Vladimir Lenjin

Vladimir Iljič Uljanov Lenjin (Simbirsk, 22. april 1870 – Gorki kraj Moskve, 21. januar 1924) bio je ruski komunistički revolucionar, političar i politički teoretičar. Bio je na čelu vlade Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike 1917. godine, i Sovjetskog saveza od 1922. do svoje smrti. Prvi vođa Sovjetskog Saveza. Pod njegovom upravom Rusko carstvo je raspušteno i zamijenjeno Sovjetskim savezom, jednopartijskom socijalističkom državom; sva zemlja, prirodni resursi i industrija su oduzeti i nacionalizovani. Bio je ideološki marksista, a njegove političke teorije su poznate kao lenjinizam.

Vladimir Lenjin
Vođa Sovjetskog Saveza
Vrijeme na dužnosti 8. novembar 1917 – 21. januar 1924.
Prethodnik	-
Nasljednik	Josif Staljin
Lični podaci
Rođenje	Vladimir Iljič Uljanov Lenjin (1870-04-22) 22. april 1870. Uljanovsk, Rusija
Smrt	21. januar 1924(1924-01-21) (53 godine) Moskva, SSSR
Politička stranka	KPSSSR
Supružnik	Nadežda Krupska
Potpis

Rođen u radničkoj porodici u Simbirsku, Lenjin je stekao interes za revolucionarnom ljevičarskom politikom. Nakon ubistva njegovog brata Aleksandra 1887. godine, izbačen je sa državnog univerziteta u Kazanu zbog sudjelovanja u anti-carskim protestima. Naredne godine postaje marksista, posvećujući se radikalnoj politici. Godine 1893. se preseljava u Sankt Peterburg i postaje ugledni član ruske Socijaldemokratske radničke partije (RSDLP). Lenjin je uhvaćen zbog pobune i protjeran u Krasnojark na tri godine, tokom kojih je oženio Nadeždu Krupskayu. Nakon egzila, pobjegao je u Zapadnu Evropu, gdje je postao poznat kao istaknuti stranački teoretičar zahvaljujući svojim publikacijama. Godine 1903. imao je ključnu ulogu u raskolu RSDLP-a zbog ideoloških razlika, vodeći boljševičku struju protiv menjševika Juliusa Martova. Na kratko se vraća u Rusiju za vrijeme propale revolucije 1905. godine kako bi ohrabrio pobunjenike. Kasnije je vodio kampanju da se poslije Prvog Svjetskog Rata održi revolucija, za koju je vjerovao da će dovesti do svrgavanja kapitalizma i njegove zamjene socijalizmom. Nakon Februarske revolucije 1917. godine, svrgavanja cara i uspostavljanja privremene vlade, Lenjin se vratio u Rusiju kako bi vodio kampanju uklanjanja nove vlade i postavljanja boljševičke vlade Sovjeta.

Lenjin je odigrao veliku ulogu u organizovanju Oktobarske revolucije 1917. godine, u kojoj je boljševički državni udar izbacio Privremenu vladu prije nego što je uspostavila novu upravu. Stvoren je Savjet narodnih komesara sa Lenjinom kao predsjednikom. Odmah je uveo radikalne zemljišne reforme i izdao dozvolu ne-ruskim narodima da stupe iz carstva, kako bi transformisao zemlju u Rusku Socijalističku Federativnu Sovjetsku Republiku. Lenjin je izabran na mjesto premijera od strane Ruskog kongresa Sovjeta. Žestoko protivljenje boljševičkoj vladavini dovelo je do Ruskog građanskog rata (1917. - 1922.), u kojem su boljševici izašli kao pobjednici, dijelom zbog korišćenja crvenog terora. Lenjin je podržao svjetsku revoluciju i neposredni mir sa Centralnim silama, pristajući na mir iz Brest-Litovska kojim je predao značajan dio bivšeg Ruskog carstva Njemačkoj. Sporazum je poništen nakon što su saveznici dobili rat. Lenjin je 1921. godine predložio novu ekonomsku politiku, mješoviti ekonomski sistem državnog kapitalizma koji je pokrenuo proces industrijalizacije i oporavak od građanskog rata. Godine 1922., ruska SFSR se pridružuje Sovjetskom savezu, sa Lenjinom kao premijerom. Lenjin je, zbog lošeg zdravstvenog stanja, umro u svom domu u Gorkom.

Prepoznat kao jedan od najznačajnijih i najuticajnijih historijskih ličnosti 20. vijeka, Lenjin ostaje kontroverzna i jaka ličnost koja je podijelila svijet. Njegovi pobornici vide ga kao čovjeka koji se borio za prava radnika i dobrobit ljudi, dok ga kritičari vide kao osnivača diktature odgovorne za građanski rat i masovno kršenje ljudskih prava. Iako je imao visoki ugled kao osnivač Sovjetskog saveza do njenog raspada 1991. godine, on je i dalje ostao važna ideološka figura marksizma-lenjinizma i ima istaknuti uticaj na međunarodni komunistički pokret.

Djetinjstvo i mladost

Porodično prezime Uljanov, publicistički i revolucionarni pseudonim Lenjin (u početku Volgin, Nikolaj Lenjin, kasnije V.I. Lenjin) po sibirskoj rijeci Leni. Lenjin potječe iz ugledne porodice - otac Ilja Nikolajevič je bio upravitelj školskog sistema u simbirskoj guberniji, a majka Marija Aleksandrovna Blank obrazovana žena, kći liječnika. Imao je dva brata i tri sestre, i svi su, osim jedne sestre, postali profesionalni revolucionari. Godine 1886. Lenjinov otac umire, a 1887. stariji brat Aleksandar, kome je budući sovjetski vođa bio dječački odan, biva obješen zbog učestvovanja u neuspješnome pokušaju atentata na cara Aleksandra II. Uzmu li se u obzir terorističke metode, nasilje i ostracizam kojima je sovjetska država proganjala rodbinu stvarnih i zamišljenih protivnika režima- činjenica da porodicaj Uljanov nije snosila nikakve posljedice zbog terorističke djelatnosti Aleksandra Uljanova, te da je Lenjin bez ikakvih ograničenja upisao studij prava iste, 1887. godine na Kazanjskom univerzitetu, dobar je komentar o stepenu malignosti carističkog režima u poređenju sa njegovim sovjetskim nasljednikom. Potkraj iste godine, zbog učestvovanja u studentskim nemirima, Lenjin je isključen sa univerziteta i protjeran u selo Kokuškino, gdje je proveo oko godinu dana.

Školovanje revolucionara

U martu 1889. porodica Uljanovih preselila se u Samaru, gdje je Vladimir proveo oko četiri godine. U proljeće 1890. dobio je dozvolu za privatno polaganje prava na Sanktpeterburškome univerzitetu, a već u jesen 1891. diplomirao je kao najbolji student. U jesen 1893. nastanio se u Sankt Peterburgu, gdje je 1895. učestvovao u ujedinjavanju sanktpeterburških marksista u jedinstvenu organizaciju- Savez borbe za oslobađanje radničke klase. Organizacija je bila razbijena potkraj 1895., a uhapšeni Lenjin proveo je godinu dana u zatvoru, a potom bijaše osuđen na trogodišnje progonstvo u sibirsko selo Šušenskoe u Minusinskom okrugu. Tada je napisao poznatu studiju "Razvoj kapitalizma u Rusiji", u kojoj pokušava dokazati da kapitalizam ubrzano uništava seosku općinu i stvara seoski proletarijat koji može postati saveznik malobrojnog industrijskoga radništva u Rusiji.

Emigracija i ruski radnički pokret

Pušten u januaru 1900., Lenjin je emigrirao u Švicarsku. Tamo je izdavao sedmičnjak "Iskra" zajedno s Georgijem Plehanovom i Julijem Martovom. Osnivače ruske socijademokratije, marksističke ortodokse Georgija Plehanova i Pavela Akselroda, Lenjin je sreo još 1895. u Ženevi: po dostupnim podacima, iako se slagao s njima o glavnim crtama ideološkoga pravovjerja (tada je bila aktualna borba s "revizionizmom" Eduarda Bernsteina, njemačkoga socijaldemkrata i izvršioca Engelsove oporuke, koji je odbacio praktički sve apokaliptičke tonove marksovske historiozofije i savjetovao socijalistima pragmatičnu orijentaciju na sindikalnu borbu i poboljšanje općih životnih uvjeta radničke klase, ne hajući za kvazireligijsku utopiju komunističkoga besklasnoga društva izraženu u Marx-Engelsovom "Komunističkom manifestu" i Marxovoj "Kritici Gotskoga programa"; svi su se marksistički pravovjernici (Karl Kautsky, Rosa Luxemburg, Georgij Plehanov, Antonio Labriola, August Bebel, Clara Zetkin,..) okomili na revizionističku herezu koja je postala izvorom buduće umjerene zapadnoevropske socijaldemokracije što se odmakla od Marxove ideologije), teško je, preko volje, prihvatio zacrtanu strategiju saradnje s liberalnim strankama. "Iskru" je uređivao zajedno s veteranima ruskoga marksističkoga pokreta (Plehanov, Akselrod, Vjera Zasulič) i mlađim kolegama, od kojih je najznačajniji bio Julij Martov (Cederbaum), budući vođa menjševika i po mnogim svjedočanstvima, možda jedini prijatelj kojega je Lenjin ikada imao. Novine su krijumčarene u zemlju, no, njihov uticaj nije bio velik: najveći društveni lom prije 1. svjetskog rata, ruska revolucija 1905., zatekao je emigrantske ideologe nespremnima.

Oblikovanje komunističke ideologije

Lenjin 1919

Među marksistima dugo su trajali sporovi o naravi lenjinizma. Po sovjetskoj je službenoj doktrini to bio marksizam par excellence, reformuliran u uvjetima imperijalističkoga stadija kapitalističkog razvoja. Lenjinovi su protivnici pak naglašavali rusku tradiciju – prema tim je stavovima Lenjin u ruhu marksizma oživio rusku voluntarističko-terorističku tradiciju epitomiziranu u Tkačevu. Esencijalno, radi se o kvazipitanju da li je Lenjin marksistički pravovjernik ili heretik ? Ideološki raskoli su se pojavljivali u svim važnijim religijskim i pseudoreligijskim pokretima, te stoga ni marksizam nije bio imun na njih. Također, ta dvojba nije razrješiva na racionalno-empirijski način, kao što nije ni pitanje: koji je oblik kršćanstva- katolički, istočno-ortodoksni ili protestantski- "zapravo" najbliži duhu prvobitnog kršćanstva i predstavlja "pravo" kršćanstvo ? Uzmu li se Marxovi tekstovi, djela najistaknutijih marksističkih ortodoksa iz doba II. Internacionale te sporovi između Lenjina i ideoloških protivnika, razvidno je sljedeće: Lenjinova verzija marksizma utemeljena je u Marxovoj historiozofiji i tvori jednu od legitimnih varijanti marksizma. Ona nije jedina ni jedino nužna; "kreativna" je u velikoj mjeri, i to ponajviše u tačkama u kojima se revolucionarni aktivist Lenjinova kova nije mogao zadovoljiti maglovitim i neobvezujućim frazama iz djela osnivača. Budući da su Marxovi tekstovi ili dvosmisleni, ili protuslovni, ili jednostavno ne daju odgovore na pitanja koja se pojavljuju u konkretnoj revolucionarnoj borbi- Lenjin je inovirao doktrinu uzimajući elemente iz ruske predmarksističke revolucionarne tradicije. Ali, nije time prihvatio nijednu glavnu ideju Herzena, Černjiševskog, Nječajeva, Mihajlovskog ili Bakunjina: domorodna ruska buntovnička tradicija upregnuta je u marksistički svjetonazor u kojem nije bilo idealizacije seljaštva, želje da se sačuva patrijarhalna seoska općina, izvedu društvene promjene preko akata individualnoga terora ili "preskoči" kapitalizam (za koji je sam Lenjin ionako tvrdio da je već uvukao Rusko carstvo u svoj društveno-ekonomski sistem). Većina se historičara marksizma (Leszek Kolakowski, John Plamenatz, Robert Tucker,..) slaže u tvrdnji da je Lenjin u razdoblju od 1901. do 1903. oblikovao vlastitu verziju marksizma, koja se u trima tačkama razlikuje od pravovjerja dominantnoga u doba II. Internacionale i koja se pokazala izuzetno uspješnom u borbi za vlast.

Prvi je značajniji otklon od standardne marksističke dogme onoga doba Lenjinova teorija partije. U knjizi "Što da se radi ?" (Čto delat', 1902.) Lenjin je napao doktrinu "ekonomizma"- rusku varijantu britanskoga sindikalizma koja je radnički pokret poistovjetila s pokretom radnika. Naravno, takva formulacija nije ostavljala prostora za avangardnu ulogu partije (komunističke- onda se još zvala socijaldemokratska), niti za svjesnu preobliku društva prema ideološkim obrascima marksističke utopije. Lenjin je dobro uočio da radnička klasa ne haje za grandiozne ideje socijalističkih vizionara, nego je orijentirana prije svega na poboljšanje životnih uvjeta. Ili, po frazeologiji onoga vremena: "radnička klasa može proizvoditi samo buržoasku svijest". Sam je Lenjin u više navrata tako ustrojenu avangardu partijskih aktivista usporedio s isusovcima ("Mi smo mladoturci komunističke revolucije s nečim jezuitskim u sebi.."), najagilnijim redom katoličkoga prozelitizma. Historijske okolnosti koje su dovele do tih formulacija sljedeće su: na II. kongresu Partije 1903. došlo je do raskola na radikalnu ljevicu ili boljševike, te na demokratskiji orijentiranu srednju struju ili menjševike. Glavna je tačka prijepora bila upravo uloga Partije i njen ustroj. Dok su menjševici željeli masovniju, demokratsku, ideološki heterogeniju i šire zasnovanu socijaldemokratsku stranku, nalik već postojećima u zapadnoj Evropi- Lenjin je zamislio socijalističku partiju kao organizaciju profesionalnih revolucionara: ideološki monolitnoga posjednika "ispravne" doktrine i teorijske svijesti. Po njemu, budući da je vlasnik i nosioc autentične proleterske svijesti, partija je faktički neovisna o mijenama raspoloženje i idejnim previranjima u stvarnom proletarijatu. Tako zasnovana partija je, po Lenjinovom mišljenju, najbolji i adekvatni tumač autentičnih interesa proletarijata- što god empirijski proletarijat o tom mislio. Štoviše: lenjinistička partija ne samo da "ispravno" tumači prave interese proletarijata nego ih, tako reći, stvara i implantira u konfliktnu društvenu stvarnost.

Druga tačka sporenja bila je uloga buržoazije i seljaštva. Nasuprot situaciji u zapadnoj Evropi, a koju su idejno kopirali menjševici, Lenjin je bio protiv trajnijega saveza s liberalnom buržoazijom. Iako su se svi ruski socijaldemokrati slagali u pitanju potrebe saveza s buržoazijom kao saveznika u borbi protiv carističke autokratije, razlika je ležala u nijansama koje su se pokazale presudnima za budućnost- da nije bilo te ključne ideološke razlike, boljševici ne bi imali svjetonazorsku podlogu za komunistički puč u oktobru 1917. kojim je, po njihovu mišljenju, nakon faze "buržoaske revolucije" trebala uslijediti faza "proleterske revolucije". Lenjin je vrlo oštrovidno procijenio i revolucionarni potencijal seljaštva koje je u nerazvijenoj i zaostaloj zemlji poput Rusije kipjelo netrpeljivošću prema vijekovnim izrabljivačima- raznim veleposjednicima i tlačiteljskom aparatu što je ojačan nakon reformi Petra Velikog i Katarine u 17. i 18. vijeku. Dok su u zapadnoj i srednjoj Evropi marksistički ideolozi Evropi seljake često tretirali s prijezirom kao potencijalne podupiratelje onemoćale aristokratije, a gradsku liberalnu buržoaziju kao prirodnoga saveznika, Lenjin je, nakon početnoga kolebanja, postavio tezu o savezu sa seljaštvom i samo privremenoj potpori liberalnih buržoaskih stranaka. Za razliku od menjševika koji su mislili ozbiljno sarađivati s kadetima (konstitucionalnim demokratima), najvažnijom umjerenom buržoaskom strankom, boljševici su se pod Lenjinom usmjerili na saradnju se eserima (socijal-revolucionarima), nasljednicima narodnjačko-radikalnoga pokreta iz 1870-ih koji je imao snažno uporište među seljaštvom. Ali, i tu je Lenjinova predodžba o saradnji bila ograničena općim svjetonazorom: eseri su mogli biti saveznici boljševika, ali, konačno, politiku su kreirali boljševici, a ne oni.

Treća prijepornica u kojoj se Lenjin razišao s glavnim protagonistima ortodoksije (Kautsky, Luxemburg,..) i s austromarksistima (Bauer, Renner) bilo je nacionalno pitanje. U početku, na II. kongresu ruskih socijaldemokrata, Lenjin se suprotstavio Bundu (stranci židovskoga proletarijata) koji je tražio oblik nacionalne i kulturne autonomije za Jevreje (Lenjin je, kao i svi marksisti, uključujući i one jevrejskog porijekla, smatrao da Jevreji nisu nacija i da su njihovi zahtjevi neutemeljeni). Tada je glavna opasnost, iz njegova stajališta, bila mogućnost federalizacije partije i susljedno smanjenje njene učinkovitosti. No, Bund je samo načeo ključno pitanje višenacionalne Imperije: Lenjin se vrlo brzo uhvatio u koštac s gorućom temom nacionalne nezavisnosti i samoopredjeljenja ("Nacionalno pitanje u našem programu", Iskra, 1903.). Njegovo je rješenje bilo sljedeće: narodi imaju pravo na samoodređenje do otcjepljenja-no, konzumiranje toga prava podređeno je proleterskim i revolucionarnim interesima avangardi pojedinih naroda. Lenjinovu su poziciju, dosta ideološki potkrijepljeno, napadali klasični marksisti i ortodoksi (npr. Roza Luxemburg, koja je bila protiv potencijalne ponovne uspostave poljske nezavisnosti jer je to, po njenom sudu, bio anakronizam što ga je pokopala međunarodna podjela rada- nacionalno je, u toj vizuri, postalo beznačajnim u odnosu na klasno). Lenjin je ipak realističnije gledao na zbilju i detektirao je golemu energiju koja se krila iza nacionalnoga ugnjetavanja, a za koju su kabinetski dogmati bili slijepi. Ipak, nerealno je smatrati ga zagovornikom potpunog prava na nacionalno samoopredjeljenje. Ograničenja koja je nametnuo ideji nacionalne nezavisnosti, a koja su mahsuz "proleterske" naravi tumačene na partijsko-avangardistički način, u stvarnosti su smjerala poništavanju nacionalne državnosti (što je, uostalom, pokazala kasnija boljševička vojna intervencija u Ukrajini i Gruziji).

Ideološki substrat lenjinizma ocrtan je riječima analitika marksističke ideologije Leszeka Kolakowskog: "..Zato Partija treba podržavati liberalnu opoziciju protiv carizma, premda je njen cilj u budućnosti uništenje liberalizma. Treba podržati seljačku revoluciju feudalnih ostataka kmetstva, premda je njen konačni cilj lišavanje seljaka privatnoga vlasništva nad zemljom....Treba također podržavati nacionalne pokrete i aspiracije na nezavisnost, ukoliko doprinose slabljenju višenacionalnoga carstva, premda je njen cilj ukidanje nacionalnih država kao takvih. Ukratko, treba u vlastitu korist usmjeravati sve destruktivne energije protiv postojećega sistema, iako sve društvene grupe koje su nosioci tih energija moraju, po njenom poimanju, biti u budućnosti uništene kao posebne društvene snage. ..Partija treba biti univerzalna mašina za pretvaranje društvene energije koja teče iz mnogo izvora u jedan tok. Lenjinizam je bio teorija takve mašine koja se...trebala pokazati izuzetno uspješna i koja je uistinu promijenila svjetsku historiju." (Glavni tokovi marksizma, 2. dio)

Nakon raskola na II. kongresu boljševici na čelu s Lenjinom, iako su imali neznatnu većinu (otud im i popularno ime: boljše-više) pri završnici kongresa, nisu uspjeli ovladati Partijom. Naime, redakcija centralnoga organa, koju je uspostavio kongres, imala je veće ovlasti od Centralnog komiteta. Na Lenjinov zahtjev iz redakcije su maknuti "poraženi" Akselrod, Potresov i Zasuličeva, pa su preostali Lenjin, Martov i Plehanov. No, Plehanov odbacio boljševički koncept i tražio rekonstituiranje redakcije na proporcionalnomu načelu. Budući da nije mogao kontrolirati "Iskru", Lenjin je napustio redakciju, a sam list je nastavio izlaziti kao menjševičko glasilo. Svađe među ruskim socijaldemokratima, toliko važne za historiju, prolazile su u zemlji praktički nezabilježene. Tako se nastavilo do 1905., kada je poraz u rusko-japanskom ratu doveo do prve ruske revolucije- pojave koja je zatekla obje socijalističke frakcije.

Većina boljševika i menjševika nije imala važnu, a kamoli presudnu ulogu u samoj revoluciji koja je počela u januaru velikim demonstracijskim maršem na carsku Zimsku palaču što ga je predvodio pravoslavni pop Georgij Gapon. Cilj je bio predavanje peticije o demokratizaciji zemlje caru Nikolaju II. Carske su jedinice otvorile vatru na nenaoružanu masu, te ubile i ranile stotine ljudi. Uslijedili su štrajkovi, opće demonstracije i neredi koji su paralizirali zemlju i doveli do haosa. Prisiljen na ustupke, car je pomilovao političke emigrante. Lenjin se vratio u zemlju u novembru 1905. i pozvao na opći ustanak. Neovisno od toga, opći je štrajk počeo 20. decembra, razvio se u pravu revoluciju- i bio slomljen do konca godine. Prva je revolucija završila porazom. No, revolucionarni je val, unatoč slomu, rezultirao radikalizacijom socijaldemokrata i buđenjem nade u rušenje omrznutoga režima; jedna od značajki prve revolucije bijaše i pojava radničkih vijeća ("sovjeta") po kojima je kasnije, ironijom historije, prva komunistička država na svijetu dobila ime.

U poslijerevolucionarnoj atmosferi ruski su socijaldemokrati održali kongres ujedinjenja u Stockholmu, u aprilu 1906. Na kongresu delegati su predstavljali oko 13.000 boljševika, oko 18.000 menjševika (boljševici su u međuvremenu postali numerička manjina); također, u partiju se vratio Bund koji je predstavljao oko 33.000 jevrejskih radnika, a ušle su i poljska socijaldemokratska stranka s 26.000 članova i litvanska s 14.000. Obje su glavne frakcije uspostavile formalno jedinstvo, no, raskol je bio predubok: ideološke su se svađe nastavile do 1912. kada su se boljševici i menjševici konačno razišli. To je vrijeme Lenjin proveo uglavnom pišući, vodeći polemike i radeći na konspirativno-vojnom ustroju partije. Živio je u Engleskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Finskoj, Švicarskoj, Francuskoj-do početka 1. svjetskoga rata Lenjin je više puta mijenjao boravište: uoči rata bio je u Krakowu (tada u sastavu Austro-Ugarske) da bio bliže Rusiji i pridonosio boljševičkomu glasilu "Pravdi", što su ga osnovali pripadnici Lenjinove stranke u St. Petersburgu 1912. (list se štampao i prodavao slobodno). Preko veza u austrijskom socijalističkom pokretu i zahvaljujući kombinatorikama austro-ugarske vlade, Lenjin je po izbijanju rata uspio emigrirati u Švicarsku.

Lenjin kao filozof

Među duhovnim strujanjima na prelazu iz 19. u 20. vijek, a koja su izazvala odjek u ruskoj- posebno boljševičkoj- sredini, važan je bio empriokriticizam austrijskih filozofa i fizičara Richarda Avenariusa i, u nešto modificiranome obliku, Ernesta Macha. Dok je ovaj drugi važniji u historiji nauke kao teorijski uticaj na Einsteina i neke druge fizičare, Avenarius je snažnije (i kratkotrajnije) obilježio rusku duhovnu kulturu na početku 20. vijeka. Osnovni svjetonazor oba filozofa bio je scijentizam, radikalni antimetafizički stav i odbojnost prema tada snažnom neokantizmu koji se sredotočio oko analize međuigre odnosa pojmova ljudskoga iskustva kao skupa psihičkih sadržaja i "stvarnog" substrata empirijske zbilje. Taj je polaritet empiriokriticizam odbacivao kao pseudoproblem. No, zbog više činitelja među kojima su nezanemarivi bili protuslovlja i dvosmislenosti u formulacijama osnivača empiriokriticizma, u ruskoj verziji empiriokriticizam je poprimio neobične oblike. Njegovi su glavni protagonisti bili Aleksandar Bogdanov i Anatolij Lunačarski, obojica istaknuti boljševički funkcionari. Bogdanov (koji je bio jedan od nekolicine najvažnijih boljševika) je objavio između 1904. i 1906. veoma opsežnu knjigu "Empiriomonizam", dok je Lunačarski 1908. učestvovao u projektu "bogograditeljstva"- esencijalno radikalno humanističkoga pokreta s primjesama ničeanstva. U ruskoj emigraciji, osuđenoj na političku paralizu poslije poraza revolucije 1905., došlo je do raznih eklektičkih ideoloških strujanja i bujanja književničke djelatnosti koja je smjerala upotpuniti filozofsku stranu marksizma- zapravo, poznate tekstove Friedricha Engelsa- onda popularnim i trendovskim misaonim pokretima i idejama. Lenjin je žestoko reagirao na takve pokušaje, a rezultat je bila njegova knjiga "Materijalizam i empiriokriticizam", 1909. On, koji nije imao pravih interesa ni vremena za filozofska pitanja, prihvatio se čitanja stručne literature i pisanja polemičke knjige mahsuz zbog dva razloga: glavni je trend boljševičke ideologije bila rastuća idejna uniformnost koja nije dopuštala nikakvo koketiranje s religijom niti provokativnim, potencijalno skliskim spekulacijama; no, još je važnije bilo poimanje marksizma kao sveobuhvatnoga i samodostatnoga svjetonazora koji na društvenim, filozofskim, ekonomskim i političkim poljima ne treba nikakve dopune ni "usavršavanja". Lenjin je napao ruske empiriokritičare i njihove njemačko-austrijske prethodnike kao protagoniste opskurantizma i ideološke kolaboracioniste s buržoazijom; postavio je princip "partijnosti u filozofiji" (tj., tražio je svjetonazorsku monolitnost i tvrdio da su filozofska propitivanja znak idejno-političke nepouzdanosti i kompromiserstva); podijelio je cijelu zapadnu filozofiju na "materijalizam" i "idealizam"- materijaliste je proglasio društveno naprednima, a idealiste natražnima. Uz to je išlo mnoštvo drugih simplifikacija, pokazatelja piščeve nezainteresiranosti za filozofsku problematiku kao takvu. "Materijalizam i empiriokriticizam" je, sudeći po eminentno stručnim kriterijima, bezvrijedno amatersko djelo. No, ono je u historiji ne samo filozofije, nego duhovne kulture općenito, veoma važan tekst. U sovjetskoj je državi ta knjiga imala kanonski status konačnog filozofskog izražaja u historiji, s daleko zlokobnijim nasljednikom u legendarnom "Kratkom kursu SKP-B" (kolektivnom djelu nastalom pod Staljinovim nadzorom). Sam Lenjin nije brinuo za sudbinu svoga filozofskog obračuna: budući da je empiriokriticizam nestao još prije početka Prvog svjetskog rata, Bogdanov napustio politiku, a Lunačarski se vratio u okrilje ortodoksije- za Lenjina je cijela zavrzlama, čim više nije imala političke reperkusije, prestala biti zanimljivom. Doduše, tokom 1914.-1915., u periodu smanjenog političkog manevarskog prostora, Lenjin se prihvatio čitanja Hegela i zapisivao marginalije uz njegovu "Logiku". Te su zabilješke kasnije objavljene pod naslovom "Filozofske sveske". U "Sveskama" se ne radi o razrađenoj filozofskoj doktrini, no u nizu intrigantnih aforističkih zapažanja i komentara Lenjin je revidirao velik dio svojih grubih i pojednostavljenih stavova iz prethodnog razdoblja; to djelce svjedoči i o svojevrsnoj fascinaciji hegelovskom dijalektikom. No, iako je u Sovjetskom Savezu ta knjiga imala stanovitu ulogu u razdoblju poslije Lenjinove smrti, nije mogla poništiti razorni utjecaj "Materijalizma i empiriokriticizma" koji je dobio status summe filozofije.

Prvi svjetski rat i zapečaćeni voz

Izbijanje 1. svjetskog rata dovelo je do kraha mnogih iluzija o anacionalnosti proletarijata, što je bila jedna od glavnih Marxovih ideja i socijaldemokratskih dogmi. Pokazala je, ne samo da radnici imalu domovinu, nego da je štaviše radništvo industrijaliziranih zemalja najučinkovitija vojna grupa u vojskama zaraćenih zemalja. Ali, Lenjin je odbio svrstati se u nacionalni tabor, kao što je učinila većina socijalista (npr. Plehanov). Vodio je politiku tzv. "revolucionarnog defetizma" ili čekanja povoljne situacije da se ratni zanos istroši u ratnom zamoru, što bi po njemu moglo biti uzročnikom socijalnih revolucija. Prekinuo je veze s vođama Druge internacionale i pokušao okupiti socijaliste-internacionaliste na konferencijama u švicarskim gradovima Zimmerwaldu 1915. i Kienthalu 1916. Tokom rata Lenjin je napisao i jedan od svojih najvažnijih tekstova, "Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma", 1917. U toj studiji, zasnovanoj na velikom djelu njemačkog ekonomista i političara Rudolfa Hilferdinga, Lenjin ističe ulogu monopolizacije i globalizacije finansijskog kapitala i postavlja strategiju revolucionarne borbe u za marksiste novonastalim okolnostima: umjesto standardnog oslona na proletarijat razvijenih zemalja, ruski marksist je ukazao to da je komunistička revolucija vjerovatnija u dijelom proleterariziranim zemljama u kojim je eksploatacija izuzetno žestoka, te da se revolucija mora zasnivati na vezi proletarijata i seljaštva i iskoristiti eksplozivnu smjesu niza protivrječnosti, od nacionalnih do socijalnih: sam je proletarijat, naročito zapadnih industrijaliziranih zemalja, iako i dalje (bar u teoriji) glavna nada marksističkih pravovjernika, u Lenjinovoj vizuri bio nesposoban i za početak revolucije, i za njenu pobjedu. Lenjin je veliki dio vremena do ruske revolucije u februaru 1917. proveo u ideološkim nadmetanjima, a katkad i saradnji u pojedinim pitanjima sa strarim političkim poznanicima, menjševicima. U samoj su carskoj Rusiji niz poraza u ratu, veliki gubici u ljudstvu, privredna kriza i osiromašenje, pad autoriteta vladajućih klasa i opći kolaps sistema doveli do masovnih štrajkova (9. marta preko 200.000 štrajkaša u Petrogradu) i stvaranja radničkih vijeća ("sovjeta") u martu 1917. (ili u februaru po starom, julijanskom kalendaru). Car Nikolaj II. abdicirao je 15. marta i obrazovana je demokratska vlada kneza Georgija Ljvova pod glavnim utjecajem liberalne stranke, kadeta (konstitucionalni demokrati). U zemlji su vladali nestabilnost, politička radikalizacija i previranje jer su različite društvene, nacionalne i političke struje konačno došle do slobode izražaja.

Lenjin je došao u Petrograd u specijalnom, zapečaćenom vozu. Naime, njemačke vlasti željele su izbaciti Rusiju iz rata, a bilo im je dobro poznato da se Lenjin, kao i njegovi pristaše, bori za izlazak iz rata. Tu su njemačke imperijalne vlasti imale svoju računicu u okončanju rata na istoku, a da bi prebacili snage na zapadno ratište. Lenjin je znao za njihove kalkulacije i iskoristio ih: uspio je isposlovati da zajedno s nekoliko desetina pristalica (među njima su bili i budući boljševički prvaci Zinovjev i Radek) dobije prolaz ekstrateritorijalnoga voza, posebne kompozicije koja se, pošavši iz Švicarske, smjela u Njemačkoj zaustaviti samo zbog opskrbe namirnicama- voz su pratila dva njemačka časnika i nekoliko vojnika. Bili su u Petrogradu za dva dana. Kao što je napisao austrijski romanopisac i biograf Stefan Zweig: "Milioni ubilačke tanadi ispaljeni su u svjetskom ratu...Ali nijedan metak nije bio dalekometniji i nije odlučnije djelovao na sudbinu novije historije nego taj voz koji je nabijen najodlučnijim revolucionarima vijeka, u tom času jurnuo od švicarske granice preko čitave Njemačke da bi stigao u Petrograd i ondje razbio poredak vremena".

Komunistički prevrat, revolucija i građanski rat

Lenjin je 17. aprila, dan nakon dolaska u zemlju, pred vodećim partijskim funkcionerima pročitao referat poznat pod nazivom "Aprilske teze". Osnovne teme tog slavnog političkog programa su sljedeće: odbijanje podrške privremenoj vladi, traženje da Rusija izađe iz rata, projekt vlasti sovjeta i uništenja parlamentarizma, ukidanje vojske i policije, obnova Internacionale, promjena naziva Socijaldemokratske partije u komunističku, konfiskacija zemlje veleposjednika. Osim očito utopijskih dijelova, taj program je uglavnom pogodio želju većine naroda- pogotovo u dvije tačke: izlazak iz rata i podjela zemlje. Većina menjševika (a i boljševika) protivila se većini teza koje je intepretirala kao Lenjinov radikalizam, voluntarizam i avanturizam. Međutim, u julu je Lenjin povukao poziv za sovjetskom vlašću: u sovjetima su menjševici i eseri imali premoć, pa bi vlast sovjeta bila, esencijalno, neboljševička. Kasnije su komunisti tvrdili da su u sovjetima imali "dubinsku većinu"- što je, orwellovskim jezikom, priznanje da su bili u manjini. U julu dolazi, pod maskom demonstracija, do prvog neuspjelog boljševičkog puča. Pod prijetnjom hapšenja, Lenjin bježi iz Petrograda i skriva se na selu, emigrira u Finsku, vodi Partiju iz ilegale i piše jedan od svojih najpoznatijih tekstova: "Državu i revoluciju", utopijski anarhoidni spis u kojem oslikava državu budućnosti kojom neposredno upravljaju mase i naoružani narod- u snažnoj suprotnosti sa svim što je napisao o toj temi i prije i poslije (sam je Lenjin ubrzo odbacio "Državu i revoluciju" kao osobno anarho-sindikalističko zastranjenje). Vlada liberala Aleksandra Kerenskog, nesposobna da donese odluku o izlasku iz rata i izložena pritiscima lijevih i desnih, carističkih radikala, tonula je u haos zajedno s cijelom zemljom, čemu je doprinio i neuspio puč carističkog generala Kornjilova. U oktobru 1917. Lenjin je procijenio da je dozrelo vrijeme za odlučujući udar: boljševici su imali većinu u sovjetima (naročito u najvažnijem, Petrogradskom), njihov utjecaj u mornarici i vojsci je rastao tako da su imali efektivnu kontrolu nad značajnim dijelom oružane sile; nasuprot tome, liberalna, menjševička i eserska opcija su slabjele u vrtlogu dezorijenacije i neodlučnosti. Pod Lenjinovim vodstvom boljševici 25. oktobra po starom, julijanskom kalendaru (7. novembra po novom, gregorijanskom) izvode puč u Petrogradu i preuzimaju vlast uz minimalne žrtve. Nešto snažniji otpor nije spriječio da i Moskva dođe pod komunističku kontrolu 15. novembra. Relativno lahak način preuzimanja vlasti kao da je potvrdio Lenjinova predviđanja o tom kako se "vlast kotrlja ulicama, samo je treba uzeti". Drugi sveruski kongres sovjeta sazvan je 8. oktobra 1917. Boljševici, koji su upravljali radom kongresa i određivali njegov tok, ustanovili su Vijeće narodnih komesara kao vrhovno državno tijelo, a Lenjin je imanovan predsjednikom Vijeća-postavši tako poglavarom nove države u nastajanju.

Sovjetska država i Kominterna

Nova država bila je "novum" na političkoj karti: ideološka diktatura zasnovana na Lenjinovoj interpretaciji Marxovih postavki o društvenoj organizaciji. Budući da su, u prošlosti, svi pokušaji programske uspostave bitno drugačijeg socijalnog poretka od već postojećih, ili propali, ili bijahu geografski vrlo ograničeni ili kratkoživući- sovjetska država, kao pobjednička utopija, nije imala pravog prethodnika u historije. Unatoč pozivanju na baštinu prijašnjih revolucionarnih pokreta, od antičkog Spartakova do Francuske revolucije i Pariske komune, sličnost je bila prividna: prvi puta u zabilježenoj historiji čovječanstva lijevi radikali su pobijedili i održali vlast.

Lenjin i boljševici su poduzeli niz mjera za učvršćenje vlasti, dio kojih je bio pragmatičke prirode, a nemali broj je potjecao iz ideološkog okvira komunističkog svjetonazora. U Rusiji, boljševička je partija preimenovana u komunističku, pod imenom "Ruska komunistička partija (Boljševika)", što je nedugo potom razultiralo oštrom terminološkom diferencijacijom između lenjinističkih "komunista" i ostalih lijevih stranaka marksističke orijentacije. Godine 1919. osnovana je Kominterna, što je skraćenica za Komunističku Internacionalu koja je trebala zamijeniti, u očima komunista, diskreditiranu II. Internacionalu. Po viđenju boljševika, komunistička revolucija se trebala proširiti i pobijediti u industrijaliziranim zemljama zapadne Evrope, a Kominterna je bila organizirana kao centralni štab revolucije.

Međutim, komunisti su prvo pretrpjeli poraz u poljsko-sovjetskom ratu 1919. kada je Crvena armija izvršila agresiju na uskrslu poljsku državu-Lenjin je naivno vjerovao da će poljski radnici dočekati svoje stare tlačitelje, Ruse, kao "osloboditelje" u klasnom pogledu i da će "nacionalno" podrediti "klasnom". Također, pokušaji komunističkih pučeva i ustanaka drugdje u Evropi (Njemačka, Madžarska, razne pobune u zemljama srednje Evrope) ugušeni su vrlo brzo. Iako je takav razvoj situacije invalidirao njegovu temeljnu viziju o svjetskoj ili, bar, eurazijskoj revoluciji kojoj će ruski veleprevrat poslužiti kao početni upaljač, Lenjin se prilagodio zbilji i usredotočio na učvršćenje vlasti i izgradnju snažne i funkcionalne jednopartijske ideološke države, zadržavši Kominternu kao štapskog koordinatora i upravljača politike komunističkih stranaka drugdje u svijetu.

Vanjski linkovi

• Vladimir Lenjin na Wikimedia Commonsu

Stranačke/partijske dužnosti
Prethodno Ured uspostavljen	Vođa Sovjetskog Saveza 1917–1924	Poslije  Josif Staljin