Odnosi Bosna i Hercegovina–Hrvatska

Odnosi između Bosne i Hercegovine i Hrvatske uspostavljeni su 7. jula 1992. godine, nakon osamostaljenja obje zemlje od Jugoslavije, u kontekstu jugoslovenskih ratova . Dvije zemlje imaju uporedivu populaciju (3,5 miliona za BiH, 4,2 miliona za Hrvatsku u 2011.) i površinu (51.129 km2 za BiH, 56.594 km2 za Hrvatsku).

Položaj Bosne i Hercegovine (označeno zeleno) i Hrvatske (označeno narandžasto) na karti.

Hrvatski je također jedan od službenih jezika u Bosni i Hercegovini, zajedno sa bosanskim i srpskim, koji su također priznati kao manjinski jezici u Hrvatskoj.

Obje zemlje su punopravne članice Vijeća Evrope. Hrvatska je punopravna članica Evropske unije postala 2013. godine, dok je Bosna i Hercegovina samo potencijalni kandidat za pristupanje EU.

Bosna i Hercegovina ima ambasadu u Zagrebu, dok Hrvatska ima ambasadu u Sarajevu i šest konzulata u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru, Tuzli, Livnu i Vitezu . Ove dvije zemlje dijele zajedničku granicu dugu 932 km, što je čini drugom najdužom vanjskom kopnenom granicom EU nakon granice Finske i Rusije.

Demografija

Hrvati, prema popisu iz 2013., čine 15,43% (544 780) populacije Bosne i Hercegovine, a 22,4% entiteta Federacije BiH, gdje ih živi 91% od ukupnog stanovništva. Četiri od deset kantona u Federaciji imaju hrvatsku većinu. Bošnjaka u Hrvatskoj na popisu iz 2011. godine iznosi 0,7% (31.479).

Dvije zemlje nemaju službeni sporazum o dvojnom državljanstvu, pa je stoga nejasan broj osoba sa istim. Prema podacima hrvatskog Ministarstva unutrašnjih poslova, 384 631 hrvatski državljanin je u julu 2019. godine imao prijavljeno prebivalište u Bosni i Hercegovini.

Diplomatski odnosi

Član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić (lijevo) i bivši hrvatski premijer Ivo Sanader (desno) 2010.

Hrvatska je priznala Bosnu i Hercegovinu 24. januara 1992., na što je Bosna i Hercegovina uzvratila 7. aprila iste godine. Time su započeli diplomatski odnosi Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a sporazum o zajedničkom prijateljstvu je potpisan 21. jula iste godine. Zajedno, Bosna i Hercegovina i Hrvatska su potpisale 111 različitih sporazuma, koji razgraničavaju pitanja u rasponu od uspostavljanja diplomatskih misija do rješavanja graničnih sporova.

Ambasada Hrvatske u Bosni i Hercegovini smještena je u Sarajevu, a njenih 6 konzulata u Sarajevu, koji je generalni, Banja Luci, Mostaru, Livnu, Vitezu i Tuzli. Trenutni hrvatski ambasador u BiH je Ivan Sabolić .

Bosna i Hercegovina ima svoju ambasadu u Zagrebu . Osim ambasade, postoji i jedan generalni konzulat Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj, također u Zagrebu. Trenutna ambasadorica BiH u Hrvatskoj je Azra Kalajdžisalihović.

Uloga Hrvatske u ratu u Bosni

Privremeni žičani most nakon rušenja Starog mosta u Mostaru u novembru 1993.

I Bosna i Hercegovina i Hrvatska bile su uključene u ratove u Jugoslaviji početkom 1990-ih. Paralelno sa vlastitim ratom za nezavisnost, Hrvatska je bila uključena u oružani sukob na teritoriji Bosne i Hercegovine. Bošnjaci i Hrvati su se u početku borili u savezu protiv Jugoslovenske narodne armije (JNA) i Vojske Republike Srpske (VRS). Uspostavljanjem Hrvatske Republike Herceg-Bosne 1993., tenzije u srednjoj Bosni su porasle, što je dovelo do otvorenog sukoba između Bošnjaka i Hrvata.

Sukob između Bošnjaka i Hrvata odvijao se od 18. oktobra 1992. do 23. februara 1994. godine u Republici Bosni i Hercegovini i samoproglašenoj Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni, uz podršku Hrvatske. Najveći dio borbi vodio se u srednjoj Bosni i na području Hercegovine između Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Najsimboličnija epizoda sukoba bilo je uništenje Starog mosta u Mostaru, bombardovanjem od strane hrvatskih snaga 9. novembra 1993. godine. 23. februara 1994. postignut je prekid vatre, a 18. marta 1994. potpisan je Vašingtonski sporazum, koji je doveo do uspostavljanja Federacije Bosne i Hercegovine.

Hrvatska je bila potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma, u svoje ime iu ime hrvatskih vojnih snaga u Bosni i Hercegovini, čime je preuzela međunarodne obaveze. Ova uloga se u Hrvatskoj često pogrešno predstavlja kao uloga "garanta" sporazuma.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) optužio je 17 pripadnika HVO-a, od kojih je šest osuđeno za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, kojim se nastojalo anektirati ili kontrolirati dijelove Bosne i Hercegovine s većinskim hrvatskim stanovništvom, a dvojicu zvaničnika ARBiH osudio za ratne zločine počinjene tokom sukoba. MKSJ je presudio da je Hrvatska imala ukupnu kontrolu nad HVO-om, te su ovi sukobi okarakterisani kao međunarodni.

Pitanja jugoslovenske sukcesije

Ambasada Hrvatske u Sarajevu.

Povrat imovine

Sporazum o pitanjima sukcesije Jugoslavije iz 2001. godine predviđao je naknadni bilateralni sporazum o restituciji određene imovine Bosne i Hercegovine na teritoriji Hrvatske ukupne vrijednosti procijenjene na 10 milijardi eura. Pošto ne postoji jedinstveni registar na nivou države Bosne i Hercegovine, 64 takva imovina je registrovana od strane entiteta Republika Srpska, a 78 od strane entiteta Federacije. Pregovori o bilateralnom sporazumu trajali su do 2012. godine, kada su prekinuti zbog nespremnosti Hrvatske da se saglasi sa zahtjevom Republike Srpske za pravo na trajno vlasništvo nad imovinom. Hrvatska je 2018. godine usvojila zakon o upravljanju državnom imovinom, koji dozvoljava iznajmljivanje takvih nekretnina uz koncesiju do 30 godina. Ovo je izazvalo zabrinutost u Bosni i Hercegovini.

Tužilaštvo za ratne zločine

Kako bi se postigli konkretni rezultati u borbi protiv nekažnjivosti ratnih zločina, potrebno je ojačati saradnju između tužilaštava dvije države. Hrvatska je de facto preskinula saradnju sa Bosnom i Hercegovinom na predmetima ratnih zločina u kojima su optuženi Hrvati.

Ekstradicija

Od maja 2009. godine, Bosna i Hercegovina i Hrvatska nisu potpisale ugovor o međusobnom izručenju državljana ovih zemalja, zbog toga što su mnogi osuđeni pobjegli u drugu državu i stekli dvojno državljanstvo, kako bi bili praktično imuni na ekstradiciju. Prema podacima bosanskohercegovačke vlade, 14 osuđenih živi u Bosni i Hercegovini i u samoprognanstvu kao hrvatski državljani. Od 2009. godine, dvije zemlje su radile na sporazumu koji bi omogućio zatvaranje takvih bjegunaca na kaznu u okviru njihove trenutne zemlje prebivališta bez njihovog pristanka.

Granična pitanja

Granični sporovi između ove dvije države se odnose na male dionice, od kojih je najistaknutiji onaj koji se odnosi na pristup moru.

Tokom 1999. godine, Bosna i Hercegovina i Hrvatska dogovorile su sporazum o demarkaciji granice. Isti je potpisan od strane dva bivša predsjednika Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana, ali ga parlamenti obe države nikada nisu ratificirali, tako da nikada nije ni stupio na snagu. Iako sporazum nije pravosnažan, Hrvatska i dalje upravlja pordručjima koja su sporazumom dodijeljena Bosni i Hercegovini. Sporazumom je predviđena definicija teritorija dviju država, na području poluotoka Pelješca koje se malo razlikuje od onoga što je prikazano na kartama, budući da je Hrvatska pristala priznati suverenitet Bosne i Hercegovine nad dva mala kamena ostrva ( Mali Školj i Veliki Školj ) i vrh poluotoka Klek kod Neuma .

Rijeka Una

Dijelovi rijeke Une i sela u podnožju planine Plješevice se nalaze u Hrvatskoj, a neki su u bosanskoj Krajini. Zanemarivanje ovog problema, onemogućava bilo kakav ozbiljan razvoj u regionu. Zbog ovog neriješenog pitanja, Željeznička pruga Zagreb – Bihać – Split i dalje je zatvorena za veći promet.

Neum

Granice Bosne i Hercegovine (puna linija) kod Neuma izmijenjene (isprekidana linija) prema sporazumu iz 1999. godine .

Hercegovačka općina Neum na jugu čini najjužniji dio Hrvatske ( Dubrovačko – neretvanska županija ) eksklavom . 1999. godine sporazumom o granici između bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i predsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića hrvatsko-bosanskohercegovačka granica kod Neuma pomjerena je sa same obale (dalje u morske vode Malostonskog zaljeva, stavljajući dva hrvatska otoka ( Mali i Veliki Škoj, pod suverenitet Bosne i Hercegovine. Šest godina kasnije, hrvatska vlada je pozvala na ratifikaciju ovog sporazuma, međutim, od 2007. godine nije ratifikovan. Dvije zemlje pregovarale su o Neumskom sporazumu i Sporazumu o Pločama kojim se definiraju posebni aranžmani za hrvatski tranzitni promet kroz Neum i Bosnu i Hercegovinu.

Pelješki most i izlaz na otvoreno more

Gradilište Pelješkog mosta u junu 2020.

Hrvatska se odlučila za izgradnju mosta do poluotoka Pelješca kako bi spojila kopno Hrvatske s eksklavom u sklopu autoceste A1 Zagreb – Dubrovnik. Europska komisija odobrila je gradnju ovog mosta 7. juna 2017. Ovaj veliki hrvatski projekat nazvan je „Put prema Južnoj Dalmaciji“, koji ima za cilj povezivanje južnodalmatinskog poluotoka Pelješca s kopnom i na taj način povezati Dubrovačko-neretvansku županiju s ostatkom zemlje. Projekat ima ukupnu cijenu od 526 miliona eura sa ukupnim prihvatljivim troškovima od 420 miliona eura i sufinansiranjem iz ERDF-a od 357 miliona eura.

Na osnovu pomorskg prava, Hrvatska tvrdi da se most nalazi isključivo na njenoj teritoriji i teritorijalnim vodama te da ima pravo izgraditi most bez pristanka Bosne i Hercegovine. Hrvatska je također izrazila opredijeljenost da u potpunosti poštuje međunarodna prava koja uživaju druge zemlje na poluotoku Pelješcu, uključujući pravo nevinog prolaza koje uživaju sve zemlje prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora, te pravo Bosne i Hercegovine da ima neograničen pristup otvorenom moru . Hrvatska tvrdi da će predviđena visina mosta omogućiti cjelokupnom trenutnom bosanskom brodarstvu da koristi postojeću navigacijsku rutu za tranzit ispod mosta. U slučaju da bilo koji brod viši od 55m ne može pristati u Bosni i Hercegovini, mogao bi slobodno pristati u hrvatsku luku Ploče, a sve u skladu sa sporazumom o slobodnom tranzitu iz 1995. godine.

Gradnji mosta su se protivili i razni politički akteri u Bosni i Hercegovini, jer smatraju da bi to otežalo pristup zemlje međunarodnim vodama . Bosanske vlasti su se u početku protivile izgradnji mosta, koji je prvobitno planiran da bude visok samo 35 metara, jer bi onemogućio ulazak velikih brodova u luku Neum. Iako neumska luka trenutno nije osposobljena za komercijalni promet, bosanskohercegovačka vlada je izjavila da bi u budućnosti mogla biti izgrađena nova, te da bi izgradnja Pelješkog mosta ugrozila ovu ambiciju.

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je 17. oktobra 2007. godine usvojilo službeni stav u kojem se navodi da se "Bosna i Hercegovina protivi izgradnji [Pelješkog] mosta dok se ne riješe pitanja u vezi sa utvrđivanjem morske granice između dvije države" i traži od Hrvatske da ne preduzima bilo kakve jednostrane radnje u vezi sa izgradnjom mosta. Pojedini bosanski političari naveli su da su “netačne tvrdnje da Hrvatska gradi most na svojoj teritoriji jer morske vode ispod Pelješkog mosta nisu i ne mogu biti hrvatske ili unutrašnje vode, već međunarodne vode koje se protežu od teritorijalnih voda Bosne i Hercegovine do otvorenog mora”.

Ostala bilateralna pitanja

Politički odnosi i položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini

Nakon općih izbora u Bosni i Hercegovini 2018. i nakon izbora Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva, Hrvatska se tome usprotivila, a Hrvatski sabor usvojio je Rezoluciju o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ured visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini je ovu rezoluciju ocijenio kao kršenje obaveza Hrvatske o nemiješanju u unutarnje poslove BiH, što je obavezuje Dejtonski mirovni sporazum . Hrvatska je prenijela stav da se izbor Komšića nikada ne bi trebao ponoviti, jer se na njega vidi narušavanje “ravnopravnosti konstitutivnih naroda” u Bosni i Hercegovini, između tri glavne etničke grupe Bošnjaka, Hrvata i Srba. Hrvatska također nastavlja izražavati svoju podršku ustavnim reformama za izbor Predsjedništva Bosne i Hercegovine koje bi dodatno učvrstile etnizaciju.

Dvije škole pod jednim krovom

Gimnazija u Travniku je primjer sistema "Dvije škole pod jednim krovom". Na desnoj strani zgrade smještena je srednja škola hrvatskog kurikuluma i renovirana je sredstvima Republike Hrvatske. Na lijevoj strani zgrade nalazi se srednja škola, čiju nastavu učenici pohađaju na bosanskom jeziku i oronula je. Dvorište je odvojeno ogradom.

Hrvatska podržava segregirani školski sistem u Bosni i Hercegovini, što je primjer " dvije škole pod jednim krovom ". Djeca iz dvije različite etničke grupe, Bošnjaka i Hrvata, pohađaju nastavu u istoj zgradi, ali su fizički odvojeni jedni od drugih i imaju različite nastavne planove i programe. Djeca iz jedne etničke grupe ulaze u školu na jedna vrata, a djeca iz druge etničke grupe na druga. U Federaciji BiH u 2010. godini na ovaj način je radilo 57 škola Do 2018. godine ostalo je 56 takvih škola. Hrvatska nastavlja finansirati sistem zasebnih javnih škola po hrvatskom nastavnom planu i programu u Bosni i Hercegovini.

Upravljanje migracijama

Od 2018. povećani migracioni tokovi predstavljaju izazove na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, posebno na području Unsko-sanskog kantona . Od januara 2018. godine u BiH je ušlo oko 32 000 migranata, od kojih se oko 7 200 trenutno nalazi u BiH. Civilno društvo i međunarodne organizacije izvijestile su o nasilnom kolektivnom protjerivanju (odbijanju) migranata, od strane Hrvatskih snaga na granici, i tražitelja azila.

Odlagalište nuklearnog otpada u Trgovskoj Gori

Hrvatski planovi da izgradi odlagalište nuklearnog otpada na Trgovskoj Gori (uz samu granicu sa Bosnom i Hercegovinom), naišlo je na oprečna mišljenja i negodovanja bosanskih vlasti.

Vidi također

• Pristupanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji
• Odnosi između Hrvatske i Rusije 2000—2020

Vanjski linkovi

• Hrvatska ambasada u Sarajevu: engleski Arhivirano 17. 5. 2013. na Wayback Machine (trenutno smanjen), hrvatski Arhivirano 25. 4. 2009. na Wayback Machine
• Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine o svojoj ambasadi u Zagrebu