastao između 10. i 12. stoljeća, što ga čini najstarijim sačuvanim bosanskim tekstom,[18] starijim čak i od Povelje bana Kulina. To je najstariji ćirilični epigraf pronađen u Bosni i Hercegovini,[20] i pronađen je u selu Humac kod Ljubuškog.[19] Ploča nikada nije bila precizno datirana. Arheolog Marko Vego ploču datira na kraj 10. ili početak 11. stoljeća,[21] isto datiranje je predložio lingvista Jovan Deretić,[22] dok ju je historičar Dimitrije Bogdanović datirao na početak 12. stoljeća.[23] Tekst ploče govori o činu podizanja crkve Krsmira (također preveden Uskrsimir ili Krešimir) i njegove supruge Pavice, koja je posvećena Arhanđelu Mihailu. Ploča je četvorougaonog oblika, 68x60x15 cm, a natpis je uklesan u obliku četvorougla ćiriličnim pismom među kojima se može identifikovati pet glagoljskih slova. Prvi je to primijetio jedan francuski diplomata u Bosanskom vilajetu.[24] Ploča se danas čuva u mjesnom muzeju Franjevačkog samostana u Humcu gdje je i pronađena.[25]

Ploča Kulina bana

uredi

Ploča Kulina bana je crkveni natpis bana Kulina iz oko 1185. godine, pronađen kod Visokog, a danas se čuva u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine.[26]

Ploča župana Grda je najstariji datirani stećak sa natpisom koji pripada trebinjskom županu Grdi iz sredine 12. stoljeća. Historičari ga povezuju sa županom Grdešom, kojeg bizantijski pisac Jovan Kinam spominje 1150. godine među uglednim plemićima na strani Rašana (Dalmatinaca, kako ih naziva Kinam) u bici na Tari protiv Bizantije.[27]

Natpis Vignja Miloševića

uredi

Natpis Vignja Miloševića je nadgrobni spomenik Vignja Miloševića donesen s Kočerinskoga polja 1872. godine i uzidan u Župni dvor u Kočerinu, a 1927. godine, kad je izgrađen novi Župni dvor i ploča je prenesena tamo. Visina ploče je 137 centimetara, a širina nejednaka: 50 centimetara, 49 centimetra i 53 centimetra. Otkriven je 1983. godine na nekropoli Lipovac, u selu Kočerin, kod Širokog Brijega,[28][29] gdje je danas izložen u župnim prostorijama u Kočerinu.[29] Ploča sadrži 25 redova skripte, sa 9-15 znakova u svakom redu. Ima ukupno 300 znakova i predstavlja najveći poznati tekst na bosančici,[29][30] i prikazuje veliki broj ligatura.[28] Pisana je štokavskim ikavskim dijalektom, bez nazalnih samoglasnika, jednoslojnim pismom, sa očiglednim uticajem glagoljice.[31] Izraz svetago pokazuje uticaj iz crkvenoslovenskog, ali ostatak natpisa je u svojoj morfologiji oslobođen crkvenoslovenizama.[31] Tekst govori kako je Viganj Milošević služio pet bosanskih vladara, banu Stjepanu, kralju Tvrtku, kralju Dabiši, kraljici Grubi i kralju Ostoji, a završava se porukom: имолꙋвасьненаст ꙋпаитенамеѣсмь билькаковиесте виꙉетебитикако вьсмьѣ (I molim te ne gazi me jer sam bio kao ti i bit ćeš kao ja).[28]

Natpisi na stećcima

uredi
 
Natpis na stećku Grdeše iz 12. stoljeća, smatra se najstarijim pronađenim.[32]

Natpisi na stećcima predstavljaju jedan od najorginalnijih tokova pisane riječi narodnoga jezika na području koje pokriva sadašnja Bosna i Hercegovina. Lapidarna pismenost se razvija tokom čitavog srednjeg vijeka, počevši od kraja 10. ili početka 11. (Humačka ploča), pa sve do 15. stoljeća, a nastavlja se i u doba osmanske vladavine.[33] Po raznim brojanjima, stećaka ima oko 60.000, no onih s natpisima je daleko manji broj. Marko Vego je u svojoj reprezentativnoj zbirci epigrafike naveo oko 400 natpisa.[34] Manji je broj iz 12. i 13., dok je većina iz 14. i 15. stoljeća. Osim najstarijih, najveći je dio pisan bosančicom, a gnomskim iskazima o životu i ljudskoj sudbini neki dosižu i umjetničku vrijednost (koja je inspirirala Maka Dizdara, bosanskohercegovačkog pjesnika i sastavljača antologije starih bosanskih tekstova).[35]

Natpisi su pisani strogo utvrđenim pravilima i dostojanstvenim stilom. Oni daju odgovore na pitanje odnosa između onoga što se smatra klasičnom redakcijom staroslavenskog jezika i onog što se smatra jezikom nadgrobnih spomenika. Jezik natpisa je narodni, većinom štokavsko - ikavski (rjeđe jekavski), uz dosta čakavizama (stoga katkad karakteriziran kao šćakavski, ili štokavsko-čakavski idiom), te određeni broj crkvenoslavizama. Dakle, i u jeziku ovih natpisa dolazi do diferenciranja, ali isto tako je očita teritorijalna međudijalekatska ujednačenost u rasponu od nekoliko vjekova na jezičkom i palografskom nivou, što svjedoči o pisanom maniru srednjovjekovnog bosanskog književnog jezika koji je razvijen zaključno sa 15. stoljećom. Stećci u sebi sadrže ponajviše elemenata književnog govorenja – više negoli u administrativnoj pismenosti. Takva tradicija nastavlja se i u osmansko doba kao lapidarna pismenost i pisani jezik upravo ima svoj kontinuitet u lapidarnosti pisanog jezika, jer ona sama po sebi nikad nije mogla spadati u književnost, jer klesanje u kamenu se ne poima kao književni rad. Dakle, srednjovjekovna lapidarana pismenost nastavlja se kroz čitav osmanski period, jednako kao i srednjovjekovna administrativna pismenost koja se nastavlja kroz krajišnička pisma. Ipak, za razliku od krajišničkih pisama koja se dosljedno pišu na svome jeziku i na grafiji tog prostora, osmanska epigrafika ogleda se u pisanju na arapskom i turskom jeziku na izvornom arapskom pismu.

Dokumenti

uredi
 
Povelja Kulina bana napisana na bosančici

Povelja Kulina bana

uredi
Glavni članak: Povelja Kulina bana

Povelja Kulina bana je prvi diplomatski dokument napisan na starobosanskom jeziku i predstavlja najstarije djelo napisano bosanskom ćirilicom (bosančicom) i jednim od najstarijih pisanih državnih dokumenata u regionu.[36] Napisan je 29. avgusta 1189. godine kao trgovački ugovor između Banovine Bosne i Dubrovačke Republike. Prema povelji, bosanski ban Kulin obećava knezu Krvašu i svim Dubrovčanima punu slobodu kretanja i trgovine širom svoje zemlje. Povelja je napisana na dva jezika: latinskom i starom obliku štokavskog dijalekta, pri čemu je štokavski dio slobodni prijevod latinskog originala.[37] Pisar se zvao Radoje, a pismo je bosanska ćirilica (bosančica).[36]

Od posebnog je interesa i za lingviste i za historičare. Jezik povelje je potpuno oslobođen crkvenoslovenskog uticaja i odražava nekoliko važnih fonoloških promjena koje su se dogodile u bosanskom jeziku do 12. stoljeća:[38]

Kopija iz Sankt Peterburgs se u literaturi obično naziva "originalom" (ili kopija A), a kopije koje se čuvaju u Dubrovačkom arhivu kao "mlađi primjerak" (ili kopija B) i "stariji primjerak" (ili kopija C). Isprva se smatralo da je kopija iz Sankt Peterburga, koja je prva objavljena i proučavana, original, a drugi su mnogo mlađi primjerci (npr. Milan Rešetar je primjerke B i C datirao u drugu polovinu 13. stoljeća), ali je to dovedeno u pitanje kasnijim analizama. Prema studiji Josipa Vrane, dokaz da kopija A predstavlja original ostaje u najboljem slučaju neuvjerljiv, a prema komparativnoj analizi ta kopija predstavlja samo idejni nacrt povelje prema kojoj je napisan pravi original. Kopije B i C su nezavisne kopije pravog originala, koji se razlikovao od kopije A.[39]

Paleografska analiza pokazuje da su sva tri primjerka povelje napisana u približno istom periodu na prijelazu iz 12. stoljeća, te da njihovi pisari predstavljaju istu pisarsku tradiciju. Njihov rukopis se s jedne strane odnosi na savremene ćiriličke spomenike, a s druge strane odražava uticaj zapadnjačke, latinske kulture. Takve kulturne i književne prilike postojale su u tom periodu na području koje je obuhvaćalo Dubrovačku regiju.[39] Primjerak A vjerojatno, a primjerci B i C sa sigurnošću potječu od pisara koji je živio i školovao se u Dubrovniku i okolini.[39]

 
Batalovo evanđelje

Jezička analiza, međutim, ne ukazuje na bilo kakve specifične karakteristike dubrovačkog govora, ali pokazuje da jezik povelje ima zajedničke crte s dubrovačkim dokumentima iz prve polovine 13. stoljeća, odnosno onima u kojima su sudjelovale dubrovačke pisarske službe. S obzirom na to da su dubrovački delegati sudjelovali u izradi njihovog primjerka, sve ukazuje na to da je pisar iz dubrovačkog kraja morao sudjelovati u izradi teksta primjerka A. Međutim, da je konačni tekst napisan na dvoru bana Kulina dokazuje i način na koji je datum napisan: korištenjem odь rožьstva xristova, a ne tipičnim dubrovačkim izrazom iz prve polovine 13. stoljeća lěto uplьšteniě.[39]

Batalovo evanđelje

uredi

Batalovo evanđelje je rukopis pripadnika Crkve bosanske. Nastalo je 1393. godine.[40] Pisar (dijak) Stanko Kromirijanin prepisao je ovo evanđelje za bosanskog velmožu tepčiju Batala Šantića. Očuvana su četiri lista koja se nalaze u Nacionalnoj biblioteci u Sankt Petersburgu. Na trećem listu pisac navodi da je prepisao evanđelje za tepčiju Batala, koje je bilo ukrašeno, te vrijeme njegovog završetka koje se desilo 1393. godine dvije godine poslije smrti kralja Tvrtka a u doba kralja Dabiše.[41] Iz očuvanog dijela teksta saznaje se da je tepčija Batalo držao grad Toričan, župu Sanu i da je bip oženjen Resom, sestrom velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića.[42] Na drugoj stranici dopisana su dva niza imena onih „koji su se narekli u red Crkve“ prije i poslije Rastudija. To je tzv. „Red gospodina Rastudija“ koji se shvata kao popis imena onih koji su upravljali Crkvom bosanskom prije i poslije Rastudija.[43]

Liturgijske knjige

uredi
 
Hrvojev misal

Glagoljski misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića

uredi

Glagoljski misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića je liturgijska knjiga koju je u Splitu napisao domaći kaligraf i glagoljaš Butko 1404. godine za Hrvoja Vukčića Hrvatinića negdje oko 1403.-1404.[44] Ovaj glagoljski misal predstavlja jedan od najznačajnijih spomenika srednjovjekovne bosanske kulture. Najbogatiji je i najljepše iluminiran glagoljski rukopis, a pisan je za crkvu svetog Mihovila u Splitu, o čemu svjedoči i jedna velika minijatura tog sveca. Rukopis je po narudžbi splitskog hercega Hrvoja, vjerovatno između 1404. i 1407., sastavio pop glagoljaš Butko, i on se sastoji od 247 pergamentskih listova, na kojima su iscrtane 94 minijature i oko 380 raskošnih inicijala. Misal je knjiga u kojoj su sakupljene misne molitve i pjevanja, tj. tekstovi neophodni za izvođenje katoličkog bogosluženja. Iluminacije ovog misala upućuju na to da je izrađen na području gdje su se uspješno ispreplitali uticaji bizantske i rimske umjetnosti. Kalendar koji se u njemu nalazi ukrašen je alegorijama mjeseci i prikazom svakodnevnih aktivnosti. Inicijali u rukopisu su iscrtani sa lisnatim viticama, glavama apostola i predstavama Isusa. Osnovne boje svih predstava su crvena, zelena i plava, sa pozlatom na nekim mjestima. Najvažnija minijature ovog misala je ipak ona na kojoj je prikazan herceg Hrvoje na bijelom konju, u maniru tadašnjih vitezova. Pored ove iluminacije značajna je i predstava hercegovog grba.

Čajničko evanđelje

uredi

Čajničko evanđelje je najstarije evanđelje napisano u srednjovjekovnoj Bosni koji je datirano početkom 15. stoljeća. Pripadalo je vjerovatno bosanskoj plemićkoj porodici Pavlovića, i jedino je srednjovjekovno bosansko evanđelje sačuvano u zemlji do danas. Analizirajući jezične karakteristike i njegov ijekavski dijalekt, sigurno je da potiče iz ijekavske istočne Bosne. Kodeks je pisan stenografijom, sa poluustavom bosanskog tipa. U pisanju se smjenjivalo pet glavnih pisara, koji su kontinuirano ispisivali tekst. Kodeks je prepisan sa tri različita predloška. Čajničko evanđelje je četvoroevanđelje, a sačuvani su samo dijelovi Evanđelja po Mateju, Marka i veći dio Evanđelja po Luki. Evanđelje po Jovanu, početak i kraj rukopisa, te izvjestan broj stranica u sredini su u cjelosti izgubljeni tako da u sadašnjem stanju rukopis ima 167 stranica. Kodeks je proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Čuva se u Muzeju Crkve Uspenja Bogorodice i Crkve Vaznesenja Hristovog u Čajniču.[45][46]

Divoševo evanđelje

uredi

Divoševo evanđelje je rukopis pripadnika Crkve bosanske.[47] Evanđelje se naziva po naručiocu, usorskom vlastelinu Divošu Tihoradiću, koji je živio u prvoj polovini 14. vijeka. Rukopis je sastavljen na čvrstom pergamentu, formata 16,5x22,5 cm. Nema korica, te nedostaje početak i kraj. Tekst je pisan tamnokestenjastim mastilom, a počeci poglavlja crvenim mastilom. Ime naručioca Divoša Tihoradića zabilježeno je na foliji 5 verso, 42 verso 132 i 182, pa se njegova izrada povezuje sa prvom polovinom 14. vijeka. Pored naručioca, bosansko porijeklo rukopisa utvrđuje se po ukrasu, obliku slova i jeziku. Sličan je ostalim bosanskim pergamentnim evanđeljima (Manojlovom, Mostarskom, Čajničkom, Vrutočkom, Kopitarovom, Bosanskom evanđelju Narodne biblioteke u Beogradu i odlomcima Giljferdingovog bosanskog evanđelja. Divoševo evanđelje izdvaja se ljepotom slikanog ukrasa. Sadrži preko 60 inicijala (uglavnom čovjek, životinja, traka i biljka) i jednu zastavicu. Po nekim autorima ono je glavni spomenik bosanskog minijaturnog slikarstva.[48]

Tri bosanske apokalipse

uredi

Radosavljev zbornik

uredi

Radosavljev zbornik je srednjovjekovni bosanski rukopis pripadnika Crkve bosanske. Napisao ga je krstjanin Radosav krstjaninu Gojsavu u vrijeme vladavine bosanskog kralja Stjepana Tomaša (1443-1461).[49] Pripada bosanskoj redakciji staroslavenskog jezika.[50] Radosavljev zbornik je jedinstven po svome sadržaju i po rasporedu teksta i iluminacija, a naročito prema jezičnim obilježjima. Rukopis je bogato ukrašen s ljudskim i životinjskim figurama upletenim u ornamentu, sa slikom krstjanina Radosava, bez slike svetaca, anđela ili lica Svete Trojice iako Apokalipsa sadrži i zahtijeva ovakve ilustracije. Radosavljev zbornik sadrži Apokalipsu, Očenaš, ispod kojega je ispisana glagoljska azbuka, početak Evanđelja po Ivanu, pisarov kolofon, i dio Pavlove poslanice Titu II, 12-13, napisan glagoljicom (dva puta - rukom Radosava, i kasnije drugom rukom[51]). Na posljednjem listu napisani su neki ćirilični zapisi. U Radosavljevom zborniku Apokalipsa se nalazi na početku, prije Evanđelja po Ivanu za razliku od Mletačkog i Hvalova zbornika gdje se Apokalipsa nalazi poslije Evanđelja.[49][52]

Mletačka apokalipsa

uredi

Mletačka apokalipsa nastala je krajem 14. ili početkom 15. stoljeća. Tačno datiranje nikada nije utvrđeno zbog prekida i praznina u rukopisu, sa nedostatkom kolofona, koji je vjerovatno postojao, što znači da je autor nepoznat. Približno datiranje zasniva se na paleografskoj i lingvističkoj analizi rukopisa. Vrlo je sličan Hvalovom kodeksu u smislu jezika, ali još više u pogledu pojedinačnih poglavlja i njihovog rasporeda. Rukopis se prvi put spominje 1719. godine, a 1794. ga je već proučavao Josef Dobrowsky, koji je opisao njegov sadržaj. Rukopis je napisan ljepše i čitljivije od Hvalovog, a slova su nešto veća. Čuva se u Veneciji u Biblioteci Svetog Marka.[53]

 
Hvalov zbornik

Hvalov zbornik

uredi

Hvalov zbornik je bosanski ćirilični[54][55][56] rukopis od 353 stranice, napisan u Splitu 1404. godine, za vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Iluminirali su ga gotički umjetnici s dalmatinskog primorja.[57]

Napisao ga je krstjanin Hval bosančicom ikavskim naglaskom, a ukrašena je minijaturama i drugim likovnim elementima.[58] Kodeks sadrži dijelove Biblije, himne i kratke teološke tekstove, a prepisan je iz originalnog glagoljskog teksta, što je vidljivo i iz glagoljskih slova koja se nalaze na dva mjesta u knjizi.

Kodeks je jedan od najpoznatijih rukopisa Crkve bosanske, u kojem postoje neki ikonografski elementi koji nisu u skladu s navodnim teološkim naukom kršćana (Blagovještenje, Raspeće i Uznesenje).[17] Nove analize stila i slikarskih tehnika pokazuju da su ih ispisala najmanje dva minijaturista. Jedan slikar je slikao na plavoj podlozi, a drugi na zlatnoj podlozi u kojoj su minijature smeštene u bogat arhitektonski okvir. Kodeks se čuva u Univerzitetskoj biblioteci u Bolonji, Italija.[59]

Manuskripti

uredi

Manuskripti uključuju povelje, darovnice i pisma državne kancelarije, oblasnih gospodara i pojedinaca. Pisani su u periodu od Povelje Kulina bana 1189, do povelje posljednjeg bosanskog bana Stjepana Tomaševića iz 1461. Većinom su to poetski nenadahnuti spisi krutih književnih formi, ali i u njima je moguće naći individualne izraze pojedinca. Značajna su pisma kneza Črnomira u kojima se gnjevno govori o postupcima Dubrovačke republike. Povelja bana Stjepana II i njegovog brata Vladislava odlikuju se bogatstvom naracije. Opisi junačkih djela Vlatka Vukosavića koje su njih dvojica napisali podsjećaju na opise deseteračkih narodnih pjesama koje su nastale mnogo kasnije. Jednim od najljepših naših tekstova srednjeg vijeka smatra se i darovnica kralja Dabiše Vojvodi Hrvoje Vukčiću Hrvatiniću iz 1392 koja se ističe poetskim nadahnućem i rječitošću.

Reference

uredi
  1. ^ Hodžić, Jasmin, (2018), Bosanski jezik, str. 126, Sarajevo: STAV, IUS
  2. ^ Čopra, Zerina, (2019), Književnost i kultura srednjovjekovne Bosne u istraživačkom i publicističkom djelu Maka Dizdara, str. 14, Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu, Filozofski fakultet
  3. ^ Deretić, Jovan (1983). Историја српске књижевности, str. 53
  4. ^ Kurtović, Lalić, Dautović, Nakaš, Župarić, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 33, Sarajevo: Mladinska knjiga
  5. ^ a b "ZNAČAJ POVELJE KULINA BANA – rodni list bosanske državnosti". Pristupljeno 21. 11. 2022.
  6. ^ Bulić, Refik, (1999), Bosanski jezik u praksi i normi, str. 44
  7. ^ Halilović, Senahid, (1991), Bosanski jezik, str. 227, Biblioteka Ključanin
  8. ^ Bulić, Refik, (2001), Bosanski jezik: jezičko-pravopisni priručnik za učenike osnovih i srednih škola, str. 50
  9. ^ Ibrahimagić, Omer, (2001), Serb denial of Bosnia and Bosniaks, str. 1, Magistrat
  10. ^ Helen Walasek, contributions by Richard Carlton, Amra Hadžimuhamedović, Valery Perry, Tina Wik, (2016), Bosnia and the Destruction of Cultural Heritage, str. 324
  11. ^ Bugarski, Ranko, Hawkesworth, Celia (2004), Language in the Former Yugoslav Lands, str. 129, Slavica Publishers
  12. ^ Kuna, Herta, (2008), Srednjovjekovna bosanska književnost, str. 64-66, Forum Bosnae, Sarajevo
  13. ^ Hodžić, Jasmin, (2018), Bosanski jezik, str. 129, Sarajevo
  14. ^ Đorđić, Petar, (1990), Istorija srpske ćirilice: paleografsko-filološki prilozi, Treće izdanje, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd
  15. ^ Nakaš, Lejla, (2011), Bosanska ćirilička pisma, str. 18, Međunarodni forum Bosnae, Sarajevo
  16. ^ Anica Nazor (2008). "Radosavljeva bosanska knjiga. Zbornik krstjanina Radosava". Forum Bosnae (in Croatian). 42: 5–149
  17. ^ a b Donia, Robert J.; Fine, John Van Antwerp (1994). Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed. Hurst.
  18. ^ a b Deretić, Jovan (1983). Историја српске књижевности. str. 53, Нолит.
  19. ^ a b Bogićević, Vojislav (1975). Pismenost u Bosni i Hercegovini: od Pojave slovenske pismenosti u IX v. do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918. godine. Veselin Masleša.
  20. ^ Vego, Marko (1956). "Humačka ploča". Glasnik Zemaljskog muzeja. Sarajevo. 11: 41–61.
  21. ^ Naučni sastanak slavista u Vukove dane (1989). Referati i saopštenja. Vol. 19. str. 33.
  22. ^ Deretić, Jovan (2001). Kratka istorija srpske književnosti, str. 13, Svetovi.
  23. ^ Dimitrije Bogdanović (1997). Studije iz srpske srednjovekovne književnosti. Srpska književna zadruga. str. 131
  24. ^ Balcanica. Balkanološki institut. 1971. str. 380.
  25. ^ Vego, Marko (1962). "Humac". Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine. Vol. 1. Sarajevo: Zemaljski muzej. str. 31.
  26. ^ Vladimir Ćorović (1999). Bosnia i Herzegovina. Ars Libri
  27. ^ "Слободна Херцеговина » ПЛОЧА ЖУПАНА ГРДА: Епитаф који потврђује 900 година ћириличног идентитета" (jezik: srpski). Pristupljeno 21. 11. 2022.
  28. ^ a b c Šefik Bešlagić, Leksikon stećaka. 2004
  29. ^ a b c "Hrvatska pošta Mostar". web.archive.org. 25. 4. 2012. Arhivirano s originala 25. 4. 2012. Pristupljeno 22. 11. 2022.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  30. ^ Šimić, Marinka (2004). "Jezik i pismo Kočerinske ploče (The Language and Script of Table from Kočerin)". Vitko: časopis Matice hrvatske Široki Brijeg. III (4): 5.
  31. ^ a b Mateo Žagar, 2011, review of Jezik srednjovjekovnih kamenih natpisa iz Hercegovine.
  32. ^ Lovrenović, Dubravko (2013). Stećci: Bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, str. 62
  33. ^ "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić -Doba srednjovjekovne bosanske države u: KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966.
  34. ^ Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, knj. I, Sarajevo, 1962.
  35. ^ Marko Vego: "Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, IV, br.211[mrtav link]". Sarajevo: Izdanje Zemaljskog muzeja, 1964.
  36. ^ a b Suarez, S.J., Michael F.; Woudhuysen, H.R. (2013). "The History of the Book in the Balkans". The Book: A Global History. Oxford University Press. str. 506–07
  37. ^ Amira Turbić-Hadžagić, Bosanski književni jezik (prvi razvojni period od 9. do 15. stoljeća), – u Bosanski jezik, časopis za kulturu bosankoga književnog jezika br. 4, Tuzla, 2005.
  38. ^ Dženeta Jukan (2009), Jezik Povelje Kulina bana, Diplomski rad, str. 13
  39. ^ a b c d Vrana, Josip (1966), "Da li je sačuvan original isprave Kulina bana, Paleografijsko-jezična studija o primjercima isprave iz g. 1189.", Radovi Staroslavenskog Instituta (in Croatian), Old Church Slavonic Institute, 2: str. 53-54
  40. ^ Jalimam, Salih, (2002), Historija bosanskih bogomila, str. 202, Tuzla: Društvo studenata Demus
  41. ^ “В' име оца и сина и светаго духа. Сеи книге направи тепачија Батало своим' дијаком' Стан'ком Кромиријанином' и оковав' е сребром' и златом' и одлив' кросницоми и приказа е стар'цу Радину. А написаше се сие книге у дни крала Дабише од' ројенија С(и)на Б(о)жија 1393 лито, по умр'ти крала Твр'тка друго лито“, Đorđe Sp. Radojičić, Odlomak bogomilskog jevanđelja bosanskog tepačije Batala iz 1393 godine. Izvestija na Instituta za balgarska istorija 14-15, Sofija, 1964, 495-507;Franjo Šanjek, Bosansko - humski krstjani u povijesnim vrelima (13. - 15. st.), Barbat, Zagreb, 2003, 356
  42. ^ „Сеи справи књиге тепачија Батало, кои бише много славан' кои др'жаше Торичан и Лашву, а за ним' бише госпоја Реса. Вукца вое(вод)е кћи: А бише он един' брат'и вое(во)да босан'ски, а други кнез' босан'ски, а трети бан' хр'ватски. А тада Батало тепачија др'жаше Сану и гредише му на возиницих' вино ис Кремене у Торичан', а он' бише много доб'р добрим' људем' и много славан' добрим' кр'стијан'м и зато га Б(ог)' множаше у вики вјеком'. Ам(и)н'.“ Đ. Sp. Radojičić, Odlomak bogomilskog jevanđelja bosanskog tepačije Batala iz 1393 godine. Izvestija na Instituta za balgarska istorija 14-15, Sofija, 1964, 495-507
  43. ^ Aleksandar Solovjev, Vjersko učenje bosanske crkve, Zagreb 1948, 33
  44. ^ "Hrvoje Vukčić Hrvatinić ~ 1350-1416". www.danstopicals.com. Pristupljeno 22. 11. 2022.
  45. ^ "Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika". old.kons.gov.ba. Arhivirano s originala, 31. 3. 2021. Pristupljeno 22. 11. 2022.
  46. ^ Ramić-Kunić, Erma (2016). "LEKSIČKE RAZLIKE IZMEĐU ČAJNIČKOG I VRUTOČKOG EVANĐELJA U EVANĐELJU PO MATEJU". Književni jezik (1–2): 7–31.
  47. ^ "Tragom pisane baštine BiH - Rukopisi Crkve bosanske -". 7. 2. 2015. Pristupljeno 22. 11. 2022.
  48. ^ Jelica Đurić – Rajka Ivanišević, "Jevanđelje Divoša Tihoradića", Zbornik radova Vizantološkog instituta 7, Beograd 1961, 154-155
  49. ^ a b Jalimam, Salih, (2002), Historija bosanskih bogomila, str. 200-201, Tuzla: Društvo studenata Demus
  50. ^ Alen Kalajdžija, Radosavljeva bosanska knjiga. Zbornika krstjanina Radosava, Međunarodni Forum Bosna, Sarajevo, 2008; priredila: Anica Nazor", Istraživanja 04, str. 216
  51. ^ Nazor, Anica, (2005), "Rukopisi Crkve bosanske", u: Šanjek, Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, Sarajevo-Zagreb, str. 558
  52. ^ Šimić, M. (2008). 'Radosavljeva bosanska knjiga, Zbornik Krstjanina Radosava, priredila Anica NAZOR, Forum Bosnae 42/08, Sarajevo 2008.', Slovo, (58), str. 372-375.
  53. ^ Jurić-Kappel, Jagoda (2002). "Bosanske apokalipse u svome (južno)slavenskom kontekstu". Wiener Slavistisches Jahrbuch. 48: 75–94.
  54. ^ "Hvalov zbornik | Hrvatska enciklopedija". www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 22. 11. 2022.
  55. ^ Mateo Žagar (2017). "BOSANČICA DIVKOVIĆEVIH IZDANJA IZMEĐU USTAVA, MINUSKULE I BRZOPISA". Zbornik radova sa znanstvenog skupa. Matija Divković i kultura pisane riječi I (html, pdf). Franjevačka teologija Sarajevo. str. 161, icw. footnote 27
  56. ^ Dnevno, Aca (9. 3. 2018). "NAŠE KULTURNO BLAGO: Glagoljski misal pisan za velikog Hrvoja Vukčića". Dnevno.ba. Pristupljeno 22. 11. 2022.
  57. ^ Basler, Đuro, (1987),The Art treasures of Bosnia and Herzegovina, Svjetlost.
  58. ^ Fine, John V. A. (5 February 2010). When Ethnicity Did Not Matter in the Balkans: A Study of Identity in Pre-Nationalist Croatia, Dalmatia, and Slavonia in the Medieval and Early-Modern Periods. University of Michigan Press.
  59. ^ Jurić-Kappel, Jagoda (2002). "Bosanske apokalipse u svome (južno)slavenskom kontekstu". Wiener Slavistisches Jahrbuch. 48: 75–94.

Također pogledajte

uredi

Vanjski linkovi

uredi
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Bosanska_srednjovjekovna_pismenost&oldid=3636938"