Rimski katastar u provinciji Dalmaciji

Rimski katastar u provinciji Dalmaciji, poznat pod nazivom forma Dolabelliana, je najstariji poznati dokument koji u cijelosti (katastarski) utvrđuje teritorije i zemljišta provincije. Namjesnik Dolabela i njegovi nasljednici izvršili su precizna razgraničenja teritorija i odredili vlasnička prava prema načelima rimskoga prava. Preko ovog dokumenta provincijske vlasti su imale precizan uvid u stanje zemljišnih i teritorijalnih odnosa. Ustanovljeno stanje je potrajalo stoljećima, i imalo je presudnog uticaja u kasnijem razvoju teritorijalnih odnosa na zapadnom Balkanu.

Bio je to službeni dokument koji je kao svojevrsni katastar provincije bio pohranjen u tabulariju namjesnikova ureda u Saloni. Do danas je poznato tridesetak tzv. terminacijskih natpisa s prostora rimske provincije Dalmacije, a najviše ih je pronađeno na prostoru Liburna. Jedan međaš danas je izložen u Arheološkom muzeju u Splitu.

Razgraničenje

Mjerenje zemljišta i razgraničenja teritorija počela su se obavljati i prije Dolabele, za potrebe doseljenika i novoformiranih naselja, i to na štetu autohtonog stanovništva. Svi predmeti nisu imali jednaku težinu i rješavali su se na dva načina:

• stranke (civitates) na zajedničkom sastanku (ex conventione) postignu dogovor, ali uvijek u prisutnosti predstavnika rimske vlasti, tj. namjesnik šalje svoje povjerenike (iudices dati),
• razgraničenje se obavljalo po odluci ili mišljenju namjesnikova predstavnika ali i tada predstavnik vlasti održava prethodni sastanak

(consilio adhibit) sa strankama u sporu.

Konačna odluka bio je dekret namjesnika sa njegovim imenom i titulom. Na natpisu se navodio zaključak o mjestu postavljanja međaša određene granice između dviju peregrinskih zajednica, čija su imena navođena standardnom formulacijom. Namjesnikova odluka o razgraničenju bila je konačna, bez prava žalbe.

Kamen međaš

Međaš je bio od kamena krečnjaka, ugrađen u suhozidnu među. Na njemu je ispisan tekst odluke sa zaključkom i imenima dviju zajednica. Jedan takav natpis iz Gornjeg Karina govori o regulisanju međa između liburnskih zajednica Nedita i Korinjana. Na liburnske Korinjane i njihovo naselje Coriniu, danas podsjeća ime samog Karina, 20-tak km sjeveroistočno od Benkovca, a na liburnske Nedite/Nedine i njihovo naselje Nedinium/Nadinium, podsjeća mjesto Nadin, 25 km istočno od Zadra i 10 km zapadno od Benkovca. Naziv ova dva naselja ukazuje da je ilirsko stanovništvo u ovom dijelu današnje Dalmacije ostavilo dosta snažan pečat.

U slučajevima kada su markacije granice bile prirodne, natpis je mogao biti isklesan u živoj stijeni. Takav slučaj poznat je s Velebita, gdje je bila određena granica između japodskih Parentina i liburnskih Ortoplina. Ortoplinima je istovremeno bio dopušten i pristup izvoru vode (ditus ad aquam vivam), koji se nalazio na teritoriji Parentina, ali tačno određenim putem, dužine petsto koraka i širine jednoga koraka. U narodu je taj natpis poznat pod nazivom “Pisani kamen”; on i danas stoji i nakon 2.000 godina svjedoči o nastojanjima rimske provincijalne vlasti da u tim, čak i danas, vrlo nepristupačnim vrletima Velebita, djeluje kao pravna država i ozakoni vlasničke odnose među zajednicama.

Ondje gdje priroda terena nije bila dovoljna markacija, međaši su postavljani na više mjesta duž linije razgraničenja. To dokazuju tri pronađena međaša sa istim tekstom natpisa o razgraničenju između Aserijata i Alverita početkom vladavine cara Vespazijana.

Arbitraža

U slučaju sporova oko međa, vršile su se arbitraže, koje su bile vrlo česta pojava. U praksi je bilo uobičajeno da namjesnici, kao zapovjednici svih vojnih snaga u provinciji, za sudije imenuju svoje potčinjene, najčešće centurione, većinom samo jednog, ali u složenijim slučajevima i dvojicu, kojima bi se po potrebi nekada pridruživao i vojni tribun.