Boris Jeljcin (ruski: Бори́с Никола́евич Е́льцин; 1. februar 1931 – 23. april 2007) bio je sovjetski i ruski političar. Jeljcin je bio prvi demokratski izabran predsjednik Rusije u njenoj historiji.[1]

Boris Jeljcin
Бори́с Никола́евич Е́льцин
Predsjednik Rusije
Vrijeme na vlasti
10. juli 1991 – 31. decembar 1999.
Prethodnik-
NasljednikVladimir Putin
Predsjednik Prezidija Vrhovnog Sovjeta RSFSR
Vrijeme na vlasti
29. maj 1990 – 10. juli 1991.
PrethodnikVitalij Vorotnikov
NasljednikRuslan Hasbulatov (v.d.)
Rođenje
Boris Nikolajevič Jeljcin

1. februar 1931.
Jekaterinburg, SSSR
Smrt23. april 2007(2007-04-23) (76 godina)
Moskva
NacionalnostRus
Politička strankanezavisan
do 1990. Komunistička partija SSSR-a
Porodica
SuprugaNaina Jeljcina
DjecaTatjana i Elena
ObrazovanjePolitehnički univerzitet Ural Kirov
VjeraRuska pravoslavna crkva
Potpis

Djetinjstvo i školovanje uredi

Rodio se u siromašnim okolnostima u selu Butka, Jekaterinburg (nekadašnji Sverdlovsk). Zbog neimaštine cijela porodica napušta selo i ide u grad, otac nalazi posao kao građevinski radnik. Jeljcin upisuje građevinarstvo 1955. na politehničkom univerzitetu Ural Kirov. Nakon diplomiranja zapošljava se u preduzeću Jušgojstroj gdje vodi građevinsku administraciju. U 1956. ženi Anastazju Josifovnu Girinu, s kojom ima dvije kćerke. 1961. ulazi kao član komunističke partije Sovjetskog Saveza. Napušta Jušgojstroj i 1963. radi u stambeno građevinskom kombinatu u Jekaterinburgu. [1]

Politički rad uredi

Od 1968. bavi se politikom. 1976. postaje Prvi sekretar oblasnog komiteta a time i član Vojnog savjeta uralskog okruga. Između 1979. i 1984. radi kao član stalne komisije za poštu, prevoz i komunikacije. U 1981. postaje član Centralnog komiteta (CKSU). U aprilu 1984. radi kao sekretar Mihaela Gorbačova u Moskvi. Tu obavlja do jula 1984. funkciju vođe građevinskog odjeljenja CKSU. U decembru 1984. postaje šef partije s zadatkom da suzbije korupciju i smanji birokratiju. Jeljcinova popularnost raste nakon što je objelodanio propuste vladajućih sovjetskih elita.[1]

Prvi konflikt s Gorbačovom uredi

Na 27. sjednici Komunističke partije Jeljcin drži govor gdje kritikuje Gorbačovov način upravljanja tražeći radikalniju i bezkompromisnu obnovu centralnog aparata. 11. novembra 1987. Jelcin daje ostavku zbog "grubih nedostaka vođenja". Dana 18. februara 1988. izabran je kao kandidat politbiroa. Dobija mjesto Prvog zamjenika predsjedavajućeg građevinskog komiteta. U maju iste godine daje intervju BBC-u gdje traži ostavku Jegora K. Ligašova, člana politbiroa, nazivajući ga kočnicom za reforme. 25. marta 1989. Jeljcin dobija 89 posto glasova u prvom biračkom okrugu (Moskva). Postaje u maju iste godine član Sovjetskog nadvrha i vodi u parlamentu komitet za građevinstvo i arhitekturu. Napada opet Gorbačova kritikujući da ima previše ovlaštenja. 12 jula na 28. sjednici komunističke partije najavljuje izlazak iz nje. Donosi odluku ukidanja svih privilegija za vodeće kadrove. U Njemačkoj se objavljuju njegove bilješke.[1]

Prvi direktni mandat za predsjednika Rusije uredi

12. juna 1991. Jeljcin postaje prvi direktno izabrani predsjednik republike Rusije. Protivnici reformi pokušavaju 19. augusta 1991. vojni udar u svrhu uklanjanja Mihaela Gorbačova, no otpor sovjetskog naroda i Jeljcinova podrška to onemogućavaju. Nakon ovog događaja Jeljcin postaje još popularniji.[1]

Raspad SSSR-a uredi

8. decembra 1991. Rusija, Ukrajina i Bjelorusija potpisuju sporazum o osnivanju Saveza nezavisnih država, par dana kasnije pristupa još osam bivših sovjetskih republika. 17 decembra 1991. Boris Jeljcin i Mihail Gorbačov zvanično ukidaju SSSR. 25. decembra 1991. Gorbačov daje ostavku i predaje Jeljcinu, kao predsjedniku Rusije, komandu nad strateškim nuklearnom arsenalom. Evropska Zajednica i SAD priznaju Rusiju kao pravnog nasljednika SSSR-a.[1]

Ruska federacija uredi

 
Jeljcin i Bill Clinton zajednički se smiju u oktobru 1995.

1. maja 1992. u Moskvi demonstrira oko 50.000 nacionalista i komunista protiv Jeljcinovih reformi. 24 juna 1992. Jeljcin i predsjednik Georgije Eduard Ševarnadze potpisuju prekid vatre. Sukobi u Georgiji su nastali zbog pokušaja Južne Osetije da se otcijepi i pridruži Rusiji. Jeljcin i američki predsjednik George Bush 3. januara 1993. potpisuju START II (eng. Strategic Arms Reduction Talks) sporazum za smanjivanje broja nuklearnih bojnih glava. 23. oktobra 1995. Bill Clinton i Boris Jeljcin potpisuju sporazum o učešću ruske vojske u sastavu UN-snaga u BiH. 7. decembra 1998. Jeljcin posreduje u pregovorima s Slobodanom Miloševićem odbijajući prisustvo NATO-a na Kosovu i sankcija protiv Srbije.[1]

Uspon Vladimira Putina uredi

9. augusta 1999. Jeljcin predlaže Vladimira Putina, dotadašnjeg šefa FSB-a, za šefa vlade. 16. augusta 1999. Putin postaje predsjednik ruskog parlamenta (DUMA). Nakon oboljenja od bronhitisa i sve rjeđih javnih nastupa Jeljcin predlaže Putina za nasljednika.[1]

Smrt uredi

Boris Jeljcin umire 23. aprila 2007. u Moskvi od insuficijencije srca.[1]

Nagrade uredi

Predsjednica Letonije Vaira Vike-Freiberga dodjeljuje mu 2006. najvišu nagradu te zemlje za historijsku ulogu u oslobađanju Letonije.[1]

Također pogledajte uredi

Reference uredi

Vanjski linkovi uredi