Strategikon

Strategikon (grč. Στρατηγικόν) je vojni priručnik za generale i vojne stratege bizantske vojske. Autorstvo ovog djela pripisuje se raznim autorima, pa čak i carevima, a većina ga citira pod: Pseudo-Mauricije. Djelo je nastalo početkom 7. vijeka.

Mada su Bizantinci (Romeji) naslijedili bogato ratničko iskustvo starih Rimljana i u brojnim ratovanjima sa susjedima izvojevali slavne pobjede, slabiju su pažnju posvećivali teorijskom pojašnjavanju ratne vještine. To kompenzira činjenica da su prepisivali stare vojne priručnike i stare vojne teoretičare. Otuda Strategikon, kao rijetko originalno djelo vojnog priručnika ima izuzetan značaj za izučavanje vojne vještine u Bizantu. Knjiga je podijeljena na dvanaest poglavlja. Opisuje organizaciju vojske, regrutovanje, život u kasarni i logoru, vojnu administraciju, obuku, borbenu taktiku u raznim vidovima ratovanja. Među važnijim postavkama, pored vlastite pripreme, Strategikon podrazumijeva da je za uspjeh potrebno i poznavanje protivnika. Otuda su u ovom djelu navedeni vojni običaji i vojna tehnika bizantskih susjeda Avara, Perzijanaca, Franaka, Langobarda, Slavena i drugih.

Antički vojni teoretičari su ipak u svemu uzor Strategikonu, tako da na brojnim mjestima on i ne donosi nešto novo. Njegova novina nalazi se u razradi poznavanja neprijatelja, u prilagođavanju i usvajanju njihovih metoda ratovanja. Strategikon je dragocjen historijski izvor obzirom da daje pregled ratne vještine bizantskih susjeda. Prema datim informacijama s pravom se uzima da je uz Prokopija Strategikon jedan od najvažnijih izvora za izučavanje doseljavanja Slavena na jugoistok Evrope.

Jedno od poglavlja Strategikona je i 'Kako treba postupati sa Slavenima, Antima i sličnim', u kojemu prati Slavene na lijevoj obali Dunava. Strategikon opisuje da su Slaveni i Anti slobodni, da ih je mnogo, da dobro podnose različite temperture i klimatske prilike te oskudicu hrane. Dalje navodi da sa strancima dobro postupaju, a zarobljenicima poslije izvjesnog vremena daju na volju da se uz otkupninu vrate u svoju zemlju ili da ostanu slobodni među njima, imaju raznoraznu divljač i životinje. Od poljoprivrednih proizvoda proso i heljdu. Dobar dio žena ponosno odlaze u smrt poslije smrti svojih muževa. Slaveni i Anti stanuju u šumama, oko rijeka, močvara i jezera. U svojim staništima prave više izlaza kao odstupnica zbog mogućih opkoljavanja. Neprijatelja napadaju iz zasjede koristeći se pogodnim terenom. Dobro se snalaze u vodi, naročito su vješti sa trskama kojima dišu pod vodom. Služe se malim kopljima, lukovima i malim otrovnim strelicama, rjetko štitovima. Ne poznaju vojni red i izbjegavaju otvorenu borbu. Dižući galamu i stvarajući buku nastoje da unesu pometnju u redove svojih protivnika. Koriste se i drugim lukavstvima, imaju više vođa i često krše ugovore ... Strategikon dalje pojašnjava kako se treba protiv njih boriti.