Stari Slaveni

Stari Slaveni (Drevni Slaveni) su ranosrednjovjekovni Slaveni, u periodu seoba slavenskih plemena, od 6. do 8. vijeka.

Oko 5. vijeka otpočele su velike seobe Slavena, koji su, kako se pretpostavlja, krenuli s teritorije Prikarpatja, gornjeg toka rijeke Dnjestara i s desne obale srednjeg Podneprovlja, na zapad, jug i sjeveroistok. Na zapad su išli prema gornjem toku Visle, a zatim Elbe, zaobilazeći Zapadne Karpate, odnosno, s istočne i sjeverne strane Karpata. Na istoku su se slavenska plemena rasprostirala u gornjem toku rijeka Volge i Oke, Na jug su se kretali prema Dunavu, onda idući uzvodno prema zapadu, naseljavali mjesta uz pritoke Dunava i zalazili na teritoriju Bizantijskog carstva. U sovjetsko vrijeme vladale su teorije o autohtonosti slavenskih plemena na velikom dijelu istočne Evrope ili Poljske, ali u zadnje vrijeme, arheološki podaci pokazuju, a na osnovu nekih istraživača, na formiranje Slavena kao dijela jedne etničke grupe na području kijevske arheološke kulture u periodu između 2. i 4. vijeka. U to vrijeme o zapadnim i istočnim slavenskim plemenima saznajemo uglavnom po arheološkim podacima, a o Južnim Slavenima imamo zapise od bizantijskih autora.

Pojava Slavena

Glavni članak: Etnogeneza Slavena

U današnje vrijeme nauka nema tačnog odgovora, kada i gdje se pojavio slavenski narod, naravno kao što to nema ni za sve druge etnose. Etnogeneza slavenskih plemena proučava se spajanjem arheologije i lingvistike. U akademskoj nauci postoji nekoliko smjerova i naučnih škola sa razrađenim verzijama o napuštanju Slavena iz indoevropske plemenske zajednice.

Lingvistika

Pradomovina slavena na sjeveru Ukrajine i jugu Bjelorusije

Po mišljenju njemačkog lingviste, stručnjaka za ilirske jezike, Hans Krahea, u Srednjoj Evropi u 2. mileniju p. n. e. (bronzano doba) postojala je zajednica indoevropskih plemena. Postoje različite hipoteze o tome kako su se indoevropejci pojavili u Evropi, ali u jednom se naučnici slažu; o sličnosti obreda, jezika i načinu života indoevropskih plemena u Srednjoj Evropi u 3. mileniju p. n. e. migracija plemena stvorila je nove narode. Lingvistika ne može dati prave odgovore, ali hronologija se može približno rekonstruirati uz pomoć arheologije.

Hans Krahe je zaključio da su se anatolijski, indoiranski, armenski i grčki jezici, krajem 2. milenija p. n. e. otcijepili i razvijali kao samostalni - italijanski, keltski, njemački, ilirski, slavenski i baltički jezici postojali su kao oblik dijalekta, tada jedinog jezika, indoevropskog jezika. Kelti su se otcijepili u 8. vijeku p. n. e., Germani su formirani kasnije, u 7. vijeku p. n. e., Slavenski etnos od indoevropske zajednice se otcijepio oko 4. vijek1 p. n. e.. veliki broj lingvista smatra da je praslavenski jezik nastao razvojem dijalekta grupe baltičkih jezika i u najvećem stepenu sačuvao strukturu prvobitnog indoevropskog jezika (pogledati:Etnogeneza Slavena).

Rađeni su pokušaji određivanja mjesta slavenske pradomovine na osnovu analize ranoslavenske leksike. Najtačnije mjesto formiranja slavenskog etnosa određuje se po slavenskim i posuđenim nazivima drveća iz drugih jezika, a u skladu s tzv. bukvinim argumentom. Riječ "buk" (bukva) ne postoji u botaničkom leksikonu Drevnih Slavena, već je preuzeta iz germanskih jezika. Druga riječ je jela, koju Slaveni u početku također nisu poznavali. Uporedo s opštim botaničkim leksikonom gdje se stanište ovog drveća smješta u šumske pojaseve dalje od mora, iz čega proizilazi pretpostavka da je vjerovatno mjesto etnogeneze Slavena, dio sjevernog dijela Ukrajine ili Južne Bjelorusije (Južni Pripjasti),mada se današnje granice rasta tog drveća ne slažu sa drevnim granicama.

Arheološki podaci

Glavni članak: Etnogeneza Slavena na osnovu arheoloških podataka

Rane navodne autentične slavenske arheološke kulture, iznikle na osnovama kijevske u 8. vijeku p. n. e., i odatle njihovo širenje na zapad i jug Evrope, izlaze iz granica kulture, jer arheološke kulture u regionima čestih migracija u vremenu paleolita često imaju tehnološki i polietnički karakter

Proučavanje etnogeneza Slavena pomoću arheologije susreće se s sljedećim problemom: savremena nauka nije u mogućnosti retrospektivnim metodama vratiti se na početke naše ere i ući u trag arheološkim kulturama na osnovu kojih bi bilo moguće odrediti da se odnose na Slavene ili njihove pretke. Pojedini arheolozi prihvataju neke arheološke kulture na prelazu naše ere kao slavenske, priznavajući autohtonost Slavena na određenoj teritoriji, čak ako su i na osnovu historijskih dokaza bili naseljeni drugim narodima.

Pojava arheoloških kultura, koje su priznate od većine arheologa, prvenstveno slavenskim, odnosi se na 5. i 6. vijek koje geografski podijeljeno, odgovaraju sljedećim bliskim kulturama:

• Praško-Korčakova kultura, zapadna oblast, po vizantijskim autorima odgovara Sklavinima i Venetima;
• Penkovska, istočna oblast po vizantijskim autorima odgovara Antima;
• Koločinska (sjeveroistočna oblast).

Među historičarima i arheolozima nema konsenzusa za raniju historiju i geografiju praslavena i pogledi se razvijaju po mjeri sakupljanja novog arheološkog materijala. U posljednjem desetljeću 20. vijeka identificirana je određena kultura spomenika kijevskog tipa krajem 2.vijeka pa do 4.vijeka, pronađena u južnoj Bjelorusiji i srednjem Podneprovlju.

Priznavanje kijevske kulture, kao slavenske, ne daje odgovor na pitanje o mjestu i eposi etnogeneze Slavena. Među mogućim kandidatima, koji su prethodili kijevskoj kulturi, naznačuje se milogradska, juhnovska (koja se obično povezuje s baltičkom), černoleska i druge arheološke kulture, ali njihova uloga u formiranju slavenskog etnosa ne može se tačno ustanoviti.

U sovjetsko vrijeme postojale su verzije o autohtonosti Slavena, na teritorijama, koje su oni naseljavali u srednjem vijeku (B. A. Ribakov). Sovjetski akademik V. V. Sedov kao mjesto formiranja slavenskih plemena, smatrao je međuriječje Odre i Visle, gdje su lokalna plemena, živeći među Germanima, postepeno asimilirali doseljene Kelte, a odatle, kao posljedica ekspanzije, selili su se dalje na istok, u Ukrajinu i na jugozapad na Balkan. U današnje vrijeme, s novim nalazima i hronološkom sistematizacijom arheoloških spomenika, pogledi na šemu raseljavanja Slavena su se izmijenili (pogledati Etnogeneza Slavena).

Najranija pismena svjedočanstva bizantijskih autora o Slavenima, sredinom 6. vijeka, odnose se već na razvijene narode Sklavine i Ante. Svjedočanstva pisaca rimske epohe između 1-2. vijeka о Venetima, ne mogu se povezati s bilo kakvom autentičnom slavenskom arheološkom kulturom zbog nedosljednosti i nesigurnosti tekstova.

Pismena svjedočanstva

Slavenska plemena se najranije pojavljuju u bizantijskim pismenim izvorima sredinom 6. vijeka pod imenom Sklavini i Anti. U tim izvorima Anti se spominju pri opisivanju događaja u 4. vijeku. Vjerovatno k Slavenima (ili precima Slavena), odnose se Veneti, o kojima su kao narodu među Sarmatima i Germanima, pisali autori kasnijeg rimskog vremena (1.vijek — 2. vijeka). Alano-gotski historičar Jordan na osnovu mnogobrojnih podataka smatrao je da su se Anti i Slaveni odvojili od Veneta.

Najranija plemena, koja su zabilježili savremenici u pretpostavljenom području formiranja slavenskog etnosa (srednje i gornje Podneprovlje, jug Bjelorusije), mogli su doprinijeti etnogenezi Slavena, ali stepen tog doprinosa ostaje nepoznat zbog nedostatka informacija, kako po etničkoj pripadnosti plemena, spomenutih u izvorima, tako i po tačnim granicama obitavanja tih plemena. Prva plemena (Skiti zemljoradnici i Nevri) koja su naseljavali zemlje Istočne Evrope i udaljene od Crnog mora, opisao je grčki historičar Herodot sredinom 5. vijeka. Arheolozi su pronašli geografsko i vremensko podudaranje u milogradskoj arheološkoj kulturi od 7. pa do 3. vijek p. n. e., na području koje se rasprostiralo na Volinj i basen rijeke Pripjat (sjeverozapad Ukrajine i jug Bjelorusije). Nepoznato je da li se u tom vremenu formirao slavenski etnos, ali pod pretpostavkom o аutohtonosti Slavena u međuriječju Dnjestra i Dnjepra, Herodotovi podaci se pokazuju najranijim i jedinstvenim, narednih 500 godina pismenih izvora, o mogućim precima Slavena.

U vrijeme rimskih ekspedicija, kada su rimski legionari tadašnjem civiliziranom svijetu, otkrili Germaniju, koja se prostirala od rijeke Rheine do rijeke Labe i barbarske zemlje od srednjeg Dunava do Karpata, grčki autor Strabon, povjesničar, zemljopisac i filozof, sredinom 1. vijeka u opisu Istočne Evrope, prema sjeveru od Pričernomorja, koristi se legendama, koje je još sakupio Herodot. Isto tako on je otkrio važne etnografske podatke, povezane s pojavom u zapadnim oblastima Ukrajine, narod po imenu Bastarni. Bastarni, za koje se smatralo da su Germani, pojavili su se na stranicama povijesti u drugoj polovini 3. vijeka p. n. e. negdje na sjeveru na donjem Dunavu. Pripadali su zarubinskoj arheološkoj kulturi (2. vijek do 3. vijeka) u basenu Pripjate, Desne i gornjem Podnjeprovu. U sovjetsko vrijeme zarubinsku kulturu su prihvatili kao ranoslavensku, bez obzira na primjetne razlike u nivou razvoja zanata, u odnosu na primitivniju autentičnu slavensku kulturu kasnijeg vremena. Ko god da je bio nosioc zarubinske kulture, njen uticaj ostavlja trag u spomenicima kijevske kulture, najprije nazvanom kasnozarubinskom kulturom. Nemoguće je odrediti stupanj uticaja Bastarna na etnogenezu Slavena, prije svega zbog nedostataka etnografskih informacija, s obzirom da su plemena Bastarna iščeznuli u 3. vijeku.

Povjesničari pretpostavljaju da su se Slaveni u zapadne zemlje doselili iz Podneprovlja, zajedno sa mnoštvom drugih polietničkih plemena, ujedinjenih protiv osvajanja Atile i tu su naseljavali područja uz rijeke. Tako je pisao grk Prisk iz Panijuma, kada je u svojstvu bizantijskog konzula, 448. godine, posjetio barbarske zemlje na području današnje Mađarske. Prvi epigrafski izvori, koji dosta tačno izvještavaju o slavenskim plemenima Venetima (Venethae), Sklavinima (Σκλαβηνοί) i Antima (Άνται), potječu iz 6. vijeka. Iz nabrojanih plemena posljednja dva pojavili su se početkom 6. vijeka na sjevernim granicama Bizantijskog carstva i donjeg toka Dunava, što i hronološki odgovara s arheološkim podacima. Veneti se spominju u kasnorimskim izvorima u 1. vijeku—2. vijeku, ali njihova veza sa Velikom seobom naroda nije zabilježena.

Seoba Slavena u prvoj i drugoj trećini 6. vijeka (prije invazije Avara)

Glavni članci: Anti i Sklavini

Anti i Sklavini

Stari Slaveni na karti svijeta 500-e godine

Bizantijski pisci 6. vijekа poznavali su dva velika slavenska naroda - Ante i Sklavine, pri čemu ime "Veneti" prva dva naroda potiskuju. Gotski istoričar Jordan bilježi da su Veneti, Anti i Sklavini u srodstvu i da potiču od jednog naroda. Iz njegovog pisanja vidimo da su Sklavini predstavljali zapadnu grupu južnog ogranka Slavena, Anti istočnu grupu, a Veneti sjeverni ogranak. Po Jordanu Sklavini su naseljavali površinu od grada Novietuna (latinski: Novietunum), Isaccea (latinski: Noviodunum ad Istrum), grada u današnjoj Rumuniji na donjem toku rijeke Dunav ili Noviodun na rijeci Savi i Mursijanskog jezera do Dnjestra i Visle. Anti su naseljavali prostor od Dnjestra do ušča Dnjepra, а koliko su se daleko prostirale njihove zemlje na sjever, Jordan nije znao. Veneti su zauzimali, kako je to Jordan pisao "bezgranični prostor" od istoka Visle do podnožja Karpata k istoku i sjeveru.

Prokopije iz Cezareje bilježi, "u oba ta barbarska plemena sav život i zakoni su jednaki". U Strategikonu Pseudo-Mauricija piše, da Anti i Sklavini "vode jednak način života, naravi su im iste." U to vrijeme, sa svim sličnostima, Bizantijci su iz nepoznatih razloga, razlikovali dva naroda i čak i njihove predstavnike u službi Imperije.

Na osnovu arheoloških dokaza razlike između Anta (nosioci penkovske kulture) i Sklavini (praško-korčanske) bile su male i odnosile su se samo na pogrebne obrede i žensku odjeću. Moguće je da su postojale i razlike u dijalektu - Anti su imali veći broj riječi prihvaćenih iz iranskih jezika od autothonog skitsko-sarmatskog stanovništva Sjevernog Pričernomorja. Imena mnogih lokalnih istočnoslavenskih bogova (Hors, Simargl), a i sam etnonim "Anti" ima iransko porijeklo. Osim toga, Anti i Sklavini, po svemu sudeći su predstavljali odvojene velike plemenske saveze, ne u potpunosti uređene, ali u stanju držati čvrstu vanjsku politiku - poznati su tako bizantski poslanici Antima, avarski Sklavinima i antska poslanstva k Avarima.

Društveni sustav Anta

Anti su etnoplemenska skupina Slavena, mada savremenici tog doba nisu vidjeli nikakvih etničkih razlika među drugimm slavenskim skupinama, Venetima, Sklavinima i Antima. Neki istoričari su skloni mišljenju, što svi ti "narodi" imaju samo različita imena Slavena, koja su dobili od svojih novih susjeda prilikom seoba, dok oni, Slaveni, sebe tako ne nazivaju. Drugi su u Antima vidjeli savez plemena i čak novorađajuće društvo.

Nicanje saveza

Nicanje Аntskog saveza, ako je vjerovati informacijama dobijenih od Jordanа za vrijeme kneza Božе, desio se još prije 4. vijeka. Prije svega savez je osnovan pri kontaktu Slavena sa Gotima, Skitima i Tračanima u području černjahovske kulture. Hunska invazija dovela je do pada navedene kulture, usporila razvoj Anta, koji su ostali pod vladavinom Huna sve do sredine 5. vijeka.

Sastav i teritorija saveza

Jordan piše o Slavenima sredinom 6. vijeka:

Iako se njihova imena sada mijenjaju u skladu sa različitim mjestima, ipak prvenstveno svi ih nazivaju Sklavinima i Antima.

Takvim načinom Anti su pod svojim imenom ujedinjavali brojne plemenske skupine. O podjeli Slavena na pojedinačna plemena, govori Bavarski geograf, al-Masudi i Povijest minulih ljeta. Ruski ljetopis potvrđuje Jordanove navode:

Od tih Slavena razišli se Slaveni po zemlji i nazvali imena svoja, po mjestima gdje su sjeli.

U Povijesti minulih ljeta navodi se postojanje saveza među istočnoslavenskim plemenima za vrijeme legendarnog kneza Кija:

I živjeli su među sobom u miru Poljani, Drevljani, Severnaji, Radimiči, Vjatiči i Hrvati. Dulebi živjeli su u Bugu, gdje su sada Volinjani, a Uliči i Tiverci bili pored Dnjestra u blizini Dunava.

Moguće je da su se neka od nabrojanih plemena 9. vijeka formirala već u vremenu antske epohe, kako je iz bizantijskih izvora poznato, u periodu između 7. i 8. vijeka,Balkan su naseljavala plemena kao što su: Dragoviči, Severi, Smoljani i Hrvati, koji su bili poznati i među Istočnim Slavenima. Iz drugih izvora nam je poznato rano postojanje plemena Poljana i Duleba. U cjelini, u epohi velikog kretanja Slavena, teško je govoriti o postojanom savezu. Anti su imali shvatanje o sopstvenoj teritoriji koju su oni naseljavali, a također starali su se naseliti i na druge teritorije i staviti ih pod svoju kontrolu. Jedno od područja širenja bile su dunavske zemlje i Trakija. Kontrola nad teritorijama utvrđivala se dogovorima sa Bizantijom:

Imperator Justinijan poslao je svoga poslanika k barbarima, predlažući im naseliti se na mjesta drevnog grada Turis. Justinijan im je obećao pokloniti grad i svu okolnu zemlju, sve kako bi se olakšalo naseljavanje i bogato im platiti, kako bi oni postali njegovi saveznici i uvijek bili prepreka za Hune, koji žele razoriti državu Romeja.

Upravljanje savezom

Savezom je upravljao savjet anta. Prokopij iz Cezareje piše:

Tim plemenima, Antima i Slavenima ne upravlja jedan čovjek, već oni od davnina žive u narodnoj jednakosti (demokratiji), i zbog toga sreća i nesreća u životu smatra se opštim djelom.

Na takav način, savezno vijeće je imalo ogromnu vlast nad svim Antima. Vijeća su se sastajala na posebnim mjestima. Naprimjer, kod Poljana takvo mjesto je bio Кijev, gdje se nalazio slavenski paganski hram. Rješenje koje je donešeno u Kijevu bilo je obavezno za sve Poljane. U ljetopisima se još spominje postojanje "gradskih staraca", kod Poljana i Drevljana u 10. vijeku, koji su donosili rješenja na gradskim vijećima.

Zajedno sa tim, u legendi o hazarskom danku, da su u Kijevu "Poljani, vijećali daleko od dima mača", što govori da u vijećima nisu samo učestvovali velmože, već i vojna elita. Jordan spominje 70 antskih velmoža.

U elitu su bezuslovno pripadali i kneževi. Jordan govori o sinovima kneza Božа, stoga vlast kneževa je bila nasljedna. Knez nije samo predsatvljao vladara plemena, nego je bio i vojni vođa. Neki kneževi su imali ogromnu vlast i zato su istoričari smatrali da je kao vladar saveza mogao biti samo jedan knez, takav kao Bož. Menandr spominje, govoreći o događajima od 560-580. godine, antskog velmožu Idarizij i njegove sinove Mezamirа i Kelagastа. Autor prenosi riječi savjetnika hanstva iz reda Bugara o Mezamire:

Taj čovjek ima veliki uticaj među Antima i može silno djelovati protiv onih koji na bilo koji način pokažu da su mu neprijatelji. Treba ga ubiti, a zatim bez ikakvog straha napasti neprijateljsku zemlju.

Slične pretenzije, očigledno, imao je i slavenski vođa Musokij 590 godine. Slaveni su ga na svom jeziku imenovali posebnom titulom. Istoričar upoređuju Musokija s "carem" Volinjana, Маdžakom, kojeg u svojim djelima spominje Мasudi:

Od tih plemena jedno je ranije imalo vlast nad njima, njegovog cara su zvali Madžak, a samo pleme zvalo se Valinana. Tom plemenu u drevnosti podčinjavala su se sva druga slavenska plemena: imao je vrhovnu vlast i drugi carevi su mu se klanjali.

Birajući titulu za podobnog kneza, istoričari se zaustavljaju na tituli "svijetli knez", koji se spominje u arapskim izvorima 9-13. vijeka i u dogovori Olega sa Bizantijom 911. godine, Ibn Ruste ovako objašnjava tu titulu:

I rekao je vođa, kojeg oni nazivaju "glavom glava", da se zove kod njih "sviet - malik" Takvim načinom. U drugoj polovini 6. vijeka na čelo Anta stajali su vladari, koji su sebe nazivali "kneževima kneževa".

Socijalna struktura antskog društva

Osnovnom jezgra slavenskog društva bila je općina, koja se u ljetopisima naziva "rod". Sudeći po karakteru stanovanja i naselja, općina se sastojala iz porodice, koju su sačinjavali samo bliži rođaci. Porodični običaji različiti su kod različitih plemena. Bizantinci spominju porodične poretke, koji liče na običaje Poljana, opisanih u Povijesti minulih ljeta. Bili su patrijarhalne naravi, s "jutarnjim poklonima" za nevjestu i ritualnim ubistvima žene na grobu muža. Druga plemena su praktikovala poligamni brak. Osnovno zanimanje puka bila je zemljoradnja. Zanatom su se bavili kod kuće. Iz općina dijeli se sloj profesionalnih vojnika ("voi"), i u ljetnom periodu vršili su vojne prodore na Bizantiju i druge teritorije s cilju pljačke i hvatanja robova. Vojnici su se ujedinjavali u male odrede po nekoliko stotina ljudi ("družine"), a kada bi se ujedinili mogli su obrazovati armiju od 1-2 hiljade ljudi. Na čelu odreda bio je vođa (knez i "vojvoda"), imali su naročit autoritet ("slava"). Nalazišta grobova vojne elite Anta, praktički nema, ali se mogu nači nalazišta blaga sa novcem, zlatom i srebrom, nagrabljenim za vrijeme pohoda. Oružje vojnika je bilo lako: štit s kožnim remenom za nošenje i koplje, a također strijela s otrovom i sulica za bacanje. Oklop je spomenut samo jedanput, 626. godine kod opsade Konstantinopolja. Drugi red vojske je bio plemenska milicija. Plemenska milicija je mogla dostići značajne razmjere i koristila se i za zaštitu i za preseljenje na nove teritorije, a također kod opsade Konstantinopolja, kada su među ubijenim pronađene i žene. Anti su važili kao jako slavensko pleme. Antski vojnici su služili u Bizantijskoj armiji, učestvovali su u morskim pohodima sa lađama-odnoderevkami (lađe izgrađene od jednog komada drveta).

Anti su imali robove. Njihova brojnost je ponekad iznosila desetke, a čak i stotine hiljada. Robovi su uglavnom bili ratni plijen, a drugi izvor ropstva bila je kupovina i prodaja. Među robovima bili su kako Bizantijci, tako i Slaveni. Ant kod Anta nije mogao biti rob i oslobađao bi se odmah po dolasku u domovinu. Robovi su služili kao vojnici, u domaćinstvu i kako pokazuje arheologija u zanatima. Glavni cilj porobljavanja susjeda od strane Anta, bilo je dobijanje otkupa za zarobljenike ili njihova prodaja. Takvo ropstvo imalo je vremenski karakter i kroz neko vrijeme rob je postajao "slobodnim" to jest, članom općine.

U izvorima nedostaje spominjanje o riječi žrec ili magi. Arheolozi nisu pronašli bilo koji veći religiozni kompleks. Ipak, taj sloj društva je postojao, ali se nije isticao od drugih općinskih slojeva. Kao kultna mjesta bile su male žrtvene jame, koje su se nalazile u blizini naselja, zatim šume, bare, drveća i kamenje. Poljanski magi su se klanjali kultu i žrijebom odlučivali o potrebi prinošenja ljudskih žrtava. Za vrijeme male žetve i gladi, kao žrtve su prinosili bebe i starce, a za vrijeme rodnih godina, prinosili su hranu. Magi su vršili molitve, za žetvu i gatali. Glavno božanstvo Anta i Poljana bio je Perun.

Bliski magima bio je sloj pripovjedača (pjesmotvorci). Birani su iz zajednice. Uz pjesmu i svirku na guslama, pripovijedali su o prošlim događajima. Često su prelazili iz jednog mjesta na drugo i bili posrednici u pregovorima sa drugim plemenima. Crteži gusli sa sedam struna nalaze se na figurici antskog tipa iz Velestina. Zahvaljujući pripovjedačima sačuvane su legende iz antskog vremena: о knezu Busi, o Avarima , Кiju i o Hazarima.

S razvojem socijalne strukture antskog društva pojavljuju se prvi gradovi. K tom vremenu odnosi se postanak grada Kijevа, koji je imao značenje religioznog i plemenskog centra. Pastirski gradić (ime grada je nepoznato), imao je polietničko stanovništvo. Tu su živjeli vojnici i zanatlije koji su se bavili grnčarstvom, čiji su proizvodi bili poznati u cijeloj antskoj zemlji. U antsko doba niče i grad Volinj na Zapadnom Bugu, poznat kao naselje vojnika i centar plemenskog saveza Volinjana. "Gradovi" još nisu imali značaj trgovačkih centara. Njihovo stanovništvo je bilo nepostojano, uključivalo je kneza, vojnike, mage i robove. Tu su se sastajala vijeća, vršili religiozni obredi, proslavljali blagdani, a tvrđava je služila za odbranu.

Osnivanjem "gradova" počinju prvi koraci u formiranju državnog uređenja. Mjesto obitavanja kneza u Кijevskoj Rusiji naziva se "stol", a sakupljanje danka - "hranjenje". Vjerovatno je to povezano s prvim oblikom eksploatacije, koja je još postojala kod poljanskih predaka, kada je zajednica hranila kneza i njegove podanike. Time se može objasniti, zašto su vojnici nakon nekog vremena otpuštali svoje robove u zajednicu, kompenzirajući time troškove rada.

Po arapskim legendama i legendama iz ruskih ljetopisa, slavensko (poljansko) plemstvo se bavilo stočarstvom i kožarskim zanatom. Domaćim životinjama su Slaveni vršili plaćanja, tj životinje su bile zamjene za novac, a kazne koje su plaćali plemstvu, nazivale su se"skotnica", (ruski: skot , životinja). To je pogodovalo plemstvu da šire svoju imovinu i povećavaju stada. Također u antskom vremenu pojavljuje se običaj ranih država - pravo prvenstva kneza na lov u šumama njegove zemlje.

Ranoslavenski život

Velika seoba naroda koja je počela sa najezdom Huna, za vrijeme gotskog kralja Ermanaricha (latinski: Hermanaricus), negativno je djelovala na razvitak materijalne kulture Slavena, više nego na germanske ili rimske provincije. Tako je praško-korčakova kultura, kultura koja je pripisivana slavenskoj, praktično u potpunosti nestala. Osnova ekonimije je bila zemljoradnja. Među uzgajanim kulturama najčešće se uzgajala pšenica, proso, ječam, raž, zob. Drugo, glavno zanimanje Slavena je bilo stočarstvo, uzgoj krupnih rogatih životinja, zatim, svinja, ovaca, kokoški i pataka.

Naselja nisu bila utvrđena, sastojali su se od 8-20 domova. Domovi su bili građeni u vidu poluzemunica ukopanih u zemlju 0,5–1 m, s plafonom od dasaka ili oblijepljenim glinom. Zidovi su drveni, a krovovi sa drvenim okvirom i pokrivenim slamom. Glavnim sadržajem doma bilo je ognjište na zapadu slavenskih zemalja i peć na istoku. Na sjeveru u oblasti prostiranja slavenske Sukovsko-džedzičke kulture, preovladavali su u potpunosti nadzemni domovi.

Rani smjerovi širenja

U 5. vijeku južno područje pševorske kulture, smjenjuje praško-korčakova kultura, koja se u početku prostirala između gornjeg toka rijeke Odre, Visle i Dnjestra. Druga slavenska arheološka kultura, Sukovsko-džedzička kultura zauzimala je područje srednjeg toka rijeke Odre. Od 6. vijeka javlja se i treća, Penkovska kultura, od srednjeg toka Dnjestra do srednjeg toka Dnjepra i čak do Severskog Donjeca. V. V. Sedov tu kulturu pripisuje Slavenima, međutim mnogi historičari je ne smatraju slavenskom.

U 6.vijeku praško-korčakova kultura proteže se na desnu obalu srednjeg toka Dnjepra. Od tog vremena, možemo sa uvjerenošću tvrditi da se te zemlje smatraju slavenskim. 530. godine, Slaveni počinju potiskivati ostatke germanskog naroda sa teritorija današnje Češke i gornjeg toka rijeke Elbe, a 568. godine, poslije odlaska Langobarda iz Moravije u Italiju, naseljavanje je završeno.

Obišavši Karpate sa juga, velike mase slavenskog naroda - nosioci Praško-korčakove (sklavinske) i Penkovske (antske) kulture - prodiru u 6. vijeku u donje Podunavlje i rijeke Dnjestra. Pomiješavši se sa dačansko-romanskim stanovništvom, obrazovali su Ipotešti-ćurel-kindešti kulturu. Tu su se Slaveni susreli sa Bizantijskom imperijom i od tada se Slaveni neprestano spominju u tekstovima Bizantijskih historičara.

Odnosi sa Bizantijom

Bizantija je smatrala da je bolje potkupiti Barbare, a ne boriti se sa njima. Još ranije 450−460. godine komandant armije u Trakiji bio je "Skit" Anagast. To je tipično antsko ime s završetkom "-gast", to jest, Bizantija je već tada uzimala Ante u službu. Anagast je igrao važnu ulogu u protjerivanju Huna iz Dacije, čime je otvorio put slavenskom kretanju prema Dunavu. Prokopij iz Cezareje saopštava o antskim i sklavinskim konjaničkim odredima (537), о sklavinskim vojnicima iskusnim u bitkama, о Antu Dabragaste, koji je komandovao malom flotom na Crnom moru i učestvovao u persijskoj bici, tokom koje se istaknuo taj ratnik Slavena.

Do početka vladavine Justinijana I 527. godine, Slaveni su se već naselili na sjevernoj obali Dunava i otpočeli sa stalnim napadima na bizantijske zemlje. Već 531. Prokopij iz Cezareje u "Istoriji ratova" piše, kako "Huni, Anti i Sklavini nanose velike štete Rimskom carstvu". Kao odgovor Justinijan je odredio talentovanog zapovjednika Hilvuda (latinski: Chilbudios), (vjerovatno, također Anta, kao glavnokomandujućeg u Trakiji, da ne dozvoli Slavenima prelaziti Dunav. On je organizovao nekoliko kažnjeničkih ekspedicija iza granica Imperije, ali je poginuo 534. godine.

Justinijan je pokušao zavaditi Ante i Sklavine. Ante je uzeo za svoje saveznike i njihove vojnike razmjestio u Tiraspol oko 544. godine. Zbog savezništva sa Antima, Justinijan je svojoj tituli dodao još i "antski". Sklavini, 547−552 završavaju neprekidne napade na Trakiju, dolaze do Dalmacije i Ilirije. 558−559. velika horda Bugara i Sklavina pod vodstvom hana Zabergana, razorila je Trakiju i Makedoniju, probila se do Dugog zida Konstantipolja. Tu ih je porazio Velizar, (latinski: Flavius Belisarius). Poslije toga Slaveni pokušavaju napasti prijestolnicu Bizantije na splavovima.

Odnosi sa Avarima i Bizantijom krajem 6. vijeka i početkom 7. vijeka

Avarska invazija , migracija dijela Anta na zapad

558-560. Sjeverni Kavkaz i istočno Priazovje, napali su Avari pod vođstvom hanа Bajana. Zabergan, vladarhunsko-bugarskog plemena Kutriguri, postao je njegov vazal. Bizantija je odlučila da Avare iskoristi u borbi protiv Bugara i Slavena i s Bajanom je sklopila savez. 561. godine Avari su došli u antsku zemlju i razorili je. Anti su na pregovore poslali sinove antskog kneza Idarizija, Kelagasta i Mezamira. Mezamir je imao veliki autoritet među Antima i nije osjećao da je njegov narod pobijeđen, ponašao se gordo i smjelo. Po svjetu jednog Bugara, han je riješio prekršiti diplomatska pravila i naredio ubiti poslanike. Odolijevajući suprostavljanju Slavena, Avari su osvojili grad Dobrudžu. Odnosi hana sa Bizantijom postali su napregnuti, iz pozadine su ga ugrožavali nepokorni Anti, zbog čega je bio prinuđen kretati se dalje u Panoniju.

Mnoga slavenska plemena su pala pod vlast stvorenog hanstva. Uspomene na to razdoblje sačuvane su mnogo godina u sjećanju naroda, spominju se i u Povijesti minulih ljeta u 12. vijeku. Arheološki podaci dokazuju da se zajedno s avarskom migracijom u Panoniju doselio i veliki broj Anta. To dokazuje etnonimika: etnonim "Hrvati, po rasprostranjenoj tezi, riječ ima iransko porijeklo i zbog toga, mogla je poticati samo iz antske, a ne sklavinske sredine. Bijeli Hrvati u istočnim Karpatima, Hrvati u Češkoj u Кrkonoškim gorama, Hrvati u Šleziji, i na kraju Hrvati Balkanskog poluostrva, obilježavaju put kojim su prošli Hrvati-Anti, zajedno sa Avarima. Po toj pretpostavci iranski korijen ima i etnonim Srbi, O. N. Trubačov ih dovodi u vezu sa Srbima koji su živjeli sjeverno od Kavkaza i zapadno od Volge, o čemu je još pisao Ptolomej. Poslije su prešli na slavenstvo i oduševljeni Avarima krenuli na zapad. Postoji mišljenje da je raseljavanje Slavena nemoguće objasniti jednom potrebom u životnom prostranstvu.

Avaro-slavenski napadi na Bizantiju

Slaveni su stupali u vojsku Аvarskog hanstva, a osim toga mnogobrojna slavenska plemena djelovala su samostalno. Slaveni su imali važnu ulogu u hanstvu i kao majstori izrade brodova. 602. godine, langobardski kralj Agilulf, (latinski: Agilulf) u dogovoru sa hanom poslao je vrsne italijanske brodograditelje u Dalmaciju, čiji je centar postao Dubrovnik. Slavenske lađe-odnodrevke, (lađe izrađene od jednog komada drveta), (monoksili) koristio je han prilikom prelazaka rijeka, pri opsadi Konstantinopolja i u drugim operacijama.

Odnos Bizantije, Sklavina i hanstva, odlikovao se nepostojanošću. Prema Menandru, 578. godine Тiberij II, molio je hana da započne borbu sa Sklavinima. Han je još prije toga poslao poslanika knezu Davritu, s ciljem da mu se pokori. Davrit i njegove straješine su mu odgovorili:

Da li se rodio na svijetu i griju li sunčeve zrake tog čovjeka, koji bi slomio silu našu? Drugom nema na našu zemlju stati, sve dok je živ i jedan muškarac. I u to smo uvjereni sve dok na svijetu bude mača i rata.

Poslije toga avarski poslanici su ubijeni i zato kada je Davrit krenuo na Bizantiju, han je nastupio protiv njega.

Međutim, 580. godine, han je zajedno sa Slavenima napao Bizantijski grad Sirmij, (današnja Sremska Mitrovica) i zauzeo ga 582. godine. Avari su već sklopili mir sa Bizantijom 584. godine ili 585. godine., Ardagast, slavenski vođa, napao je Bizantiju, došao do Konstantinopolja, gdje je poražen.

U to vrijeme stotine tisuća Slavena naseljavaju se u razorenu i napuštenu Trakiju. Po arheološkim podacima , tada je počeo prodor praško-korčakove keramike na teritoriju Hrvatske, a u srpskom Podunavlju još i ranije.

590. godine Mauricije, latinski: Flavius Mauricius Tiberius Augustus, pristao je na ponižavajući mir sa Avarima, nakon godine dana završio je rat sa Persijom i dobio mogućnost srediti poslove na Balkanu. 590.godine protjerao je slavenske odrede iza Dunava i jaku vojsku Priska smjestio u Dorostol, (današnja Silistra u Bugarskoj). Presjekao je Dunav, napao Ardagastove zemlje i porazio ga u noćnoj bitci. Uskoro je Prisk dobio izvještaj od svojih uhoda o nadolazećoj silnoj vojsci slavenskog kneza Musokija. Bizantijci, znajući o neprijateljskim kretanjima, noću su napali njegov logor , a Musokija zarobili. Poslije toga događaja avarski han je protestovao po povodu napada na slavenske zemlje. Prisk je bio prinuđen ići na kompromis i hanu dati dio zarobljenika i trofeja, zbog čega je svrgnut od strane bizantskog cara i zamijenjen bratom Mauricijusa, Petrom.

Slavensko kretanje na istok

U istočnim izvorima spominje se da su se Slaveni već u 6. vijeku kretali prema Kavkazu. Konkretno, postoje informacije kako je persijski princ Džamasb, brat Husrava I, bježao preko Derbenta u slavenske i hazarske zemlje. U 7. vijeku, arheolozi bilježe dolazak antske kulture na Krim, što je, očigledno, povezano s trgovinom. Krajem 7. vijeka dio istočnoslavenskih plemena ulazi u sastav hazarskog hanstva, a 737., 20 hiljada slavenskih porodica je zarobio arapski zapovjednik Мarvan II, ušavši u dubinu hazarskog hanstva, do Slavenske rijeke i preselio ih na Kavkaz.

Slavensko kretanje na sjever

Slaveni Sukovsko-džedzičke kulture zauzimali su područje ušča rijeke Elbe na kraju 6. i 7. vijeka. Početkom 6. vijeka Mazurska jezera na sjeveroistoku Poljske i veći dio istočne oblasti, (basen Njemenа, Zapadne Dvine, gornje Povoložje i gornji tok rijeke Oke, naseljavala su plemena Balta i ostatak germanskog stanovništva, koji se sačuvao od rimskih vremena. Oko 575—675. u taj region naseljavaju se Slaveni i Avari. Međutim, mnogi slavenski i avarski doseljenici su se asimilirali u postojeće stanovništvo.

Кraj historije Anta

Kraj historije Anta se povezuje sa raspadom saveza plemena i pojavom novih saveza i plemena. Jačanjem Avara dolazilo je do protivriječja među slavenskim vođama. Najveće razaranje, kako tvrde ljetopisi, dogodilo se kod plemena Duleba, u zapadnom dijelu zemlje Anta. Poslije ubistva Mezamira i mnogih drugih poznatih slavenskih kneževa, na vlast dolaze Davrit, Musoki i drugi. Tako niče "Država Volinjana". Teofilakt Simokata saopštava da je Bizantija na kraju vladavine Мauricija (582-602.) poslala mnogobrojnu vojsku na čelu sa Apsihom na Ante, sa naređenjem da unište sva plemena, s obzirom da su Anti u to vrijeme bili saveznici Rimljana. To saopštenje doslovno ponavlja i Teofan 602. Kako se završio taj pohod u izvorima se ne spominje. Jedni istoričari smatraju da su Anti bili u potpunosti uništeni, drugi tvrde da su Avari prešli preko Dunava i dali podršku Antima. Međutim, može se s osnovom tvrditi da su Anti bili na strani Avara 626. u vrijeme Opsade Konstantinopolja. U Povijesti minulih ljeta piše, kako su poslije smrti legendarnog kneza Кija i njegove braće, među istočnoslavenskim plemenima nastale nesuglasice i vlast preuzimaju Hazari. Upravo sa tim događajima se povezuje završetak raspada antskog društva.

Kraj avarske snage, slavenski pritisak na Bizantiju

626. godine Avari koji su sklopili savez sa Persijancima, cijeli mjesec nalaze se pod zidinama Konstantinopolja, ali opsadu počinju tek 29. jula, kada su u njoj mogli učestvovati i Slaveni, koji su sa porodicama doplovili na svojim lađama-odnodrevkama. Bili su u oklopima, a svoje poginule su spaljivali. U grčkom originalu ruskih i gruzijskih tekstova, spominju se "kneževi tauroskita" ili jednostavno "skita", a gruzijski prevodilac nazvao ih je Rusima. Istoričari smatraju kako su ti Slaveni doši sa obala Dnjepra. Opsada Konstantinopolja je bila neuspješna i nakon toga se više nije ponavljala.

Fredegar, latinski: Fredegarius Scholasticus, franački ljetopisac, 623—627. godine, piše kako je slavenski knez Samo osnovao prvu samostalnu slavensku državu. Neki ljetopisci negiraju njegovo slavensko porijeklo, a u bavarskom tekstu "Obraćanje Avarima i Horutanima" (latinski: Conversio Bagoariorum et Carantanorum), Samu se naziva Slavenom:

U vrijeme slavnog franačkog kralja Dagoberta, Slaven neki, po imenu Samo. koji je živio kod plemena Horutan i bio je vođa tog plemena. "Conversio Bagoariorum et Carantanorum" .

Te iste godine Slaveni se probijaju na Krit. Nesretna opsada Konstantinopolja 626., urušila je snagu Avara. 630-640., avarsku vlast prestaju priznavati Slaveni Makedonci, a tih godina je nezavisnost dobila i Hrvatska.

U "Povijesti minulih ljeta" sačuvana je sljedeća karakteristika Avara:

Bili su ti Obri veliki tijelom, i umom gordi, i Bog ih je istrijebio, umrli su svi, i nije ostalo ni jednog Obra. I ostala je uzrečica do današnjih dana "poginuli su kao Obri",- njih više nema, ni plemena, ni potomstva.

Slaveni koji su živjeli na obalama rijeke Vardara, 658., učvrstili su položaj nad dijelom obale Egejskog mora. U 6. vijeku "Slavenskom zemljom" nazivali su samo teritoriju iza Dunava, međutim, u 7. vijeku ona se proširila i na centralne dijelove Balkana. Patrijarh Nikolaj III (1084.—1111.), je pisao kako su:

218 godina Slaveni gospodarili u Grčkoj i Bizantinci se uopće nisu smjeli pojavljivati na Peloponezu.

Slaveni u Maloj Aziji i na Bliskom Istoku

Val slavenske migracije u Malu Aziju je stigao 668.. Naseljavali su se u rejonu Nikomedije i Soluna. U Аntiohiji slavenska plemena su se učvrstila u drugoj polovin 7.vijeka - tu je bilo oko 5000 vojnika, koji su služili Bizantiji, ali su 665. prešli na stranu Arapa.

688. imperator Justinijan II, odlučio je učvrstiti svoju vlast nad Slavenima Makedoncima i izvršio je napad na okolicu Soluna, pokorivši neka slavenska plemena. Kako bi oslabio vlast Slavena na Balkanu, 30.000 slavenskih porodica je premjestio u Vitiniju. Usprotivio mu se bugarski han Аsparuh, jer su Bugari bili branitelji slavenstva na Balkanu.. Аsparuh je napao Justinijanovu vojsku i pobijedio je, te tako presjekao daljnji bizantijski pokušaj preseljavanja Slavena. Nakon toga Slaveni su bili dužni Imperiji pomagati sa svojom konjicom (oko 30.000 ljudi). Slaveni su se služili autonomijom i na čelu je bio slavenski knez Nebulos. Međutim, uskoro 7000 vojnika i Nebulos prelaze su na stranu Arapa, odnosno, najvjerovatnije na stranu Sirije. Porodice dezertera su bile uništene, autonomija ukinuta, mjesto slavenskog kneza zauzeo je bizantijski prokonzul. Slaveni su u Vitiniji živjelu najkasnije do 10. vijeka. Kasnije Justinijan II traži slavensku pomoć i tada pod rukovodstvom Tervelа, (sin bugarskog hana Asparuha), ujedinjena vojska Bugara i Slavena, pomaže Justinijanu povratiti svoje prijestolje u Bizantiji.

Prvo Bugarsko Carstvo, etnogeneza Bugara

Oko 681. godine niklo je Prvo Bugarsko Carstvo, u čiji sastav su ušle mnoge zemlje naseljene slavenskim stanovništvom, što je dovelo do aktivne uzajamne asimilacije subkultura. Za vrijeme vladavine cara Кruma (803.—814.godine) donešeni su zakoni u kojima nije bilo nikakve razlike po etničkoj pripadnosti među podanicima. Tada su i u Bizantiji sve stanovnike Bugarske, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, nazivali Bugarima. Nakon smrti Кrumaа, na vlast dolazi han Оmurtag, (814. godine)

Slaveni u 8. vijeku

Evropa 1000-e godine

U položaju Slavena na Balkanu nastupa prelomni momenat, kada 783. godine Bizantija pod vođstvom imperatora Stavrakija, otpočinje s napadima na slavenska plemena u Grčkoj. Početkom 9. vijeka izvršen je napad na Solun i poluostrvo Peloponez, a slavenska plemena (milingi i ezeriti) koja su tamo živjela, potpuno su uništena. Nakon toga Slaveni su se asimilirali na sjeveru Grčke i sačuvali svoje nacionalne osobenosti u sastavu Imperije.

Kretanje Slavena na istok

Početkom 8. vijeka, na lijevoj obali Dnjepra formira se romenska kultura, povezana s doseljavanjem Slavena sa donjeg Podunavlja. Od 750.—775. godine u gornjem Podneprovlju formira se kultura smolenskih dugih mogila. U Priiljmenjju i Privolhovlju, Slaveni se pojavljuju 750.—800. godine. U Ladogi njihovo prisustvo povezuje se s 770.godinom.

Slaveni, zauzevši teritorije od Podunavlja do Baltika stvorili su jezičko i kulturno prostranstvo, koje je bilo preduvjetom formiranja trgovačkog puta od Vikinga do Grka, a koji je pri tom odigrao važnu ulogu u ekonomskom razviću regiona i obrazovanja u ruskom gospodarstvu. Već u drugoj polovici 8. vijeka arheološkim dokazima je potvrđeno postojanje trgovine Slavena sa drugim narodima.

Al-Fazari, perzijski matematičar i astronom, kada spominje površinu naseljenu Slavenima, kaže da ona iznosi 3 500 sa 700 farsaha, (perzijska milja =5549 ili farsah srednjoazijski=8834,25m).

Početkom 9. vijeka stvaraju se trgovačke slavenske veze sa susjednim državama. Od 9.- 13. vijeka Slaveni vrše kolonizaciju sjevero-istočnog dijela Rusije.

Također pogledajte

• Кultura Starih Slavena

Vanjski linkovi

• Stari slavenski bogovi (RTS Obrazovno-naučni program - Zvanični kanal)
• Иордан, «О происхождении и деяниях гетов»
• Комментарии к книге «О происхождении и деяниях гетов» Иордана : подробно рассматриваются представления византийцев VI века о венедах, антах и склавинах.
• Свод древнейших письменных известий о славянах. М., 1994. Т. I: (I—VI вв.). Arhivirano 6. 10. 2014. na Wayback Machine

Literatura

• Венеты, склавены, анты. «Свои» и «чужие» // Петрухин В. Я., Раевский Д. С. Очерки истории народов России в древности и раннем Средневековье. М.: Знак, 2004.
• Вернадский Г. В. Древняя Русь. Тверь—М., 1996.
• Кобычев В. П. В поисках прародины славян [послесл. д.и.н. В. Д. Королюка]. — М.: Наука, 1973. — 167 с. (Научно-популярная серия).
• Малингудис Ф. Славяно-греческий симбиоз в Византии в свете топонимии // Византийский временник. Том 48 (73).
• Очерки истории культуры славян. М.: Индрик, 1996.
• Пигулевская Н. В. Византия и славяне (Лекция, прочитанная 23 декабря 1944 г в Казани в Государственном университете им. В. И. Ульянова-Ленина).
• Седов В. В. (2003). "73". Этногенез ранних славян (jezik: ruski) (Вестник РАН izd.). str. 594–605.