Isaac Asimov

Isaac Asimov (2. januar 1920 – 6. april 1992.) bio je američki pisac i profesor biohemije, ruskog porijekla, najviše poznat i uspješan po naučno-fantastičnim romanima i knjigama o "popularnoj nauci".

Isaac Asimov
američki pisac i profesor biohemije
Rođenje	(1920-01-02) 2. januar 1920. Petroviči, RSFSR
Smrt	6. april 1992(1992-04-06) (72 godine) New York City, SAD
Zanimanje	Pisac
Nacionalnost	Rusko (1920–1922) Sovjetsko (1922–1928) Američko (1928–1992)
Obrazovanje	Univerzitet Columbia (BA, MA, PhD)
Žanr	Naučna fantastika
Poznata djela Zadužbina Galaktičko carstvo Robot
Suprug(a)	Gertrude Blugerman (vjenčani 1942; razvedeni 1973) Janet Opal Jeppson (vjenčani 1973)
Djeca	2

Asimov je napisao ili uredio više od pet stotina knjiga, te oko devet hiljada pisama i razglednica. U širokoj javnosti Asimov se smatra majstorom naučno-fantastičnog žanra, te je tokom svog života, zajedno sa Robert A. Heinleinom i Artur C. Clarkom, činio "Veliku trojku" pisaca naučne fantastike. Asimovo najpoznatije dijelo je serija "Zadužbina" (Foundation), kao i serije "Galaktičko carstvo" (Galactic Empire) i "Robot", koje je naknadno povezao u fiktivni univerzum Zadužbina. Napisao je veliki broj kratkih priča, među kojima i "I pade noć" (Nighfall), koju je udruženje Američki pisci naučne fantastike proglasilo za najbolju priču u ovoj književnoj vrsti napisanu do 1964. Također je pisao fantastične i kriminalističke romane kao i veliki broj stručnih knjiga. Pod pseudonimom Paul French napisao je i seriju naučno-fantastičnih romana za djecu pod nazivom "Sretna Zvijezda" (Lucky Starr).

Većina njegovih knjiga "popularne nauke" objašnjava naučne koncepte na historijski način, vraćajući se unazad u vrijeme kada je nauka o kojoj je pisao bila u svojoj najjednostavnijoj fazi. Primjeri uključuju "Vodič za nauku" (Guide to Science), tri toma "Razumijevanje fizike" (Understanding Physics) i "Asimovljeva hronologija nauke i otkrića" (Asimov's Chonology of Science and Discovery).

Iako sa oklijevanjem, Asimov je bio dugogodišnji član i potpredsjednik Mensa International, čije je članove opisao kao "intelektualno borbene". Više se ponosio činjenicom da je bio predsjednik Američkog udruženja humanista.

U njegovu čast ime je dobio asteroid 5020 Asimov, "Asimov's Science Fiction" časopis, te su ustanovljene dvije različite nagrade "Isaac Asimov".

Biografija

Asimov je rođen 2. januara 1920. (datum koji se koristi u zvanične svrhe - tačan datum rođenja je nepoznat) u malom jevrejskom selu, Petroviči, u oblasti Smolensk, Rusija, u porodici mlinara. Porodično ime potiče od ruske riječi "озимые" (ozimlje), i odnosi se na zimsku pšenicu s kojom je Asimovljev pradjed trgovao. Porodica Asimov emigrira u Ameriku kada je Isaku bilo tri godine. Budući da je sa roditeljima pričao samo na jidišu i engleskom jeziku, nikada nije naučio ruski jezik. Dok je odrastao u Brooklynu, New York City, Asimov je naučio čitati kada mu je bilo pet godina, a čitav život je tečno govorio i engleski i jidiš. Kada mu je bilo jedanaest godina počinje pisati prve priče, a već u devetnaestoj ih prodaje časopisima za naučnu fantastiku.

Asimov je pohađao javne škole New Yorka, uključujući i Srednju školu za mladiće u Brooklynu. Upisao je Kolumbija Univerzitet (Columbia University), gdje je diplomirao 1939, a kasnije i doktorirao biohemiju 1948. U međuvremenu, tokom Drugog svjetskog rata, proveo je tri godine radeći kao civil u filadelfijskoj Vazdušnoj ekperimentalnoj stanici mornarice. Nakon rata regrutovan je u Oružane snage SAD-a, gdje je služio devet mjeseci. Tokom kratke vojne karijere dostigao je rang podoficira, te tijesno izbjegao učestvovanje u testiranju atomske bombe 1946. na Bikini Atolu.

Po sticanju doktorske titule Asimov se zapošljava na Medicinskom fakultetu "Bostonskog univerziteta" gdje do 1958. radi kao predavač. Nakon toga se iako zadržava titulu profesora saradnika, sasvim posvećuje pisanju (njegova primanja kao pisca već su premašila njegovu akademsku platu). U čast njegovom pisanju, univerzitet ga unaprijeđuje u redovnog profesora biohemije 1979. Asimov je na molbu kuratora Howarda Gottlieba, 1965. poklonio svoje lične radove koji se od tada nalaze u arhivi "Mugar memorijalne biblioteke" Bostonskog univerziteta. Zbirka se sastoji od 464 kutije i smještena je na policama ukupne dužine 71 metar.

Asimov se vjenčao sa Gertrudom Blugerman 26. jula 1942. Imali su dvoje djece, Davida i Robyn Joan. Nakon razvoda sa Gertrudom, 1973, Asimov se iste godine ženi sa Janet O. Jeppson.

Asimov je bio klaustrofil - uživao je u malim, zatvorenim prostorima. U prvom dijelu svoje autobiografije, prisjeća se želje iz djetinstva da ima štand sa časopisima u podzemnoj željezničkoj stanici New Yorka, u koji bi se mogao zatvoriti i čitati dok sluša buku prolazećih vozova.

Asimov je imao strah od letenja, te je letio avionom samo dva puta u životu (prvi put tokom rada za Vazdušnu ekperimentalnu stanicu mornarice, a drugi put vraćajući se kući iz vojne baze na havajskom ostrvu Oahu 1946.). Rijetko je išao na duga putovanja, djelimično zbog toga što je njegov strah od letenja komplikovao organizaciju takvih putovanja. Njegova fobija je imala uticaj na nekoliko njegovih književnih djela, kao što su "Wendell Urth" misteriozne naučnofantastične priče" ili "Robot" romani, sa Elijahom Baleyom kao glavnim likom. U poznijim godinama Asimov je otkrio da uživa u krstarećim putovanjima brodom, te je u nekoliko prilika držao govore na "naučne" teme tokom krstarenja brodovima kao što su RMS Queen Elisabeth 2. Asimov je bio izuzetno zabavan, produktivan i tražen govornik. Njegov osjećaj za vrijeme je bio izvanredan - nikada nije gledao na sat, a uvijek je držao govore tačno unutar vremena koje mu je bilo dodijeljeno.

Asimov se često pojavljivao na konvencijama naučne fantastike, gdje je uvijek bio ljubazan i pristupačan. Strpljivo je odgovarao na desetine hiljada pisama i razglednica i sa zadovoljstvom je dijelio autograme. Iako je rado pokazivao svoj talenat, rijetko je kada pokazivao da sebe uzima za ozbiljno.

Asimov je imao širok spektar različitih interesa, te je u poznijim godinama učestvovao u organizacijama za očuvanje opereta pozorišnog partnerstva libretiste Gilberta i kompozitora Sullivana, te u "Vučijem čoporu" (The Wolf Pack), grupi obožavalaca "Nero Wolf" kriminalističkih romana, pisca Rexa Stouta. Bio je i istaknuti član "Baker Street Irregulars", vodećeg udruženja poštovalaca Sherlock Holmesa. Od 1985. pa do svoje smrti 1992, bio je predsjednik Američkog udruženja humanista, titulu koju je naslijedio njegov prijatelj i kolega pisac Kurt Vonnegut. Asimov je bio blizak prijatelj Genea Roddenberryija, tvorca Zvjezdanih staza (Star Trek), te je za svoje savjete tokom produkcije Zvjezdane Staze: Film (Star Trek: The Motion Picture) zaslužio da mu se ime pojavi na špici filma (savjeti koje je davao u principu su se svodili na potvrđivanje kompaniji Paramount Pictures da su Roddenberryeve ideje zvanične naučno-fiktivne ekstrapolacije).

Isak Asimov je umro 6. aprila 1992. Deset godina nakon njegove smrti objavljena mu je autobiografija pod nazivom "To je bio dobar život" (eng. It's Been a Good Life), koju je pripremila njegova supruga Janet Asimov. U njoj je otkriveno da je njegova smrt posljedica AIDS-a, gdje je Asimov bio zaražen HIV-om tokom operacije bajpasa na srcu u decembru 1983.. Janet Asimov je napisala u epilogu autobiografije da je Asimov za života želio o ovome obavijestiti javnost, ali da su mu doktori savjetovali suprotno, upozoravajući ga na anti-AIDS predrasude koje bi mogle naštetiti članovima njegove porodice..

Intelektualni stavovi

Isak Asimov je bio humanista i racionalista. Nije bio protivnik religioznih ubjeđenja drugih, ali je često govorio protiv pokušaja da se praznovjerja i pseudonaučna uvjerenja svrstaju u pravu nauku. Tokom djetinstva njegovi roditelji su poštovali ortodoksnu jevrejsku tradiciju, ali je nikada nisu nametali mladom Isaku. Mladi Asimov je odrastao smatrajući Bibliju jevrejskom mitologijom, na isti način na koji je Ilijadu smatrao grčkom mitologijom. Otac mu je kratko vrijeme radio u lokalnoj sinagogi, ali ovo iskustvo nije imalo veći efekat na Isaka, osim što je naučio hebrejsko pismo). Tokom mnogih godina Asimov se smatrao ateistom, iako mu je ovaj termin zvučao neadekvatnim, opisujući više ono u šta nije, nego ono u šta jeste vjerovao. Kasnije je uvidjeo da mu termin "humanista" više odgovara.

U svojoj posljednjoj autobiografskoj knjizi, Asimov je napisao:

"Da nisam ateista vjerovao bih u Boga koji bi spašavao ljude na osnovu njihovog cijelog života, a ne na osnovu obrazaca njihovih riječi. Mislim da više volim poštenog i ispravnog ateistu, nego TV propovjednika čija je svaka riječ Bog, Bog, Bog, a svako djelo loše, loše, loše".

U istim memoarima piše da je Pakao "san svakog sadiste" nevješto pripojen milostivom Bogu; ukoliko su čak i vlade spremne da smanje okrutne i neobične kazne, zbog čega i život poslije smrti u Paklu ne bi bio na određeno vrijeme, pita se Asimov. Asimov u potpunosti odbacuje ideju da ljudska uvjerenja ili akcije zaslužuju beskrajnu kaznu. Tvrdio je da ukoliko Pakao postoji, najduža i najoštrija kazna bi bila rezervisana za one koji "okaljavaju ime Božije izmišljanjem Pakla". Kao što se vidi u njegovim knjigama "Riznica humora" (Trasury of Humor) i "Asimov se ponovo smije" (Asimov Laughs Again), uvijek je volio pričati viceve o judeo-hrišćanskom Bogu, Satani, Rajskom vrtu, i ostalim religioznim temama, izražavajući svoje mišljenje da dobra šala može na najbolji način podstaći misao, nego sati filozofske rasprave.

Asimov je postao veliki pristalica Demokratske stranke tokom New Deala, te je do kraja života bio liberalnog opredjeljenja. Bio je veliki protivnik Vijetnamskog rata 1960tih, ali je također bio nezadovoljan iracionalnim stavovima mnogih liberalnih aktivista koji su djelovali od kasnih 1960tih pa nadalje. Njegova odbrana civilne upotrebe nuklearne energije je štetila odnosima sa nekim od njegovih liberalnih kolega. U pismu koje je objavljeno u knjizi "Vaš, Isak Asimov" (Yours, Isaac Asimov), Asimov je napisao da iako bi radije živio u svijetu u kome nema nimalo opasnosti nego u blizini nuklearnog reaktora, ipak bi radije imao dom u blizini nuklearnog reaktora nego u sirotinjskim četvrtima u Love Canal (Ljubavni kanal, dio New Yorka, korišten kao odlagalište toksičnog, otpadnog materijala) ili u blizini "Union Carbide (Union Carbide Corporation, jedna od najstarijih američkih hemijskih kompanija) fabrike za proizvodnju metil izocijanida". Zalagao se za kontrolu nataliteta stanovništva, odražavajući stavove Thomasa Malthusa i Paul R. Ehrlicha, poznatih demografa. Asimov se smatrao feministom čak i prije nego što je Pokret za oslobođenje žena (feministički pokret) dobio na popularnosti. Smatrao je da su prava žena usko povezana sa kontrolom nataliteta. Također, smatrao je da se homoseksualnost mora smatrati "moralnim pravom", kao i sve ostale seksualne nereproduktivne aktivnosti između odraslih, voljnih osoba (Vaš, Isak Asimov).

U posljednjim godinama svog života, Asimov je za opadanje kvaliteta života koje je primijetio u New Yorku krivio smanjenje poreza koje je bilo posljedica odlaska radničke klase u predgrađa. Njegova zadnja knjiga, "Naša ljuta Zemlja" (Our Angry Earth), napisana 1991. u saradnji sa dugogodišnjim prijateljem i piscem naučne fantastike Frederikom Pohlom, govori o kriznim pitanjima zaštite prirodne okoline, kao što su globalno zagrijavanje i uništenje ozonskog omotača.

Radovi

Pregled

Karijera Isaaca Asimova se može podijeliti u više vremenskih perioda. Njegova rana karijera tokom koje je uglavnom pisao naučnu fantastiku, a započela je pisanjem kratkih priča 1939. i romana 1950. Ovaj stvaralački period je trajao do 1958. po izdavanju romana "Golo sunce" (Naked Sun). Od 1952. počinje izdavati i stručne knjige. Prva takva je bio univerzitetski udžbenik pod nazivom "Biohemija i ljudski metabolizam" (Biochemistry and Human Metabolism) napisana u saradnji sa grupom autora. Nakon lansiranja prvog umjetnog satelita, Sputnik I od strane SSSR-a 1957, Asimov piše veliki broj knjiga o "popularnoj nauci", uz značajno smanjenje broja knjiga o naučnoj fantastici. Tokom narednih 25 godina napisao je samo 4 naučno-fantastična romana. Sa 1982. i prvim objavljivanjem knjige "Na rubu Zadužbine" (Foundation's Edge), počinje druga polovina njegove karijere pisca naučne fantastike. Od tada, pa sve do svoje smrti, Asimov je objavio mnoštvo nastavaka ili uvodnih knjiga već postojećih romana vežući ih na način koji nije predvidio pišući originale i praveći od njih objedinjene serije.

Asimov je vjerovao da se njegov doprinos koji će se najviše pamtiti nalazi u Tri zakona robotike (Three Laws of Robotics) kao i u seriji knjiga o "Zadužbini". Oksfordski riječnik engleskog jezika (Oxford English Dictionary) Asimovu pripisuje stvaranje riječi pozitronski (predstavlja sasvim fiktivnu tehnologiju), psihohistorija (često se koristi u smislu koji je drugačiji od onog imaginarnog koje im je Asimov namjenio), te robotika. Asimov je osmislio riječ robotika a da nije ni sumnjao da bi to mogla biti originalna riječ. U to vrijeme je smatrao da je riječ robotika jednostavno prirodna analogija mehanike, hidraulike, itd. Izvorna riječ robot je izvedena od češke riječi za "prinudan rad", robotovat, robota i prvi put je upotrijebljena od strane češkog pisca Karela Čapeka u njegovoj naučno-fantastičnoj pozorišnoj predstavi R.U.R. (Rossumovi Univerzalni Roboti). Za razliku od riječi psihohistorija, riječ robotika se i danas koristi u svakodnevnoj tehničkoj komunikaciji i to po onoj definiciji koju joj je Asimov dao. U filmskoj seriji Zvjezdane staze: Slijedeća generacija (Star Trek: The Next Generation) dva lika, androidi Data i Lore imaju "pozitronske mozgove", odajući dužno poštovanje Asimovu za izmišljanje ove (fiktivne) tehnologije.

Naučna fantastika

Holografska slika Hari Seldona, jednog od glavnih likova knjige Zadužbina, preuzeto sa korica knjige.

Asimov je svoju prvu kratku priču "Nasukan pokraj Veste" (Marooned Off Vesta) napisao kada mu je bilo 18. godina, a objavio godinu poslije, 1939. Dvije i po godine nakon toga objavljuje svoju 32. priču "I pade noć" 1941. koja je opisana kao "najpoznatija naučno-fantastična priča svih vremena". 1968. udruženje Američki pisci naučne fantastike su proglasili "I pade noć" najboljom kratkom naučno-fantastičnom pričom ikada napisanom. U svojoj zbirci kratkih priča "I pade noć, i druge priče" (Nightfall and Other Stories) Asimov je napisao:

I pade noć je bila prekretnica u mojoj profesionalnoj karijeri... Odjednom su me svi uzimali za ozbiljno, a svijet naučno-fantastične literature je saznao da postojim. Kako su godine prolazile postalo je očito da sam napisao klasik

.

"I pade noć" je tipični primjer sociološke naučne fantastike, pojam koji je iskovao sam Asimov. Njime je opisao novi trend započet 1940. od strane autora kao što su Asimov i Heinlen, a kojim se težište stavlja na predviđanja o uslovima života u budućnosti, a ne na tehnologiju i "svemirsku operu".

Godine 1942. Asimov započinje pisati knjige o "Zadužbini" koje su kasnije objavljene kao "Triologija Zadužbine": "Zadužbina" (1951), "Zadužbina i Carstvo" (1952) i "Druga Zadužbina" (1953), a koje govore o kolapsu i ponovnom rađanju ogromnog Galaktičkog carstva u univerzumu budućnosti. Knjige o "Zadužbini", zajedno sa serijom "Robot", čine njegovo najvažnije naučno-fantastično djelo. Mnogo godina poslije seriju nastavlja sa knjigama "Na rubu Zadužbine" (1982) i "Zadužbina i Zemlja" (Foundation and Earth) (1986), a onda se vraća unazad na period prije originalne triologije i piše "Uvod u Zadužbinu" (Prelude to Fondation) (1988) i "U susret Zadužbini" (Forward the Foundation) (1992). Serija govori o njegovoj fiktivnoj nauci Psihohistoriji kojom je moguće predvidjeti budućnost velikog broja stanovništva.

Svoje priče o robotima, od kojih su mnoge prikupljene u zbirci "Ja, robot" (I, Robot) objavljene 1950, Asimov započinje u isto vrijeme kada i "Zadužbinu". Priče su promovisale zbirku pravila o etici za robote (Tri zakona robotike) kao i inteligentne mašine i u mnogome su imale uticaj na druge pisce i mislioce u tretiranju ovog predmeta. Jedna od takvih priča, "Dvjestogodišnjak" (Bicentennial Man) je pretočena u film u kojem je glumio Robin Williams.

Film iz 2004, "Ja, robot", u kojem je glavnu ulogu igrao Will Smith je zasnovan na scenariju Jeffa Vintara pod nazivom Hardwired, a ideje Isaaca Asimova su naknadno uključene nakon što su producenti dobili autorska prava na naziv "Ja, robot". Ovaj film nije povezan sa scenarijem "Ja, robot" Harlana Ellisona koji je u saradnji sa samim Asimovom stvorio priču koja je uhvatila osnovni duh izvorne priče. Asimov je rekao da bi se od Ellisonovog scenarija mogao napraviti: "prvi pravi scenario, kompleksan i dostojan naučno-fantastičnog filma za odrasle". Scenarij je objavljen u knjizi 1994, nakon što su gotovo ugašene nade da će ikada biti pretočen u film.

Pored filmova, romani Isaaca Asimova "Zadužbina" i "Robot" i serija Robot inspirisale su i druga izvedena djela naučnofantastične literature, od kojih su mnogi od poznatih i etabliranih autora kao što su Roger MacBride Allen, Greg Bear, Gregory Benford, David Brin i Donald Kingsbury. Čini se da su barem neke od njih urađene uz blagoslov, ili na zahtjev Asimovljeve udovice, Janet Asimov.

1948. Asimov je napisao naučni članak na zamišljenu temu, "Endohronične osobine resubliminiranog tiotimolina" (The Endochronic Properties of Resublimated Thiotimolin). U isto vrijeme, Asimov se pripremao za odbranu doktorske teze. Bojeći se predrasuda odbora za ocjenu doktorske disertacije, Asimov je zamolio svog urednika da članak objavi pod pseudonimom. Međutim, članak je ipak objavljen pod njegovim imenom. Tokom usmenog dijela odbrane doktorske disertacije, jedan od članova odbora mu je uz smješak rekao:

"A sada, gospodine Asimov, recite nam nešto o termodinamičnim osobinama tiotimolina".

Nakon što je izašao iz sale i sačekao 20-tak minuta, članovi odbora su ga pozvali nazad i čestitali mu kao Dr. Asimovu.

Potražnja za naučnom fantastikom znatno je porasla tokom 1950-ih što mu je omogućilo da piše puno radno vrijeme, te nastavlja pisati kratke priče za naučno-fantastične časopise i to doba naziva svojom zlatnom decenijom. Veliki broj ovih priča su objavljene u njegovoj "Antologiji najboljih" (Best of), uključujući i "Zadnje pitanje (The Last Question) (1956), priču o sposobnosti čovječanstva da se bori i "pobijedi" entropiju, za koju je Asimov govorio da mu je i najdraža.

Početkom 1977. dao je na korištenje svoje ime časopisu naučne fantastike Isak Asimov (Isaac Asimov's Science Fiction Magazine), koji se danas zove "Asimovljeva naučna fantastika" (Asimov's Science Fiction), te je pisao uvodnike za svako izdanje časopisa. Postojao je i kratkotrajni Asimovov SF Adventure Magazin i prateća serija reprinta Asimovljeve antologije naučne fantastike, objavljena u časopisima (na isti način kao i "antologije" Mystery Magazina Ellery Queen i Mystery Magazina Alfreda Hitchcocka).

Nagrade

• 1957. Thomas Alva Edison Foundation Award, za "Elementi od kojih je sagrađen univerzum" (Building Blocks of Universe).
• 1960. Howard W. Blakeslee Award za "Živuća rijeka" (Living River)
• 1962. Boston University's Publication Merit Award
• 1963. specijalna Hugo nagrada za "pridruživanje nauke naučnoj fantastici", za eseje koji su izdati u Časopisu fantastike i naučne-fantastike.
• 1965. James T. Grady nagrada, američkog Udruženja hemičara.
• 1966. Best All-time Novel Series Hugo Award, za seriju o Zadužbini.
• 1967. Westinghouse Science Writting Award
• 1973. Hugo Award
• 1973. Nebula Award for Best Novel, za "Bogovi sami" (The Gods Themselves)
• 1977. Hugo Award
• 1977. Nebula Award for Best Novelette, za "Dvjestogodišnjaka" (Bicentennial Man)
• 1981. asteriod, 5020 Asimov, dobio je ime u njegovu čast
• 1983. Hugo Award for Best Novel, za "Na rubu Zadužbine" (Foundation Edge)
• 1987. Nebula Grandmaster Award, nagrada za životno djelo
• 1992. Hugo Award for Best Novelette, za "Zlato" (Gold)
• 1995. Hugo Award for Best Nonfiction, za I. Asimov: Memoar (I. Asimov: Memoir)
• 1996. Retro-Hugo 1946. for Best Novel of 1945., za "Mulu" (The Mule), 7. priču zadužbine objavljenu u Astounding Science Fiction
• 14 počasnih doktorata sa različitih univerziteta
• 1997. postuhumno nominovan za Science Fiction and Fantasy Hall of Fame

Izabrana bibliografija

Naučna fantastika

Serija Robot

• Čelične pećine (1954), (The Caves of Steel), prvi Elijah Baley roman
• Golo Sunce (1957), (The Naked Sun), drugi Elijah Baley roman
• Roboti zore (1983), (The Robots of Down), treći Elijah Baley roman
• Roboti i Carstvo (1985), (Robots and Empire), nastavak Elijah Baley triologije
• Pozitronski čovjek (1993), (The Positronic Man), sa Robertom Silverbergom, roman zasnovan na ranijoj kratkoj priči "Dvjestogodišnjak"

Serija Galaktičko Carstvo

• Kamičak na nebu (1950), (Pebble in the Sky)
• Zvijezde, kao prašina (1951), (The Stars, Like Dust)
• Svemirske struje (1952), (The Currents of Space)

Originalna triologija Zadužbina

• Zadužbina (1951), (Foundation)
• Zadužbina i Carstvo (1952), (Foundation and Empire)
• Druga Zadužbina (1953), (Second Foundation)

Proširena serija Zadužbina

• Na rubu Zadužbine (1982), (Foundation's Edge)
• Zadužbina i Zemlja (1986), (Foundation and Earth)
• Preludij za Zadužbinu (1988), (Prelude to Foundation)
• U susret Zadužbini (1993), (Forward the Foundation)

Ostali romani

• Kraj vječnosti (1955), (The End of Eternity)
• Fantastično putovanje (1966), (Fantastic Voyage)
• Bogovi sami (1972), (The Gods Themselves)
• Fantastično putovanje II: destinacija mozak (1987), (Fantastic Voyage II: Destination Brain)
• Nemezis (1989), (Nemesis)
• I pade noć (1990), (Nightfall), sa Robertom Silverbegom, roman zasnovan na istoimenoj kratkoj priči
• Ružni dječak (1992), (The Ugly Little Boy), sa Robertom Silverbegom, roman zasnovan na ranijoj kratkoj priči, u Velikoj Britaniji objavljen kao Dijete vremena, (Child of Time)

Zbirke kratkih priča

• Ja, robot (1950), (I, Robot)
• Marsovski način i druge priče (1955), (The Martian Way and Other Stories)
• Zemlja je dovoljno prostrana (1957), (The Earth is room Enough)
• Devet sutrašnjica (1959), (Nine Tomorrows)
• Ostatak robota (1964), (The Rest of the Robots)
• Kroz staklo, jasno (1967), (Through a Glass, Clearly)
• Asimovljeve misterije (1968), (Asimov's Mysteries)
• I pade noć, i druge priče (1969), (Nightfall and Other Stories)
• Rani Asimov (1972), (The Early Asimov)
• Najbolje od Isaka Asimova (1973), (The Best of Isaac Asimov)
• Priče Crnih udovaca (1974), (Tales of the Black Widowers)
• Kupi Jupiter i druge priče (1975), (Buy Jupiter and Other Stories)
• Dvjestogodišnjak i druge priče (1976), (The Bicentennial Man and Other Stories)
• Još priča o Crnim udovcima (1976), (More Tales of the Black Widowers)
• Dosije Crnih udovaca (1980), (The Casebook of the Black Widowers)
• Banket Crnih udovaca (1980), (Banquets of the Black Widowers)
• Misterije Union kluba (1980)(The Union Club Mysteries)
• Sabrani robot (1982), (The Complete Robot)
• Vjetrovi promjene i druge priče (1983), (The Winds of Change and Other Stories)
• Naizmjenični Asimov (1986), (The Alternate Asimovs)
• Najbolja naučna fantastika Isaka Asimova (1986), (The Best Science Fiction of Isaac Asimov)
• Snovi robota (1986), (Robot Dreams)
• Azalel (1988), (Azazel)
• Zlato (1990), (Gold)
• Vizije robota (1990), (Robot Visions)
• Magija (1995), (Magic)

Kriminalistička beletristika

Romani

• Dileri smrti (1958), (The Death Dealers), kasnije objavljena kao Dašak smrti, (A Whiff of Death)
• Ubistvo u ABA-i (1976), (Murder at the ABA), također objavljena kao Ovlašteno ubistvo, (Authorized Murder)

Zbirke kratkih priča

• Ključna riječ i druge misterije (1977), (The Key Word and Other Mysteries)
• Čovjek koji je nestajao i druge priče (1985), (The Disappearing Man and Other Mysteries)
• Najbolje misterije Isaka Asimova (1986), (The Best Mysteries of Isaac Asimov)
• Zagonetke Crnih udovaca (1990), (Puzzles of the Black Widowers)
• Povratak Crnih udovaca (2003), (Return of the Black Widowers) sadrži priče koje nisu bile sabrane do Asimovljeve smrti, kao i doprinose Charlesa Ardaia i Harlana Ellisona

Stručna literatura

"Pupularna nauka"

• Pogled odozgo (1963), (View from a Height)
• O vremenu, svemiru, i drugim stvarima (1965), (Of Time, Space, & Other Things)
• Od Zemlje do nebesa (1966), (From Earth to Heaven)
• Nauka, brojevi i ja (1968), (Science, Numbers and I)
• Zvijezde i njihova putanja (1971), (The Stars in Their Course)
• Lijeva ruka elektrona (1972), (Left Hand of the Electron)
• Tragedija mjeseca (1973), (The Tragedy of the Moon)
• O stvarima velikim i malim (1975), (Of Matters Great & Small)
• Planeta koja nije bila (1976), (The Planet that Wasn't)
• Kvazar, kvazar, svijetli najjače (1977), (Quasar, Quasar, Burning Bright)
• Put ka beskonačnom (1979), (Road to Infinity)
• Brojeći eone (1983), (Counting the Eons)
• X kao nepoznata (1984), (X Stands for Unknown)
• Sve dokle ljudsko oko može vidjeti (1987), (Far as Human Eye Could See)
• Relativnost pogrešnog (1988), (The Relativity of Wrong)
• Tajna univerzuma (1990), (The Secret of The Universe)

Ostala djela

• Hemikalije života (1954), (The Chemicals of Life)
• Unutar atoma (1956), (Inside the Atom)
• Svijet ugljika (1958), (The World of Carbon)
• Svijet azota (1958), The World of Nitrogen)
• Svijet nauke, i istorije koje je u pozadini nauke (1959), (Words of Science and the History Behind Them)
• Sat po kojem živimo (1959), (The Clock We Live On)
• Asimov o brojevima (1959), (Asimov on Numbers)
• Život i energija (1962), (Life and Energy)
• Ljudski mozak (1964), (The Human Brain)
• Neutron (1966), (The Neutrino)
• Naš svijet u svemiru (1974), (Our World in Space)
• Pogledi na univerzum (1981), (Views of the Universe)
• Istraživajući Zemlju i kosmos (1982), (Exploring the Earth and the Cosmos)
• Asimovljeva hronologija nauke i otkrića (1989), (Asimov's Chronology of Science and Discovery)
• Sunce (2003), (The Sun)
• Jupiter (2004), (Jupiter)
• Zemlja (2004), (The earth)
• Venera (2004), Venus)

Autobiografija

• U sjećanje, još zeleno (1979), (In Memory Yet Green)
• U sreći, koju još osjećam (1980), (In Joy Still Felt)
• I.Asimov: Meomoar (1994), (I. Asimov: A Memoir)

Također pogledajte

• Mezoplanet

Vanjski linkovi

• Isaac Asimov Home Page
  • Kompletna bibliografija
  • Najčešće postavljana pitanja
• Jenkinsov vodič kroz djela Isaka Asimova