Antiohija

Antiohija (Antiohija na Orontu) (grč.: Αντιόχεια η επί Δάφνη, Αντιόχεια ή επί Ορόντου ili Αντιόχεια η Μεγάλη; lat.: Antiochia ad Orontem; arap.: انتاكيّة; tur.: Antakya) je drevni grad na Bliskom istoku. Nalazi se 30 km od mora na lijevoj obali rijeke Oront.

Antiohija na jugu Turske, u helenističko je doba pripadala Siriji

Drugi nazivi

Zbog postojanja većeg broja gradova pod imenom Antiohija u antici i srednjem vijeku često su korištena i imena:

• Velika Antiohija
• Sirijska Antiohija

Geografija

Grad Antiohija nalazi se na 36°14’ sj. z. š. i 36°07’ ist. z. d.

Geografske karakteristike područja sjeverno i sjeveroistočno od Oronta činile su od njega prirodno središte Sirije, dok su njom vladale zapadne sile. S druge strane, u vrijeme arapske vlasti, grad je zapostavljen u korist damaščanske oaze. Dva najlakša puta od Sredozemlja prema unutrašnjosti, koji prolaze dolinom Oronta i prijevojem Beilan, sastaju se u dolini Antiohijskog jezera (tur. Balük Geut; arap. El Bahr), a ondje im se pridružuju putevi koji dolaze sa sjevera.

Pored toga, dolina s rijekom i jezerom davala je uvijek dovoljne zalihe žita, maslina, grožđa, a more, rijeka i jezero bogati su ribom.

Historija

Rijeka Oront u Antiohiji, današnjoj Antakyji.

Čini se da u prahistoriji mjesto gdje je danas Antiohija nije bilo u potpunosti nenastanjeno. U istočnim predgrađima grada postoje arheološki ostaci mjesta Meroe, u kojem je bilo svetište božice Anaite, što su je Grci nazivali perzijskom Artemidom. Postojalo je također i mjesto na obližnjem brdu koje je u kasnijim spisima poznato kao Jo ili Jopol, a u klasično doba stanovnici Antiohije su se hvalili kako, upravo zbog imena toga mjesta, vuku korijene od drevnih Jonjana. Moguće je da je Jo bila mala kolonija grčkih trgovaca. Pored toga, u dolini rijeke smjestilo se i manje selo imenom Botija.

Osnivanje grada

Prema izvještaju Libanija iz 4. vijeka, Aleksandar Veliki jednom se utaborio na području Antiohije, te sjeverozapadno od budućeg grada posvetio oltar Zeusa Botijskog. Pretpostavlja se da je ovo samo pokušaj mnogo kasnijeg pisca da poveća ugled Antiohije. Prava historija Antiohije započinje njenim osnivanjem, što je učinio Seleuk I Nikator oko 300. p. n. e. Mjesto za grad izabrao je tako što je orlu, simbolu Zeusa, dao meso žrtvene životinje. Grad je utemeljen ondje gdje je orao položio taj prinos. Uskoro će Antiohija prerasti ostale gradove što ih je osnovao Seleuk, te od Seleucije Pierije preuzeti naslov glavnog grada Sirije.

Helenističko doba

Izvorni tlocrt i način gradnje Antiohije bitno je helenistički, a slijedi način izgradnje Aleksandrije. Tako je gradska utvrda smještena na brdu Silpiju, a sam se grad smjestio sjeverno od utvrde, u dolini uz rijeku. Dvije glavne ulice s kolonadama sjekle su se u središtu grada.

Vjerovatno je Antioh I Soter dao izgraditi još jednu četvrt koja je bila ograđena vlastitim zidinama, a treći dio grada, također s vlastitim zidinama, počeo je graditi Seleuk II, a dovršio Antioh III Veliki. Četvrti i posljednji dio dogradio je Antioh IV Epifan (175.-164. p. n. e.), pa se Antiohija od tada popularno naziva Tetrapol, »Četverograd.« Promjer grada od zapada prema istoku bio je oko 6 km, a nešto manji od sjevera prema jugu.

U gradu je bilo miješano stanovništvo, sastavljeno od domaćeg stanovništva, potom od Atinjana dovedenih iz obližnje Antigonije, Makedonaca i Jevreja. U početku je mogla brojati između 17.000 i 25.000 stanovnika, ne računajući robove. Čini se da će u vrijeme svog najvećeg razvoja, na prijelazu iz helenističkog u rimsko doba imati oko 500.000 stanovnika, da bi se onda njihov broj opet smanjio u bizantsko vrijeme, pa sveti Ivan Zlatousti spominje oko 200.000 stanovnika. Savremeni historičari drže da je grad u 1. vijeku mogao imati ne više od 100.000 stanovnika, čemu bi se onda moglo pribrojiti robove i stanovnike područja koje mu je gravitiralo.

Osim Antiohije, Seleuk I je osnovao i mjesto Dafna, malo naselje s parkovima i mnogo vode, unutar kojeg se uzdizao Apolonov hram. Kasnije će tome Dioklecijan pridodati i Hekatin hram.

Za Antioha I Antiohija postaje glavnim gradom Sirije i prijestolnicom Seleukovića. Od građevina, poznato je bilo pozorište na obroncima Silpija, te kraljevska palača koja se vjerovatno nalazila na ostrvu. Antiohija je bila slavna po svojoj književnosti i umjetnosti, premda je tek nekoliko poznatih imena iz tog doba došlo do nas. Među njima su stoik Apolofan i pisac Feb. Čini se da je velika većina stanovništva bila tek naizgled helenistička, a zapravo su govorili aramejskim jezikom. Nadimci što su ih davali svojim kraljevima bili su aramejski, a i božanstva, osim Apolona i Dafne, bila su zapravo velika sirijska božanstva.

Budući da su joj nazivu dodavali i »Zlatna«, može se zaključiti da je Antiohija izgledala veličanstveno, iako je zahtijevala neprestane obnove zbog česte seizmičke aktivnosti tla. Prvi veliki zabilježeni potres dogodio se 148. p. n. e., a načinio je ogromnu štetu.

64. godine Antiohija, zajedno s cijelom Sirijom, prelazi pod vlast Rima, ali zadržava status slobodnog grada (lat. civitas libera).

Rimsko doba

Rimljani su općenito osjećali prezir prema miješanom stanovništvu Antiohije, ali rimski carevi vidjeli su u tom gradu moguću prijestolnicu istočnog dijela carstva, koja bi imala mnogo bolji položaj od izolirane Aleksandrije. Gaj Julije Cezar bio je u Antiohiji 47. p. n. e. i potvrdio njenu slobodu. Vjerovatno Augustovim zaslugama, izgrađen je na brdu Silpiju veliki hram Jupitera Kapitolskog. U tom periodu nastao je i forum rimskog tipa, a Tiberije je izgradio dvije velike kolonade prema Silpiju. Uz njega, i Agripa je proširio pozorište, a dovršio ga je Trajan. Antonin Pio dao je popločati glavni decumanus granitom, a izgrađeno je i više termi, te dva akvadukta, od kojih je jedan izgradio Hadrijan. Gradio je u Antiohiji i Herod Veliki.

I u rimsko vrijeme, život grada su obilježili potresi. Snažan potres desio se 37. godine, zbog kojeg je car Kaligula poslao dva senatora u Antiohiju kako bi procijenili štetu. Drugi se dogodio 115. godine dok je Trajan bio u gradu, te je neko vrijeme morao odsjedati u ambijentima amfiteatra. On i njegovi nasljednici obnovili su grad, ali ponovno je uništeno 526. godine kad su hiljade kršćana poginule u ruševinama osmorougaone crkve. Kao posebno strašni po svojim posljedicama, spominju se i potresi od 29. novembra 528. i 31. oktobra 588.

Germanik je umro u Antiohiji 19. godine, a njegovo tijelo je spaljeno na forumu. Komod je također bio u Antiohiji na Olimpijskim igrama. Grad su 256. na prepad zauzeli Perzijanci, te mnoge stanovnike pobili u pozorištu. Kroz 4. vijek Antiohija je bila jedan od tri najvažnija grada istočnog dijela Rimskog carstva, pored Aleksandrije i Carigrada, što je dovelo do toga da je proglašena sjedištem jednog od pet ranih kršćanskih patrijarhata. 387. podigli su se veliki nemiri zbog novih poreza što ih je nametnuo car Teodozije I Veliki, a za kaznu grad je izgubio metropolitanski status. Zenon je preimenovao grad u Teopolis, te obnovio mnoge njegove građevine, ali je sve opet uništio veliki postres 526. i, dvanaest godina kasnije, perzijski kralj Kosrov I. Pritom je Antiohija izgubila oko 300.000 ljudi. Premda je car Justinijan I nastojao oko obnove, o čemu piše i Prokopije, Antiohija je ipak nepovratno izgubila svoj stari sjaj.

Rano kršćansko-bizantsko doba

Pročelje crkve svetog Petra u Antiohiji

Prema kršćanskoj tradiciji i novozavjetnim spisima (usp. Djela apostolska), u Antiohiji je boravio i naviještao evanđelje apostol Petar, što podiže važnost i ugled antiohijskog patrijarhata. Uz njega, ovdje su djelovali i Pavao i Barnaba. Nova vjernička grupa u Antiohiji je prvi put nazavana »kršćanima.« Kasnije su u Antiohiji djelovali mnogi drugi veliki kršćanski likovi, među kojima i sveti Ignacije Antiohijski. Između 252. i 300. godine u ovom gradu su se održali mnogi crkveni sinodi, što govori o njegovoj važnosti kao kršćanskog središta. To je i potvrđeno uzdizanjem antiohijske biskupske stolice na nivo patrijarhata (uz Antiohiju, tu čast imali su još Rim, Aleksandrija i Jerusalem, kojima će biti pridodan Carigrad).

Danas poglavar Antiohijske pravoslavne Crkve nosi naslov antiohijskog patrijarha, ali stvarno sjedište nije mu u Antiohiji, nego u Damasku.

Egzegetska škola

Grad je bio poznat po egzegetskoj antiohijskoj školi koja je imala vodeću ulogu u Crkvama u Siriji i Palestini, a naglašavala je historijski ili doslovni smisao teksta Svetog pisma, ne odbacujući duhovni smisao, koji je ipak imao mnogo jače zagovornike u helenističkoj aleksandrijskoj sredini.

Poznati predstavnici su:

• Diodor Tarški (oko 300. - 390.)
• Teodor Mopsuestijski (oko 350. - 428.)
• Teodorit Cirski (oko 393. - 466.)
• Ivan Zlatousti (349. - 407.)

Na području kristologije, antiohijska škola postala je poznata po sporovima koji su doveli do Efeškog sabora, to jest trećeg ekumenskog sabora. Glavni oponent predstavnicima Antiohije tada je bio Ćiril Aleksandrijski. Načelno, antiohijski teolozi naginjali su odvajanju ljudske od božanske prirode u Isusu, tj. dokazivanju nezavisne ljudske naravi, što je ohrabrilo nestorijanstvo.

Doba arapskih halifa

Zidine Antiohije iz križarskog doba

638., u vrijeme vladavine Heraklija, Antiohiju su osvojili Arapi, te je nazvali arapskim imenom Antakija. Budući da nisu uspjeli prodrijeti i u Anatoliju, Antiohija je ostala pogranično mjesto kroz sljedećih 350 godina, što je dovelo do njenog propadanja. Bizantski car Nikefor II Foka ponovno je 969. osvojio grad, a 1084. osvajaju ga Seldžuci, ali zadržavaju ga samo 14 godina, do dolaska križara.

Križarsko i memlučko doba

U Prvom križarskom ratu Antiohija je bila devet mjeseci pod opsadom, te su je, uz pomoć izdaje, križari konačno osvojili, te stavili po upravu tarantskog princa Bohemunda. Ostala je prijestolnicom latinske Antiohijske prinčevine kroz sljedeća dva vijeka. Memluci je osvajaju 1268. U to vrijeme Antiohija je već sasvim izgubila svoje značenje, već i stoga što se u koritu Oronta nataložilo toliko mulja, da veći brodovi više nisu mogli pristati u gradskoj luci, te je važnost preuzeo obližnji lučki grad Aleksandretta, danas Iskenderun.

Arheologija

Od arheoloških ostataka stare Antiohije ističu se ruševine akvedukta, te dijelovi rimskih zidina.

Između 1932. i 1939. poduzeta su arheološka istraživanja pod vodstvom "Odobra za iskapanje Antiohije i njene okoline", koji je bio sastavljen od predstavnika pariskog muzeja Louvre, baltimorskog Museum of Art, Muzeja umjetnosti iz Worcestera, Univerziteta u Princetonu i, kasnije (1936.), Muzeja umjetnosti "Fogg" Univerziteta u Harvardu.

Arheolozi nisu uspjeli naći važnije građevine, pa tako ni Konstantinovu oktogonalnu crkvu, ali su našli izuzetno kvalitetne rimske mozaike antiohijskih vila i termi. Jedan od tih mozaika oslikava put od grada do Dafne s pripadajućim građevinama. Danas se mozaici nalaze u Arheološkom muzeju "Hatay" u Antakyji.