Historija željeznice u Bosni i Hercegovini

Historija željeznice Bosne i Hercegovine počinje 1872. godine puštanjem u saobraćaj pruge Dobrljin – Banja Luka.

Željeznica u BiH 1892 * k.u.k. Bosnabahn: * * Bosanski Brod–Zenica * Bosnisch-Herzegowinische Staatsbahnen: * * Zenica–Sarajevo und Doboj–Simin Han (betrieben durch die Bosnabahn) * * Sarajevo–Metković * * Vogošća–Čevljanovići * * Janjići–Donji Vakuf–Jajce/Bugojno und Podlugovi–Vareš (beide damals projektiert) * k.u.k. Militärbahn * * Dobrljin–Banja Luka * Usoratalbahn * * Doboj–Teslić

Prva pruga

Nakon posjete Evropi turski sultan Abdul Aziz Han je donio odluku o gradnji željezničke pruge koja bi povezivala Istanbul sa Bečom.

U proljeće 1871. godine započela je izgradnja pruge od Dobrljina do Banje Luke i puštena je u saobraćaj krajem decembra 1872. godine. Bila je to pruga normalnog kolosijeka, u dužini od 101,6 km. Na pruzi je izgrađeno 13 mostova, od kojih su dva bila željezna. U ložionici u Banjoj Luci bilo je 5 lokomotiva. Dvije su bile izrađene u fabrici Hanomag u Hannoveru u Njemačkoj a tri u fabrici Tubize u Belgiji.

Saobraćaj na pruzi Banja Luka – Dobrljin obustavljen je 14. novembra 1875. godine zbog nedovoljnog broja putnika i roba. Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine Bosna i Hercegovina dolazi pod vlast Austro-Ugarske monarhije. Pruga je popravljena, a saobraćaj od Banje Luke do Prijedora uspostavljen je 1. decembra 1878. godine, a do Dobrljina 24. marta 1879. godine. Pruga je dobila naziv „Carska i kraljevska vojna žaljeznica Banja Luka – Dobrljin“. Osim za potrebe vojske, željeznica je bila dostupna i za civilno stanovništvo. Tada su izgrađene i nove stanične zgrade, kao i magacini i magacinske utovarno-istovarne rampe. Prvog decembra 1891. godine željeznička stanica Banja Luka povezana je sa gradom Banja Luka novoizgrađenom željezničkom prugom u dužini od 3 km.

Prve uskotračne pruge

Pruga Bosanski Brod – Sarajevo – Metkovići

Prva uskotračna željeznička pruga u Bosni i Hercegovini, kolosjeka 0,76 m, od Bosanskog Broda do Sarajeva, građena je etapno od 1878. godine do 1882. godine. Prugu je gradilo 40 inžinjera i 4.000 radnika. 10. septembra 1878. god. u Derventi je osnovana prva direkcija bosanskohercegovačkih željeznica, pod nazivom Direkcija carskih i kraljevskih bosanskih željeznica. Osoblje Direkcije sačinjavalo je 7 austrougarskih oficira i vojnih činovnika, 39 civilnih činovnika iz Austrougarske i veći broj stranih činovnika. Domaći radnici su bili pomoćno osoblje.

Krajem 1878. godine pruga je izgrađena do Dervente, a 12. februara 1879. godine došao je prvi voz u Doboj. Do Žepča pruga je otvorena 22. aprila 1879. godine, a 5. juna 1879. godine prvi voz je stigao u Zenicu. Spojna veza-pruga između Slavonskog i Bosanskog Broda u dužini od 3,484 km završena je 5. jula 1879. godine i tako se ova prva uzana bosanskohercegovačka pruga povezala sa prugama Austro-Ugarske monarhije. Prvi voz u Sarajevo stigao je 5. 10. 1882. Vozni park se sastojao od malih lokomotiva i vagona. Lokomotive su imale jačinu 20 do 40 konjskih snaga, a otvoreni vagoni zvani«loris» imali su nosivost dvije tone. Kvačenje vagona bilo je primitivno i uslijed kruti hveza, često je dolazilo do kidanja vozova u krivinama. Za putnički saobraćaj preuređeno je 10 «lorisa» na taj način što su u četiri ćoška vagona postavljeni vertikalni stubovi irazapeto krovno platno, zvano «SEGEITUH».

Slijedeća izgrađena pruga bila je rudarsko – šumska pruga Čevljanovići – Ivančići kojom se izvozila manganska ruda iz bogatog nalazišta kod Čevljanovića i poluobrađeni drveni trupci.

Uskotračna željeznička pruga na cijeloj trasi od Sarajeva do Metkovića u dužini od 134,7 km, izgrađena je 1891. Direkcija bosanskohercegovačkih zemaljskih željeznica raspolagala je 1910. godine sa 1.002 kilometra uskotračne željezničke mreže.

Za potrebe bosanskohercegovačkih željeznica, švicarski inžinjer Heinrich Klose od 1885. do 1904. godine konstruisao je takozvane zupčaste lokomotive, koje su se koristile na prugama velikih nagiba, kakav je dionica od Bradine do Podorašca i dionica preko Komara.

Pruga Čapljina – Zelenika

Gradnja pruge, poznate i kao Dalmatinska pruga, imala je prvenstveno vojni značaj, jer je Zelenika luka u Boki kotorskoj, današnja Crna Gora. Istovremeno je njena gradnja bila i posljedica rivaliteta između Austrije i Mađarske oko raspodjele luka na jadranskoj obali. Puštena je u saobraćaj 17. jula 1901. god. Osnovna pruga imala je i dva kraka:

• od Huma prema Podgorici
• od Uskoplja prema Gružu kod Dubrovnika

Dio pruge Čapljina–Hum–Trebinje/Uskoplje–Glavska pripadao je Bosansko-hercegovačkoj državnoj željeznici (BHStB). Dio Uskoplje–Zelenika i Glavska–Gruž pripadao je državnoj austrougarskoj željeznici (kkStB). Od Sarajeva do Gruža saobraćao je voz sa vagonima savremene izvedbe. Za 4 godine prugom je prevezeno 128.000 putnika i 28 miliona tona bruto robnog prometa. Luka u Gružu se razvila isključivo zbog prometa robe iz Bosne i Hercegovine. U Prvom svjetskom ratu pruga je korištena isključivo za potrebe ofanzivnih dejstava protiv srpske i crnogorske vojske.

• 
  Željezni most kod Gabele preko Neretve
• 
  Današnji izgled trase pruge kroz Popovo polje.
• 
  Trasa pruge kroz Herceg Novi, danas kao šetalište
• 
  Stanica Zelenika, najjužnija stanica u Austro-Ugarskoj monarhiji

Bosanska istočna pruga

Iz strategijskih razloga, prvenstveno vojnih, Austrougarska monarhija se opredijelila za izgradnju Bosanske istočne pruge, kao dijela ukupne bosanskohercegovačke željeznice (njem: BHStB). Gradila se etapna i imala je dva kraka:

• Sarajevo-Uvac na granici sa Osmanskim carstvom bio je osnovni pravac u dužini 137,6 km.
• Most na Drini kod Međeđe-Vardište na granici sa Srbijim bio je krak u dužini 29,1 km. Pruga je ukinuta 1978. godine, ali dijelovi trase postoje i danas, kao i više stanica, tunela i mostova. Neke od stanica imaju status spomenika baštine. Od 2003. manjim dijelom pruge na odvojku od Višegrada do Vardišta i dalje do tzv. "Šarganske osmice" u Srbiji, saobraća turistički voz "Ćiro".

Pruga se smatra jednom od najskupljih, jer joj je trasa položena kroz veoma teške kamenite terene i klisure. Na toj pruzi izgrađeno je 99 tunela, napravljen veliki broj propusta i potpornih zidova. Jedan kilometar te pruge koštao je 450.000 zlatnih kruna, odnosno 50 miliona kruna čitava pruga. Puštena je u saobraćaj 04. 7. 1906. godine.

Nakon 1918. god. pruga je vlasništvo Jugoslovenske Željeznice (JDŽ/JŽ). Tokom 1929. god. pruga je produžena u dužini 4,5 km. od Uvca prema Priboju u današnjoj Srbiji. Krak Ustiprača–Foča otvoren je 1939. god, a produžetak Foča–Miljevina 1962. god. Sedamdesetih godina XX vijeka doći će do ukidanje Istočne pruge.

Relacija	Otvaranje	Zatvaranje	Dužina (km)
Sarajevo – Dobrun	4. juli 1906.	28. maj 1978.	120,5
Most na Drini – Uvac			38,8
Dobrun – Vardište	1. august 1906.		7,4
Uvac – Priboj	1. januar 1929.		4,5
Ustiprača – Foča	17. septembar 1939.	22. maj 1977.	41,6
Sarajevo – Novo Sarajevo	20. maj 1951.	1. maj 1968.	1,2
Foča – Miljevina	1. juli 1962.	1. april 1976.	14,0
Ukupno			228,0 km

• 
  Zgrada željezničke stanice Bistrik. Stanica je u svojim posljednjim godinama stekla svjetsku prepoznatljivost, jer su se pored nje snimali kadrovi filma Valter brani Sarajevo
• 
  Vijadukt iznad Dobrika kod Pala
• 
  Nakon Mosta na Drini kod Međeđe pruga se račvala prema Vardištu (lijevo) i Uvcu (desno). Za gradnju ovog mosta dužine 130 metara, iz jedne fabrike u južnoj Poljskoj dopremljeno je 94 vagona materijala.
• 
  Tuneli Br. 3, 4 i 5 poslije Mosta na Drini

Šumske i rudničke pruge

Austrougarska monarhija sagradila je i mnoge šumske i rudničke pruge u privatnom vlasništvu koje su služile za eksploataciju rudnog i šumskog bogatstva, kao i za putnički saobraćaj. U početku se nije moglo pristupiti eksploataciji šuma u većim razmjerama zbog nedostatka potrebnih komunikacija. Da bi se to postiglo, bile su potrebne velike investicije za izgradnju šumskih komunikacija, odnosno šumskih željezničkih kolosijeka. Proizvodi drvne industrije postali su najvažniji eksportni artikal bosanske privrede. Izvozilo se uglavnom poluprerađeno drvo, dok se namještaj uvozio. Pred kraj austrougarske uprave, krajem 1916. godine u Bosni i Hercegovini bilo je oko 1220 km šumskih i rudničkih pruga.

Pruga Semizovac – Ivančići

Godine 1985. za potrebe novootvorenog rudnika mangana izgrađena je prva rudnička uskotračna pruga u dužini od oko 22 km, od Semizovca do Čevljanovića. Rudnik je pripadao rudarskoj zadruzi “Bosnia” (Gewerkschaft Bosnia). Bila je to prva rudnička pruga u Bosni i Hercegovini, izgrađena kao odvojak od željezničke linije u dolini Bosne. Konzorcij Švejda – Kalmut naknadno je izgradio dio pruge od Čevljanovića do Ivančića, dug oko 2 km koji je rudarska zadruga “Bosnia” preuzela u posjed 1897. godine. Cijela rudnička pruga Vogošća – Ivančići (24,1 km) postala je vlasništvo države, a promet na njoj vodile su “Bosansko-hercegovačke državne željeznice”. U javni saobraćaj (putnički) od Vogošće do Ivančića pruga je puštena tokom 1899. godine.

Izgrađeni krak trase željezničke pruge od Semizovca do Čevljanovića dug je: do Ljubine 9 km +523 m, do Srednjeg 16+169 i do Čevljanovića 20+252. Najmanji radijus krivina je 40 metara. Uspon i pad pruge je: do Srednjeg 20, a do Čevljanovića 26 ‰. Vožnja do Čevljanovića na usponu trajala je oko 83 minute, a nazad (pad pruge) oko 61 minuta. Broj kolosijeka po stanicama bio je: Semizovac 6, Ljubina, Srednje i Čevljanovići po dva, s tim što je u stanici Čevljanovići izgrađena posebna rampa i kolosijek za utovar iskopane rude u teretne vagone („Erzewerks“). Nijedna stanica nije imala okretnicu, a ni trianglu (okretanje tendera lokomotive).

Stanica Semizovac za potrebe prevoza putnika imala je jedna kola tipa De (Troosovinska službena kola) i tri para kola tipa BCns (dvoosovinska 2 i 3 razreda sa hodnikom po sredini kola). Za potrebe manevrisanja i vuče vozova u stanici Semizovac snabdijevanje sa lokomotivama tražilo se iz Ložioničke ispostave u Podlugovima.

Pruga do Ivančića bila je u upotrebi do 1962. godine, kada je zatvorena zbog nerentabilnosti i nepotrebne.

Šipadove pruge

Glavni članak: Steinbeis–Šipadove pruge

Najveće su bile pruge bečkog industrijalca Otta Steinbeissa u zapadnoj Bosni koje će od 1919. godine preći u vlasništvo Šipada (Steinbeis–Šipadove pruge). Njima su pripadale pruge Prijedor – Sanski Most – Srnetica – Drvar – Lička Kaldrma i Srnetica – Mliništa – Jajce. Ove pruge imale su vlastiti vozni i vučni park i ložionice.

Pruga Prijedor – Sanski Most – Srnetica – Drvar – Lička Kaldrma, završena je u julu 1914. godine, kada izgrađena je i zgrada stare željezničke stanice u Sanskom Mostu.

Pruga Srnetica – Jajce puštena je u saobraćaj 10. 1. 1916. godine u dužini 107 km. Željezničke stanice na relaciji Jajce – Srnetica bile su: Jajce – Plivska Jezera – Jezero – Volari – Šipovo – Sokolac – Pliva – Podovi – Čardak – Podgora – Mlinište – Ovčara – Lisina – Tisova Kosa – Kurijeva Kosa – Potoci – Srnetica. Za potrebe ove pruge u prigradskom dijelu Jajca sagrađena je još jedna zgrada željezničke stanice poznata pod nazivom Šipad. Izgradnjom ove zgrade Jajce dobija dvije zasebne željezničke stanice.

Ukidanje uskotračnih pruga

• Pruga Bosanski Brod – Sarajevo počela se parcijalno ukidati nakon puštanja u saobraćaj normalne pruge Sarajevo–Ploče 1966. godine.
• Posljednja dionica ove pruge, Zenica–Lašva, ukinuta je 1. 6. 1975.
• Promet na uzanoj pruzi Knin – Lička Kaldrma je obustavljen 29.11.1948.
• Promet na uzanoj pruzi Prijedor – Drvar je obustavljen 1.6.1975.
• Promet na uzanoj pruzi Licka Kaldrma – Drvar je obustavljen 28.5.1978.

Prvi motorni vozovi

U Slavonskom Brodu građeni su motorni vozovi u kooperaciji sa mađarskom tvornicom Ganz–Budapest – čuveni DMV-801. Prvi takav voz u saobraćaj pušten je 1938. godine na relaciji Beograd – Sarajevo – Dubrovnik. Pošto je bio mnogo brži od dotadašnjih parnjača, popularno je nazvan Ludi Sarajlija, po tadašnjem ministru Mehmedu Spahi. Krajem '60-ih godina prošlog stoljeća isključeni su iz saobraćaja.

Pruge normalnog kolosjeka

Period neposredno poslije Drugog svjetskog rata karakteriše izgradnja omladinskih pruga normalnog kolosjeka:

• Pruga Brčko–Banovići (89,100 km)
• Šamac – Sarajevo (238 km). Prva je puštena u saobraćaj 7. 11. 1946., a druga 15. 11. 1947.
• Pruga Doboj–Banja Luka

U narednom periodu izgrađene su:

• Unska pruga Bihać – Knin (28. 11. 1948)
• pruga Modriča – Gradačac izgrađena je 1951,
• pruga Doboj – Tuzla (27. 8. 1953),
• pruga Sarajevo – Ploče (1. 10. 1968).

Od 1966. do 1978. godine, ukinute su sve uskotračne pruge na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Već 1969. godine elektrificirana je pruga Sarajevo – Ploče, a naredni period do 1992. godine je period elektrifikacije i uvođenja najsavremenijih tehnologija u željezničkom saobraćaju.

Željeznički kapaciteti i infrastruktura znatno su uništeni u periodu rata 1992–95. Programi obnove i razvoja realizovani su i uz pomoć i međunarodne zajednice.

Također pogledajte

• Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine
• Željeznice Republike Srpske
• Józef Trajtler

Literatura

• Fevzija Ajdin, Historija željeznica Bosne i Hercegovine, Nacionalna univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2006.
• Dževad Juzbašić, Izgradnja željeznica u BiH u svijetlu austrougarske politike od okupacije do kraja Kallayeve ere. Akademija nauka i umjetnosti BiH Sarajevo, 1974.
• Dušan Žigić, Izgradnja pruga i historija željeznica u Bosni i Hercegovini od 1872 do 1972.
• Fevzija Ajdin, Prva bosanskohercegovačka pruga Banja Luka – Dobrljin.

Vanjski linkovi

• Željeznica FBiH
• Pruga Drvar-Ostrelj 8-mm-film iz 1969. god, UNRRA-Lokomotiva..
• Ložionica u Drvaru 8-mm-film iz 1969. god,, UNRRA-Lokomotiva..