Rimske ceste u Bosni i Hercegovini

Rimske ceste u Bosni i Hercegovini i njihova izgradnja predstavljale su usvajanje vrijednosti i tekovina rimske civilizacije (proces romanizacije). Rimljani su za transport robe ili za putovanja koristili i vodene puteve:Sava, Drina, Neretva, Vrbas, Bosna, Trebišnjica, Una i njihove pritoke.

Karta antičkih naselja i putova na području Bosne i Hercegovine

Rimske ceste u Bosni i Hercegovini

Historijski izvori

Izvori za rimske ceste su:

• Ptolomejeva Geografija
• Solinski natpisi na četiri ploče koji su bili ugrađeni u toranj katedrale u Splitu. Iz natpisa se saznaje da je u Dolabelino vrijeme u Dalmaciji izgrađeno pet novih cesta, prvenstveno vojnog, a kasnije javnog karaktera.
• Imperatoris Anotnini Augusti Itineraria provinciarum et amrtimum, putna mapa sa stanicama duž puta i razdaljinama u rimskim miljama između njih. Smatra se da je nastao za vrijeme Julija Cezara, dok je prerađen početkom 3. stoljeća, za vrijeme cara Karakale. Sastoji se od dva dijela, Itinerarium provinciarum koji se odnosi na suhozemne puteve kroz rimske provincije, i Itinerarium maritimum svjedoči o prekomorskim rutama Rimskog Imperija.
• Tabula Peutingeriana, koja predstavlja grafičku skicu u boji od Velike Britanije do Indije, čiji su pravci određeni kartiranjem na terenu. Napravljena je u obliku izdužene mape/svitak, što je dovelo do deformacije geografskih oblika kopna i mora. Prostor sjever-jug dat je vrlo zbijeno, a prostor istok-zapad jako je izdužen. Na njoj su obilježene mreže glavnih i sporednih cesta, naselja, putnih stanica, kastela, riječnih tokova, planina i imena rimskih pokrajina.

Rimljani su na području Bosna i Hercegovina, otkrili bogata rudna nalazišta. Ubrzo otvaraju rudnike srebra, bakra, željeza, olova, soli, i to u gradovima Srebrenici, Srebreniku, Kupresu, Olovu, Varešu, Tuzli itd. Radi što boljeg i bržeg razvoja rudarstva, trgovine, ali na kraju i uspostave njihove vlasti, grade i naselja, vojne logore i ceste. Proširili su cestovnu komunikaciju od Salone, do svih dijelova Ilirika, te pokazali vrijednost mašinerije u gradnji puteva. Sve ovo je doprinijelo i romanizaciji stanovništva.

Izgradnja cesta

Čim su definitivno umirili krajeve u unutrašnjosti poslije Batonovog ustanka, Rimljani su otpočeli intenzivnu izgradnju i regulisanje putne mreže. Magistralne ceste su polazile iz Salone i Narone. Osnovna mreža puteva izgrađena je najviše u vrijeme vladavine cara Tiberija (vladao od 14. do 37. godine), koji je kao zapovjednik legija u doba Batonovog ustanka dobro upoznao Ilirik.

Gradnju cesta pratio je i veliki broj stražarnica i putnih stanica za potrebe obezbjebeđenja i održavanja. Sa njima došao je i mir (Pax Romana) koji će trajati nekoliko stoljeća što će omogućiti svestraniji privredni i kulturni napredak. Ceste su gradili pripadnici VII. I XI. legije uz pomoć domaćeg stanovništva. To su bile kvalitetno urađene ceste koje će i dugo nakon odlaska Rimljana biti u upotrebi. Do današnjeg dana su vidljivi tragovi, i jedan broj miljokaza (krajputaši) kao najautentičniji dokazi postojanja cesti. Magistralne ceste su polazile iz Salone i Narone.

Prve značajnije izgrađene ceste bile su:

• Cesta Salona – Narona – Leusinium – Scodra je dio velike carske komunikacije od Akvileje do Carigrada. Prolazila je većim dijelom kroz današnju Dalmaciju, a preko Hercegovine kroz Ljubuško polje – stanica Bigeste, gdje se jedan regionalni rimski put odvajao na sjeveroistok, te preko Brotnja silazio u Bišće polje i Mostar. Od Čapljine cesta je vodila preko Stoca (Diluntum) do Panika na Trebišnjici (Leusinium), i dalje preko Crne Gore u Skadar. Kod
• Narona- Stolac (Diluntum) - Nevesinje-Konjic- Ilidža (Aquae S (Ilidža)), sudeći po nalazu miljokaza sa natpisom Divo Augusto, iz doline Trešanice kod Konjica. Tu se sastajala sa cestom iz pravca Heduma, i nastavila za Srebrenicu.

Dolabela

Gradnju cesta počeo je Publije Kornelije Dolabela, koga je za namjesnika provincije Dalmacija postavio Oktavijan August 14. god. Pošto je Oktavijan brzo umro, Dolabela je bio Tiberijev carski legat. Svoju namjesničku dužnost u Dalmaciji Dolabela je završio 20. god. n. e. Nakon toga je bio prokonzul senatske provincije Afrike 23. i 24. god, gdje je uspješno priveo kraju rat sa numidskim i mauritanskim plemenima.

Na osnovu epigrafskih spomenika iz Salone vidi se da je Dolabela zaslužan za izgradnju četiri putna pravca ukupne dužine 600 km, izgrađena za samo šest godina, što predstavlja jedan od najvećih građevinskih poduhvata u historiji Zapadnog Balkana. . Dolabela se posvetio i mnogim drugim infrastrukturnim radovima u gradovima u primorju, Cavtata (Epidaurum) i Zadra (Iader).

• Salona - Knin-Bosansko Grahovo, do planine Uilice, dužine 77,5 rimskih milja. Kasnije će ovaj put biti produžen trasom Drvar - Bosanski Petrovac - dolina Sane - dolina Une - Sisak. U Petrovačkom polju, u selu Bara, bila je putna stanica i raskrsnica, sa kasnije izgrađenim jednim krakom prema Bihaću pored Osječenice, i drugim za Bosansku Krupu preko Krnjeuše.
• Salona-Livanjsko polje-Glamočko polje-Bosanska Gradiška kod Servicija na Savi, u dužini 167 rimskih milja
• Salona (od Sinja)-Kupres-Sarajevsko polje, do dezitijatskog kastela He(...?) od 156 rimskih milja. Cesta je kasnije produžena preko Romanije do Srebrenica (Domavia).
• Salona (od Sinja)-Kupres- rijeka Bosna (Bathinus), koja dijeli Breuke i Oserijate, dužine 158 rimskih milja. Itinerer ove ceste nije utvrđen. Jedna od varijanti je da je do Travnika to ista cesta koja je išla do Heduma, gdje se odvojila, i završila u današnjoj Zenici, dok drugi smatraju da je kraj ceste sjevernije, prema granici Panonije i Dalmacije.

Razgraničenja teritorija

Glavni članak: Rimski katastar u provinciji Dalmaciji

Gradnju cesta pratila je i izrada katastarskih karata koje su služile za određivanje granica između pojedinih gradskih i seoskih oblasti (međašni natpisi i forma Dolabelliana). Time je rimska vlast, određujući tačne međe pojedinih zajednica koje imaju prava raspolaganja određenim teritorijem, utvrđivala područja pravne odgovornosti upravnih i samoupravnih tijela i dužnosnika, te postavila okvire obuhvatnog katastra. Ovo drugo imalo je posebno značenje: time se poticalo domorodačko stanovništvo da prihvati rimski sistem vlasništva nad zemljom, što je presudan korak u procesu napuštanja domaćih tradicija i običaja (romanizacija).

Ostale ceste

• Narona-Popovo polje-Cavtat
• Iz Epidaura (Cavtat) je vodila jedna rimska cesta u unutrašnjost Balkana. Prolazila je kroz Trebinje (Asamo), Mosko (Ad Zizio), Panik (Leusinium), Bileću, Gacko, Foču i Pljevlja (Municipium S...), te preko Prijepolja vodila u Novi Pazar, gdje se vezivala na tamošnji sistem rimskih cesta.
• Cesta dolinom Drine povezivala je Sirmium sa rudnicima olova i srebra na Drini. Jedan priključni put dolinom Saske rijeke je povezivao sa centrom rudarstva u Domaviji. Podrinjska komunikacija se nastavljala i na jugu od Skelana prema Višegradu.

Način izrade

Ceste su obično bile 3.5, do 4 m široke, gdje se dvoje kola moglo mimoići, dok je na stjenovitim putevima širina iznosila oko 1 do 1.5 m. Na pojedinim putevima, vide se razlike u gradnji, gdje su ustanovljena tri sloja: osnovica puta, elastična jezgra i površinski zatvor. Birani su što jednostavniji i kraći prelazi preko planinskih područja, a izbjegavali su se nasipi i usjeci. Ako je postojala strma strana, pravio se podzid.

Vremenom, ceste su se nadograđivale, proširivale, pa i sistematizirale, gdje su čak na planinskim područjima napravljeni novi putevi. Uz ceste su se gradile putne stanice (mansiones, mutationes, tabernae) koje su imale zadatak da se brinu o obezbjeđenju i održavanju.