Atomski napad na Hiroshimu i Nagasaki
Atomski napad na Hiroshimu i Nagasaki desio se 6. i 9. augusta 1945. i bio je direktan povod za japansku kapitulaciju 15. augusta kojom je završen Drugi svjetski rat. Pretpostavlja se da je 129.000 ljudi poginulo u napadima, a da je dva puta više umrlo od direktnih posljedica: radijacije, gladi, opekotina itd. Skoro 70 godina poslije napada ljudi i dalje umiru od posljedica atomskih bombi jer je kod preživjelih ustanovljen natprosječan broj oboljelih od raka i visokog krvnog pritiska.
| Atomski napad na Hiroshimu i Nagasaki | |||
|---|---|---|---|
| Drugi svjetski rat - Pacifički front | |||
 "Pečurke" iznad Hiroshime (lijevo) i Nagasakija (desno) | |||
| Datum | 6. i 9. august 1945. | ||
| Lokacija | Hiroshima i Nagasaki | ||
| Ishod | Debata o utjecaju na kapitulaciju Japana | ||
| Sukobljene strane | |||
| |||
| Komandanti | |||
| |||
| Vojne jedinice | |||
| |||
| Žrtve | |||
| |||
Atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki bile su prve i dosad jedine takve bombe koje su korištene u ratu. Ta dva grada postali su važan simbol u borbi za svijet bez atomskog oružja.
Prethodna dešavanja
urediU junu 1945. Japanci su bili potučeni na svim većim frontovima. Međutim, Japan nije bio pobjeđen i pretpostavljalo se da su imali 2 miliona vojnika i jedan veći broj pilota kamikaza spremnih da po svaku cijenu brane japanska ostrva. Američko ratno rukovodstvo je htjelo izbjeći invaziju ostrva jer su znali da bi imali velike gubitke u ljudstvu. Iako je japanski car uvidio da je rat izgubljen i htio ga je okončati što prije, japansko ratno vodstvo je još uvijek mislilo da imaju šanse za pobjedu te nije prihvatalo ni pomisao na kapitulaciju. U Potsdamskoj deklaraciji od 26. jula 1945. savezničke sile zaprijetile su Japanu "totalnim razaranjem" ukoliko ne prihvate kapitulaciju, što je japanska vojska energično odbila.
Istovremeno s tim dešavanjima, naučni projekt pod imenom Projekt "Manhattan" završio je radove započete 1942 - rad na atomskom naoružanju koje je bilo namjenjeno da se upotrijebi u ratu protiv nacističke Njemačke. Iako su nacisti kapitulirali 9. maja, radovi na projektu su nastavljeni; testiranje ove moćne bombe 13. jula je završeno sa dobrim rezultatima. Američki predsjednik Harry S. Truman htio je brz završetak rata s Japanom i odobrio je korištenje atomske bombe, da bi se na taj način Japan primorao na kapitulaciju.
Izbor Hiroshime i Nagasakija za ciljeve napada
urediNapadima su prethodile intenzivne diskusije o izboru ciljeva napada. Osnovni preduslov je bio da ciljevi moraju imati vojnu važnost. Jedan od prijedloga, stari japanski carski grad Kyoto, je otpao. Umjesto toga, izabrani su gradovi Hiroshima i Kokura. Od svih 66 većih gradova u Japanu, 59 ih je bilo već dosta razrušeno u ranijim napadima, a ova dva grada su do tada bila uglavnom pošteđena od većih razaranja. Zbog velike oblačnosti nad Kokurom na dan napada, avioni su nastavili prema Nagasakiju, pa je bomba bačena na taj grad, iako je oblačnost bila još veća. Alternativa je bila da se napad odgodi.
Napad na Hiroshimu
uredi
Prva atomska bomba,[2] Mališan pala je na industrijski grad Hiroshima ujutro 6. augusta 1945. u 8 sati i 15 minuta. Bila je to bomba bazirana na uraniju, s razarajućom moći od 15-16 kilotona TNT-a (iako neki izvori imaju drugačije podatke, ovaj se smatra najpouzdanijim). Bomba je imala formu cilindra, 305 cm dužine, dijametra 71 cm a bila je teška oko 4 tone (4 000 kg), od toga je 60 kg bio uranij.
Napad je predvodio pukovnik Paul Tibbets, koji je upravljao avionom iz kojeg je bačena bomba na Hiroshimu - Enola Gay. Učestvovalo je 7 aviona tipa B-29. Bomba je bačena sa visine od 10.000 metara, a detonirala se oko 550–580 m iznad zemlje s ciljem da se dobije maksimalan efekat.
Ranije procjene govore da je na licu mjesta u detonacijama ili od posljedica ranjavanja u nekoliko narednih dana ubijeno između 90.000 i 120.000 stanovnika Hiroshime i okolnih sela. Zvaničnici grada Hiroshime su 2013. godine objavili nove podatke o broju žrtava stradalim u eksploziji atomske bombe i naknadnim žrtvama radijacije. Prema tim podacima, nastradalo je ukupno 557.478 osoba, od čega je 277.996 direktnih žrtava eksplozije, dok su ostale žrtve radijacije.[3]
Napad na Nagasaki
uredi
Druga bomba, Debeljko, pala je na grad Nagasaki 9. augusta u 11 sati i 2 minute prije podne. Ova je bomba imala još jaču razarajuću moć nego prva, cirka 21-25 kilotona TNT-a, a eksplodirala je na oko 500 m visine. Imala je formu jajeta, dužina 325 cm, dijametar od 153 cm, a njena težina je bila 4.650 kg. Ova je bomba bila bazirana na plutoniju.
Prvobitni cilj napada je bio grad Kokura, ali zbog velike oblačnosti i nepogodnih vremenskih prilika, avioni su nastavili prema Nagasakiju, pa su bombe bačene na taj grad, iako je oblačnost bila još veća. Alternativa je bila da se napad odgodi. Pretpostavlja se da je u ovom gradu poginulo između 60.000 i 70.000 ljudi u direktnom napadu ili u nekoliko narednih dana.
Ovaj napad je predvodio major Charles W. Sweeney, u avionu tipa B-29 pod imenom Bock's Car.
Vojno-politički rezultati napada
urediAtomski napadi na Hiroshimu i Nagasaki dali su japanskom caru mogućnost da se suprostavi vojnom vrhu koji je bio protiv bilo kakvog oblika predaje. Njegov govor emitovan na radiju 14. augusta u kojem je rekao da Japan "mora prihvatiti situaciju i snositi posljedice" smatra se završnom riječi rata, što se tiče Japana. Dan poslije, 15. augusta 1945. godine, Japan je kapitulirao, a ugovor o kapitulaciji potpisan je 2. septembra na američkom ratnom brodu USS Missoury u blizini Tokija.
Trebalo je mnogo vremena da bi svijet shvatio potpune posljedice atomskog bombardovanja zbog cenzure koja je uslijedila prema preživjelima i novinarima. Čak ni danas nisu poznate potpune cifre o poginulima.
Debata o ispravnosti bombardovanja
urediZa
urediAmerički zvanični stav glasi da je do atomskog bombardovanja moralo doći jer bi posljedice invazije na japanska ostrva uzela prevelike žrtve. Do tada je već oko 200.000 američkih vojnika poginulo samo u ratu sa Japanom, u borbi za Okinawu maj-juni 1945 poginulo je oko 110.000 japanskih i 12.000 američkih vojnika. Japanske trupe su grčevito branile svaki pedalj zemlje sa svim mogućim sredstvima, civilne žrtve su se mjerile u stotinama hiljada.
Do predsjednika Trumana došle su procjene da bi moguća invazija mogla koštati života oko pola miliona američkih vojnika i još više japanskih civila, sa obzirom na bitku za Okinawu i žestinu tamošnjih borbi. Iako je broj žrtava od atomskih bombi premašio sve procjene (radijacija je bila i tada poznata, ali njen efekat je bio potcjenjivan), smatra se da bi broj žrtvava jednog konvencionalnog rata, uključujući invaziju japanskih ostrva i borbe lice u lice, odnio daleko više života.
Branioci atomskih napada također podsjećaju na naredbu izdatu od japanskog ministarstva odbrane 1. augusta 1944, u kojoj se prijeti strijeljanjem preko 100.000 zarobljenih savezničkih vojnika u slučaju američke invazije japanskih ostrva.
Neki historičari tvrde da su SAD htjele brz završetak rata da bi na taj način izbjegli sovjetski prodor na istok.
Protiv
urediKritičari atomskog bombardovanja tvrde da je Japan pokušavao početi pregovore o kapitulaciji, ali da su ih Amerikanci ignorisali. Umjesto toga, upotrijebili su atomsko naoružanje najviše da bi prestrašili buduće neprijatelje, Sovjetski savez. Također se špekuliše da SAD nisu htjele da veliki novac uložen u Manhattan projekat ode u nepovrat bez da se novo oružje upotrijebi.
Neki kritičari također tvrde da ni iz vojno-strateškog pogleda nije bilo razloga za upotrebu atomskih bombi. Velika bombardovanja i razaranja japanskih gradova su već bila uništila njihovu vojnu industriju i prehrambenu proizvodnju do te mjere da su bili u kritičnom stanju. Na to se mora dodati sovjetsko proglašenje rata Japanu; pitanje nije bilo da li su Japanci spremni na nastavak ratovanja - oni više nisu mogli ratovati zbog nedostataka oružja i prehrane.
Jedan od kritičara upotrebe atomskog naoružanja bio je i Albert Einstein. On je ranije, pod strahom da bi nacisti mogli napraviti atomsku bombu, zajedno sa drugim istaknutim fizičarima potpisao pismo u kojem se zahtjeva od predsjednika Roosevelta da usavrši atomsko naoružanje. Kada je kasnije vidio pustoš i razaranje na mjestu atomskih bombardovanja , predomislio se. Američki generali Douglas MacArthur i Dwight D. Eisenhower su također bili kritičari upotrebe atomskog oružja. Međutim posljedice atomske bombe bačene na Hiroshimu i Nagasaki vide se i danas s pojavama tumora i povišenog krvnog pritiska kod pojedinih stanovnika zemlje.
Reference
uredi- ^ a b "Frequently Asked Questions #1", Fondacija za istraživanje efekata radijacije.
- ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 5. 4. 2006. Pristupljeno 6. 4. 2006.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
- ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 4. 3. 2016. Pristupljeno 28. 3. 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
Vanjski linkovi
uredi
- Hiroshima Peace Memorial Museum
- Nagasaki Atomic Bomb Museum Arhivirano 11. 1. 2007. na Wayback Machine
- Hiroshima National Peace Memorial Hall for the Atomic Bomb Victims Arhivirano 3. 9. 2009. na Wayback Machine
- BetterWorldLinks.org - Hiroshima, skup linkova.
- Saopćenje za javnost iz Bijele kuće 6. augusta 1945. Arhivirano 26. 5. 2005. na Wayback Machine
- Svjedočanstva preživjelih Arhivirano 14. 6. 2006. na Wayback Machine