Drugi svjetski rat

globalni rat (1939–1945) između Saveznika i sile Osovine
(Preusmjereno sa II svjetski rat)

Drugi svjetski rat bio je svjetski rat, koji je trajao od 1939. do 1945. U njemu je sudjelovala velika većina svjetskih zemalja, uključujući sve velike sile ujedinjene u dva sukobljena vojna saveza: Saveznici i Sile Osovine. U totalnom ratu, u kojem je izravno sudjelovalo više od 100 miliona ljudi iz više od 30 zemalja, glavni sudionici rata usredotočili su sve svoje ekonomske, industrijske i znanstvene sposobnosti, zamagljujući tako razliku između civilnih i vojnih resursa. Avijacija je odigrala važnu ulogu u sukobu, omogućivši strateško bombardovanje naseljenih središta i jedine dvije upotrebe nuklearnog oružja u ratu. Drugi svjetski rat bio je daleko najsmrtonosniji sukob u ljudskoj povijesti; odnio je između 70 i 85 milliona žrtava, većinom civila. Deseci miliona ljudi umrli su od posljedica genocida (uključujući holokaust), gladi, masakra i bolesti. Nakon poraza sila Osovine, Njemačka i Japan su okupirani, a protiv njemačkih i japanskih čelnika vođena su suđenja za ratne zločine.

Drugi svjetski rat
WW2Montage.PNG
Datum1. septembar 1939 – 2. septembar 1945. (6 godina i 1 dan)
LokacijaEvropa, Pacifik, Indijski okean, Azija, Mediteran i Bliski istok, Afrika
PovodInvazija Njemačke na Poljsku
IshodPobjeda Saveznika
Sukobljene strane
Savezničke sile: Sile Osovine:
Komandanti
Žrtve
Preko 50.000.000 Preko 12.000.000

Drugi svjetski rat općenito je započeo 1. septembra 1939. kada je nacistička Njemačka pod vodstvom Adolfa Hitlera napala Poljsku. Dana 3. septembra Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska objavile su rat Njemačkoj. Prema paktu Ribbentrop-Molotov iz augusta 1939. Njemačka i Sovjetski Savez podijelili su Poljsku i definirali svoje "sfere utjecaja" u Finskoj, Estoniji, Latviji, Litvaniji i Rumunjskoj. Od kraja 1939. do početka 1941. Njemačka je nizom pohoda i ugovora osvojila ili kontrolirala veći dio kontinentalne Evrope te zajedno s Italijom i Japanom (kasnije s drugim zemljama) sklopila savez Osovine. Nakon kampanje u sjevernoj i istočnoj Africi i pada Francuske sredinom 1940-ih, rat se uglavnom nastavio između evropskih sila Osovine i Britanskog Carstva, s ratom na Balkanu, zračnom Bitkom za Britaniju, Blitzom Ujedinjenog Kraljevstva i Bitke za Atlantik. Dana 22. juna 1941. Njemačka je, na čelu evropskih sila Osovine, napala Sovjetski Savez i otvorila Istočni front, najveće kopneno ratno mjesto u historiji.

Japan, koji je želio prevlast u Aziji i Pacifiku, bio je u ratu s Republikom Kinom 1937. godine. U decembru 1941. Japan je izvršio invaziju na američke i britanske teritorije uz gotovo istodobne ofenzive u jugoistočnoj Aziji i središnjem Pacifiku, uključujući napad na američku flotu u Pearl Harboru, što je potaknulo SAD da objavi rat Japanu. Evropske Sile Osovine su zbog toga objavile rat Sjedinjenim Državama u znak solidarnosti Japanu. Japan je ubrzo okupirao veći dio zapadnog Pacifika, ali je njegovo napredovanje stalo 1942. nakon poraza u odlučujućoj Bitci kod Midwaya; kasnije su Njemačka i Italija poražene u sjevernoj Africi i kod Staljingrada u Sovjetskom Savezu. Zbog ključnih neuspjeha 1943, uključujući niz njemačkih poraza na Istočnoj fronti, Savezničke invazije na Siciliju i invazije italijanskog kopna te Savezničke ofenzive na Pacifiku, Sile Osovine su izgubile inicijativu i bile su prisilne na strateško povlačenje na svim frontama. Godine 1944. zapadni Saveznici su izvršili invaziju na okupiranu Francusku, dok je Sovjetski Savez povratio svoje teritorijalne gubitke i okrenuo se protiv Njemačke i njenih saveznika. Tokom 1944. i 1945. Japan je doživio preokret u kontinentalnoj Aziji, a Saveznici su stavili van snaga japansku mornaricu i zauzeli ključne zapadnopacifičke otoke.

Rat u Evropi završio je oslobađanjem njemačkih okupiranih teritorija i invazijom na Njemačku od Zapadnih Saveznika i Sovjetskog Saveza, koja je završila padom Berlina pod sovjetske trupe, Hitlerovim samoubistvom i njemačkom bezuvjetnom kapitulacijom 8. maja 1945. godine. Kada su Saveznici 26. juna 1945. usvojili Potsdamsku deklaraciju, a Japan je odbio kapitulirati pod njezinim uvjetima, SAD su 6. i 8. augusta bacile prve atomske bombe na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki. Dana 15. augusta, zbog nadolazeće invazije na japanski arhipelag, mogućnosti dodatnih atomskih bombardiranja i najavljenog ulaska Sovjetskog Saveza u rat protiv Japana uoči invazije na Mandžuriju, Japan je najavio predaju 15. augusta, a potpisao predajni dokument 2. septembra 1945, čime su Saveznici zabilježili potpunu pobjedu u Aziji.

Drugi svjetski rat promijenio je politički poredak i društvenu strukturu svijeta. Ujedinjene nacije (UN) osnovane su radi promicanja međunarodne suradnje i sprječavanja budućih sukoba,[1] a u njenom Vijeću sigurnosti postale su stalne članice velesile: Kina, Francuska, Sovjetski Savez, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države. Sovjetski Savez i Sjedinjene Države postale su suparničke supersile, što je potaknulo gotovo pola stoljeća dug Hladni rat. Nakon razaranja Evrope, utjecaj njezinih supersila je opao, što je potaknulo dekolonizaciju Afrike i Azije. Većina zemalja čija je industrija oštećena počela se oporavljati i gospodarski se razvijati. Politička i ekonomska integracija, posebice u Evropi, započela je kao nastojanje da se spriječe buduća neprijateljstva, eliminiraju prijeratna neprijateljstva i stvori osjećaj zajedničkog identiteta.

Uzroci i porijeklo rataUredi

EvropaUredi

Kao uzroci početka Drugog svjetskog rata u Evropi se može izložiti govor Adolfa Hitlera pred komandantima Rajhsvera 3.2.1933. (Reichswehr). Na ovom tajnom sastanku ih on upućuje u ciljeve i pravce buduće Njemačke koje je u svom djelu Moja Borba (Mein Kampf) već izložio. Uglavnom su to bili:

  • velikonjemačka država
  • prostor na istoku
  • borba protiv, po njegovom mišljenju, nepravednog Versajskog sporazuma

Pod velikonjemačkom državom on vidi ujedinjenje svih njemačkih govornih područja i germanskih dijalekata. U tom smislu je to proširenje preko teritorije Njemačke, sjeverne Francuske, zemalja Beneluxa, sjeverne Evrope do Finske.

Sa osvajanjem prostora na istoku on želi riješiti dva problema: povećanje teritorije zemlje sa mogućnošću koncentrisanog naseljavanja i germanizacije, te dolaska do plodnih resursnih prostora zapadne Poljske i Češke, te protjera “neljudskih” slavenskih kultura sa migracionog prostora Nijemaca prije Prvog svjetskog rata.

Borba protiv Versajskog sporazuma okupira Hitlera već od zatvorskih dana u kojima je pisao svoje djelo misli “Moja Borba”. Zatvoren kao pučista, Hitler u zatvoru kroz desničarsku propagandu i antisemitske članke sebi nalaže, od njega tako često citirano načitano znanje. Nošen antisemitskom teorijom vlade svijeta kroz jevreje, on njima daje dio krivice za tadašnje poratno stanje u Njemačkoj. Po ovome saznanju u njegovom bolesnom mozgu se razvija činjenica po kojoj je Njemačka “de facto” kolonija zemalja pobjednica Prvog svjetskog rata. Reparacije koje Njemačka tokom poslijeratnih godina plaća zemljama pobjednicama zaustavljaju razvoj same države i sve više dolazi do manifestacija nezadovoljstva naroda i gubitka podrške tadašnjoj vlasti. Kada je izašao iz zatvora, on zatiče jednu demoralisanu zemlju čija vlada nije u stanju spriječiti skoro raspadanje zemlje. On uzima osnovu nezadovoljstva u narodu, besposlicu, i na tome bazira svoj brzi uspjeh. U njegovim govorima, on ljudima govori ono što hoće da čuju i tako za sebe mobiliše najniže ali najbrojnije dijelove njemačkog stanovništva. Vidjevši ovo, tadašnjoj vladi pod Hindenburgom ne ostaje ništa drugo nego da mu otvore i drže vrata vlasti. Pošto u to vrijeme još nije bio građanin rajha, ustavom mu je bilo zabranjeno da postane Kancler (predsjednik vlade). Da bi ovu prepreku uklonio, on se daje kroz Hindenburga proglasiti državljaninom rajha, čime mu se otvaraju i do tad zatvorena vrata. Na dan preuzimanja vlasti, koji se u tadašnjoj državi do kraja Drugog svjetskog rata slavi kao praznik, 30. januara 1930, Hitler je već državljanin rajha i tako poslije smrti Hindenburga 2. augusta 1934 postaje “Reichskanzler und Führer der deutschen Nation” (predsjednik vlade i voda njemačke nacije). U tom smislu on uspijeva ujediniti funkcije predsjednika vlade i predsjednika države. Samim tim činom u njegove ruke je pala sva konstitutivna i ekzekutivna vlast države. Jedan od na svjetu neviđenih primjera vlasti je zakletva njemačke vojske (Wehrmacht) na ime vođe (Hitlera), a ne na njemačku državu i njen narod.

Vođen ovakvim uspjesima, on reorganizira sistem vlasti u monopartijsko uređenje i totalitarnu upravu na čijem se čelu nalazi on kao osoba. Nošeni njegovim zalaganjem za uspostavu njemačke vojske na prijeratnom stanju, on u oficirskom korpusu nalazi podršku jer im otvara vrata dolaska na ponovno značenje, a ne propasti u poslijeratnoj Njemačkoj.

Poslije deklaracije stanovnika pokrajine Saar 13. januara 1935. godine i oružanim ugovorima sa velikom Britanijom (povećanje njemačke ratne mornarice na trećinu tonaže kraljevske britanske mornarice), on otvoreno priznaje nastojanja za ponovno uređenje vojske. Deklaracijom tonaže a ne broja brodova, on uspijeva zaobići ograničenja i tako se koncentrise na pravljenje jedne moderne podmorske snage ( pod admiralom Dönitz-om) i manjeg broja teških borbenih brodova velike tonaže kao što su Bismarck, Scharnhorst i Gneisenau. U klasi krstarica se također koncentrira na pravljenje manjeg broja brodova velike udarne snage kao što je naprimjer Prinz Eugen. Sa tako moderniziranom mornaricom on dolazi do mogućnosti da se čak i kraljevskoj britanskoj mornarici može suprostaviti, čiji zastarijeli teški brodovi nisu u stanju da se suprostave brzim i bolje naoružanim njemačkim.

Što se tiče modernizacije avijacije, u kojoj učestvuju Udet i Göring, njemu se daje mogućnost testiranja u španskom građanskom ratu (Legion Condor) i tako obuke i specializacije pilota i vrsta aviona. Pri početku Drugog svjetskog rata, Njemačka ima već odlično, u takozvanim sportskim letačkim udruzenjima, obučene pilote dok Engleska i Francuska svoje pilote tek regrutuju i obučavaju. Jedan od najvećih uspjeha engleskih obavještajnih službi je saznanje o radovima Willi-ja Messerschmitt-a na lovcu Me-109 poslije čega se engleski konstruktori „bacaju“ na rad i prave Supermarine Spitfire kao odgovor na njemačkog lovca.

Sa ovakvom tehnikom za leđima i preusmjerenjem industrije na ratne potrebe pod Speer-om, Hitler se sastavlja sa Staljinom i razrađuje podijelu Poljske. Poslije koncentracije snaga na poljskoj granici je samo pitanje dana ulaska u Poljsku i uspostavljanja dogovorenih granica sa Staljinom. Poslije pritiska poljske vlade, Engleska spaja odbranbeni ugovor sa Poljskom kojim se obavezuje za pomoć u slučaju napada. Iako je za ovo znao, Hitler još uvijek vjeruje da Engleska ovaj sporazum neće sprovesti i tako 1. septembra 1939. napada Poljsku.

Ovaj dan se uzima za početak Drugog svjetskog rata u Evropi.

AzijaUredi

Kolonijalistička politika Japana i ratovi sa Kinom se zbog prostorne udaljenosti i još neučcešćca drugih država u konfliktima, historijski ne uzima kao jedan od uzroka ili šta više početka Drugog svjetskog rata u Aziji. Ali, gledajući na osvojenja i teritorijalne dobitke su pravi počeci Drugog svjetskog rata utemeljeni napadima Japana na Indokinu 30-tih godina. Opširno gledano, vremenska razlika izmedu Prvog i Drugog svjetskog rata se može prikazati kao primirje i oba rata kao jedan.

Godine pred ratUredi

EvropaUredi

 
Montreal Daily Star: "Njemačka odustala", 7. maja 1945.

Adolf Hitler je izabran za predsjednika vlade (njemački:Kanzler). Njemačke 30. januara 1933. godine, a de facto je postao diktator 2. augusta 1934. godine, smrću predsjednika Paula von Hidenburga, kada je Hitler objedinio ove dvije funkcije i proglasio se Führerom (vođom), a Njemačku proglašava za Drittes Reich (Treći Rajh). Prkoseći uslovima Versajskog ugovora, Hitler stvara veliku, ofanzivno nastrojenu, armiju (Wehrmacht) godine 1935. Velika Britanija i Njemačka, 18. juna 1935., godine potpisuju anglo-njemački pomorski ugovor koji dozvoljava Njemačkoj da razvije svoju ratnu mornaricu do jedne trećine (engleske) Kraljevske mornarice.

Italija započinje drugi italo-abisinijski rat 3. oktobra, vršeći invaziju na Etiopiju, čime pokazuje svoje želje za proširenjem teritorije na nekadašnja područja Rimskog carstva. Etiopski car Haile Selassie je uzaludno protestvovao u Ligi naroda koja je ostala nijema i nemoćna pred ovim činom agresije i očitim kršenjem međunarodnih sporazuma.

U međuvremenu je, 18. jula 1936. godine, 34-godišnji Francisco Franco sa šačicom desničarskih generala podigao vojničku bunu protiv republike u Španiji. U tom ratu su učestvovali komunisti i liberali iz cijelog svijeta, na strani republike, a fašisti i nacisti, na Frankovoj strani. Nijemci i Italijani slali su ljudstvo i tenkove Frankovoj vojsci, dok je republikance opremom snabdijevao najviše Sovjetski savez, a dobrovoljci su dolazili sa svih kontinenata. Između ostalog bilo je tu i jugoslavenskih komunista, od kojih su mnogi iskustvo stečeno u Španiji kasnije iskoristili organizujući otpor okupatorima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nakon trogodišnjeg krvavog sukoba desničari su odnijeli pobjedu.

Njemačka je ponovo zauzela Rajnsku oblast na granici s Francuskom 7. marta 1936. godine. Poljska je tražila aktiviranje francusko-poljskog ugovora iz Lokarna, ali zahtjev za akcijom je bio odbačen. Francuska i Velika Britanija izabrale su strategiju popuštanja, pokušavajući da spase mir diplomatskim potezima.

Njemačka je anektirala Austriju u Anschlussu (anšlusu) 1938 godine. Britanski premijer Neville Chamberlain (Nevil Čembrlen) na sastanku u Minhenu 1938 godine sreo se s Adolfom Hitlerom pokušavajući dobiti od njega garanciju da Njemačka nema više teritorijalnih aspiracija. Vratio se kući mašući sporazumom (minhenski sporazum) i tvrdeći kako je uspio sačuvati "mir za naše pokoljenje". Ovo je praktično ostavilo Hitleru odriješene ruke da priključi Čehoslovačku Studetsku oblast, sa većinskim njemačkim stanovništvom, Reichu. Sovjetski savez je protestvovao u Ligi naroda protiv ovakvog sporazuma i ponudio Čehoslovačkoj svoju vojnu pomoć, međutim Francuska i Britanija savjetovali su Čehoslovačkuda tu ponudu ne prihvati.

Hitler je nešto kasnije, ne obazirući se na tačke minhenskog sporazuma, okupirao cijelu Čehoslovačku, i ona je prestala postojati kao država. Chamberlain je tada pokušao sklopiti odbrambeni savez sa Francuskom i Sovjetskim savezom, ali to je propalo nakon što je ovaj prijedlog mjesecima bio u opticaju. Staljin se odlučio za potpisivanje pakta o nenapadanju sa Njemačkom, donekle ljut zbog toga što su ga Britanci i Francuzi ignorisali za vrijeme minhenskih pregovora. Britanija i Francuska tada dogovaraju da će u slučaju napada na Poljsku objaviti rat Njemačkoj, shvatajući da se Hitler ne može zaustaviti mirnim putem. U međuvremenu njemačko-sovjetski sporazum je potpisan 23. augusta 1939. godine, i osigurao je Hitleru mir na istočnim granicama, tako da je, svega sedmicu dana poslije potpisivanja pakta, Hitler napao Poljsku, čime formalno započinje Drugi svjetski rat.

AzijaUredi

Za vrijeme 1920-tih godina činilo se da demokratija pušta korijenje u Japanu, ali velika ekonomska kriza 1930-tih dovodi u prvi plan mnoge sposobne vojne vođe koji preuzimaju kontrolu nad Japanom, vladajući u ime cara Hirohita, zbog tradicionalnog poštovanja koje su Japanci gajili prema svojim carevima. 1931. godine Japan napada i okupira unutrašnju Mandžuriju, uspostavljajući marionetsku državu Mandžuko. 1937. godine započinje druga invazija kojom Japan okupira ostatak mandžurijske teritorije. Iz ovog razloga u nekim školama se 1937. godina računa kao godina u kojoj je Drugi svjetski rat započeo.

SukobUredi

Napadom Njemačke na Poljsku 1. 9. 1939. počeo je drugi svjetski rat. Prije napada na Poljsku sklopljen je sporazum između Njemačke i SSSR-a kojeg su potpisali njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop i Josif Staljin. Prema ovom sporazumu Poljska je podijeljena između Sovjetskog Saveza i Njemačke, te su povučene granice između interesnih sfera ovih država u Evropi. Nakon Blitzkriega kroz Poljsku Hitler se okreće prema zapadu. Nakon nekoliko mjeseci tzv. Sitzkriega (sjedeći rat - zbog minimalnog broja akcija na zapadnom frontu tokom prvih mjeseci rata) napadom na zemlje Beneluxa i prolaskom kroz Ardensko gorje kako bi izbjegao utvrđenu odbrambenu liniju na Francusko-Njemačkoj granici (Mažinoova linija - Maginot) Hitler relativno lako uspjeva pokoriti Francusku. U Francuskoj je zatim uspostavljen režim generala Petaina koji je surađivao sa Njemačkom. Ovo je bila prva velika sila koja je pala pred Njemačkim napadom. Sljedeća je na redu bila Norveška koja je napadnuta kako bi Njemačka uspjela zatvoriti prilaz u Baltičko more.

 
Prikaz razvoja Drugog svjetskog rata

Nakon što je imao čitavu Evropu pod kontrolom Hitler je namjeravao napasti Sovjetski savez, ali je njegove planove poremetio vojni puč koji se desio u Jugoslaviji. Naime grupa prozapadnjački orjentisanih Jugoslovenskih generala je svrgnula vladu Cvetković-Maček koja je potpisala pristup Trojnom paktu. Iako su nakon puča objavili kako ne odustaju od potpisanog pakta, Hitler je odlučio da prije napada na SSSR napadne i podijeli Jugoslaviju te pomogne Italiji da savlada Grčku.

Hitler se, zatim odlučio na tajni plan "Barbarosa", želio je napasti Staljina, i zauzeo se za mišljenje da Englezi neće biti u stanju da poduzmu nikakav ozbiljniji napad, on se čak zanosio mišljenjem da će pridobiti podršku zapadnih zemalja, na što one naravno nisu pristale, uvidjevši kolika opasnost prijeti od fašizma, stale su na stranu Staljina, koji nije imao pojma o svemu tome. Američki agenti u Tokiju otkrivaju za Barbarosu, i šalju upozorenje Staljinu, koji u to nije povjerovao, jer se zanosio mišljenjem da ga saveznik neće napasti.

U jesen 1940. godine Njemačka, Italija i Japan u Berlinu zaključile su trojni savez. Njime su se obavezale da će jedna drugoj pomoći u slučaju ako ih napadne neka država koja još nije bila u ratu. Savez se zvao savez Sila Osovine. Budući da su se izvan ratnih sukoba nalazile samo SAD, jasno je da je pakt bio usmjeren protiv njih.

Munjeviti rat je novi oblik ratovanja u kojem napadač zbog tehničke nadmoći i iznenađenja neprijatelju nanosi velike štete i zauzima njegovu teritoriju. Već u prvim danima ofanzive Nijemci su prodrli kroz sve frontove. Iznenađena i nepripremljena crvena armija pretrpjela je teške gubitke, a Nijemci su prodrli skroz do Moskve, gdje su pretrpjeli prvi veliki poraz u ratu.

Vlada SAD-a zahtijevala od Japana da se povuče sa zauzetog kineskog teritorija i iz Indokine. Odmah zatim SAD su uvele vojnu obavezu i sklopile sporazum sa Velikom Britanijom radi zaštite svojih političkih i ekonomskih interesa. Odgovor Japana na to je bio napad na Američku pomorsku bazu Pearl Harbour (Perl Harbur) 7.12. 1941. godine na Havajskim ostrvima. Odmah dan nakon toga SAD objavljuje rat Japanu, Njemačka i Italija SAD-u, a Japan Velikoj Britaniji.

Kraj Drugog svjetskog rataUredi

SuđenjaUredi

Također pogledajteUredi

ReferenceUredi

  1. ^ "History of the UN". United Nations. Pristupljeno 12. 3. 2022.

Vanjski linkoviUredi