Autonomna pokrajina Zapadna Bosna
Autonomna pokrajina Zapadna Bosna bila je međunarodno nepriznata paradržava samproglašena od grupe bošnjačkih političara na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine.
.svg){kind=small}
Zauzimala je dijelove Cazinske Krajine (dijelovi općina Velika Kladuša i Cazin). Prvobitno je proglašena kao autonomna pokrajina, da bi kasnije proglasila nezavisnost od Republike Bosne i Hercegovine kao Republika Zapadna Bosna.
Prestala je postojati 7. augusta 1995. združenom operacijom "Oluja" Hrvatske vojske i Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Historija
Na prvim višestranačkim izborima u SR BiH 1990, Fikret Abdić osvojio je ubjedljivo najviše glasova i trebao je da bude Predsjednik Predsjedništva SR BiH, ali internom odlukom u Stranci demokratske akcije (SDA), utvrđeno je da će Predsjednik Predsjedništva postati drugoplasirani Alija Izetbegović, koji je imao 166.273 glasa manje od Abdića.[2]
Uspostava autonomije
Dana 29. septembra 1993, Fikret Abdić preuzeo je vlast u Velikoj Kladuši (sa namjerom da isto učini i u Bihaću), i uspostavio Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu po ugledu na Srpske autonomne oblasti (SAO) iz 1991. To je uradio u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom, kojima je u tom trenutku odgovarao unutarbošnjački sukob. Čin proglašenja pokrajine je bio neustavni i protivzakonit čin, koji se suprotstavljao Ustavu Republike Bosne i Hercegovine.
Prema riječima novinara Anthonyja Loyda, Abdić je odlučio pokušati sebi stvoriti malu državu i uspio je regrutirati dovoljno sljedbenika da svoje snove ostvari. Abdić je uspio zadržati vlast nad svojom mini-državom koristeći kultne propagandne tehnike nad svojim sljedbenicima i koristio se srpskim oružjem i vojnom obukom. „Razgovor s njegovim autonomističkim sljedbenicima bio je isto što i razgovor s konvertitima u kultu bilo gdje u svijetu: drveni ćorsokak obilježen odsustvom individualnog obrazloženja i logike.“[3] Lokalno stanovništvo Velike Kladuše je tretiralo Abdića sa velikim poštovanjem i "bili su spremni da urade sve što je rekao."[4]
Ratni privredni politički model bošnjačkih političara predvođenih Fikretom Abdićem bio je sklapanje sporazuma s Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom, kao dio prethodnog dogovora sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom. U Zagrebu je 21. oktobra 1993, u prisustvu Franje Tuđmana, Fikret Abdić potpisao s Matom Bobanom "Zajedničku izjavu". Tim dokumentom oni su dijelili BiH po osobnim nahođenjima. Mate Boban je poslije izjavio da su se jedinice HVO-a bihaćkog okruga pridružile snagama Narodne odbrane. Dan kasnije, dana 22. oktobra 1993, poslije potpisivanja sporazuma sa Bobanom, Fikret Abdić je otputovao u Beograd i sa Radovanom Karadžićem, u prisustvu Slobodana Miloševića, potpisao Deklaraciju koja obje strane obavezuje na mir.
Kao potvrda ovih dogovora i nastavak uspješne saradnje, uslijedio je 7. novembra 1993. sastanak premijera triju paradržava u Velikoj Kladuši: Jadranko Prlić (Hrvatska Republika Herceg-Bosna), Vladimir Lukić (Republika Srpska) i Zlatko Jušić (AP Zapadna Bosna).
Slom autonomije
Godine 1994. Franjo Tuđman mijenja svoju politiku prema Republici BiH, nakon diplomatskog pritiska Sjedinjenih Američkih Država i Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma 18. marta 1994. prestaje bošnjačko-hrvatski sukob, te teritorije pod kontrolom Hrvatskog vijeća odbrane i Armije Republike BiH ujedinjuju se u Federaciju Bosne i Hercegovine.[5] Situacija je postala veoma nepovoljna za budućnost AP Zapadne Bosne, jer Fikret Abdić više nije mogao računati na finansijsku ili vojnu pomoć nekog od svojih zaštitnika.
Vojno je poražena tokom operacije "Tigar '94" u junu i avgustu 1994, kada su teritoriju AP Zapadne Bosne zauzele jedinice Petog korpusa Armije Republike BiH, pod komandom generala Atifa Dudakovića. Fikret Abdić je tada izbjegao u Zagreb,[6] ali se kasnije te godine vraća nazad. Operacijom "Pauk" snage Narodne odbrane Zapadne Bosne, Republike Srpske Krajine, Republike Srpske, Savezne Republike Jugoslavije i srpskih paravojnih formacija imale su za cilj da Fikret Abdić ponovno dovedu na vlast u Velikoj Kladuši i da slome Peti korpus ARBiH. Jedan dio teritorije biva osvojen, gdje se Abdić vraća i proglašava nezavisnu Republiku Zapadnu Bosnu 26. jula 1995.[7][8][9]
U augustu 1995, Operacijom "Oluja" služila je kao posljednja linija odbrane Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj. Republika Zapadna Bosna je potpuno zbrisana tokom zajedničke akcije Hrvatske vojske i Armije Republike BiH 7. augusta 1995.[9] Abdić je nakon operacije bio prisiljen ponovo pobjeći u Hrvatsku.[10]
Potpuno ukinuće paradržave i završetak rata u BiH desio se potpisivanjem Dejtonskog sporazuma 14. decembra 1995.
Politika
Malo se zna o političkom sistemu AP Zapadne Bosne, isključujući Abdića, a većina funkcionera je izblijedjela u mraku. U dokumentu iz 2010. koji se odnosi na pravosnažnu presudu Zlatku Jušiću (premijeru APZB) i Ibrahimu Jušiću (načelniku Policijske i sigurnosne službe APZB) u Hrvatskoj, navodi se mišljenje jednog svjedoka da je Vlada APZB-a bila "farsa, ukras" i da nije konsultovana, jer je sam Abdić donosio odluke o ključnim pitanjima.[11][12] Ova izjava bila je jedan od razloga za kasnije oslobađanje Zlatka Jušića od svih optužbi za ratne zločine.[13] AP Zapadna Bosna imala je i Ustavotvornu skupštinu, čiji je potpredsjednik bio Božidar Sicel.[14]
Privreda
Privreda AP Zapadne Bosne se u velikoj mjeri oslanjala na kompaniju Agrokomerc iz Velike Kladuše, čiji je direktor bio Fikret Abdić. Ona je uveliko sarađivala s SR Jugoslavijom (Srbijom) i Hrvatskom protiv Vlade Republike BiH. Agrokomerc je dobio status povlaštenog partnera i pravo na upotrebu bescarinske zone u Rijeci, a robni promet s Hrvatskom i inozemstvom obavljao je po odobrenju hrvatskih vlasti preko zagrebačke tvrtke "Voće". Također, dobio je i pravo na slobodnu trgovinu sa teritorijama pod kontrolom Vojske Republike Srpske (VRS).
Posljedice
Teritorija AP Zapadne Bosne uključena je u Federaciju Bosne i Hercegovine, u okviru Unsko-sanskog kantona. Fikret Abdić, koji je održavao prijateljske odnose s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, stekao je hrvatsko državljanstvo i živio je u Hrvatskoj u izbjeglištvu.
Nakon Tuđmanove smrti u decembru 1999. i poraza Hrvatske demokratske zajednice na parlamentarnim izborima 2000, Abdić je na kraju uhapšen i osuđen za ratne zločine nad Bošnjacima lojalnim Republici Bosni i Hercegovini. Suđenje je održano u Hrvatskoj, gdje je Abdić 2002. osuđen na 20 godina zatvora. Dana 9. marta 2012. pušten je na slobodu nakon što je odslužio dvije trećine kazne.[15] Iako je osuđeni ratni zločinac, stanovnici Velike Kladuše su ga za lokalne izbore 2016. i 2020. izabrali za načelnika općine.[16]
Ratni zločini
Bošnjačke političke strukture stvarale su logore za Bošnjake protivnike autonomije, lojalne Vladi Republike BiH u Sarajevu. Paravojne bošnjačke jedinice organizuju srbijanske tajne službe i državna bezbjednost. Na suđenju Slobodanu Miloševiću, nakon objavljivanja snimka na kojem "Škorpioni" ubijaju svezane dječake i mladiće, objavljen je i snimak na kojem se jasno vidi srbijanska umiješanost u komandovanje Narodne odbrane, koju predvode srpski zločinci.[nedostaje referenca]
Narodna odbrana je, pod mentorstvom Srbije u vidu jedinice "Škorpioni", počinila zločine nad Bošnjacima. Zbog tih zločina Fikret Abdić je proglašen krivim i dobija najveću moguću zatvorsku kaznu u Hrvatskoj pred sudom u Karlovcu, koja je potvrđena i pred Vrhovnim sudom Hrvatske, te nakon žalbe ponovo potvrđena s jedinstvenom i konačnom kaznom od 15 godina zatvora.
Logori
U Drmeljevu je bio logor kroz koji je za dva mjeseca prošlo 520 ljudi. U jednom dopisu Abdićevih autonomaša, od 12. januara 1995, piše da je u "vojnom zatvoru Miljkovići 1.567 zatvorenika". Logore u Kladuši je obišao i Tadeusz Mazowiecki, specijalni izaslanik za ljudska prava, i nakon toga pisao Fikretu Abdiću upozoravajući ga da se ljudi drže bespravno, da su uslovi loši, da su im ugrožena sva prava (premlaćivanje i zlostavljanje), na što Fikret Abdić nije reagovao.
Također pogledajte
Reference
- ^ Jelovac, Dejan (24. 1. 1994). "If you can't beat them - join them". aimpress.ch. Zagreb: Alternativna informativna mreža (AIM). Pristupljeno 16. 3. 2024.
- ^ Dawisha, Karen; Parrott, Bruce (13. 6. 1997). Politics, Power and the Struggle for Democracy in South-East Europe (jezik: engleski). Cambridge University Press. str. 132–137. ISBN 9780521597333.
- ^ Loyd, Anthony (1. 2. 2001). My War Gone By, I Miss It So. Penguin. ISBN 0-14-029854-1.
- ^ Lischer, Sarah (2007). "Militarized Refugee Populations: Humanitarian Challenges in the Former Yugoslavia". MIT. Pristupljeno 11. 9. 2007.[mrtav link]
- ^ Bethlehem, Daniel L.; Weller, Marc (1997). The 'Yugoslav' Crisis in International Law. Cambridge International Documents Series. 5. Cambridge University Press. str. liiv. ISBN 978-0-521-46304-1.
- ^ "Republika Zapadna Bosna: hronologija jedne izdaje". historija.info. 5. 8. 2017. Arhivirano s originala, 27. 8. 2020. Pristupljeno 7. 5. 2016.
- ^ "Covert Operations: Unravelling Serbian Officials' Links To Paramilitaries - Analysis". Eurasiareview. 30. 6. 2021. str. 4.
- ^ Stojanovic, Milica (29. 6. 2021). "Covert Operations: Unravelling Serbian Officials' Links to Paramilitaries". Balkan Insight. str. 4.
- ^ a b Radan, Peter (2002). The break-up of Yugoslavia and international law. Routledge. str. 192. ISBN 978-0-415-25352-9.)
- ^ Welle (www.dw.com), Deutsche. "Bosnian war criminal released from Croatian prison DW 09.03.2012". DW.COM (jezik: engleski). Pristupljeno 22. 8. 2022.
- ^ "War Crimes Verdicts" (jezik: engleski). Pristupljeno 13. 2. 2023.
- ^ Text of the final judgement (in Croatian)
- ^ "Ibrahimu Jušiću sedam godina zatvora". tportal.hr. Pristupljeno 13. 2. 2023.
- ^ "1994/01/23 19:33 if You Can't Beat Them - Join Them".
- ^ "Bosnian Warlord Freed From Croatian Jail After Serving War-Crimes Sentence". Radio Free Europe/Radio Liberty. 9. 3. 2012.
- ^ "War’s legacy and looming elections shape Bosnia’s response to migrants". www.irishtimes.com. Pristupljeno 24. 1. 2019.
Vanjski linkovi
Autonomna pokrajina Zapadna Bosna na Wikimedia Commonsu
