Kroatizacija


Kroatizacija ili hrvatizacija je pojam kojim se označavaju asimilacioni procesi prevođenja pojedinaca ili grupacija iz njihovog matičnog etničkog korpusa u hrvatski etnički, odnosno nacionalni korpus. Tokom historije, kroatizacija je vršena u nekoliko osnovnih vidova, putem kulturološke asimilacije, odnosno akulturacije, putem socijalne i političke asimilacije, kao i putem vjerske konverzije u obliku pokatoličavanja ili unijaćenja. U pojedinim historijskim periodima hrvatizacija je sprovođena uz upotrebu prinudnih i nasilnih metoda, koje su poprimile veće razmjere tokom Drugog svjetskog rata (1941-1945), za vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske koja je sprovodila politiku sistematske hrvatizacije, masovnog protjerivanja i genocidnog uništavanja nehrvatskog naroda.[1]

Proces hrvatizacije je takođe bio usmjeren protiv Bunjevaca i Šokaca, Bosanaca i Hercegovaca, dalmatinskih i istarskih Italijana, kao i pripadnika nekih drugih etničkih zajednica. I pored prava svakog pojedinca da se o svojoj nacionalnoj pripadnosti izjasni po ličnom opredjeljenju, pristalice hrvatizacije npr. Bunjevce tretiraju isključivo kao "bunjevačke Hrvate" ili "hrvatske Bunjevce" čime automatski osporavaju njihovo ustavno pravo na samobitnost i očuvanje nacionalnog identiteta.

Ante Starčević (1823-1896), ideolog i zagovornik hrvatizacije Srba u Hrvatskoj

Hrvatizacija Srba u HrvatskojUredi

Tokom historije, hrvatizacija pravoslavnih Srba je bila usko povezana sa raznim oblicima vjerske asimilacije, a prvenstveno sa pojavom unijaćenja, odnosno pokatoličavanja. Ovi procesi su dovodili do odvajanja pounijaćenih, odnosno pokatoličenih Srba od njihove prvobitne vjerske zajednice - Srpske pravoslavne crkve, što je za posljedicu imalo ne samo vjersku konverziju, već i postepenu akulturaciju, a potom i potpunu asimilaciju u novu zajednicu, predvođenu hrvatskim sveštenstvom.[2]

Jedan od glavnih instrumenata za sprovođenje ne samo vjerske, već i etničke konverzije Srba bila je unijatska Križevačka biskupija u Hrvatskoj. Međutim, intenzivan rad na unijaćenju pravoslavnih Srba zapčet je znatno prije formalnog osnivanja pomenute biskupije. Za vrijeme učestalih migracija tokom 16. i 17. vijeka,[3] pojedine grupe srpskih doseljenika su bile podvrgavane ubrzanoj vjerskoj konverziji i akulturaciji, što je u praksi dovodilo do prihvatanja novog identiteta pod utjecajem hrvatskog sveštenstva. Ova pojava je bila posebno izražena među Srbima koji su bili nastanjeni na posjedima hrvatskih velikaša u banskoj Hrvatskoj, a isti proces je zahvatio i pojedina krajiška područja, o čemu svjedoči poznati primjer akulturacije žumberačkih Srba.

U razdoblju od 16. do 18. vijeka, znatan broj srpskih sela sa nekoliko hiljada stanovnika u oblasti Žumberka pounijaćen je od strane hrvatskog sveštenstva, prvenstveno uz uporebu raznih pritisaka i drugih sredstava prinude od strane državnih i vojnih vlasti. Proces hrvatizacije žumberačkih Srba bio je sproveden temeljito, tako da su se tokom 19. i 20. vijeka pojedini Žumberčani srpskog porijekla na poseban način isticali vatrenom pripadnošću hrvatskom nacionalnom korpusu,[4] o čemu na slikovit način svjedoči i potonji primer unijatskog križevačkog biskupa Janka Šimraka.

 
Josip Frank (1844-1911), ideolog i zagovornik hrvatizcije Srba u Hrvatskoj

Slični procesi vjerske i nacionalne konverzije su bili zabilježeni i među Srbima u Dalmaciji, gdje se organizovano unijaćenje pojavilo 1832. godine uglavnom u naseljima Kričke, Baljci i Vrlika. Takve pojave su dovodile do znatnih sukoba, tako da unijaćenje i odnarođavanje nije zaživjelo. Po pravilu, privremeni unijati su se većim dijelom vraćali u pravoslavnu vjeru i srpsku zajednicu, a manjim dijelom su prelaskom u rimokatolike i potom bi se već u prvoj ili drugoj generaciji izjašnjavali kao Hrvati.

U drugoj polovini 19. vijeka, glavni ideolog i zagovornik potpune hrvatizacije Srba u Hrvatskoj bio je Ante Starčević (1823-1896), osnivač hrvatske Stranke prava. Njegovim publicističkim radovima i javnim pozivima "grko-istočnjacima" (kako je nazivao Srbe) da prihvate projekat "hrvatske političke nacije" i time postanu Hrvati, postavljeni su temelji za ideološku i političku izgradnju organizovanog sistema hrvatizacije Srba, uz upotrebu svih sredstava. Teoriju o postojanju "hrvatske političke nacije" i nepriznavanju drugih narodnosti u Hrvatskoj, a na prvom mjestu srpske, prihvatile su i druge hrvatske političke grupacije,[5] tako da je pomenuta teorija postala glavno političko sredstvo hrvatizacije. Posljedice takve ideologije pokazale su se u 20. vijeku.[6]

Kao glavni istrument za sprovođenje unijaćenja i pohrvaćivanja, grkokatolička Križevačka eparhija je i tokom savremene historije odigrala značajnu ulogu u prevođenju pravoslavnih Srba u katolicizam i njihovom uključivanju u hrvatski nacionalni korpus. Ova djelatnost je poprimila velike razmjere za vrijeme Drugog svetskog rata (1941-1945), kada je uprava Križevačke eparhije aktivno saučestvovala u prinudnom i nasilnom pokatoličavanju pravoslavnih Srba, koje je sprovođeno na cjelokupnom području Nezavisne Države Hrvatske. U tome se posebno istakao klerofašista Janko Šimrak, grkokatolički križevački biskup, koji je počevši od 1941. godine, zajedno sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem učestvovao u radu posebnog odbora za sprovođenje pokatoličavanja.

Za vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije, hrvatizacija se ispoljavala prvenstveno u oblasti kulturnog života. Srbi u Hrvatskoj su bili izloženi procesu tihe akulturacije, prvenstveno u velikim gradovima, dok je ova pojava bila znatno manje izražena na krajiškim područjima u unutrašnjosti. Već od 1970-tih postojala je tendencija postepenog udaljavanja od opšteg standarda u srpskohrvatskom jeziku u vidu sve izraženijeg zalaganja za upotrebu "čiste" hrvatske jezičke norme. Sve intenzivnija lingvistička hrvatizacija, nametana preko javnih glasila i masovnih medija, znatno je utjecala i na jezik urbanih Srba u Hrvatskoj.[7]

Nakon političkih promjena u Hrvatskoj (1990) i dolaska na vlast Hrvatske demokratske zajednice, položaj Srba u ovoj još uvijek jugoslavenskoj republici je počeo naglo da se pogoršava. Promjenom ustava Hrvatske, Srbima je oduzet dotadašnji status konstitutivnog naroda, čime su svedeni na manjinu.

Hrvatizacija na prostorima SrbijeUredi

 
Faksimil dekreta o izjašnjavanju Bunjevaca i Šokaca kao Hrvata iz 1945. godine

Tokom historije, hrvatizacija je na prostorima današnje Srbije bila prisutna prvenstveno na sjevernim područjima (Vojvodine, odnosno Srema, Banata i Bačke), kao i na pojedinim područjima Kosova (Janjevo).

Hrvatizacija u VojvodiniUredi

Na prostorima današnje Vojvodine, hrvatizacija je bila usmjerena prema Srbima u Sremu, prema Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj i Baranji, kao i prema Krašovanima u Banatu. Prema popisnim podacima iz 1851, na teritoriji Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata živjelo je 62.936 Bunjevaca i Šokaca, kao i 2.860 Hrvata. Međutim, već tokom 19. vijeka, u sklopu rasprave o nacionalnoj pripadosti Bunjevaca i Šokaca, uobličene su teze o njihovoj navodnoj pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu. Ova teza je potencirana i u razdoblju između dva svjetska rata, a naročito u vrijeme stvaranja Banovine Hrvatske (1939) kada su istaknuti zahtjevi da se Baranja i dijelovi Bačke uključe u sastav Hrvatske, do čega nije došlo.[8]

Sistematska hrvatizacija ovih zajednica u Vojvodini započela je nakon završetka Drugog svjetskog rataavljanja komunističkog režima u Jugoslaviji.[9] Nakon oslobođenja, nove vlasti su uredbom od 14. maja 1945. godine naredile da se pripadnici Bunjevačke i Šokačke etničke grupe brišu iz evidencije narodnosti Vojvodine i kategorizuju kao Hrvati.[10] U isto vrijeme, predstavnici novostvorene federalne jedinice Hrvatske su u komisiji za administrativno razgraničenje obnovili zahtjeve da se Baranja i znatni dijelovi Bačke uključe u sastav Hrvatske, u čemu su djelimično uspeli (u slučaju Baranje). Iako je Bačka ostala u sastavu Vojvodine, odnosno Srbije, komunističke vlasti su nastavile da sprovode hrvatizaciju Bunjevaca i Šokaca.

Najveći broj Bunjevaca živi u selima u okolini Subotice: Bikovo, Gornji Tavankut, Donji Tavankut, Đurđin, Mala Bosna i Stari Žednik. Šokci uglavnom žive u naseljima u okolini Sombora: Sonta, Apatin, Bački Breg i Bački Monoštor itd. Tek nakon pada komunističkog režima u Vojvodini (1988-1990), ovim zajednicama je omogućeno da se slobodno razvijaju. Prema popisu iz 2002. godine u Vojvodini je bilo 56.546 stanovnika koji su se izjasnili kao Bunjevci ili Šokci.

Hrvatizacija je zahvatila i stanovništvo u sremskim selima Hrtkovci i Nikinci, koje vodi poreijklo od rimokatoličkih Albanaca (Klimenti) doseljenih 1737. godine zajedno sa Srbima tokom Druge velike seobe Srba.[11] Prvobitno su govorili albanskim, a potom i srpskim jezikom, da bi početkom 20. vijeka, posle Svehrvatskog katoličkog kongresa (1900) pod pritiskom rimokatoličkog sveštenstva počeli da se izjašnjavaju kao Hrvati.

Hrvatizacija na KosovuUredi

Hrvatizacija je zahvatila čak i pojedine skupine stanovništva na području Kosova. U sklopu politike prozelitizma, rimokatoličkim Janjevcima je nametnut hrvatski nacionalni identitet. Ključnu ulogu u hrvatizaciji Janjevaca odigrali su rimokatolički misionari i sveštenici.

Hrvatizacija na prostorima Crne GoreUredi

Hrvatizacija je na prostorima današnje Crne Gore bila zasnovana na teoriji o postojanju "Crvene Hrvatske" koja bi navodno obuhvatala najveći dio Crne Gore, sa Bokom Kotorskom, kao i najveći dio Hercegovine, sa primorjem do rijeke Neretve. Najveći pobornik ove teorije, a ujedno i hrvatizacije u Crnoj Gori, bio je Savić Marković Štedimlija.[12]

Hrvatizacija rimokatoličkog stanovništva u Bosni i HercegoviniUredi

Tokom 19. vijeka, s pojavom ideologija i aktivnim političkim angažmanima na uvođenju etnonacionalnog identiteta i nacionalnosti među Južnim Slavenima, težnja vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini od strane vanjskih sila, uglavnom iz Srbije i Hrvatske.[13] Ovoj težnji je postojao određeni otpor, osobito među bosanskim franjevcima, od kojih su se neki zalagali protiv kroatiziranja bosanskih katolika s jedne strane, kao i protiv posrbljavanja bosanskih pravoslavaca s druge strane. Bosanski franjevac i historičar Antun Knežević ih je u svojim djelima nazivao "Bošnjacima katolicima" i "Bošnjacima pravoslavcima", kao arhaičnog naziva za stanovnike Bosne (usporedivo s savremenim značenjem pojma "Bosanac".) Kneževićevi stavovi su bili da su svi stanovnici Bosne jedan trovjerski narod, te da do kraja 19. vijeka u Bosni i Hercegovini hrvatski ili srpski identitet nije bio jako izražen. Slične ideje su promovisali i neki bosanski franjevci kao što je hrvatski pjesnik Ivan Franjo Jukić.[14] [15][16][17][18][19]

Prije 1867. u Bosni se osniva i društvo sa zadatkom da se iskorijeni podrugljivo ime "Šokac", a umjesto njega da uvodi ime Hrvat kod katoličkih Bosanaca. Ovo društvo su činili franjevci i pruski konzulat Klement Božić.[20]

Sve do ovog perioda, prije 19. stoljeća u Bosni i Hercegovini nije bilo mogućnosti za nacionalno izjašnjavanje. Antun Radić je uočio da: "na dosta mjesta dovoljno i nehotice uvjerio da je ime hrvatsko po Bosni i Hercegovini seoskom svijetu posve nepoznato." Slično zapažanje iznio je i Südland (dr Ivo Pilar) u svome djelu "Südslavische Frage" (Beč, 1918), koji ističe: "prije 1895. nije bilo nacionalne svijesti među širokim slojevima kod bosanskih katolika. Kod posljednjih se još ni danas nacionalna svijest nije probudila u onolikoj mjeri kao u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji."[21] Bosanski franjevac fra Martin Nedić je istakao da se "ime Hrvat glede Bosne u snu zaboravilo (...) narod prosti u Dalmaciji i Slavoniji u ono vrieme nije poznavao svog hrvatskog poriekla, pa i dan danas veći dio Slavonije za to porieklo nezna."[22]

Neposredno nakon uspostavljanja austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini (1878) započeo je proces hrvatizacije bosanskohercegovačkih rimokatolika, među kojima je do tada preovlađivalo regionalno poimanje identiteta. Jedan od instrumenata hrvatizacije bila je novostvorena Vrhbosanska nadbiskupija na čelu sa nadbiskupom Josipom Stadlerom (1881-1918) koji je bio jedan od glavnih zagovornika administrativnog objedinjavanja ovih oblasti sa Hrvatskom i Slavonijom, odnosno Dalmacijom radi stvaranja Velike Hrvatske pod upravom Habzburške dinastije.[23]

Hrvatizacija SlovenacaUredi

Rani oblici hrvatizacije pojedinih grupa slovenačkog stanovništva zabilježeni su već tokom 18. i 19. vijeka, kada je nad slovenačkim doseljenicima iz Kranjske, koji su se naselili u pojedinim mestima u Lici, izvršena asimilacija putem njihovog prevođenja u hrvatski nacionalni korpus. Slični procesi su se odvojali u pojedinim mjestima u Istri i Međumurju. Teza o Slovencima kao "Alpskim Hrvatima" snažno je potencirana od strane NDH države.[24]

Hrvatizacija SlavonijeUredi

Krajem 6. i početkom 7. vijeka, na područje dotadašnje rimske provincije Panonije Savije (lat. Pannonia Savia) doselilo se stanovništvo koje je pripadalo posebnoj grupi Panonskih Slovena. Upravo po ovom stanovništvu, čitava oblast je dobila svoje novo, slavensko ime, koje se u srednjovjekovnim latinskim izvorima najčešće javljalo u obliku Sclavonia ili Slavonia (doslovno: Slavonija).[25] Tokom čitavog srednjovjekovnog i ranog novovjekovnog razdoblja, tadašnja Slavonija se prema zapadu prostirala sve do rijeke Sutle,[26] a njen zapadni deo se nazivao Gornja Slavonija (lat. Sclavonia superior), obuhvatajući prostor od Sutle do Ilove, dok se preostali deo od reke Ilove prema istoku nazivao Donja Slavonija (lat. Sclavonia inferior). Tek nakon Bečkog rata (1683-1699), pojam Slavonije je postepeno sužavan na dotadašnju Donju Slavoniju, koja je sačuvala slavonsko oblasno ime, dok je nekadašnja Gornja Slavonija preimenovana u Sjevernu Hrvatsku. Time je započeo proces hrvatizacije stanovništva dotadašnje Gornje Slavonije, a isti proces se tokom 18. i 19. vijeka proširio i prema prostorima Donje Slavonije.

Nastojeći da opravda i pospješi ovaj proces, hrvatska nacionalna historiografija je tokom 19. vijeka uobličila tezu o navodnom "hrvatstvu" srednjovjekovnog stanovništva Slavonije, tako da je ranosrednjovjekovna Posavska kneževina u djelima hrvatskih historičara prozvana "Posavskom Hrvatskom", uz negiranje etničke posebnosti srednjovjekovnih Slavonaca, koji su bili potomci južnog dijela Panonskih Slavena. Tek krajem 20. i početkom 21. vijeka, hrvatska historiografija se u punoj mjeri suočila sa naučnim rezultatima stranih istraživača, kako evropskih, tako i američkih,[27] što je dovelo do postepenog napuštanja dotadašnjih teza,[28] a potom i do pojave hrvatskih historiografskih radova u kojima se priznaje etnička posebnost starog slavonskog stanovništva.[29][30] Shodno tome, dio hrvatske naučne historiografije je zauzeo kritički stav prema daljim pokušajima podvođenja srednjovjekove Slavonije pod pojam Hrvatske i srednjovjekovnih Slavonaca pod Hrvate.[31]

Hrvatizacija Italijana u Istri i DalmacijiUredi

Neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, kada su socijalističkoj Jugoslaviji priključene dotadašnje italijanske oblasti na istočnoj obali Jadrana (Zadar, Rijeka i Istra), započeo je period progona i represije nad etničkim Italijanima u pomenutim oblastima, koje su priključene jugoslavenskoj federalnoj jedinici Hrvatskoj. Veliki dio italijanske zajednice je bio prinuđen da emigrira u Italiju, a preostali Italijani u Hrvatskoj su bili izloženi sistematskoj hrvatizaciji.

Hrvatizacija Albanaca u DalmacijiUredi

Tokom razdoblja mletačke vlasti, u vrijeme čestih migracija na istočnojadranskim prostorima, pojedine skupine etničkih Albanaca su se doseljavale u Mletačku Dalmaciju. Jedno od najvećih doseljavanja ostvareno je u periodu od 1723. do 1759. godine, kada se nekoliko skupina rimokatoličkih Albanaca iz okoline Skadra postepeno naselio u okolinu Zadra, odnosno u današnja sela Eriko, Arbanasi, Zemunik Donji, Zemunik Gornji, Dračevac, Crno, Ploča, idr.[32] Vremenom su se sve ove porodice pohrvatile i danas se izjašnjavaju kao Hrvati, a među njima se razvio Arbanaski-Šestinski jezik koji predstavlja mješavinu gega narječja, hrvatskog i italijanskog jezika.[33] Među pohrvaćenim Albancima iz okoline Zadra je i Aleksandar Stipčević.

Poznate dobrovoljno pohrvaćene osobeUredi

  • August Šenoa (njem. August Schönoa) (1838—1881), hrvatski pisac njemačkog porijekla.
  • Ivan Zajc (1832—1914), hrvatski kompozitor i dirigent češkog porijekla.
  • Vatroslav Lisinski, rođen kao Ignac Fuhs (Ignaz Fuchs) (1819—1854), hrvatski kompozitor njemačko-jevrejskog porijekla.
  • Ante Starčević (1823—1896), hrvatski političar, književnik, osnivač Hrvatske stranke prava, otac hrvatskog nacionalizma i ideološki vođa Ustaškog pokreta, srpskog porijekla.
  • Josip Frank, rođen kao Jozua Frank (Joshua Frank), hrvatski političar jevrejskog porijekla.
  • Slavoljub Penkala (1871—1922), hrvatski inženjer i pronalazač poljsko-holandskog porijekla.
  • Lavoslav Ružička (1887—1976), hrvatsko-švajcarsko-jugoslavenski naučnik češkog porijekla.
  • Ljudevit Gaj, rođen kao Ludvig Gaj (Ludwig Gay) (1809—1872), hrvatski lingvista, političar i vođa Ilirskog pokreta, njemačkog porijekla.
  • Josip Juraj Štrosmajer (njem. Joseph Georg Strossmayer), hrvatski biskup i političar njemačkog porijekla.

ReferenceUredi

  1. ^ Gavrilović, Slavko (1996b). „Problem unijaćenja i kroatizacije Srba”. Republika Srpska Krajina. Topusko-Knin-Beograd: Srpsko kulturno društvo "Sava Mrkalj", Srpsko kulturno društvo "Zora", Radnička štampa. str. 111—126.
  2. ^ Gavrilović, Slavko (1995). „O unijaćenju i pokatoličavanju Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj (XIII-XIX vek)”. Zbornik o Srbima u Hrvatskoj. 3: 7—44.
  3. ^ Ivić, Aleksa (1909). Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju: Prilog ispitivanju srpske prošlosti tokom 16. i 17. veka. Sremski Karlovci.
  4. ^ Gavrilović, Slavko (1996b). „Problem unijaćenja i kroatizacije Srba”. Republika Srpska Krajina. Topusko-Knin-Beograd: Srpsko kulturno društvo "Sava Mrkalj", Srpsko kulturno društvo "Zora", Radnička štampa. str. 124.
  5. ^ Krestić, Vasilije (1981). „Srbi u Habsburškoj Monarhiji 1849-1868”. Istorija srpskog naroda. knj. 5, sv. 2. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 145.
  6. ^ Krestić, Vasilije (1983). „Politički, privredni i kulturni život u Hrvatskoj i Slavoniji”. Istorija srpskog naroda. knj. 6, sv. 1. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 375.
  7. ^ Vesna Požgaj Hadži, A contemporary sociolinguistic look at former Yugoslavia, Fakulty of Arts, University of Ljubljana
  8. ^ Radojević, Mira (1996). „Srpsko-hrvatski spor oko Vojvodine 1918-1941” (PDF). Istorija 20. veka: Časopis Instituta za savremenu istoriju. 14 (2): 39—73.
  9. ^ Njegovan, Drago (2008). „Dokumenti o nasilnoj hrvatizaciji Bunjevaca i Šokaca u Vojvodini posle Drugog svetskog rata”. Etnolingvistička i istorijska istraživanja o Bunjevcima. Novi Sad-Subotica: Matica srpska & Bunjevački informativni centar. str. 105—112.
  10. ^ Raič, Aleksandar (2011). „Po vika brez glasa i priznanja u društvenom životu” (PDF). Bunjevačke novine. 7 (69): 18—20.
  11. ^ Jankulov, Borislav (1961). Pregled kolonizacije Vojvodine u XVIII i XIX veku. str. 61, Novi Sad: Matica srpska.
  12. ^ Terzić, Slavenko (2000). „Ideološki koreni crnogorske nacije i nastanak crnogorskog separatizma”. Srpska slobodarska misao. 1 (1): 181—198.
  13. ^ Lovrenović, Dubravko (2013). Govedarica, Blagoje (ed.). "Kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja u svjetlu interkonfesionalnosti stecaka (O jednom modelu promjene historijskog pamcenja)" Godišnjak/Jahrbuch. Centar za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. 42: 103–130. doi:10.5644/Godisnjak.CBI.ANUBiH-40. ISSN 2232-7770.
  14. ^ Truhelka, Ć. (1930). Jedno zanimljivo pismo bosanskog historičara fra Ante Kneževića. Narodna starina, 9 (22), 227-233.
  15. ^ Pejić, Marko, (2004), Doprinos bosanskih franjevaca društveno-kulturnom identitetu bosanskohercegovačkog društva u periodu 1878-1918. godine, str. 182
  16. ^ Imamović, Mustafa, (1996), Bošnjaci u emigraciji - Monografija Bosanskih pogleda 1955-1967, str. 20
  17. ^ Marko Atilla Hoare, (2007), The History of Bosnia: From the Middle Ages to the Present Day, str. 60
  18. ^ Jelenić, Julijan, (1915), Kultura i bosanski franjevci, str. 615, Svjetlost
  19. ^ Hadžijahić, Muhamed, (1990), Od tradicije do identiteta: geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, str. 33
  20. ^ Hadžijahić, Muhamed, (1990), Od tradicije do identiteta - geneza nacionalnog pitanaj bosanskih Muslimana, str. 49, Zagreb
  21. ^ Hadžijahić, Muhamed, (1990), Od tradicije do identiteta - geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, str. 50, Zagreb
  22. ^ Martin Nedić, (1884), Stanje redodržave Bosne Srebrebe poslje pada kraljevstva bosanskoga pak do okupacije u četiri vieka, str. 23, Đakovo
  23. ^ Kraljačić, Tomislav (1987). Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882-1903). Sarajevo: Veselin Masleša.
  24. ^ Šuvar, Stipe (1986). Svi naši nacionalizmi. str. 250 Valjevo: Milić Rakić.
  25. ^ Klaić, Nada (1971). Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (1. izd.). str. 97, Zagreb: Školska knjiga.
  26. ^ Szoldos, Attila (1998). „Hrvatska i Slavonija u kraljevstvu Arpadovića”. Povijesni prilozi. 17: 287—296.
  27. ^ Fine, John Van Antwerp Jr. (2005). When Ethnicity did not Matter in the Balkans: A Study of Identity in Pre-Nationalist Croatia, Dalmatia, and Slavonia in the Medieval and Early-Modern Periods. Ann Arbor, Michigan: University of Michigan Press.
  28. ^ Klaić, Nada (1971). Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (1. izd.). Zagreb: Školska knjiga.
  29. ^ Petrić, Hrvoje (2007). „Tko su "Slovenci" ili Slavonci u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini tijekom 17. stoljeća”. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest. 39: 23—38.
  30. ^ Petrić, Hrvoje (2009). „O Kranjcima i "Slovencima" ili Slavoncima (Slovincima) u Križevačkoj županiji te Varaždinskom generalatu od kraja 16. do početka 18. stoljeća”. Cris: Časopis Povijesnog društva Križevci. 11: 30—47.
  31. ^ Gračanin, Hrvoje (2014). „Povijest Slavonije koja to nije: Stari vijek i rani srednji vijek”. Scrinia Slavonica. 14: 528—532.
  32. ^ Ćurković Mijo, (1922), Povijest Arbanasa kod Zadra, Šibenik
  33. ^ Tulio Erber, (1883), Albanska Kolonija Arbanasa pored Zadra,

LiteraturaUredi