Wikipedia

Nasilje

upotreba fizičke sile u cilju povređivanja, zlostavljanja, oštećenja ili uništenja

Nasilje je upotreba fizičke sile u cilju povređivanja, zlostavljanja, oštećenja ili uništenja. Koriste se i druge definicije, kao što je Svjetska zdravstvena organizacija definirala nasilje kao: "namjerna upotreba fizičke sile ili moći, ugrožavanja[2] ili stvarno, protiv sebe, druge osobe, ili protiv grupe ili zajednice, što rezultira ili ima veliku vjerovatnoću da će rezultirati ozljedom, smrću, psihičkim ozljedama, nedostatkom u razvoju ili lišavanjem nekoga".[3]

Procjene godina života prilagođenih invalidnosti od fizičkog nasilja, na 100.000 stanovnika u 2002.[1]
  Bez podataka
  <200
  200–400
  400–600
  600–800
  800–1000
  1000–1200
  1200–1400
  1400–1600
  1600–1800
  1800–2000
  2000–3000
  >3000

Na međunarodnom planu, nasilje je dovelo do smrti oko 1,28 miliona ljudi u 2013. u odnosu na 1,13 miliona u 1990.[4] Međutim, globalna populacija porasla je za otprilike 1,9 milijardi tokom tih godina, pokazujući dramatično smanjenje nasilja po glavi stanovnika. Od smrtnih slučajeva u 2013. godini, otprilike 842.000 je pripisano samoozljeđivanju (samoubistvo), 405.000 međuljudskom nasilju, a 31.000 kolektivnom nasilju (ratovima) i pravnoj intervenciji.[4] Za svaku pojedinačnu smrt zbog nasilja, dolazi na desetine hospitalizacija, stotine posjeta hitnim službama i hiljade zakazanih ljekarskih pregleda.[5] Nadalje, nasilje često ima doživotne posljedice na fizičko i mentalno zdravlje i društveno funkcioniranje i može usporiti ekonomski i društveni razvoj.

U 2013. godini, od procijenjenih 405.000 smrtnih slučajeva zbog međuljudskog nasilja na globalnom nivou, napad vatrenim oružjem bio je uzrok za 180.000 smrti, napad oštrim predmetom bio je uzrok za 114.000 smrti, a preostalih uzroka smrti 110.000.[4]

Nasilje u mnogim oblicima može se spriječiti. Postoji jaka veza između nivoa nasilja i faktora koji se mogu modifikovati u zemlji kao što su koncentrisano (regionalno) siromaštvo, prihod i rodna nejednakost, štetna upotreba alkohola i odsustvo sigurnih, stabilnih i njegujućih odnosa između djece i roditelja. Strategije koje se bave osnovnim uzrocima nasilja mogu biti relativno efikasne u prevenciji nasilja, iako su mentalno i fizičko zdravlje i individualni odgovori, ličnosti itd. uvek bili odlučujući faktori u formiranju ovih ponašanja.[6]

Tipovi

uredi
 
Tipologija nasilja[3]

Svjetska zdravstvena organizacija dijeli nasilje u tri široke kategorije:[3]

  • samousmjereno nasilje
  • međuljudsko nasilje
  • kolektivno nasilje

Ova početna kategorizacija pravi razliku između nasilja koje osoba nanosi sama sebi, nasilja koje je nanijela druga osoba ili male grupe pojedinaca, i nasilja počinjenog od strane većih grupa kao što su države, organizirane političke grupe, milicijske grupe i terorističke organizacije.

Alternativno, nasilje se prvenstveno može klasificirati kao instrumentalno ili reaktivno/neprijateljsko.[7]

Samousmjereno

uredi

Nasilje usmjereno prema sebi se dijeli na samoubilačko ponašanje i samozlostavljanje. Prvo uključuje suicidne misli, pokušaj samoubistva – koji se također nazivaju para suicid ili namjerno samopovređivanje u nekim zemljama – i samo samoubistvo. Nasuprot tome, samozlostavljanje uključuje radnje kao što je samopovređivanje.

Kolektivno

uredi
 
Masakr poljskih civila tokom Okupacije Poljske od strane nacističke Njemačke, decembar 1939.

Za razliku od druge dvije široke kategorije, potkategorije kolektivnog nasilja sugeriraju moguće motive nasilja koje počine veće grupe pojedinaca ili države. Kolektivno nasilje koje je učinjeno radi unapređenja određene društvene agende uključuje, naprimjer, zločine iz mržnje koje su počinile organizirane grupe, terorističke akte i mafijaško nasilje. Političko nasilje uključuje rat i povezane nasilne sukobe, državno nasilje i slična djela koja provode naoružane grupe. U takvim situacijama može postojati višestruke determinante nasilja nad civilima.[8] Ekonomsko nasilje uključuje napade motivirane ekonomskom dobiti – kao što su napadi koji se izvode s ciljem ometanja ekonomske aktivnosti, uskraćivanja pristupa osnovnim uslugama ili stvaranja ekonomske podjele i fragmentacije. Jasno je da djela koja su počinile domaće i podnacionalne grupe mogu imati višestruke motive. Sporo nasilje je dugotrajan oblik nasilja koji je često nevidljiv (barem za one na koje ne utiče), kao što su degradacija životne sredine, zagađenje i klimatske promene.[9]

Ratovanje

uredi
Glavni članak: Rat
 
Oklopno vozilo Sjedinjenih Država Greyhound M8 u Parizu za vrijeme Drugog svjetskog rata

Rat je stanje dugotrajnog nasilnog sukoba velikih razmjera koji uključuje dvije ili više grupa ljudi, obično pod okriljem vlade. To je najekstremniji oblik kolektivnog nasilja.[10] Rat se vodi kao sredstvo za rješavanje teritorijalnih i drugih sukoba, kao agresorski rat za osvajanje teritorije ili pljačku resursa, u nacionalnoj samoodbrani ili oslobođenju, ili za suzbijanje pokušaja dijela nacije da se odvoji od nje. Tu su i ideološki, vjerski i revolucionarni ratovi.[11]

Od Industrijske revolucije smrtonosnost modernog ratovanja je porasla. Žrtve u Prvom svjetskom ratu bile su preko 40 miliona, a Žrtve u Drugom svjetskom ratu preko 70 miliona.

Interpersonalno

uredi
 
Kain ubija Abela
 
Smrtni slučajevi od međuljudskog nasilja na milion osoba u 2012
  0–8
  9–16
  17–24
  25–32
  33–54
  55–75
  76–96
  97–126
  127–226
  227–878
 
Saul napada Davida (koji je puštao muziku da bi pomogao Saulu da se osjeća bolje), drvorez iz 1860. Julius Schnorr von Karolsfeld

Interpersonalno nasilje je podijeljeno u dvije potkategorije: porodično i nasilje intimnog partnera – to jest, nasilje uglavnom između članova porodice i intimnih partnera, koje se obično, iako ne isključivo, dešava u kući. Nasilje u zajednici – nasilje između pojedinaca koji nisu u srodstvu i koji se mogu, ali ne moraju poznavati, uglavnom se dešava van kuće. Prva grupa uključuje oblike nasilja kao što su zlostavljanje djece, nasilje intimnog partnera i zlostavljanje starijih. Potonje uključuje nasilje mladih, nasumične akte nasilja, silovanje ili seksualni napad od strane stranaca i nasilje u institucionalnom okruženju kao što su škole, radna mjesta, zatvori i starački domovi. Kada se međuljudsko nasilje dogodi u porodicama, njegove psihološke posljedice mogu utjecati na roditelje, djecu i njihov odnos – kratkoročno i dugoročno.[12]

Maltretiranje djece

uredi
Glavni članak: Zlostavljanje djece

Maltretiranje djece je zlostavljanje i zanemarivanje koje se javlja kod djece mlađe od 18 godina. Uključuje sve tipove fizičkog i/ili emocionalnog zlostavljanja, seksualno zlostavljanje, zanemarivanje, nemar i komercijalnu ili drugu eksploataciju djece, što rezultira stvarnom ili potencijalnom štetom po zdravlje, opstanak, razvoj ili dostojanstvo djeteta u kontekstu odnosa odgovornosti, povjerenja ili moći. Izloženost nasilju intimnog partnera ponekad je uključena i kao oblik maltretiranja djece.[13]

Maltretiranje djece je globalni problem sa ozbiljnim doživotnim posljedicama, koji je, međutim, složen i težak za proučavanje.[14]

Ne postoje pouzdane globalne procjene o učestalosti maltretiranja djece. Podaci za mnoge zemlje, posebno zemlje sa niskim i srednjim prihodima, nedostaju. Dosadašnje procjene uveliko variraju ovisno o zemlji i korištenom metodu istraživanja. Otprilike 20% žena i 5–10% muškaraca navodi da su bili seksualno zlostavljani kao djeca, dok je 25–50% sve djece izjavilo da su bili fizički zlostavljani.[3][15]

Posljedice maltretiranja djece uključuju doživotno narušeno fizičko i mentalno zdravlje, te socijalno i profesionalno funkcioniranje (npr. škola, posao i teškoće u tzv. vezi). To u konačnici može usporiti ekonomski i društveni razvoj zemlje.[16][17] Sprečavanje zlostavljanja djece prije nego što počne moguće je i zahtijeva multisektorski pristup. Učinkoviti preventivni programi podržavaju roditelje i podučavaju pozitivnim roditeljskim vještinama. Stalna briga o djeci i porodicama može smanjiti rizik od ponovnog pojavljivanja zlostavljanja i umanjiti njegove posljedice.[18][19]

Mladež

uredi
 
Spomen-obilježje 'Kids off the Block' sa stotinama jednostavnih kamenih blokova, po jedan za svako dijete ubijeno nasiljem u Roselandu, Chicago

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, mladi se definiraju kao ljudi između 10 i 29 godina. Nasilje mladih odnosi se na nasilje koje se događa između mladih i uključuje djela koja se kreću od maltretiranja i fizičke tuče, preko težeg seksualnog i fizičkog napada do ubistava.[20][21]

Širom svijeta svake godine dogodi se oko 250.000 ubistava među mladima od 10 do 29 godina, što je 41% od ukupnog broja ubistava u svijetu svake godine ("Globalni teret bolesti", Svjetska zdravstvena organizacija, 2008). Na svaku ubijenu mladu osobu, još 20–40 zadobije povrede koje zahtijevaju bolničko liječenje.[20] Nasilje mladih ima ozbiljan, često doživotni, utjecaj na psihološko i socijalno funkcionisanje osobe. Nasilje mladih uveliko povećava troškove zdravstvenih, socijalnih i krivičnopravnih usluga; smanjuje produktivnost, smanjuje vrijednost imovine i generalno potkopava strukturu društva.

Programi prevencije koji su se pokazali efikasnim ili obećavajućim u smanjenju nasilja među mladima uključuju životne vještine i programe društvenog razvoja osmišljene da pomognu djeci i adolescentima da upravljaju ljutnjom, rješavaju konflikte i razviju neophodne društvene vještine za rješavanje problema, programe za prevenciju nasilja u školama i programe za smanjenje pristupa alkoholu, ilegalnim drogama i oružju.[22] Također, s obzirom na značajne efekte susjedstva na nasilje među mladima, intervencije koje uključuju preseljenje porodica u manje siromašne sredine pokazale su obećavajuće rezultate.[23] Slično, projekti urbane obnove kao što su oblast za unapređenje poslovanja pokazali su smanjenje nasilja među mladima.[24]

Različiti tipovi nasilja među mladima uključuju svjedočenje ili učešće u fizičkom, emocionalom i seksualnom zlostavljanju (npr. fizički napadi, maltretiranje, silovanje) i nasilne radnje kao što su pucnjave i pljačke. Prema istraživačima iz 2018. godine, "više od polovine djece i adolescenata koji žive u gradovima iskusilo je neki oblik nasilja u zajednici". Nasilje se "može dogoditi i pod jednim krovom, ili u datoj zajednici ili susjedstvu i može se dogoditi u isto vrijeme ili u različitim fazama života".[25] Nasilje mladih ima trenutne i dugoročne negativne posljedice, bez obzira da li je pojedinac bio primalac nasilja ili svjedok nasilja.[26]

Nasilje mladih utječe na pojedince, njihove porodice i društvo. Žrtve mogu imati doživotne povrede, što znači stalne posjete ljekaru i bolnici, čiji se troškovi brzo zbrajaju. Budući da žrtve nasilja među mladima možda neće biti u mogućnosti da pohađaju školu ili posao zbog svojih fizičkih i/ili mentalnih povreda, često je na članovima njihovih porodica da se brinu o njima, uključujući plaćanje dnevnih troškova života i medicinske račune. Njihovi staratelji će možda morati da napuste posao ili da rade skraćeno radno vreme kako bi pružili pomoć žrtvi nasilja. Ovo dodatno opterećuje društvo jer žrtva, a možda čak i njeni staratelji, moraju dobiti državnu pomoć da plate svoje račune. Nedavna istraživanja otkrila su da psihološka trauma u djetinjstvu može promijeniti mozak djeteta. "Poznato je da trauma fizički utiče na mozak i tijelo što uzrokuje anksioznost, bijes i sposobnost koncentracije. Oni također mogu imati problema s pamćenjem, povjerenjem i formiranjem odnosa."[27] Budući da se mozak navikao na nasilje, može stalno ostati u stanju pripravnosti (slično zaglavljenju u načinu borbe ili bijega). "Istraživači tvrde da mladi koji su izloženi nasilju mogu imati emocijske, socijalne i kognitivne probleme. Mogu imati problema s kontrolom emocija, obraćanjem pažnje u školi, povlačenjem od prijatelja ili znakovima posttraumatskog stresnog poremećaja."[25]

Za mlade koji su izloženi nasilju važno je da shvate kako njihova tijela mogu reagirati, kako bi mogli poduzeti pozitivne korake kako bi se suprotstavili svim mogućim kratkoročnim i dugoročnim negativnim efektima (npr. loša koncentracija, osjećaj depresije, povećani nivoi anksioznosti). Poduzimanjem hitnih koraka za ublažavanje posljedica traume koju su doživjeli, negativne posljedice mogu se smanjiti ili eliminirati. Kao početni korak, mladi moraju razumjeti zašto se možda osjećaju na određeni način i razumjeti kako nasilje koje su doživjeli može uzrokovati negativna osjećanja i natjerati ih da se ponašaju drugačije. Postizanje veće svijesti o svojim osjećajima, percepcijama i negativnim emocijama prvi je korak koji treba poduzeti kao dio oporavka od traume koju su iskusili. "Istraživanja neuronauke pokazuju da jedini način na koji možemo promijeniti način na koji se osjećamo jeste da postanemo svjesni svog unutrašnjeg iskustva i naučimo da se 'sprijateljimo' sa onim što se dešava u nama."[28]

Neki od načina za suzbijanje štetnih efekata izloženosti nasilju mladih bili bi isprobavanje raznih aktivnosti svjesnosti i kretanja, vježbi dubokog disanja i drugih radnji koje omogućavaju mladima da oslobode svoje zagušene emocije. Korištenje ovih tehnika naučit će svjesnost tijela, smanjiti anksioznost i nervozu i smanjiti osjećaj ljutnje i bijesa.[29] Vremenom će ovi tipovi aktivnosti pomoći ovim mlađim žrtvama nasilja da imaju veću kontrolu nad svojim osjećajima i ponašanjem i izbjegnu nezdrave načine suočavanja. Drugi način da se pomogne žrtvama traume nasilja mladih je kroz umjetnost. To se može postići tako što ćete im dati priliku da se bave, naprimjer, crtanjem, slikanjem, muzikom ili pjevanjem, što će im dati izlaz da izraze sebe i svoje emocije na pozitivan način.[30]

Mladi koji su doživjeli nasilje imaju koristi od bliskog odnosa s jednom ili više ljudi. Ovo je važno jer žrtve traume moraju imati ljude koji su sigurni i od povjerenja s kojima se mogu povezati i razgovarati o njihovim užasnim iskustvima. Neki mladi nemaju odrasle figure kod kuće ili nekoga na koga mogu računati za zastupanje i utjehu. Škole u lošim naseljima u kojima je rasprostranjeno nasilje među mladima, trebale bi svakom učeniku dodijeliti savjetnike, kako bi dobili redovne smjernice. Pored savjetodavnih/terapijskih sesija i programa, preporučeno je da škole nude mentorske programe, gdje učenici mogu komunicirati sa odraslima koji mogu pozitivno utjecati na njih. Drugi način je kreiranje više programa u susjedstvu, kako bi se osiguralo da svako dijete ima pozitivno i stabilno mjesto za odlazak kada škola nije na nastavi. Mnoga djeca su sada imala koristi od formalnih organizacija koje imaju za cilj da pomognu mentorstvu i da obezbijede sigurno okruženje za mlade, posebno one koji žive u naseljima sa većim stopama nasilja. Ovo uključuje organizacije kao što su Becoming a Man, CeaseFire Illinois, Chicago Area Project, Little Black Pearl i Rainbow House.[31] Ovi programi su osmišljeni da pomognu da se mladima pruži sigurno mjesto za odlazak, da se zaustavi nasilje, nudeći savjetovanje i mentorstvo kako bi se zaustavio ciklus nasilja. Ako mladi nemaju sigurno mjesto za odlazak nakon školskih sati, vjerovatno će upasti u nevolje, dobiti loše ocjene, napustiti školu i koristiti drogu i alkohol. Bande traže mlade koji nemaju pozitivne utjecaje na njihov život i trebaju zaštitu. Zbog toga su ovi programi toliko važni da mladi imaju sigurno okruženje, a ne da pribjegavaju ulici.[32]

Intimni partner

uredi
 
Joint Base Myer-Henderson Hall (JBM-HH) – okrugli sto o digitalnom uhođenju, vezama sa nasiljem u intimnim partnerima
Glavni članci: Nasilje u porodici i Nasilje intimnog partnera

Nasilje intimnog partnera odnosi se na ponašanje u intimnoj vezi koje uzrokuje fizičku, seksualnu ili psihičku štetu, uključujući fizičku agresiju, seksualnu prisilu, psihičko zlostavljanje i kontrolna ponašanja.[3]

Istraživanja na nivou stanovništva zasnovana na izvještajima žrtava pružaju najtačnije procjene rasprostranjenosti nasilja od intimnog partnera i seksualnog nasilja u nekonfliktnim okruženjima. Studija koju je sprovela SZO u 10 uglavnom zemalja u razvoju[33] otkrila su da je među ženama u dobi od 15 do 49 godina između 15% (Japan) i 70% (Etiopija i Peru) žena prijavilo fizičko i/ili seksualno nasilje od strane intimnog partnera. Sve veći broj istraživanja o nasilju muškaraca i intimnih partnera fokusira se na muškarce kao počinitelje i žrtve nasilja, kao i na to kako uključiti muškarce i dječake u rad protiv nasilja.[34]

Intimno partnersko i seksualno nasilje imaju ozbiljne kratkoročne i dugoročne fizičke, mentalne, seksualne i reproduktivne zdravstvene probleme/posljedice za/na žrtve i njihovu djecu, te dovode do visokih društvenih i ekonomskih troškova. To uključuje i smrtonosne i nefatalne ozljede, depresiju i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), nenamjerne trudnoće, te seksualno prenosive infekcije – uključujući HIV.[35]

Faktori koji se povezuju sa vršenjem i doživljavanjem nasilja intimnog partnera su nizak nivo obrazovanja, historija nasilja kao počinioca, žrtve ili svjedoka roditeljskog nasilja, štetna upotreba alkohola, stavovi koji prihvataju nasilje kao i bračne nesuglasice i nezadovoljstvo. Faktori povezani samo sa vršenjem nasilja intimnog partnera su višestruki partneri i antisocijalni poremećaj ličnosti.

Nedavna teorija pod nazivom "The Criminal Spin" sugerira obostrani efekat zamajca između partnera koji se manifestira eskalacijom nasilja.[36] Nasilni spin se može javiti i u bilo kojem drugom obliku nasilja, ali u nasilju intimnog partnera dodatnu vrijednost predstavlja obostrano okretanje, zasnovano na jedinstvenoj situaciji i karakteristikama intimnog odnosa.

Primarna strategija prevencije s najboljim dokazima o djelotvornosti nasilja kod intimnih partnera školski je program za adolescente, kako bi se spriječilo nasilje u vezi sa izlascima.[37] Pojavljuju se dokazi o djelotvornosti nekoliko drugih strategija primarne prevencije – onih koje: kombinuju mikrofinansiranje sa obukom o rodnoj ravnopravnosti[38] promoviraju vještine komunikacije i odnosa unutar zajednica, smanjuju pristup i štetnu upotrebu alkohola i promijene kulturne rodne norme.[39]

Seksualno

uredi
Glavni članak: Spolno nasilje
 
Sastanak žrtava seksualnog nasilja u Demokratskoj Republici Kongo

Seksualno nasilje je bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentari ili avansi, ili radnje trgovine ljudima, ili na drugi usmjereni način protiv seksualnosti neke osobe upotrebom prisile, od strane bilo koje osobe, bez obzira na njen odnos sa žrtvom, u bilo kojem okruženju. Uključuje silovanje, definirano kao fizički prisilno ili na drugi način prisilno prodiranje u vulvu ili anus penisom, drugim dijelom tijela ili predmetom.[40]

Istraživanja na nivou populacije zasnovana na izvještajima žrtava procjenjuju da je između 0,3 i 11,5% žena prijavilo seksualno nasilje.[41] Seksualno nasilje ima ozbiljne kratkoročne i dugoročne posljedice na fizičko, mentalno, seksualno i reproduktivno zdravlje žrtava i njihove djece, kao što je opisano u odjeljku o nasilju od intimnog partnera. Ako je počinjeno u djetinjstvu, seksualno nasilje može dovesti do povećanog pušenja,[42] zloupotreba droga i alkohola, te rizično seksualno ponašanje u kasnijem životu. Također se povezuje sa vršenjem nasilja i žrtvom nasilja.

Mnogi faktori rizika za seksualno nasilje su isti kao i za nasilje u porodici. Faktori rizika specifični za počinjenje seksualnog nasilja uključuju vjerovanje u porodičnu čast i seksualnu čistoću, ideologije muških seksualnih prava i slabe zakonske sankcije za seksualno nasilje.

Nekoliko intervencija za sprečavanje seksualnog nasilja pokazalo se efikasnim. Školski programi za sprječavanje seksualnog zlostavljanja djece učenjem djece da prepoznaju i izbjegavaju situacije potencijalno seksualnog zlostavljanja vode se u mnogim dijelovima svijeta i izgledaju obećavajuće, ali zahtijevaju daljnja istraživanja. Da bi se postigla trajna promjena, važno je: donijeti zakone i razviti politike koje štite žene; riješiti problem diskriminacije žena i promovirati rodnu ravnopravnost; pomoći da se kultura udalji od nasilja.[39]

Maltretiranje starijih

uredi
Glavni članak: Zlostavljanje starijih

Maltretiranje starijih osoba je pojedinačna ili ponovljena radnja, ili nedostatak odgovarajuće akcije, koja se javlja u bilo kojoj vezi u kojoj postoji očekivanje povjerenja što uzrokuje štetu ili uznemirenost starijoj osobi. Ovo predstavlja kršenje ljudskih prava i uključuje fizičko, seksualno, psihološku, emocionalnu, finansijsku i materijalnu zloupotrebu, napuštanje, zanemarivanje i ozbiljan gubitak digniteta i poštovanja.[3]

Iako postoji malo informacija o stepenu maltretiranja kod starije populacije, posebno u zemljama u razvoju, procjenjuje se da je 4–6% starijih ljudi u zemljama s visokim prihodima iskusilo neki oblik maltretiranja kod kuće.[43][44] Međutim, stariji ljudi se često plaše da prijave slučajeve maltretiranja porodici, prijateljima ili vlastima. Podaci o obimu problema u ustanovama kao što su bolnice, starački domovi i druge ustanove za dugotrajnu njegu su oskudni. Maltretiranje starijih može dovesti do ozbiljnih fizičkih povreda i dugotrajnih psihičkih posljedica. Predviđa se da će se maltretiranje starijih povećati jer mnoge zemlje doživljavaju ubrzano starenje stanovništva.

Primijenjene su mnoge strategije kako bi se spriječilo maltretiranje starijih osoba i poduzele mjere protiv njega i ublažile njegove posljedice, uključujući javne i profesionalne kampanje podizanja svijesti, skrining (potencijalnih žrtava i zlostavljača), intervencije podrške negovateljima (npr. upravljanje stresom, njega), usluge zaštite odraslih i grupe za samopomoć. Njihova efikasnost, međutim, do sada nije bila dobro utvrđena.[45][46]

Ciljano

uredi

Nekoliko rijetkih, ali bolnih epizoda atentata, pokušaja atentata i školske pucnjave u osnovnim, srednjim i drugim školama, kao i na koledžima i univerzitetima u Sjedinjenim Državama, dovele su do velikog broja istraživanja o utvrđivanju ponašanja osoba koje su planirale ili izvele takve napade. Ove studije (1995–2002) istraživale su ono što su autori nazvali "ciljano nasilje", opisali "put ka nasilju" onih koji su planirali ili izveli napade i dali prijedloge za policiju i edukatore. Glavna poenta ovih istraživačkih studija je da ciljano nasilje ne "dolazi iz vedra neba".[47][48][49][50][51][52]

Svakodnevno

uredi

Kao antropološki koncept, "svakodnevno nasilje" može se odnositi na inkorporaciju različitih oblika nasilja (uglavnom političkog nasilja) u svakodnevne prakse.[53][54][55] Latinska Amerika i Karibi, regija s najvećom stopom ubistava na svijetu,[56] imali su više od 2,5 miliona ubistava između 2000. i 2017.[57]

Filozofske perspektive

uredi

Neki filozofi su tvrdili da je svako tumačenje stvarnosti suštinski nasilno.[a] Slavoj Žižek u svojoj knjizi Nasilje (Violence) naveo da "nešto nasilno je sama simbolizacija stvari". Ontološka perspektiva smatra štetu koju nanosi sama interpretacija svijeta kao oblik nasilja koji se razlikuje od fizičkog nasilja po tome što je moguće izbjeći fizičko nasilje, dok je neko ontološko nasilje svojstveno svakom znanju. [b]

I Foucault i Arendt razmotrili su odnos između moći i nasilja, ali su zaključili da su oni, iako povezani, različiti.[58]:46

U feminističkoj filozofiji, epistemsko nasilje je čin nanošenja štete nemogućnošću razumijevanja razgovora drugih zbog neznanja. Neki filozofi misle da će to naštetiti marginaliziranim grupama.[c]

Faktori i modeli razumijevanja

uredi

Nasilju se ne može pripisati samo zaštitni faktor ili faktor rizika. Obje ove grupe faktora su podjednako važne u prevenciji, intervenciji i tretmanu nasilja u cjelini. CDC navodi nekoliko faktora rizika i zaštite za nasilje među mladima na nivou pojedinca, porodice, društva i zajednice.

Individualni faktori rizika uključuju lošu kontrolu ponašanja, visok emocionalni stres, nizak IQ (kvocijent inteligencije) i antisocijalna uvjerenja ili stavove.[60] Faktori rizika u porodici uključuju autoritarne stavove, brigu o djeci, nedosljedne disciplinske prakse, nisku emocionalnu privrženost roditeljima ili starateljima, te niski prihod i uključenost roditelja.[60] Faktori socijalnog rizika uključuju socijalno odbacivanje, lošu akademsku sposobnost, učinak i posvećenost u školi, te uključivanje u bande ili druženje sa vršnjacima koji su delikventni.[60] Faktori rizika u zajednici uključuju siromaštvo, nisko učešće zajednice i smanjene ekonomske mogućnosti.[60]

S druge strane, individualni zaštitni faktori uključuju netoleranciju prema devijantnosti, veći IQ i GPA, povećanu popularnost i društvene vještine, kao i vjerska uvjerenja.[60] Faktori zaštite porodice uključuju povezanost i sposobnost da se razgovara o problemima s članovima porodice ili odraslima, roditelj/porodica o korištenju konstruktivnih strategija suočavanja i stalno prisustvo roditelja tokom najmanje jednog od sljedećih događaja: prilikom buđenja, prilikom dolaska iz škole, u vrijeme večere ili kada se ide u krevet.[60] Faktori socijalne zaštite uključuju kvalitetne školske odnose, bliske odnose sa nedevijantnim vršnjacima, uključenost u prosocijalne aktivnosti i izloženost školskoj klimi koja je: dobro nadgledana, koristi jasna pravila ponašanja i disciplinske pristupe i angažuje roditelje sa nastavnicima.[60]

Uz mnoge koncepcijske faktore koji se javljaju na različitim nivoima u životima pogođenih, tačni uzroci nasilja su složeni. Za predstavljanje ove složenosti često se koristi ekološki ili socijalno-ekološki model. Sljedeća četverostepena verzija ekološkog modela se često koristi u proučavanju nasilja:

  1. Ovaj nivo identifikuje biološke i lične faktore koji utječu na ponašanje pojedinaca i povećavaju njihovu vjerovatnoću da postanu žrtva ili počinitelj nasilja: demografske karakteristike (starost, obrazovanje, prihod), genetika, lezije mozga, poremećaji ličnosti, zloupotreba supstanci i historija doživljavanja, svjedočenja ili upuštanja u nasilno ponašanje.[61][62]
  2. Ovaj nivo se fokusira na bliske odnose, poput onih sa porodicom i prijateljima. U nasilju mladih, naprimjer, imati prijatelje koji sudjeluju u nasilju ili ga podstiču može povećati rizik mlade osobe da bude žrtva ili počinitelj nasilja. Za nasilje od strane intimnog partnera, konzistentan marker na ovom nivou modela je bračni sukob ili nesloga u vezi. U zlostavljanju starijih osoba, važni faktori su stres zbog prirode prošlih odnosa između zlostavljane osobe i njegovatelja.
  3. Ovaj nivo istražuje kontekst zajednice – tj. škole, radna mjesta i susjedstva. Na rizik na ovom nivou mogu utjecati faktori kao što su postojanje lokalne trgovine drogom, odsustvo društvenih mreža i koncentrisano siromaštvo. Svi ovi faktori su se pokazali važnima u nekoliko tipova nasilja.
  4. Ovaj nivo se bavi širokim društvenim faktorima koji pomažu u stvaranju klime u kojoj se nasilje ohrabruje ili inhibira: odgovornost sistema krivičnog pravosuđa, društvene i kulturne norme u pogledu rodnih uloga ili odnosa roditelja i djece, nejednakost prihoda, snaga sistema socijalne zaštite, društvena prihvatljivost nasilja, dostupnost oružja, izloženost nasilju u masovnim medijima i politička nestabilnost.

Odgajanje djece

uredi

Dok studije koje pokazuju povezanost između fizičkog kažnjavanja djece i kasnije agresije ne mogu dokazati da fizičko kažnjavanje uzrokuje povećanje agresije, brojne longitudinalne studije sugeriraju da iskustvo fizičkog kažnjavanja ima direktan uzročno-posljedični učinak na kasnije agresivno ponašanje.[63] Međukulturalne studije pokazale su da veća rasprostranjenost tjelesnog kažnjavanja djece ima tendenciju da nadalje uzrokuje viši nivo nasilja u društvima. Naprimjer, analiza iz 2005. godine 186 predindustrijskih društava otkrila je da je tjelesno kažnjavanje preovladavajuće u društvima koja su također imala veće stope ubistava, napada i rata.[64] U Sjedinjenim Državama, tjelesno kažnjavanje u kući povezano je s kasnijim nasilnim djelima nad članovima porodice i supružnicima.[65] Američki istraživač nasilja u porodici Murray A. Straus vjeruje da je disciplinsko šamaranje "najzastupljeniji i najvažniji oblik nasilja u američkim porodicama", čiji efekti doprinose u nekoliko velikih društvenih problema, uključujući kasnije nasilje u porodici i kriminal.[66]

Psihologija

uredi

Uzroci nasilnog ponašanja ljudi često su tema istraživanja u psihologiji. Neurobiolog Jan Vodka naglašava da se u te svrhe "nasilno ponašanje definira kao otvoreno i namjerno fizički agresivno ponašanje prema drugoj osobi".[67]

Na osnovu ideje o ljudskoj prirodi, naučnici se slažu da je nasilje svojstveno ljudima. Među prapovijesnim ljudima, postoje arheološki dokazi i za tvrdnje o nasilju i miru kao primarnim karakteristikama.[68]

Budući da je nasilje stvar percepcije, kao i mjerljiva pojava, psiholozi su otkrili varijabilnost u tome da li ljudi određene fizičke radnje doživljavaju kao "nasilne". Naprimjer, u državi u kojoj je egzekucija legalizovana kazna, obično ne doživljavaju krvnika kao "nasilnog", iako mogu govoriti, na metaforičniji način, o nasilnom ponašanju države. Isto tako, razumijevanje nasilja povezano je s percipiranim odnosom agresor–žrtva; stoga su psiholozi pokazali da ljudi možda ne prepoznaju odbrambenu upotrebu sile kao nasilnu, čak i u slučajevima kada je količina upotrijebljene sile znatno veća nego u prvobitnoj agresiji.[69]

Koncept normalizacije nasilja poznat je kao društveno sankcionisano ili strukturno nasilje i tema je od sve većeg interesa istraživača koji pokušavaju razumjeti nasilno ponašanje. O tome su opširno raspravljali istraživači u sociologiji,[70][71] medicinskoj antropologiji,[72][73] psihologiji,[74] psihijatriji,[75] filozofiji,[76] i bioarheologiji.[77][78]

Evolucijska psihologija nudi nekoliko objašnjenja za ljudsko nasilje u različitim kontekstima, kao što su seksualna ljubomora kod ljudi,[79] zlostavljanje djece,[80] i ubistvo (homicid).[81] Goetz (2010) tvrdi da su ljudi slični većini vrsta sisara i da koriste nasilje u specifičnim situacijama. On piše da su "Buss i Shackelford (1997a) predložili sedam adaptivnih problema s kojima su se naši preci stalno suočavali, a koji su mogli biti riješeni agresijom: kooptiranje resursa drugih, odbrana od napada, nanošenje troškova istospolnim suparnicima, pregovaranje o statusu i hijerarhiji, odvraćanje rivala od buduće agresije, odvraćanje bračnog druga od nevjere i smanjenje resursa koji se troše na genetički problematičnu djecu".[82] Goetz piše da se čini da većina ubistava počinje od relativno trivijalnih sporova između nepovezanih muškaraca koji potom eskaliraju do nasilja i smrti. On tvrdi da do takvih sukoba dolazi kada postoji spor o statusu između muškaraca relativno sličnog statusa. Ako postoji velika početna razlika u statusu, onda pojedinac nižeg statusa obično ne nudi nikakav izazov, a ako je izazvan, pojedinac višeg statusa obično ignoriše pojedinca nižeg statusa. Istovremeno, okruženje velikih nejednakosti među ljudima može dovesti do toga da oni na dnu koriste više nasilja u pokušajima da steknu status.[82]

Mediji

uredi
Također pogledajte: Istraživanje medijskog nasilja

Istraživanje medija i nasilja ispituje postoje li veze između konzumiranja medijskog nasilja i naknadnog agresivnog i nasilnog ponašanja. Iako su neki naučnici tvrdili da medijsko nasilje može povećati agresiju,[83] ovo gledište se sve više dovodi u sumnju i u naučnoj zajednici[84] i odbio ga je Vrhovni sud SAD u predmetu Brown protiv EMA, kao i u reviziji nasilja u videoigricama od strane australijske vlade (2010) koja je zaključila da su dokazi za štetne efekte u najboljem slučaju neuvjerljivi, a retorika nekih naučnika nije bila usklađena s dobrim podacima.

Prevencija

uredi

Prijetnja i izvršenje fizičkog kažnjavanja je isproban i testiran metod sprječavanja nekog nasilja od početka civilizacije.[85] Koristi se u različitim stepenima u većini zemalja.

Kampanje za podizanje svijesti javnosti

uredi

Gradovi i okruzi širom Sjedinjenih Država organiziraju "Mjesece prevencije nasilja" gdje gradonačelnik proglasom ili okrug rezolucijom potiče privatni, društveni i javni sektor da se uključe u aktivnosti koje podižu svijest da nasilje nije prihvatljivo kroz umjetnost (muzika, predavanja i događaji). Naprimjer, koordinatorka Mjeseca prevencije nasilja, Karen Earle Lile u okrugu Contra Costa, Kalifornija – stvorila je Zid života, gdje su djeca crtala slike koje su postavljene na zidove banaka i javnih prostora, prikazujući dječji pogled na nasilje; svjedočili su i kako je to utjecalo na njih, u nastojanju da skrenu pažnju na to kako nasilje utječe na zajednicu, a ne samo na ljude koji su uključeni.[86]

Interpersonalno nasilje

uredi

Pregled naučne literature Svjetske zdravstvene organizacije o djelotvornosti strategija za sprječavanje međuljudskog nasilja identificirao je sedam strategija (navedeno u nastavku) kao podržane jakim ili novim dokazima o djelotvornosti.[87] Ove strategije ciljaju faktore rizika na sva četiri nivoa ekološkog modela.

  • Odnosi između djeteta i staratelja
Među najefikasnijim takvim programima za sprečavanje maltretiranja djece i smanjenje agresije u djetinjstvu su program kućnih posjeta Nurse Family Partnership[88] i Triple P (Parenting Program).[89] Postoje i dokazi da ovi programi smanjuju osuđujuće presude i nasilna djela u adolescenciji i ranoj odrasloj dobi, i vjerovatno pomažu u smanjenju nasilja intimnog partnera i nasilja usmjerenog prema sebi u kasnijem životu.[90][91]
  • Životne vještine u mladosti
Dokazi pokazuju da životne vještine stečene u programima društvenog razvoja mogu smanjiti uključenost u nasilje, poboljšati socijalne vještine, poboljšati obrazovna postignuća i poboljšati izglede za posao. Životne vještine se odnose na društvene, emocionalne i bihejvioralne kompetencije koje pomažu djeci i adolescentima da se efikasno nose s izazovima svakodnevnog života.
  • Umanjivanje dostupnosti i štetnog korištenja alkohola
Prodavci bi morali ostati dosljedni poštivanju norme da je maloljetnicima zaista zabranjena prodaja alkoholnih pića i proizvoda. Društvena slika o (ne)popularnom korištenju alkohola igra važnu ulogu u smanjenju ili povećanju stope štetnih ishoda.[92]
  • Umanjivanje pristupa smrtonosnim sredstvima
Državni zakon ima najvažniju ulogu da se regulira odnosno onemogući ilegalan dolazak do oružja i opasnih materija. Faktor lokalnog ili regionalnog stava o nasilju i stope ohrabrivanja, odnoslo lokalna osviještenost, oslikavaju i samu prisutnost neželjenih dešavanja.[93]
  • Rodna ravnopravnost
Studije evaluacije počinju da podržavaju intervencije u zajednici koje imaju za cilj sprječavanje nasilja nad ženama promoviranjem rodne ravnopravnosti. Naprimjer, dokazi sugeriraju da programi koji kombinuju mikrofinansiranje sa obukom o rodnoj ravnopravnosti mogu smanjiti nasilje među intimnim partnerima.[94][95] Za školske programe kao što je program Safe Dates u Sjedinjenim Američkim Državama[96][97] i Projekt odnosa mladih u Kanadi[98] utvrđeno je da su učinkoviti u smanjenju nasilja u vezi.
  • Kulturne norme
Pravila ili očekivanja ponašanja – norme – unutar kulturne ili društvene grupe mogu potaknuti nasilje. Intervencije koje dovode u pitanje kulturne i društvene norme koje podržavaju nasilje mogu spriječiti akte nasilja i široko su korištene, ali baza dokaza o njihovoj djelotvornosti još uvijek je slaba. Učinkovitost intervencija koje se bave nasiljem u spoju i seksualnim zlostavljanjem među tinejdžerima i mladim odraslim osobama dovodeći u pitanje društvene i kulturne norme koje se odnose na rod, potkrijepljena je nekim dokazima.[99][100]
  • Programi podrške
Intervencije za identifikaciju žrtava međuljudskog nasilja i pružanje efikasne njege i podrške ključni su za zaštitu zdravlja i prekidanje ciklusa nasilja s jedne generacije na drugu. Primjeri za koje se pojavljuju dokazi o djelotvornosti uključuju: alate za skrining za identifikaciju žrtava nasilja od intimnog partnera i upućivanje odgovarajućim službama;[101] psihosocijalne intervencije – kao što je kognitivna bihejvioralna terapija usmjerena na traumu – za smanjenje problema mentalnog zdravlja povezanih s nasiljem, uključujući posttraumatski stresni poremećaj;[102] i naloge za zaštitu, koji zabranjuju počinitelju da kontaktira sa žrtvom,[103][104] kako bi se smanjila ponovljena viktimizacija među žrtvama nasilja od intimnog partnera.
  • Kolektivno nasilje
Nije iznenađujuće da nedostaju naučni dokazi o efikasnosti intervencija za sprečavanje kolektivnog nasilja.[105] Međutim, preporučene su politike koje olakšavaju smanjenje siromaštva, koje čine donošenje odluka odgovornijim, koje smanjuju nejednakosti među grupama, kao i politike koje smanjuju pristup biološkom, hemijskom, nuklearnom i drugom oružju. Prilikom planiranja odgovora na nasilne sukobe, preporučeni pristupi uključuju procjenu u ranoj fazi ko je najranjiviji i koje su njihove potrebe, koordinaciju aktivnosti između različitih aktera i rad na globalnim, nacionalnim i lokalnim sposobnostima kako bi se pružile efikasne zdravstvene usluge tokom različite faze vanrednog stanja.[106]

Krivično pravosuđe

uredi

Jedna od glavnih funkcija prava je reguliranje nasilja.[107] Sociolog Max Weber izjavio je da država tvrdi da se monopol legitimne upotrebe sile praktikuje unutar granica određene teritorije. Sprovođenje zakona je glavno sredstvo za regulisanje nevojnog nasilja u društvu. Vlade regulišu upotrebu nasilja kroz pravni sistem koji upravlja pojedincima i političkim vlastima, uključujući policiju i vojsku. Civilna društva dopuštaju određenu količinu nasilja, koja se provodi putem policijske moći, kako bi se održalo status quo i zakoni sproveli.

Međutim, njemačka politička teoretičarka Hannah Arendt je primijetila: "Nasilje može biti opravdano, ali nikada neće biti legitimno... Njegovo opravdanje gubi na uvjerljivosti što se više njegov namjeravani kraj povlači u budućnost. Niko ne dovodi u pitanje upotrebu nasilja u samoodbrani, jer opasnost je ne samo jasna nego i prisutna, a cilj koji opravdava sredstva je neposredan."[108] Arendt je napravila jasnu razliku između nasilja i moći. Većina političkih teoretičara nasilje je smatrala ekstremnom manifestacijom moći, dok je Arendt ta dva koncepta smatrala suprotnim.[109]

U 20. stoljeću u djelima democida vlade su možda ubile više od 260 miliona sopstvenog naroda kroz brutalnost policije, pogubljenje, masakr, robovske radne logore, a ponekad i namjernom glađu.[110][111]

Nasilna djela koja nisu izvršena od strane vojske ili policije i koja nisu u samoodbrani obično se klasifikuju kao zločini, iako nisu svi zločini nasilni. Oštećenje imovine je klasifikovano kao nasilni zločin u nekim jurisdikcijama, ali ne u svim. Federalni biro za istrage (FBI) klasifikuje nasilje koje rezultira ubistvom u krivično ubistvo i opravdano ubistvo (npr. samoodbrana).[112]

Pristup krivičnog pravosuđa svoj glavni zadatak vidi u provođenju zakona koji zabranjuju nasilje i osiguravanju da se "pravda ispuni". Pojmovi individualne krivice, odgovornosti, okrivljivanja i krivice su centralni u pristupu krivičnog pravosuđa nasilju, a jedan od glavnih zadataka sistema krivičnog pravosuđa je da "čini pravdu", tj. krivica se što je moguće preciznije utvrđuje i da se adekvatno kažnjava. Kako bi se spriječilo i odgovorilo na nasilje, pristup krivičnog pravosuđa prvenstveno se oslanja na odvraćanje, zatvaranje i kažnjavanje i rehabilitaciju počinitelja.[113]

Krivičnopravni pristup, mimo pravde i kazne, tradicionalno je naglašavao indicirane intervencije, usmjerene na one koji su već bili uključeni u nasilje, bilo kao žrtve ili kao izvršitelji. Jedan od glavnih razloga zbog kojih se počinioci hapse, procesuiraju i osuđuju je sprječavanje daljih zločina – putem odvraćanja (prijetnja potencijalnim počiniteljima krivičnim sankcijama ako počine zločin), onesposobljavanja (fizičko sprječavanje prestupnika da počine daljnja krivična djela zatvaranjem) i kroz rehabilitaciju (koristeći vrijeme provedeno pod državnim nadzorom za razvoj vještina ili promjenu psihološkog s(as)tava kako bi se smanjila vjerovatnoća budućih prekršaja).[114]

Posljednjih decenija u mnogim zemljama u svijetu, sistem krivičnog pravosuđa se sve više zainteresovao za sprečavanje nasilja prije nego što se dogodi. Naprimjer, veliki dio zajednice i problemski orijentisana policija ima za cilj smanjenje kriminala i nasilja mijenjanjem uslova koji ga podstiču – a ne povećanjem broja hapšenja. Zaista, neki policijski čelnici otišli su toliko daleko da kažu da policija prvenstveno treba da bude agencija za prevenciju kriminala.[115] Sistemi maloljetničkog pravosuđa – važna komponenta sistema krivičnog pravosuđa – u velikoj mjeri su zasnovani na vjerovanju u rehabilitaciju i prevenciju. U SAD-u, sistem krivičnog pravosuđa je, naprimjer, finansirao inicijative u školama i zajednici za smanjenje pristupa djece oružju i podučavanje rješavanja sukoba. Uprkos tome, policija se rutinski primjenjuje protiv maloljetnika.[116] Godine 1974. Ministarstvo pravde SAD-a preuzelo je primarnu odgovornost za programe prevencije delikvencije i osnovalo Ured za maloljetničko pravosuđe i prevenciju delikvencije, koji je podržao program "Nacrti za prevenciju nasilja" na Univerzitetu Colorado Boulder.[117]

Javno zdravstvo

uredi

Pristup javnom zdravlju je naučno vođen, populacijski zasnovan, interdisciplinarni, intersektorski pristup zasnovan na ekološkom modelu koji naglašava primarnu prevenciju.[3] Umjesto da se fokusira na pojedince, pristup javnom zdravlju ima za cilj pružiti maksimalnu korist za najveći broj ljudi i proširiti bolju njegu i sigurnost na čitavu populaciju. Pristup javnom zdravstvu je interdisciplinaran, oslanja se na znanje iz mnogih disciplina, uključujući medicinu, sa epidemiologijom, sociologiju, psihologiju, kriminologiju, obrazovanje i ekonomiju. Budući da su svi oblici nasilja višestruki problemi, javnozdravstveni pristup naglašava multisektorski odgovor. Dokazano je iznova i iznova da su zajednički napori iz tako različitih sektora kao što su zdravstvo, obrazovanje, socijalna zaštita i krivično pravosuđe često neophodni da bi se riješili problemi za koje se obično pretpostavlja da su čisto "kriminalni" ili "medicinski". Pristup javnom zdravlju smatra da je nasilje, umjesto da je rezultat bilo kojeg pojedinačnog faktora, rezultat više faktora rizika i uzroka, koji djeluju na četiri nivoa ugniježđene hijerarhije (pojedinac, bliski odnosi/porodica, zajednica i šire društvo) (v. Socijalno-ekološki model).

Iz perspektive javnog zdravlja, strategije prevencije se mogu klasificirati u tri tipa:

  1. Primarna prevencija – pristupi koji imaju za cilj spriječavanje nasilja prije nego što se dogodi.
  2. Sekundarna prevencija – pristupi koji se fokusiraju na hitnije odgovore na nasilje, kao što su predbolnička njega, hitne službe ili tretman za seksualno prenosive infekcije nakon silovanja.
  3. Tercijarna prevencija – pristupi koji se fokusiraju na dugotrajnu njegu nakon nasilja, kao što su rehabilitacija i reintegracija i pokušavaju da umanje traumu ili smanje dugotrajnu invalidnost povezanu s nasiljem.

Javnozdravstveni pristup stavlja naglasak na primarnu prevenciju nasilja, odnosno sprječavanje njegovog pojavljivanja na prvom mjestu. Donedavno je ovaj pristup bio relativno zanemaren na terenu, pri čemu je većina resursa bila usmjerena na sekundarnu ili tercijarnu prevenciju. Možda je najkritičniji element javnozdravstvenog pristupa prevenciji sposobnost da se identifikuju osnovni uzroci umjesto fokusiranja na vidljivije "simptome". Ovo omogućava razvoj i testiranje efikasnih pristupa za rješavanje temeljnih uzroka i tako poboljšanje zdravlja.

Pristup javnom zdravlju je sistematski proces zasnovan na dokazima koji uključuje sljedeća četiri koraka:

  1. Definiranje problema koncepcijski i numerički, korištenjem statističkih podataka koji tačno opisuju prirodu i razmjere nasilja, karakteristike onih koji su najviše pogođeni, geografsku distribuciju incidenata i posljedice izloženosti takvom nasilju.
  2. Istraživanje zašto se problem javlja utvrđivanjem njegovih uzroka i korelacija, faktora koji povećavaju ili smanjuju rizik od njegovog nastanka (rizični i zaštitni faktori) i faktora koji se mogu modifikovati intervencijom.
  3. Istraživanje načina da se spriječi problem, korištenjem gorenavedenih informacija i dizajniranje, praćenje i rigorozna procjena djelotvornosti programa kroz evaluaciju ishoda.
  4. Širenje informacija o efikasnosti programa i povećanje obima dokazano efikasnih programa. Pristupi prevenciji nasilja, bilo da su usmjereni na pojedince ili cijele zajednice, moraju biti pravilno ocijenjeni u pogledu njihove djelotvornosti i razmjenjivanja rezultata. Ovaj korak također uključuje prilagođavanje programa lokalnom kontekstu i podvrgavanje rigoroznoj reevaluaciji kako bi se osigurala njihova djelotvornost u novom okruženju.

U mnogim državama, prevencija nasilja je još uvijek nova ili nova oblast u javnom zdravstvu. Zajednica javnog zdravlja tek je nedavno počela shvatati kakav doprinos može dati smanjenju nasilja i ublažavanju njegovih posljedica. U 1949, Gordon je pozvao da se napori za prevenciju povreda zasnivaju na razumijevanju uzroka, na sličan način kao i napori za prevenciju zaraznih i drugih bolesti.[118] Gomez je 1962, pozivajući se na definiciju zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije, izjavio da je očigledno da nasilje ne doprinosi "produženju života" ili "potpunom stanju blagostanja". Definirao je nasilje kao pitanje kojim se stručnjaci za javno zdravlje trebaju pozabaviti i naveo da ono ne bi trebalo da bude primarni domen advokata, vojnog osoblja ili političara.[119]

Međutim, tek u posljednjih 30 godina javno zdravstvo se počelo baviti nasiljem, a tek u posljednjih 15 godina to je učinilo na globalnom nivou.[120] Ovo je mnogo kraći period nego što se javno zdravstvo bavi drugim zdravstvenim problemima uporedive veličine i sa sličnim teškim doživotnim posljedicama.

Globalni javni zdravstveni odgovor na međuljudsko nasilje počeo je ozbiljno sredinom 1990-ih. U 1996, Svjetska zdravstvena skupština usvojila je Rezoluciju WHA49.25[121] koja je nasilje proglasila "vodećim svjetskim javnozdravstvenim problemom" i zatražio da Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) pokrene aktivnosti javnog zdravstva kako bi (1) dokumentovala i okarakterizirala teret nasilja, (2) ocijenila djelotvornost programa, s posebnom pažnjom na žene i djecu i inicijative u zajednici, i (3) promovirala aktivnosti za rješavanje problema na međunarodnom i nacionalnom nivou. Prvobitni odgovor Svjetske zdravstvene organizacije na ovu rezoluciju bio je kreiranje Odjeljenja za nasilje i prevenciju povreda i invalidnost i objavljivanje Svjetskog izvještaja o nasilju i zdravlju (2002).[3]

Slučaj javnog zdravstvenog sektora koji se bavi međuljudskim nasiljem počiva na četiri glavna argumenta:[122]

  1. Značajna količina vremena koje zdravstveni radnici posvećuju brizi o žrtvama i počiniteljima nasilja upoznala ih je s problemom i navela je mnoge, posebno u odjelima za hitne slučajeve, da se mobiliziraju za njegovo rješavanje. Informacije, resursi i infrastruktura koje zdravstveni sektor ima na raspolaganju su važna prednost za istraživački i preventivni rad.
  2. Veličina problema i njegove potencijalno teške doživotne posljedice i visoki troškovi za pojedince i šire društvo zahtijevaju intervencije na nivou stanovništva tipske za pristup javnom zdravstvu.
  3. Pristup krivičnog pravosuđa, drugi glavni pristup rješavanju nasilja (povezano s prethodnom stavkom), tradicijski je više usmjeren na nasilje koje se događa između muških mladih i odraslih na ulici i drugim javnim mjestima – što čini najveći dio ubistava u većini zemalja – nego prema nasilju koje se dešava u privatnim okruženjima kao što su maltretiranje djece, nasilje intimnog partnera i zlostavljanje starijih – što čini najveći udio nefatalnog nasilja.
  4. Počinju da se gomilaju dokazi da je javnozdravstveni pristup zasnovan na nauci efikasan u prevenciji međuljudskog nasilja.

Ljudska prava

uredi
 
Bahreinska vojska ubila je prodemokratske demonstrante (februar 2011)

Pristup ljudskim pravima zasniva se na obavezama država da poštuju, štite i ispunjavaju ljudska prava i stoga da spriječe, iskorijene i kažnjavaju nasilje. Ona treba da prepoznaje nasilje kao kršenje mnogih ljudskih prava: prava na život, slobodu, autonomiju i sigurnost ličnosti, prava na jednakost i nediskriminaciju, pravo na slobodu od mučenja i okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja; pravo na privatnost i pravo na najviši mogući standard zdravlja. Ova ljudska prava su sadržana u međunarodnim i regionalnim ugovorima i nacionalnim ustavima i zakonima, koji propisuju obaveze država i uključuju mehanizme za pozivanje država na odgovornost. Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena, naprimjer, zahtijeva da zemlje potpisnice Konvencije preduzmu sve odgovarajuće korake da okončaju nasilje nad ženama. Konvencija o pravima djeteta u svom članu 19 navodi da će države članice poduzeti sve odgovarajuće zakonodavne, administrativne, društvene i obrazovne mjere kako bi zaštitile dijete od svih oblika fizičkog ili psihičkog nasilja, povreda ili zlostavljanja, zanemarivanja ili nemarnog postupanja, maltretiranja ili eksploatacije, uključujući seksualno zlostavljanje, dok se stara(ju) o roditelju/roditeljima, zakonskim starateljima ili bilo kojoj drugoj osobi koja brine o djetetu.

Geografski kontekst

uredi

Nasilje, kako je definirano u rječniku ljudske geografije, "pojavljuje se kad god je moć u opasnosti" i "samo po sebi je lišeno snage i svrhe: ono je dio veće matrice društvenopolitičkih borbi za moć".[123] Nasilje se može podijeliti u tri široke kategorije – direktno nasilje, strukturno nasilje i kulturno nasilje.[123] Ovako definirano i ocrtano, važno je, kako kaže Hyndman, da je "geografija došla kasno u teoretiziranju nasilja"[123] u odnosu na druge društvene nauke. Discipline društvena i ljudska geografija, ukorijenjeno u humanistička, arksistička i feministička potpolja koja su se pojavila nakon ranih pozitivističkih pristupa i naknadnog zaokreta u ponašanju, dugo su se bavile društvenom i prostornom pravdom.[124] Uz kritičke geografe i političke geografe, ove grupe geografa najčešće su u interakciji s nasiljem. Imajući na umu ovu ideju socijalne/prostorne pravde putem geografije, vrijedno je pogledati geografske pristupe nasilju u kontekstu politike.

Derek Gregory i Alan Pred sastavili su utjecajnu uređivanu zbirku "Nasilne geografije: strah, teror i političko nasilje", koja pokazuje kako su mjesto, prostor i pejzaž najvažniji faktori u stvarnim i zamišljenim praksama organizovanog nasilja, kako historijski tako i u sadašnjosti.[125] Očigledno, političko nasilje često daje ulogu državi. Kada "moderne države ne samo da tvrde da imaju monopol nad legitimnim sredstvima nasilja, one također rutinski koriste prijetnju nasiljem za provedbu vladavine prava".[123] Koncepti filozofa Giorgia Agambena stanje izuzetka i homo sacer korisni su za razmatranje u okviru geografije nasilja. Država, u zagrljaju uočene, potencijalne krize (bilo legitimne ili ne) preduzima preventivne pravne mjere, kao što je suspenzija prava (u takvoj klimi, kako pokazuje Agamben, formiranje socijaldemokratske i nacističke vlade može doći do lagera ili koncentracionog logora). Međutim, kada je ova stvarnost in limbo osmišljena tako da postoji "do daljnjeg... vanredno stanje stoga prestaje da se naziva vanjskim i privremenim stanjem činjenične opasnosti i počinje se brkati sa samim pravnim pravilom".[126] Za Agambena, fizički prostor logora "je[st] komad zemlje smješten izvan normalnog pravnog poretka, ali ipak nije samo vanjski prostor".[126] Na nivou tijela, u izvanrednom stanju, osoba je toliko uklonjena iz svojih prava "sudskim postupcima i raspoređivanjem moći"[126] da "nijedno djelo počinjeno protiv njih ne može više izgledati kao zločin";[126] drugim riječima, ljudi postaju samo homo sacer. Guantanamo Bay također bi se moglo reći da predstavlja fizički vanredno stanje u svemiru i može jednako lahko učiniti čovjeka homo sacer-om.

U 1970-im, genocidi u Kambodži pod Crvenim Kmerima i Pol Potom rezultirali su smrću preko dva miliona Kambodžana (što je bilo 25% stanovništva Kambodže), čineći jedan od mnogih savremenih primjera nasilja koje je sponzorisala država,[127] Oko 14 hiljada ovih ubistava dogodilo se u Choeung Eku, koji je najpoznatiji od logora istrebljenja koji se nazivaju Polja ubijanja.[127] Ubistva su bila proizvoljna; naprimjer, osoba je mogla biti ubijena zbog nošenja naočala, jer se to smatralo asociranjem na intelektualce i samim tim činilo ih neprijateljem. Ljudi su ubijani nekažnjeno jer to nije bio zločin; Kambodžanci su učinjeni homo sacer-om u stanju golog života. Polja ubijanja – manifestacije Agambenovog koncepta logora izvan normalne vladavine zakona – imala su vanredno stanje. Kao dio Pol Potove "ideološke namjere... da stvori čisto agrarno društvo ili zadrugu",[127] on je "razgradio postojeću ekonomsku infrastrukturu zemlje i depopulizirao svako urbano područje".[127] Prisilno kretanje, kao što je ovaj prisilni pokret koji primjenjuje Pol Pot, jasan je prikaz strukturalnog nasilja. Kada su "simboli kambodžanskog društva podjednako poremećeni, društvene institucije svake vrste... su očišćene ili srušene",[127] kulturno nasilje (definisano kao kada se "bilo koji aspekt kulture kao što je jezik, religija, ideologija, umjetnost ili kosmologija koristi za legitimiranje direktnog ili strukturalnog nasilja"[123]) dodaje se strukturnom nasilju prisilnog kretanja i direktnom nasilju, kao što je ubistvo, na poljima ubijanja. Na kraju, intervenisao je Vijetnam i genocid je zvanično okončan. Međutim, deset miliona nagaznih mina koje su suprotstavljene gerile ostavile 1970-ih[127] nastavljaju stvarati nasilan krajolik u Kambodži. Ljudska geografija, iako je kasno došla na stol za teoretisanje, bavila se nasiljem kroz mnoge objektive, uključujući anarhističku geografiju, feminističku geografiju, marksističku geografiju, političku geografiju i kritičku geografiju. Međutim, Adriana Cavarero primjećuje da, "kako se nasilje širi i poprima nečuvene oblike, postaje teško imenovati u savremenom jeziku".[128] Cavarero predlaže da je, suočavajući se s takvom istinom, mudro ponovo razmotriti nasilje kao "hororizam", odnosno "kao da bi u idealnom slučaju sve...žrtve, umjesto njihovih ubica, trebale odrediti ime".[128] Sa geografijom koja često dodaje zaboravljeni prostorni aspekt teorijama društvenih nauka, umjesto da ih stvara samo u okviru discipline, čini se da bi samorefleksivna savremena geografija današnjice mogla imati izuzetno važno mjesto u ovom trenutnom (re)oslikavanju nasilja, na primjeru Cavarera.

Tokom Rata u Bosni i Hercegovini policija i vojska Republike Srpske počinile su niz nasilnih aktivnosti, uključujući i genocid širom zemlje, koji je kulminirao masakrom u Srebrenici.[129] U presudama Međunarodnog tribunala u Haagu, nasilje nad ženama, uključujući masovna silovanja, po prvi put uvršteno je u oblike ratnog zločina protiv čovječnosti.

Epidemiologija

uredi
 
Znak koji poziva na zaustavljanje nasilja

Od 2010. godine, svi oblici nasilja doveli su do oko 1,34 miliona smrtnih slučajeva u odnosu na oko milion u 1990.[130] Samoubistvo čini oko 883.000, međuljudsko nasilje 456.000 i kolektivno nasilje 18.000 slučajeva, 1990.[130]

Poređenja radi, 1,5 miliona smrtnih slučajeva godišnje zbog nasilja je više od broja umrlih od tuberkuloze (1,34 miliona), povreda u saobraćaju (1,21 milion) i malarije (830.000), ali nešto manje od broja ljudi koji su umrli od bolesti HIV/AIDS (1,77 miliona).[131]

Na svaki smrtni slučaj usljed nasilja dolaze brojne nesmrtonosne ozljede. U 2008. godini, preko 16 miliona slučajeva nefatalnih ozljeda povezanih s nasiljem bilo je dovoljno teško da zahtijeva medicinsku pomoć. Pored smrti i povreda, utvrđeno je da su oblici nasilja kao što su maltretiranje djece, nasilje intimnih partnera i zlostavljanje starijih – veoma rasprostranjeni.

Nasilje usmjereno prema sebi

uredi

U posljednjih 45 godina, stope samoubistava porasle su za 60% širom svijeta. Samoubistvo je među tri vodeća uzroka smrti među osobama starosti od 15–44 godine u nekim zemljama, a drugi vodeći uzrok smrti u starosnoj grupi od 10 do 24 godine.[132] Ove brojke ne uključuju pokušaje samoubistva koji su do 20 puta češći od završenog samoubistva. Samoubistvo je bilo 16. vodeći uzrok smrti u svijetu u 2004. godini i predviđa se da će porasti na 12. u 2030.[133] Iako su stope samoubistava tradicionalno bile najveće među muškim starijim osobama, stope među mladima se povećavaju do te mjere da su oni sada grupa s najvećim rizikom u trećini zemalja, kako u razvijenim tako i u zemljama u razvoju.

Interpersonalno nasilje

uredi

Stope i obrasci nasilne smrti razlikuju se od zemlje i regiona. Posljednjih godina, stope ubistava bile su najveće u zemljama u razvoju u potsaharskoj Africi i Latinskoj Americi i na Karibima, a najniže u istočnoj Aziji, zapadnom Pacifiku i nekim zemljama sjeverne Afrike.[134] Studije pokazuju jaku, obrnutu vezu između stopa ubistava i ekonomskog razvoja i ekonomske jednakosti. Siromašnije zemlje, posebno one sa velikim jazom između bogatih i siromašnih, imaju više stope ubistava nego bogatije zemlje. Stope ubistava značajno se razlikuju prema dobi i spolu. Rodne razlike su najmanje izražene kod djece. Za starosnu grupu od 15 do 29 godina, stope kod muškaraca bile su skoro šest puta veće od stope za žene; za preostale starosne grupe, statističke stope kod muškaraca bile su od dva do četiri puta veće nego kod žena.[135]

Istraživanja u brojnim zemljama pokazuju da za svako ubistvo među mladim ljudima od 10 godina do 24 godine, 20 do 40 drugih mladih ljudi dobije bolničko liječenje zbog nasilne povrede.[3]

Oblici nasilja kao što su maltretiranje djece i nasilje od intimnog partnera – veoma su rasprostranjeni. Otprilike 20% žena i 5–10% muškaraca navodi da su bili seksualno zlostavljani kao djeca, dok je 25–50% sve djece izjavilo da su bili fizički zlostavljani.[136] Studija SZO u više zemalja pokazala je da je između 15 i 71% žena izjavilo da su doživjele fizičko i/ili seksualno nasilje od strane intimnog partnera u nekom trenutku svog života.[137]

Kolektivno nasilje

uredi

Ratovi su na naslovnicama, ali individualni rizik od nasilne smrti u oružanom sukobu danas je relativno nizak – mnogo niži od rizika od nasilne smrti u mnogim zemljama koje ne pate od oružanog sukoba. Naprimjer, između 1976. i 2008. Afroamerikanci su bili žrtve 329.825 ubistava.[138][139] Iako postoji široko rasprostranjena percepcija da je rat najopasniji oblik oružanog nasilja u svijetu, prosječna osoba koja živi u zemlji pogođenoj sukobom imala je stopu rizika od nasilne smrti u sukobu od oko 2,0 na 100.000 stanovnika između 2004. i 2007. Ovo se može uporediti sa prosječnom svjetskom stopom ubistava od 7,6 na 100.000 ljudi. Ova ilustracija naglašava vrijednost uzimanja u obzir svih oblika oružanog nasilja, a ne isključivog fokusa na nasilje u sukobu. Naravno, postoje ogromne varijacije u riziku od umiranja od oružanog sukoba na nacionalnom i subnacionalnom nivou, a rizik od nasilne smrti u sukobu u određenim zemljama ostaje izuzetno visok. U Iraku, naprimjer, direktna stopa smrtnosti u sukobu za 2004–07. bila je 65 na 100.000 ljudi godišnje, a u Somaliji 24 na 100.000 ljudi. Ova stopa je čak dostigla vrhunac od 91 na 100.000 u Iraku 2006. i 74 na 100.000 u Somaliji 2007.[140]

Historija

uredi
"Historija nasilja" preusmjerava ovdje. Za druga značenja, pogledajte Historija nasilja (čvor).

Naučni dokazi za ratovanje došli su iz naseljenih, starosjedilačkih zajednica.[141] Neki naučnici tvrde da ljudi mogu imati predispoziciju za nasilje (poznato je da čimpanze, također veliki majmuni, ubijaju članove konkurentskih grupa za resurse poput hrane),[141] stavljajući porijeklo organiziranog nasilja u vrijeme prije modernih naseljenih društava.[141][142] Međutim, stvarni dokazi sugeriraju da je organizirano, masovno, militarističko ili redovno nasilje čovjeka nad čovjekom izostalo u velikoj većini ljudske vremenske linije,[143][144][145] a prvi put je dokumentovano da je započelo tek relativno nedavno u holocenu, epohi koja je započela prije oko 11.700 godina, vjerovatno s pojavom veće gustine naseljenosti zbog sedentizma.[144] Socijalni antropolog Douglas P. Fry piše da su naučnici podijeljeni oko porijekla (uzroka) ovog većeg stepena nasilja – drugim riječima, ponašanja nalik na rat:

U osnovi postoje dvije škole mišljenja o ovom pitanju. Čovjek smatra da ratovanje... seže barem do vremena prvih potpuno modernih ljudi, a čak i prije toga do primata predaka hominidske loze. Drugi stav o porijeklu ratovanja vidi rat kao mnogo manje uobičajen u kulturnoj i biološkoj evoluciji ljudi. Ovdje je rat kasno na kulturnom horizontu, koji nastaje samo u vrlo specifičnim materijalnim okolnostima i prilično je rijedak u ljudskoj povijesti do razvoja poljoprivrede u posljednjih 10.000 godina.[146]

Jared Diamond u svojim knjigama Oružje, klice i čelik i Treći čimpanza tvrdi da je porast ratovanja velikih razmjera rezultat napretka tehnologije i gradova-država. Naprimjer, uspon poljoprivrede omogućio je značajno povećanje broja pojedinaca koje je regija mogla održati u odnosu na društva lovaca-sakupljača, omogućavajući razvoj specijalizovanih klasa kao što su vojnici ili proizvođači oružja.

 
Procenat muškaraca poginulih u ratu u osam plemenskih društava (Lawrence H. Keeley, arheolog, Rat prije civilizacije)

U akademskoj zajednici, ideja o miroljubivoj prahistoriji i nenasilnim plemenskim društvima stekla je popularnost sa postkolonijalnom perspektivom. Trend, koji je započeo u arheologiji i proširio se na antropologiju, dostigao je vrhunac u kasnoj polovini 20. vijeka.[147] Međutim, neka novija istraživanja u arheologiji i bioarheologiji mogu pružiti dokaze da nasilje unutar i među grupama nije noviji fenomen.[148] Prema knjizi Bioarheologija nasilja, nasilje je ponašanje koje se nalazi kroz ljudsku historiju.[149]

Lawrence H. Keeley sa Univerziteta Illinois piše u djelu Rat prije civilizacije da je 87% plemenskih društava bilo u ratu više od jednom godišnje, a da se 65% stalno bori(lo). On piše da stopa iscrpljivanja brojnih sukoba iz blizine, koji karakterišu endemski rat, proizvodi stope žrtava do 60%, u poređenju sa 1% boraca, što je tipski za moderno ratovanje. "Primitivno ratovanje" ovih malih grupa ili plemena bilo je vođeno osnovnom potrebom za izdržavanjem i nasilnom konkurencijom.[150]

Fry detaljno istražuje Keeleyjev argument i suprotstavlja se da se takvi izvori pogrešno fokusiraju na etnografiju lovaca i sakupljača u sadašnjosti, čiju je kulturu i vrijednosti infiltrirala moderna civilizacija izvana, umjesto na stvarne arheološke zapise koji se protežu oko dva miliona godina ljudskog postojanja. Fry utvrđuje da su sva sadašnja etnografski proučavana plemenska društva, "samom činjenicom da su ih opisali i objavili antropolozi, bila pod nepovratnim utjecajem historije i modernih kolonijalnih nacionalnih država" i da su "mnoga bila pod utjecajem državnih društava najmanje 5.000 godina".[151]

Relativno miran period od Drugog svjetskog rata poznat je kao Dugi mir.

Bolji anđeli naše prirode

uredi

Knjiga Stevena Pinkera iz 2011. godine, The Better Angels of Our Nature, tvrdi da je moderno društvo manje nasilno nego u periodima prošlosti, bilo u kratkom ili dugom obimu od decenija stoljećima ili milenijima.

Steven Pinker tvrdi da se, po svim mogućim mjerama, svaka vrsta nasilja drastično smanjila od antičkih i srednjovjekovnih vremena. Prije nekoliko stoljeća, naprimjer, genocid je bio standardna praksa u svim tipovima ratovanja i bio je toliko uobičajen da se historičari nisu ni potrudili da ga spomenu. Kanibalizam i ropstvo su znatno smanjeni u posljednjih hiljadu godina, a smrtna kazna je sada zabranjena u mnogim zemljama. Prema Pinkeru, silovanje, ubistva, ratovanje i okrutnost prema životinjama doživjeli su drastičan pad u 20. stoljeću.[152] Kritizirane su i Pinkerove analize koje se tiču statističkog pitanja kako mjeriti nasilje i da li ono zapravo opada.[153][154][155]

Pinkerovo zapažanje opadanja međuljudskog nasilja odražava rad Norberta Eliasa, koji opadanje pripisuje "civilizacijskom procesu", u kojem država monopolizira nasilje, održava socioekonomske međuzavisnosti ili "figuracije" i održavanje kodeksa ponašanja u kulturi doprinosi razvoju individualnog senzibiliteta, koji povećava odbojnost pojedinaca prema nasilnim djelima.[156] Prema studiji iz 2010, čini se da opada i nesmrtonosno nasilje, kao što su napadi ili maltretiranje.[157]

Neki naučnici se ne slažu s argumentom da se svako nasilje smanjuje, tvrdeći da nisu sve vrste nasilnog ponašanja sada niže nego u prošlosti. Oni sugeriraju da se istraživanja obično fokusiraju na smrtonosno nasilje, često gledaju na stope ubistava smrti usljed ratovanja, ali ignorišu manje očigledne oblike nasilja.[158]

Društvo i kultura

uredi
 
Skulptura u mjestu Petah Tikva, Izrael – katanac na iskrivljenoj cijevi poluautomatskog pištolja, sa natpisom "stop nasilju!" na katancu (hebrejski: !די לאלימות)

Osim smrti i povreda, vrlo rasprostranjeni oblici nasilja (kao što su maltretiranje djece i nasilje od intimnog partnera) imaju ozbiljne doživotne zdravstvene posljedice bez povreda. Žrtve se mogu uključiti u visokorizična ponašanja kao što su zloupotreba alkohola i supstanci i pušenje, što zauzvrat može dovesti do nastanka ili kontinuacije kardiovaskularnih poremećaja, bolesti rak, poremećaja depresija, bolesti dijabetes i/ili bolesti HIV/AIDS, što rezultira preranom smrću.[159] Ravnoteža prevencije, ublažavanja, posredovanja i pogoršanja je složena i varira u zavisnosti od osnova nasilja.

Ekonomski efekti

uredi

U zemljama sa visokim nivoom nasilja, ekonomski rast može biti usporen, lična i kolektivna sigurnost narušena, a društveni razvoj otežan. Porodice koje izlaze iz siromaštva i ulažu u školovanje svojih sinova i kćeri mogu biti uništene nasilnom smrću ili teškom invalidnošću glavnog hranitelja. Zajednice mogu biti uhvaćene u zamke siromaštva gdje sveprisutno nasilje i lišavanje čine začarani krug koji guši ekonomski rast. Za društva, podmirenje direktnih troškova zdravstva, krivičnog pravosuđa i odgovora socijalne zaštite na nasilje odvraća mnogo milijardi dolara od konstruktivnije društvene potrošnje. Mnogo veći indirektni troškovi nasilja zbog izgubljene produktivnosti i izgubljenih ulaganja u obrazovanje zajednički su (negativan) faktor za usporavanje ekonomskog razvoja, povećanje socioekonomske nejednakosti i nagrizanje ljudskog i društvenog kapitala.

Pored toga, zajednice sa visokim nivoom nasilja ne obezbjeđuju nivo stabilnosti i predvidljivosti koji su vitalni za prosperitetnu poslovnu ekonomiju. Pojedinci će manje vjerovati da će ulagati novac i trud u razvoj u tako nestabilnim i nasilnim uvjetima. Jedan od mogućih dokaza mogla bi biti studija Batena i Gusta koja je koristila "regicid" kao mjernu jedinicu da bi aproksimirala utjecaj međuljudskog nasilja i prikazala utjecaj visokog međuljudskog nasilja] na ekonomski razvoj i nivo investicija. Rezultati istraživanja dokazuju korelaciju ljudskog kapitala i međuljudskog nasilja.[160]

Godine 2016. Institut za ekonomiju i mir objavio je izvještaj[161] u kojem se procjenjuje ekonomski utjecaj nasilja i sukoba na globalnu ekonomiju; ukupan ekonomski utjecaj nasilja na svjetsku ekonomiju u 2015. procijenjen je na 13,6 biliona dolara[162] u terminu paritet kupovne moći.

Religija i politika

uredi
Glavni članak: Religijsko nasilje
 
Bartolomejska noć: Masakr francuskih protestanata na dan Svetog Bartolomeja, 1572
 
Talibansko javno premlaćivanje žene

Vjerske i političke ideologije bile su uzrok međuljudskog nasilja kroz historiju.[163] Ideolozi često lažno optužuju druge za nasilje, kao što su drevna krvna osveta protiv Jevreja, srednjovekovne optužbe za bacanje čini čarolija na žene i moderne optužbe za sotonsko ritualno zlostavljanje protiv vlasnika dnevnih centara i dr.[164]

I pristalice i protivnici Rata protiv terorizma 21. stoljeća smatraju ga uglavnom ideološkim i vjerskim ratom.[165]

Vittorio Bufacchi opisuje dva različita moderna koncepta nasilja, jedan "minimalističko poimanje" nasilja kao namjernog čina prekomjerne ili destruktivne sile, drugi "sveobuhvatan koncept" koji uključuje kršenje prava, uključujući dugu listu ljudskih potreba.[166]

Antikapitalisti kažu da je kapitalizam nasilan, da privatna svojina i profit opstaju samo zato što ih brani policijsko nasilje i da je kapitalističkim ekonomijama potreban rat za proširenje.[167] Prema ovom gledištu, kapitalizam rezultira oblikom strukturnog nasilja koje proizlazi iz nejednakosti, štete po životnu sredinu i eksploatacije žena i 'obojenih' ljudi.[168][169]

Frantz Fanon kritikovao je nasilje kolonijalizma i pisao o protivnasilju "koloniziranih žrtava".[170][171][172]

Tokom historije, većina religija i pojedinaca (kao što je Mahatma Gandhi) propovijedali su da su ljudi sposobni da eliminišu individualno nasilje i organizuju društva na čista nenasilna sredstva. Sam Gandhi je jednom napisao: "Društvo organizovano i vođeno na osnovu potpunog nenasilja bilo bi najčistija anarhija."[173] Moderne političke ideologije koje zastupaju slična gledišta uključuju pacifističke varijante voluntarizma, mutualizma, anarhizma i libertarijanizma.

Terence Fretheim piše o Starom zavjetu:

Za mnoge ljude, ... samo fizičko nasilje se zaista kvalifikuje kao nasilje. Ali, svakako, nasilje je više od ubijanja ljudi, osim ako se ne uključe sve one riječi i radnje koje polahko ubijaju ljude. Efekat ograničenja na perspektivu "polja ubijanja" je široko rasprostranjeno zanemarivanje mnogih drugih oblika nasilja. Moramo insistirati da se nasilje odnosi i na ono što je psihološki destruktivno, ono što ponižava, šteti ili obezličava druge. S obzirom na ova razmatranja, nasilje se može definirati na sljedeći način: svaka radnja, verbalna ili neverbalna, usmena ili pisana, fizička ili psihička, aktivna ili pasivna, javna ili privatna, individualna ili institucionalna/društvena, ljudska ili božanska, u bilo kojem stepenu intenziteta, kojom se zlostavlja, krši, povređuje ili ubija. Neki od najraširenijih i najopasnijih oblika nasilja su oni koji su često skriveni od pogleda (naročito prema ženama i djeci); samo ispod površine u mnogim našim domovima, crkvama i zajednicama zlostavljanje je dovoljno da zamrzne krv. Štaviše, mnogi oblici sistemskog nasilja često izmiču iz naše pažnje jer su u velikoj mjeri dio infrastrukture života (npr. rasizam, seksizam, ejdžizam).[174]

Također pogledajte

uredi

Napomene

uredi
  1. ^ svaka interpretacija stvarnosti je uvijek oblik nasilja u smislu da znanje "može biti samo kršenje stvari koje treba znati" ... Nekoliko filozofa koji slijede Nietzschea, Heideggera, Foucaulta i Derridea naglasili su i eksplicirali ovo fundamentalno nasilje.[58]
  2. ^ "Dok ontološko nasilje jezika, na značajan način, održava, omogućava i podstiče fizičko nasilje, ozbiljna je greška spajati ih. [...] Nasilje se shvata kao neuklonjivo u prvom smislu , a to dovodi do toga da se ona tretira kao fundamentalna iu drugom smislu."[58]:36
  3. ^ "Epistemsko nasilje u svjedočenju je odbijanje, namjerno ili nenamjerno, publike da komunikacijski uzvrati jezičku razmjenu zbog pogubnog neznanja"[59]

Reference

uredi
  1. ^ "Mortality and Burden of Disease Estimates for WHO Member States in 2002" (xls). World Health Organization. 2004. Arhivirano s originala, 16. 1. 2013.
  2. ^ States, United (1918). "U.S. Compiled Statutes, 1918: Embracing the Statutes of the United States of a General and Permanent Nature in Force July 16, 1918, with an Appendix Covering Acts June 14 to July 16, 1918". Making of Modern Law : Primary Sources, 1763–1970: 1716.
  3. ^ a b c d e f g h i Krug et al., "World report on violence and health" Arhivirano 22. 8. 2015. na Wayback Machine, World Health Organization, 2002.
  4. ^ a b c GBD 2013 Mortality and Causes of Death Collaborators (17. 12. 2014). "Global, regional, and national age-sex specific all-cause and cause-specific mortality for 240 causes of death, 1990–2013: a systematic analysis for the Global Burden of Disease Study 2013". Lancet. 385 (9963): 117–71. doi:10.1016/S0140-6736(14)61682-2. PMC 4340604. PMID 25530442.
  5. ^ "Global Burden of Disease" Arhivirano 9. 10. 2015. na Wayback Machine, World Health Organization, 2008.
  6. ^ WHO / Liverpool JMU Centre for Public Health, "Violence Prevention: The evidence" Arhivirano 30. 8. 2012. na Wayback Machine, 2010.
  7. ^ "Archived copy" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 15. 9. 2015. Pristupljeno 18. 11. 2015.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  8. ^ Balcells, Laia; Stanton, Jessica A. (11. 5. 2021). "Violence Against Civilians During Armed Conflict: Moving Beyond the Macro- and Micro-Level Divide". Annual Review of Political Science. 24 (1): 45–69. doi:10.1146/annurev-polisci-041719-102229.
  9. ^ Nixon, Rob (2011). Slow violence and the environmentalism of the poor. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press. ISBN 978-0-674-06119-4. OCLC 754842110.
  10. ^ Šmihula, Daniel (2013): The Use of Force in International Relations, p. 64, ISBN 978-8022413411.
  11. ^ Šmihula, Daniel (2013): The Use of Force in International Relations, p. 84, ISBN 978-8022413411.
  12. ^ Schechter DS, Willheim E, McCaw J, Turner JB, Myers MM, Zeanah CH (2011). "The relationship of violent fathers, posttraumatically stressed mothers, and symptomatic children in a preschool-age inner-city pediatrics clinic sample". Journal of Interpersonal Violence. 26 (18): 3699–3719. doi:10.1177/0886260511403747. PMID 22170456. S2CID 206562093.
  13. ^ World Health Organization (2006). "Preventing child maltreatment: a guide to taking action and generating evidence" Arhivirano 19. 7. 2012. na Wayback Machine Geneva: WHO and International Society for the Prevention of Child Abuse and Neglect.
  14. ^ Schechter DS, Willheim E (2009). "The Effects of Violent Experience and Maltreatment on Infants and Young Children". u: "CH Zeanah" (ur.). Handbook of Infant Mental Health, 3. izd. New York: Guilford Press, Inc. str. 197–214.
  15. ^ Stoltenborgh M.; Van IJzendoorn M.H.; Euser E.M.; Bakermans-Kranenburg M.J. (2011). "A global perspective on child abuse: Meta-analysis of prevalence around the world". Child Maltreatment. 26 (2): 79–101. CiteSeerX 10.1.1.1029.9752. doi:10.1177/1077559511403920. PMID 21511741. S2CID 30813632.
  16. ^ Gilbert R.; Spatz Widom C.; Browne K.; Fergusson D.; Webb E.; Janson J. (2009). "Burden and consequences of child maltreatment in high-income countries". The Lancet. 373 (9657): 68–81. doi:10.1016/s0140-6736(08)61706-7. PMID 19056114. S2CID 1464691.
  17. ^ "Adverse Childhood Experiences (ACEs)". 21. 5. 2021.
  18. ^ MacMillan HL, Wathen CN, Barlow J, Fergusson DM, Leventhal JM, Taussig HN (2009). "Interventions to prevent child maltreatment and associated impairment". Lancet. 373 (9659): 250–66. doi:10.1016/s0140-6736(08)61708-0. PMID 19056113. S2CID 23012537.
  19. ^ Mikton Christopher; Butchart Alexander (2009). "Child maltreatment prevention: a systematic review of reviews". Bulletin of the World Health Organization. 87 (5): 353–61. doi:10.2471/blt.08.057075. PMC 2678770. PMID 19551253.
  20. ^ a b Mercy, J.A., Butchart, A., Farrington, D., Cerda, M. (2002). Youth violence. In Etienne Krug, L.L. Dahlberg, J.A. Mercy, A.B. Zwi & R. Lozano (Eds.), World Report on Violence and Health Arhivirano 22. 8. 2015. na Wayback Machine pp 23–56. Geneva, Switzerland: World Health Organization
  21. ^ "Teen Violence". medlineplus.gov. Pristupljeno 30. 4. 2020.
  22. ^ World Health Organization and Liverpool John Moores University."Violence prevention: the evidence: overview" Arhivirano 22. 1. 2013. na Wayback Machine Geneva, WHO, 2009.
  23. ^ Leventhal Tama (2003). "Children and youth in neighborhood contexts". Current Directions in Psychological Science. 12: 27–31. doi:10.1111/1467-8721.01216. S2CID 145110900.
  24. ^ "Archived copy" (PDF). Arhivirano (PDF) s originala, 20. 10. 2014. Pristupljeno 17. 3. 2015.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  25. ^ a b Darby Saxbe (15. 6. 2018). "Living with Neighborhood Violence May Shape Teens' Brains". The Conversation US. Scientific American. Pristupljeno 16. 11. 2018.
  26. ^ "Consequences Youth Violence". Centers for Disease Control and Prevention. Arhivirano s originala, 21. 12. 2019. Pristupljeno 11. 7. 2022.
  27. ^ Van Der Kolk, M.D., Bessel (2015). The Body Keeps The Score. Penguin Publishing Group. str. 464. ISBN 978-0143127741. Pristupljeno 24. 11. 2018.
  28. ^ Van Der Kolk, M.D., Bessel (2015). The Body Keeps The Score. Penguin Publishing Group. str. 464. ISBN 978-0143127741. Pristupljeno 2. 12. 2018.
  29. ^ Van Der Kolk, M.D., Bessel (2015). The Body Keeps The Score. Penguin Publishing Group. str. 464. ISBN 978-0143127741.
  30. ^ Fabian, Renee (23. 5. 2017). "Healing Invisible Wounds: Art Therapy and PTSD". Healthline. Pristupljeno 3. 12. 2018.
  31. ^ "WCL: Stop the Violence Resources for Illinois". ABC 7 Windy City Live. ABC 7 Windy City Live. Arhivirano s originala, 19. 11. 2018. Pristupljeno 19. 11. 2018.
  32. ^ Flores, Rosa (24. 5. 2017). "Why parents in tough Chicago neighborhoods fear after-school program cuts". CNN. Pristupljeno 3. 12. 2018.
  33. ^ Garcia-Moreno, C. et al. (2005). "WHO multi-country study on women's health and domestic violence against women" Arhivirano [Date missing] na: Wikiwix Geneva: WHO
  34. ^ Gottzén, L.; Bjørnholt, M.; Boonzaier, F. (2020). "What has masculinity to do with intimate partner violence?". u Gottzén, L.; Bjørnholt, M.; Boonzaier, F. (ured.). Men, Masculinities and Intimate Partner Violence. Routledge. str. 1–15. ISBN 9781000217995.
  35. ^ Stith SM; et al. (2004). "Intimate partner physical abuse perpetration and victimization risk factors: a meta-analytic review" (PDF). Aggression and Violent Behavior. 10 (1): 65–98. doi:10.1016/j.avb.2003.09.001. hdl:2097/14851.[mrtav link]
  36. ^ Bensimon M.; Ronel N. (2012). "The flywheel effect of intimate partner violence: A victim-perpetrator interactive spin". Aggression and Violent Behavior. 17 (5): 423–29. doi:10.1016/j.avb.2012.05.004.
  37. ^ Foshee V.A.; et al. (2004). "Assessing the long-term effects of the Safe Dates program and a booster in preventing and reducing adolescent dating violence victimization and perpetration". American Journal of Public Health. 94 (4): 619–24. doi:10.2105/ajph.94.4.619. PMC 1448308. PMID 15054015.
  38. ^ Kim J; et al. (2009). "Assessing the incremental effects of combining economic and health interventions: the IMAGE study in South Africa". Bulletin of the World Health Organization. 87 (11): 824–32. doi:10.2471/blt.08.056580. PMC 2770274. PMID 20072767.
  39. ^ a b WHO(2010)."Preventing intimate partner and sexual violence against women: Taking action and generating evidence" Arhivirano 12. 11. 2011. na Wayback Machine World Health Organization: Geneva
  40. ^ Krug et al.,"World report on violence and health" Arhivirano 22. 8. 2015. na Wayback Machine, World Health Organization, 2002, p. 149.
  41. ^ Garcia-Moreno, C. et al. (2005)."WHO multi-country study on women's health and domestic violence against women" Arhivirano 22. 1. 2013. na Wayback Machine Geneva: WHO
  42. ^ Ford, S.E. et al. (2011). "Adverse childhood experiences and smoking status in five states". Preventive Medicine: 43, 3, 188–93.
  43. ^ Sethi et al. "WHO European report on preventing elder maltreatment" Arhivirano 22. 1. 2013. na Wayback Machine, 2011
  44. ^ Cooper C, Selwood A, Livingston G (2008). "The prevalence of elder abuse and neglect: a systematic review". Age Ageing. 37 (2): 151–60. doi:10.1093/ageing/afm194. PMID 18349012.
  45. ^ Ploeg Jenny; Fear Jana; Hutchison Brian; MacMillan Harriet; Bolan Gale (2009). "A Systematic Review of Interventions for Elder Abuse". Journal of Elder Abuse & Neglect. 21 (3): 187–210. doi:10.1080/08946560902997181. PMID 19827325. S2CID 42017274.
  46. ^ Pillemer K et al. "Interventions to prevent elder mistreatment". In: Doll LS et al., eds. Handbook of injury and violence prevention. New York, Springer, 2008.
  47. ^ Fein, R.A., Vossekuil, B. & Holden, G. Threat Assessment: an approach to prevent targeted violence. NCJ 155000. Research in Action, September 1995, U.S. Department of Justice, National Institute of Justice, Washington, D.C.
  48. ^ Fein, R.A. & Vossekuil, B. (1999). "Assassination in the United States: an operational study of recent assassins, attackers, and near-lethal approaches". Journal of Forensic Sciences. 50: 321–33.
  49. ^ Vossekuil B.; Borum R.; Fein R.A.; Reddy M. "Preventing targeted violence against judicial officials and courts". Annals of the American Academy of Political and Social Science. 2001 (576): 78–90.
  50. ^ Fein, R.A., Vossekuil, B., Pollack, W., Borum, R., Reddy, M.,& Modzeleski, W. Threat assessment in schools: A guide to managing threatening situations and creating safe school climates. U.S. Department of Education and U.S. Secret Service, May 2002
  51. ^ Reddy, M.; Borum, R.; Vossekuil, B.; Fein, R.A.; Berglund, J.; Modzeleski, W. (2001). "Evaluating risk for targeted violence in schools: Comparing risk assessment, threat assessment, and other approaches". u: Psychology in the Schools. 38 (2): 157–72.
  52. ^ Borum, R., Fein, R.A., Vossekuil, B. & Berglund, J. (1999). "Threat assessment: Defining an approach for evaluating risk of targeted violence". Behavioral Sciences and the Law. 17: 323–37.
  53. ^ Gammeltoft, Tine M. (1. 12. 2016). "Silence as a Response to Everyday Violence: Understanding Domination and Distress Through the Lens of Fantasy". Ethos. 44 (4): 427–47. doi:10.1111/etho.12140. ISSN 1548-1352.
  54. ^ "everyday violence | The Ethnography of Political Violence". ethnographyofpoliticalviolence.wordpress.com. Arhivirano s originala, 13. 2. 2018. Pristupljeno 13. 2. 2018.
  55. ^ Philippe Bourgois. "The Power of Violence in War and Peace". istmo.denison.edu. Arhivirano s originala, 23. 4. 2016. Pristupljeno 13. 2. 2018.
  56. ^ "Violent crime has undermined democracy in Latin America". Financial Times. 9. 7. 2019.
  57. ^ "Latin America Is the Murder Capital of the World". The Wall Street Journal. 20. 9. 2018.
  58. ^ a b c Johanna Oksala (2012). Foucault, Politics, and Violence. Northwestern University Press. str. 1–. ISBN 978-0810128026.
  59. ^ Dotson, Kristie (2011). "Tracking Epistemic Violence, Tracking Practices of Silencing". Hypatia. Cambridge University Press (CUP). 26 (2): 236–57. doi:10.1111/j.1527-2001.2011.01177.x. ISSN 0887-5367. S2CID 144313735.
  60. ^ a b c d e f g "Risk and Protective Factors |Violence Prevention|Injury Center|CDC". www.cdc.gov (jezik: engleski). 7. 5. 2020. Pristupljeno 28. 4. 2021.
  61. ^ Patrick, C. J. (2008). "Psychophysiological correlates of aggression and violence: An integrative review". Philosophical Transactions of the Royal Society B: Biological Sciences. 363 (1503): 2543–55. doi:10.1098/rstb.2008.0028. PMC 2606710. PMID 18434285.
  62. ^ McCrory, E.; De Brito, S. A.; Viding, E. (2012). "The link between child abuse and psychopathology: A review of neurobiological and genetic research". Journal of the Royal Society of Medicine. 105 (4): 151–56. doi:10.1258/jrsm.2011.110222. PMC 3343716. PMID 22532655.
  63. ^ Durrant, Joan; Ensom, Ron (4. 9. 2012). "Physical punishment of children: lessons from 20 years of research". Canadian Medical Association Journal. 184 (12): 1373–77. doi:10.1503/cmaj.101314. PMC 3447048. PMID 22311946.
  64. ^ "Corporal Punishment" Arhivirano 31. 10. 2010. na Wayback Machine (2008). International Encyclopedia of the Social Sciences.
  65. ^ Gershoff, E.T. (2008). Report on Physical Punishment in the United States: What Research Tells Us About Its Effects on Children (PDF). Columbus, OH: Center for Effective Discipline. Arhivirano s originala (PDF), 27. 1. 2016. Pristupljeno 15. 12. 2015.
  66. ^ Straus Murray A (2000). "Corporal punishment by parents: The cradle of violence in the family and society" (PDF)" (PDF). Virginia Journal of Social Policy & the Law. Arhivirano (PDF) s originala, 10. 11. 2011.
  67. ^ The Neurobiology of Violence, An Update, Journal of Neuropsychiatry Clin Neurosci 11:3, Summer 1999. As Mexican Biologist and Scientologist Adri Rodriguez says, Violence is a recurring motif in today's society.
  68. ^ Heather Whipps,Peace or War? How early humans behaved Arhivirano 15. 7. 2007. na Wayback Machine, LiveScience.Com, March 16, 2006.
  69. ^ Rowan, John (1978). The Structured Crowd. Davis-Poynter.
  70. ^ Galtung Johan (1969). "Violence, Peace and Peace Research". Journal of Peace Research. 6 (3): 167–91. doi:10.1177/002234336900600301. S2CID 143440399.
  71. ^ Galtung Johan; Höivik Tord (1971). "Structural and Direct Violence: A Note on Operationalization". Journal of Peace Research. 8 (1): 73–76. doi:10.1177/002234337100800108. S2CID 109656035.
  72. ^ Farmer, Paul, M. Connors, and J. Simmons, eds. Women, Poverty, and Aids: Sex, Drugs, and Structural Violence. Monroe: Common Courage Press, 1996.
  73. ^ Scheper-Hughes, Nancy. Death without Weeping: The Violence of Everyday Life in Brazil. Berkeley: University of California Press, 1992.
  74. ^ Winter, Deborah DuNann, and Dana C. Leighton. "Section II: Structural Violence." Peace, Conflict, and Violence: Peace Psychology for the 21st Century. Eds. Christie, Daniel J., Richard V. Wagner and Deborah DuNann Winter. New York: Prentice-Hall, 2001. 99–101.
  75. ^ Lee, Bandy X. (May–June 2016). "Causes and cures VII: Structural violence". Aggression and Violent Behavior. 28: 109–14. doi:10.1016/j.avb.2016.05.003.
  76. ^ Parsons Kenneth (2007). "Structural Violence and Power". Peace Review: A Journal of Social Justice. 19 (2): 1040–2659.
  77. ^ Walker Phillip L (2001). "A Bioarchaeological Perspective on the History of Violence". Annual Review of Anthropology. 30: 573–96. doi:10.1146/annurev.anthro.30.1.573.
  78. ^ Martin, Debra L., Ryan P. Harrod, and Ventura R. Pérez, eds. 2012. The Bioarchaeology of Violence. Edited by C. S. Larsen, Bioarchaeological Interpretations of the Human Past: Local, regional, and global perspectives Gainesville: University Press of Florida. "Archived copy". Arhivirano s originala, 4. 11. 2013. Pristupljeno 14. 11. 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  79. ^ Daly Martin; Wilson Margo (1982). "Male Sexual Jealousy". Ethology and Sociobiology. 3 (1): 11–27. doi:10.1016/0162-3095(82)90027-9. S2CID 40532677.
  80. ^ Daly Martin; Wilson Margo I (1981). "Child Maltreatment from a Sociobiological Perspective". New Directions for Child Development. 1981 (11): 93–112. doi:10.1002/cd.23219811107.
  81. ^ Wilson, Margo, and Martin Daly. Homicide. Hawthorne: Aldine de Gruyter, 1988.
  82. ^ a b Goetz, A. T. (2010). "The evolutionary psychology of violence". Psicothema. 22 (1): 15–21. PMID 20100422.
  83. ^ Anderson Craig A.; Berkowitz Leonard; Donnerstein Edward; Huesmann L. Rowell; Johnson James D.; Linz Daniel; Malamuth Neil M.; Wartella Ellen (2003). "The Influence of Media Violence on Youth". Psychological Science in the Public Interest. 4 (3): 81–110. doi:10.1111/j.1529-1006.2003.pspi_1433.x. PMID 26151870.
  84. ^ Ferguson Christopher J (2010). "Blazing Angels or Resident Evil? Can Violent Video Games Be a Force for Good?". Review of General Psychology. 14 (2): 68–81. CiteSeerX 10.1.1.360.3176. doi:10.1037/a0018941. S2CID 3053432.
  85. ^ "Code of Hammurabi | Summary & History". Encyclopedia Britannica. Arhivirano s originala, 13. 3. 2017. Pristupljeno 30. 4. 2017.
  86. ^ Melvin, Gayle Vassar (3. 4. 1996). "Kids Help Draw Line on Hitting: Beyond the primary colors and the stick figures, there's a harrowing message: Some children are growing up on a diet of violence". Newspaper. Contra Costa Newspapers. Contra Costa Times. Pristupljeno 16 Jan 2021.[mrtav link]
  87. ^ "Violence Prevention: the evidence" Arhivirano 30. 8. 2012. na Wayback Machine, World Health Organization/Liverpool John Moores University, 2009.
  88. ^ Olds DL, Sadler L, Kitzman H (2007). "Programs for parents of infants and toddlers: recent evidence from randomized trials". Journal of Child Psychology and Psychiatry. 48 (3–4): 355–91. doi:10.1111/j.1469-7610.2006.01702.x. PMID 17355402. S2CID 1083174.
  89. ^ Prinz; et al. (2009). "Population-based prevention of child maltreatment: the US Triple P system population trial". Prevention Science. 10 (1): 1–12. doi:10.1007/s11121-009-0123-3. PMC 4258219. PMID 19160053.
  90. ^ Caldera D, et al. (2007). "Impact of a statewide home visiting program on parenting and on child health and development". Child Abuse and Neglect. 31 (8): 829–52. doi:10.1016/j.chiabu.2007.02.008. PMID 17822765.
  91. ^ Caldera; et al. (1997). "Long-term effects of home visitation on maternal life course and child abuse and neglect: 15 year follow-up of a randomized trial". Journal of the American Medical Association. 278 (8): 637–43. doi:10.1001/jama.1997.03550080047038.
  92. ^ "Preventing violence by reducing the availability and harmful use of alcohol ", whqlibdoc.who.int
  93. ^ "Guns, knives and pesticides: reducing access to lethal means", whqlibdoc.who.int
  94. ^ Pronyk PM, et al. (2006). "Effect of a structural intervention for the prevention of intimate-partner violence and HIV in rural South Africa: a cluster randomised trial". Lancet. 368 (9551): 1973–83. doi:10.1016/s0140-6736(06)69744-4. PMID 17141704. S2CID 14146492.
  95. ^ Kim JC, Watts CH, Hargreaves JR, et al. (2007). "Understanding the impact of a microfinance-based intervention on women's empowerment and the reduction of intimate partner violence in South Africa". American Journal of Public Health. 97 (10): 1794–1802. doi:10.2105/ajph.2006.095521. PMC 1994170. PMID 17761566.
  96. ^ Foshee VA, et al. (1998). "An evaluation of safe dates an adolescent dating violence prevention programme". American Journal of Public Health. 1998 (88): 45–50. doi:10.2105/ajph.88.1.45. PMC 1508378. PMID 9584032.
  97. ^ Foshee; et al. (2005). "Safe Dates" using random coefficient regression modelling". Prevention Science. 6 (3): 245–57. doi:10.1007/s11121-005-0007-0. PMID 16047088. S2CID 21288936.
  98. ^ Wolfe D, et al. (2009). "Dating violence prevention with at risk youth: a controlled outcome evaluation". Journal of Consulting and Clinical Psychology. 71 (2): 279–91. doi:10.1037/0022-006x.71.2.279. PMID 12699022. S2CID 11004108.
  99. ^ Fabiano P; et al. (2003). "Engaging men as social justice allies in ending violence against women: evidence for a social norms approach". Journal of American College Health. 52 (3): 105–12. doi:10.1080/07448480309595732. PMID 14992295. S2CID 28099487.
  100. ^ Bruce S. The "A Man" campaign: marketing social norms to men to prevent sexual assault. The report on social norms. Working paper number 5. July 2002. Little Falls, NJ, PaperClip Communications, 2002.
  101. ^ Olive P (2007). "Care for emergency department patients who have experienced domestic violence: a review of the evidence base". Journal of Clinical Nursing. 16 (9): 1736–48. doi:10.1111/j.1365-2702.2007.01746.x. PMID 17727592. S2CID 37110679.
  102. ^ Roberts GL; et al. (1997). "Impact of an education program about domestic violence on nurses and doctors in an Australian emergency department". Journal of Emergency Nursing. 23 (3): 220–26. doi:10.1016/s0099-1767(97)90011-8. PMID 9283357.
  103. ^ Holt VL, et al. (2003). "Do protection orders affect the likelihood of future partner violence and injury?". American Journal of Preventive Medicine. 2003 (24): 16–21. doi:10.1016/s0749-3797(02)00576-7. PMID 12554019.
  104. ^ McFarlane J, et al. (2004). "Protection orders and intimate partner violence: an 18-month study of 150 Black, Hispanic, and White women". American Journal of Public Health. 2004 (94): 613–18. doi:10.2105/ajph.94.4.613. PMC 1448307. PMID 15054014.
  105. ^ Zwi, Garfield, & Loretti (2002) Collective violence, In Krug et al (Eds) World report on violence and health, WHO
  106. ^ Zwi, Garfield, & Loretti (2002) "Collective violence", In Krug et al (Eds) World report on violence and health
  107. ^ David Joseph E (2006). "The One who is More Violent Prevails – Law and Violence from a Talmudic Legal Perspective". Canadian Journal of Law and Jurisprudence. 19 (2): 385–406. doi:10.1017/S0841820900004161. S2CID 231891531.
  108. ^ Arendt, Hannah. On Violence. Harvest Book. str. 52..
  109. ^ Arendt, H. (1972). On Violence in Crises in the Republic. Florida: Harcourt / Brace and Company. str. 134–55.
  110. ^ "20th Century Democide". Arhivirano s originala, 1. 3. 2006.
  111. ^ "Atlas – Wars and Democide of the Twentieth Century". Arhivirano s originala, 10. 11. 2007.
  112. ^ "Uniform Crime Reporting Handbook" (PDF). Federal Bureau of Investigation. 2004. Arhivirano s originala (PDF), 3. 5. 2015.
  113. ^ M. Moore "Public Health and Criminal Justice Approaches to Prevention."1992. In Vol. 16 of Crime and Justice: A Review of Research, edited by M. Tonry. Chicago: University of Chicago Press
  114. ^ Prothrow-Stith D (2004). "Strengthening the collaboration between public health and criminal justice to prevent violence". Journal of Law, Medicine and Ethics. 32 (1): 82–94. doi:10.1111/j.1748-720x.2004.tb00451.x. PMID 15152429. S2CID 11995691.
  115. ^ Bratton W (with Knobler P). Turnaround: how America's top cop reversed the crime epidemic. New York: Random House, 1998
  116. ^ Morrow, Weston J.; Nuño, Lidia E.; Mulvey, Philip (2018). "Examining the Situational- and Suspect-Level Predictors of Police Use of Force Among a Juvenile Arrestee Population" (PDF). Justice Policy Journal. 15 (1).
  117. ^ Center for the Study and Prevention of Violence "Blueprints for violence prevention/ Arhivirano 3. 1. 2012. na Wayback Machine
  118. ^ Gordon JE, "The epidemiology of accidents," American Journal of Public Health, 1949; 504–15.
  119. ^ Abad Gomez H (1962). "Violence requires epidemiological studies". Tribuna Medica. 2: 1–12.
  120. ^ Dahlberg L.; Mercy J. (2009). "History of violence as a public health issue". Virtual Mentor. 11 (2): 167–72. doi:10.1001/virtualmentor.2009.11.2.mhst1-0902. PMID 23190546.
  121. ^ "WHA49.25 Prevention of violence: a public health priority" Arhivirano 22. 1. 2013. na Wayback Machine
  122. ^ Prothrow-Stith D (2004). "Strengthening the collaboration between public health and criminal justice to prevent violence". Journal of Law, Medicine and Ethics. 32 (1): 82–88. doi:10.1111/j.1748-720x.2004.tb00451.x. PMID 15152429. S2CID 11995691.
  123. ^ a b c d e Hyndman, J. (2009) Violence in Gregory, D., Johnston, R., Pratt, G., Watts, M. and Whatmore, S. eds. Dictionary of Human Geography, Wiley-Blackwell, NJ: 798–99.
  124. ^ Bowlby, S. (2001) "Social Geography", in Smelser, N. and Baltes, P. eds. International Encyclopedia of the Social and Behavioral Sciences, Oxford, Elsevier, 14293–99.
  125. ^ Gregory, Derek and Pred, Alan, 2006 Violent Geographies: Fear, Terror, and Political Violence. London: Routledge.
  126. ^ a b c d Agamben, G. (1998) Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life, Stanford University Press, Stanford.
  127. ^ a b c d e f Ringer, G. (2002) "Killing Fields", in Christensen, K. and Levinson, D. eds. Encyclopedia of Modern Asia, Charles Scribner's Sons, New York: 368–70.
  128. ^ a b Cavarero, A. (2009) Horrorism: Naming Contemporary Violence, Columbia University Press, New York.
  129. ^ "Presuda (2. 8. 2001) - Radislav Krstić" (PDF). icty.org. Pristupljeno 22. 11. 2018.
  130. ^ a b Lozano, R; Naghavi, M; Foreman, K; Lim, S; Shibuya, K; Aboyans, V; Abraham, J; Adair, T; Aggarwal, R; Ahn, SY; Alvarado, M; Anderson, HR; Anderson, LM; Andrews, KG; Atkinson, C; Baddour, LM; Barker-Collo, S; Bartels, DH; Bell, ML; Benjamin, EJ; Bennett, D; Bhalla, K; Bikbov, B; Bin Abdulhak, A; Birbeck, G; Blyth, F; Bolliger, I; Boufous, S; Bucello, C; et al. (Dec 15, 2012). "Global and regional mortality from 235 causes of death for 20 age groups in 1990 and 2010: a systematic analysis for the Global Burden of Disease Study 2010" (PDF). Lancet. 380 (9859): 2095–128. doi:10.1016/S0140-6736(12)61728-0. hdl:10536/DRO/DU:30050819. PMID 23245604. S2CID 1541253. Arhivirano s originala (PDF), 1. 8. 2020. Pristupljeno 11. 7. 2022.
  131. ^ "Global Burden of Disease, Disease and injury regional estimates" Arhivirano 24. 12. 2010. na Wayback Machine, World Health Organization, 2008.
  132. ^ World Health Organization. "Preventing Suicide: A Global Imperative". World Health Organization. World Health Organization. Pristupljeno 25. 2. 2019.
  133. ^ "World Health Statistics" Arhivirano 30. 10. 2011. na Wayback Machine World Health Organization, 2008.
  134. ^ "Global Burden of Disease" Arhivirano 24. 12. 2010. na Wayback Machine, World Health Organization, 2008.
  135. ^ Rosenberg ML, Butchart A, Mercy J, Narasimhan V, Waters H, Marshall MS. Interpersonal violence. In Jamison DT, Breman JG, Measham AR, Alleyne G, Claeson M, Evans DB, Prabhat J, Mills A, Musgrove P (eds.) Disease Control Priorities in Developing Countries, 2nd Edition. Washington, D.C.: Oxford University Press and The World Bank, 2006: 755–70.
  136. ^ WHO, "Child maltreatment" Arhivirano 29. 12. 2011. na Wayback Machine, 2010.
  137. ^ WHO, "Violence against women" Arhivirano 28. 12. 2011. na Wayback Machine, 2011.
  138. ^ "Homicide trends in the United States" (PDF). Bureau of Justice Statistics. Arhivirano s originala (PDF), 10. 10. 2011.
  139. ^ "Homicide Victims by Race and Sex". U.S. Census Bureau. Arhivirano s originala, 23. 3. 2012.
  140. ^ Keith Krause, Robert Muggah, and Achim Wennmann, "Global Burden of Armed Violence," Geneva Declaration Secretariat, 2008.
  141. ^ a b c "Skeletons from a 10,000-year-old massacre have archaeologists in a fight of their own". 20. 1. 2016.
  142. ^ "Evidence of a prehistoric massacre extends the history of warfare". 20. 1. 2016.
  143. ^ Guthrie, R. Dale (2005). The Nature of Paleolithic Art. University of Chicago Press. str. 422. ISBN 978-0226311265.
  144. ^ a b Kelly, Raymond C. (2005). "The evolution of lethal intergroup violence". Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America. 102 (43): 15294–98. doi:10.1073/pnas.0505955102. PMC 1266108. PMID 16129826.
  145. ^ Horgan, John. "New Study of Prehistoric Skeletons Undermines Claim That War Has Deep Evolutionary Roots". Scientific American.
  146. ^ Fry, Douglas P. (2013). War, Peace, and Human Nature: The Convergence of Evolutionary and Cultural Views. Oxford University Press. str. 168. ISBN 978-0199859009.
  147. ^ Keeley, Lawrence H. Rat prije civilizacije. New York: Oxford University Press, 1996.
  148. ^ "The fraud of primitive authenticity". Asia Times Online. 4. 7. 2006. Pristupljeno 16. 7. 2013.
  149. ^ Martin, Debra L., Ryan P. Harrod, and Ventura R. Pérez, eds. 2012. The Bioarchaeology of Violence. Gainesville: University Press of Florida. "Archived copy". Arhivirano s originala, 4. 11. 2013. Pristupljeno 14. 11. 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  150. ^ Review of book "War Before Civilization" by Lawrence H. Keeley Arhivirano 14. 5. 2008. na Wayback Machine, July 2004.
  151. ^ Fry, Douglas P. (2013). War, Peace, and Human Nature: The Convergence of Evolutionary and Cultural Views. Oxford University Press. str. 171–73.
  152. ^ Steven Pinker (2011). The Better Angels of Our Nature. ISBN 978-0670022953.
  153. ^ R Epstein (oktobar 2011). "Book Review". Scientific American. Arhivirano s originala, 14. 9. 2016.
  154. ^ Laws, Ben (21. 3. 2012). "Against Pinker's Violence". Ctheory. Arhivirano s originala, 12. 5. 2013.
  155. ^ "The Big Kill – By John Arquilla". Foreign Policy. 3. 12. 2012. Arhivirano s originala, 7. 1. 2013. Pristupljeno 22. 1. 2013.
  156. ^ Elias, N. (1994). The Civilizing Process. Oxford: Blackwell. ISBN 978-0631192220.
  157. ^ Finkelhor D., Turner H., Ormrod R., Hamby S. (2010). "Structural Trends in childhood violence and abuse exposure: Evidence from 2 national surveys". Archives of Pediatrics and Adolescent Medicine. 164 (3): 238–42. doi:10.1001/archpediatrics.2009.283. PMID 20194256.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  158. ^ Gorelik, G.; Shackelford, T.K.; Weekes-Shackelford, V.A. (2012). "Resource Acquisition, Violence, and Evolutionary Consciousness". u: Shackelford, T.K. & Weekes- Shackelford, V.A. (ur.), "The Oxford Handbook of Evolutionary Perspectives on Violence, Homicide, and War". Oxford University Press, Oxford. str. 506–524.
  159. ^ "Adverse Childhood Experiences (ACE) Study" Arhivirano [Date missing] na: Wikiwix, Centers for Disease Control and Prevention.
  160. ^ Baten, Jörg. "Interpersonal violence in South Asia, 900–1900". journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  161. ^ Economic Value of Peace Arhivirano 15. 11. 2017. na Wayback Machine
  162. ^ "How much does violence really cost our global economy?". World Economic Forum. Arhivirano s originala, 13. 9. 2017. Pristupljeno 30. 6. 2017.
  163. ^ "Doctrinal War: Religion and Ideology in International Conflict," in Bruce Kuklick (advisory ed.), The Monist: The Foundations of International Order, Vol. 89, No. 2 (April 2006), p. 46.
  164. ^ 42 M.V.M.O. Court Cases with Allegations of Multiple Sexual And Physical Abuse of Children Arhivirano 20. 5. 2022. na Wayback Machine.
  165. ^ John Edwards' 'Bumper Sticker' Complaint Not So Off the Mark, New Memo Shows Arhivirano 22. 12. 2007. na Wayback Machine; Richard A. Clarke, Against All Enemies: Inside America's War on Terror, Free Press; 2004; Michael Scheuer, Imperial Hubris: Why the West is Losing the War on Terror, Potomac Books Inc., 2004; Robert Fisk, The Great War for Civilisation – The Conquest of the Middle East, Fourth Estate, London, October 2005; Leon Hadar, The Green Peril: Creating the Islamic Fundamentalist Threat Arhivirano 15. 11. 2007. na Wayback Machine, August 27, 1992; Michelle Malkin, Islamo-Fascism Awareness Week kicks off, October 22, 2007; John L. Esposito, Unholy War: Terror in the Name of Islam, Oxford University Press, USA, September 2003.
  166. ^ Bufacchi, Vittorio (2005). "Two Concepts of Violence". Political Studies Review. 3 (2): 193–204. doi:10.1111/j.1478-9299.2005.00023.x. S2CID 144475865.
  167. ^ Michael Albert Life After Capitalism – And Now Too. Zmag.org, December 10, 2004; Capitalism explained Arhivirano 9. 11. 2007. na Wayback Machine.
  168. ^ Gordon, Wally (1. 1. 1997). "Capitalism and violence". Medicine, Conflict and Survival. 13 (1): 63–66. doi:10.1080/13623699708409316. ISSN 1362-3699.
  169. ^ Büscher, Bram; Fletcher, Robert (4. 5. 2017). "Destructive creation: capital accumulation and the structural violence of tourism". Journal of Sustainable Tourism. 25 (5): 651–667. doi:10.1080/09669582.2016.1159214. ISSN 0966-9582. S2CID 155376736.
  170. ^ Charles E. Butterworth & Irene Gendzier (jesen 1974). "Frantz Fanon and the Justice of Violence". Middle East Journal. 28 (4): 451–58.
  171. ^ Fanon, Frantz (2007). The Wretched of the Earth. Grove/Atlantic, Inc. str. 44. ISBN 978-0802198853 – preko Google Books.
  172. ^ Jinadu Adele (1972). "Fanon: The Revolutionary as Social Philosopher". The Review of Politics. 34 (3): 433–36. doi:10.1017/s0034670500026188.
  173. ^ Bharatan Kumarappa, Editor, "For Pacifists," by M.K. Gandhi, Navajivan Publishing House, Ahmedabad, India, 1949.
  174. ^ Freitheim, Terence (Winter 2004). "God and Violence in the Old Testament" (PDF). Word & World. 24 (1). Arhivirano (PDF) s originala, 19. 11. 2012. Pristupljeno 21. 11. 2010.

Dodatna literatura

uredi

Vanjski linkovi

uredi
 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Nasilje
 
Logo Wikicitata
Wikicitati imaju citate vezane za: Nasilje

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Nasilje&oldid=3604559"