Eocen

Era	Period	Epoha	Milioni godina
Kenozoik	Kvartar	Holocen	0,01 (~10.000 n. e.)
		Pleistocen	2,59
	Neogen	Pliocen	5,33
		Miocen	23,03
	Paleogen	Oligocen	33,9
		Eocen	56,0
		Paleocen	66,0

Eocen (stgrč.: ἠώς - ḗōs = zora + καινός - kainós = novi; nova zora) je geološka era, doba, koje je trajalo od prije 56,0 do 33,9 miliona godina. Eocen je epoha kenozoika, proslije paleocena, a prije oligocena.

Dakle, eocen je u glavnom rasponu vremenske geološke skale i druga epoha paleogena u kenozojskoj eri. Početak eocena obilježen je kratkim periodom u kojem je koncentracija ugljikovog izotopa 13C u atmosferi bila izuzetno niska u usporedbi s uobičajenijim izotopom 12C. Kraj se desio pri velikom događaju izumiranja nazvanom „Veliki prekid“ (Grande Coupure) kontinuiteta ili događajem eocensko-oligocensko izumiranje, koje može biti povezano sa uticajem jednog ili više velikih bolida u Sibiru i u onom što je sada Chesapeake Bay. Kao i kod drugih geoloških razdoblja, slojevi koji definiraju početak i kraj epohe dobro su identificirani, iako su njihovi tačni datumi pomalo neizvjesni.

Eocen je bio doba s izraženom toplim i vlažnim klimom. Najraniji dio eocena imao je čak i najtopliju klimu u posljednjih 100 miliona godina. Kasnije je došlo do određenog pada temperature, ali sve do viših geografskih širina preovladavale su tropske temperature . Iznad polarnog kruga prevladavala je umjerena klima i rasla listopadna šuma . Diverzifikacija sisara i ptica koja je započela tokom paleocena, nastavila se u eocenu. Među biljkama su se pojavile prve moderne trave.

Paleogeografija

Tokom eocena, Antarktik i Australija udaljavali su se sve dalje i dalje, ostavljajući Antarktik izoliran na Južnom polu. Kao rezultat toga, morskim strujama u istočnom smjeru oko ovog kontinenta mogu nastati tzv. cirkumantarktičke morske struje. Također Indija i Afrika su se pomjerile na sjever, uzrokujući da se okean Tetis, između ovih kontinenata i Evroazije polahko zatvara i alpska orogeneza se nastavlja.

U isto vrijeme, Grenland se odmaknuo dalje od Evrope, proširivši sjeverni dio Atlantika. Pod uticajem toga, sliv Sjevernog mora proširenjem kore također je doveo do daljnjeg tektonskog pada zemljine površine i područja oko sadašnjeg Sjevernog mora (uključujući i Holandiju i sjever Belgije) bilo je prekriveno morem. Južnije su se počele formirati Alpe. Sjeverno od novog planinskog lanca, u današnjoj Švicarskoj i južnoj Njemačkoj, pojavio se veliki Kopnijski sliv, koji se naziva Kotlina Molasse, i bila popunjena unutrašnjim morem koje se proteže između Alpa i Srednje Europe. Planine su se također počele formirati i drugdje u Europi i Aziji: Pirineji, Dinaridi i Helenidi u Europi i plnine Zagros i Himalaji u Aziji. Evropa i Azija bile su razdvojene Turgajskim morem, istočno od Uralskih planina.

Paleoklima

Trend prosječnih temperatura na Zemlji tokom posljednjih 65 miliona godina. Eocen je označen sa
Eo – eocen
I – Eocenski klimatski optimum
i – Paleocensko-eocenski toplinski maksimum
(PETM) mogu se prepoznati u grafikonu

.

Toplinski maksimum

Prijelaz između paleocena i eocena obilježen je naglim i kratkim globalnim porastom temperature, nazvanim "paleocensko-eocenski toplotni maksimum" (PETM). Prosječna temperatura porasla je na većim širinama na 7 °C, u roku od 20.000 godina, što je jedna od najbržih i najvećih klimatskih promjena u geološkoj historiji. Ova neobično topla pojava trajala je manje od 100.000 godina. Klimatske promjene prouzrokovale su masovno izumiranje, zbog čega se eocenska fauna znatno razlikuje od one u paleocenu. Postoji nekoliko mogućih uzroka naglog porasta temperature, ali nijedan ne objašnjava brzinu kojom je do togs došlo. Međutim, smatra se da je postepeno zagrijavanje tokom kasnog paleocena dovelo temperaturu morske vode iznad određene kritične vrijednosti, kao rezultat toga i hidrata. Metan je vrlo jak staklenički plin (dvadeset puta efikasniji od ugljik-dioksida) i to može uzrokovati globalno zagrijavanje klime koje je naglo ubrzano. Ova hipoteza zanimljiva je za klimatologe, jer se i danas velike količine metana skladište u obliku plinskih hidrata na morskom dnu. U većini modela za globalno zagrijavanje ne uzima se u obzir ispuštanje plinskih hidrata kao pojačavajućeg faktora.

Čak i bez togaa, rani eocen je već bio jedno od najtoplijih razdoblja u zemaljskoj historiji. Klima je bila također ravnomerno raspoređena. Zbog efikasnije atmosferske cirkulacije, temperaturna razlika između ekvatora i polova, tokom eocena bila je samo upola veća nego što je to danas. Klima je bila vlažnija, a padavine su bile ravnomernije raspoređene po Zemlji, na polovima je bila i vlažna i relativno topla klima. Duboke okeanske struje bile su tople, a polarne regije obrastale su umjerenimm listopadnom šumom. Tropska vegetacija mogla se naći do 45. paralele. Razlika od današnjeg vremea bila je najveća na većim širinama, a na ekvatoru su okolnosti vjerovatno bile usporedive sa današnjom situacijom.

Velika slatkovodna papratnica "Azolla".
Eksplozivan rast ovih biljaka u Arktičkom okeanu prije oko 49 miliona godina vjerovatno je bio uzrok klimatskih promjena

Pojava Azolle

Na pola eocena, u Arktičkom okeanu za kratak vremenski period dogodio se brzi rast slatkovodne paprati (Azolla. Budući da je ovaj okean jedva bio povezan s drugim morima, a klima bila vlažna, gornji sloj vode ovdje je vjerojatno bio sladak, omogućujući širenje slatkovodne paprati. To se zove Događaj Azolla. Ogromne količine biomase slatkovodnih paprati potonula je kad su biljke uginule na okeanskom dnu, ali eocenski sloj organskog materijala koji se nalazi u dubokom morskom jezgru i iz arktičkih voda ponekad je debljine i do 8 metara. Biljke proizvode ćelijsko tkivo od organskog materijala, za koje iz atmosfere izvlače staklenički plin – ugljik-dioksid. Zbog velike količine tog plina, koji je nestao iz atmosfere, efekt staklenika vjerovatno je oslabio.

Kasnoeocensko hlađenje

Poslije prvog dela eocena, temperatura se postepeno smanjivala. Kao rezultat pojave morskih struja i cirkulacije Antarktik oko Antarktika, klima na ovom kontinentu bila je isključena od utlcaja relativno tople vode oceana. Antarktik je još na početku eocena bio pokriven listopadnom šumom, ali na kraju eocena ta je ustupila mjesto crnogoričnoj i tundrama. Okeanska voda oko Južnog pola, sada kada dominantna struja nije bila sjever-jug, već istok-zapad, više nije imala priliku za zagrijavanje. Hladna voda je gušća od tople , a ohlađena voda na Južnom polu je ispunila donji sloj okeana širom svijeta, tako da se prosječna temperatura u okeanu također smanjila. Hlađenje okeana zauzvrat je uticalo na globalnu klimu. Na prijelazu između eocena i oligocena klima se ohladila za nekoliko stepeni, u roku od nekoliko hiljada godina, kao rezultat rasta ledenjaka]na Antarktiku. Pojava ledene ploče takođe je prouzrokovala opadanje eustazijskog nivoa mora na prelazu eocen-oligocen.

Stratigrafija i geologija

Imenovanje i definicija

Krečnjak sastavljen od numulita, u obliku diska foraminifera, promjera nekoliko cm. Nummuliti su tipskii za eocenske stijene Mediterana i stoga su vrlo pogodni kao provodni fosili i za razdoblje.

Termin eocen je 1833. godine uveo britanski geolog Charles Lyell, zasnovan na slojeva sedimentnih stijena u Pariškom bazenu. Lyell je tercijar podijelio na eocen, miocen i pliocen, na osnovu fosila mehkušac a iz Francuske i Italije. Kasnije, u 19. Stoljeću, preciznijim proučavanjem, eocena oligocen i paleocen biće odvojeni. U sadašnjoj službenoj geološkoj vremenskoj skali Međunarodne komisije za stratigrafiju (ICS), eocen ima status perioda ili serije i pododjeljak je perioda (ili sistema) paleogena. Tercijar je podijeljen na paleogen i neogen i više se ne pojavljuje u ovoj vremenskoj skali.

Eocen je podijeljen na četiri vremenska sprata ili sprat (stratigrafija) poda, od starijih do mlađih: Ipresijen, Lutetijen, Bartonijen i Priabonijen. Kao provodni fosil i za eocen obično se uzimajuplanktonske foraminifera i nanoplaplaton (plankton dimenzija između dvije stotine i dvije hiljade milimetra).

Eocenske stijene

Stijene iz eocena nalaze se širom svijeta i često još nisu završene litifikacije. U Holandiji i Belgiji se serije iz eocena, kao i ostaka paleogena, sastoja uglavnom od morskih ležišta. U zapadnoj Belgiji, eocenski slojevi se obično sastoje od od pijesaka i glina, ali postoje i povremeni slojevi smeđeg uglja i krečnjaka. Britanska londonska regika je slična formacijama morskih glina i pijesaka u južnoj Engleskoj. Eocenske stijene teško izlaze na površinu u Holandiji, osim na nekolicini mjesta u Južnom Limburgu. Ovi slojevi stijena pripadaju ležištima u Tongerenu, koja se takođe javljaju na istoku Belgije. Oni su mlađi od formacije Maldegem i imaju raznoliku morsku i kontinentalnu prirodu.

U srednjoj Evropi, povremeno se javljaju nekonsolidirani slojevi eocenskih stijena. Duž Alpa mogu se naći naslage molase i fliša u podnožju ovog planinskog lanca. To su uglavnom pijesci i konglomerati, formirani od materijala koji je erodiran iz novih planina. Na Pirenejima, eocenske naslage sadržie plitki morski krečnjak, koji je nastao tokom kasnije faze tektonskih poremećaja

Fosil insekta Buprestida iz Messel-grovevea u Njemačkoj

Lokacije fosila

Iako su eocenski fosili pronađen na mnogim mjestima na svijetu, brojna su mjesta posebno važna zbog saznanja o evoluciji života. Na lokalitetu Wadi Al-Hitan u Egiptu, gdje su pronađeni morski sedimenti iz Tetisa, pronađeni su mnogi kosturi ranih kitova. Ova lokacija ima UNESKO-ov status lokalitet svjetske baštine, od 2005. Formacija zelene rijeke, koja u saveznim državama Amerike, Utah, Kolorado i Wyoming, nalaze se tvorba lakustrijski depoziti procesa fluvijalizacije (formirani u jezerima i rijekama). Formacija sadrži vrlo dobro očuvane slatkovodne fosile životinja, posebno riba.

Na Seymour Islandu, jednom od otoka između Južne Amerike i Antarktika, pronađeni su mnogi eocenski fosili morskih životinja. Lokalitet je istražio norveški istraživač Karl Anton Larsen u 1882. i otkrio fosile, između ostalog, pingvina i školjki.

Još jedna formacija koja je sačuvala mnoge fosile je južnoengleski London Clay. Ova velika morska formacija je starosti iz Ipresiena sadrži fosile školjkaša, gastropoda, Nautilidae (nautilusa), kraba, jastoga, riba (uključujući i zube morskih pasa), gmizavaca (posebno kornjača), ptica, pa čak i sisara. Najpoznatija je, međutim, formacija fosilnih biljaka od kojih su takođe pronađeni plodovi i sjemenke. U međuvremenu je, samo u Londonu otkriveno 350 novih vrsta biljaka.

Jedno od najpoznatijih i najbogatijih nalazišta eocenskih fosila je Messel-groeve u Hessenu (Njemačka). U kamenolomu su pronađeni fosili sisara, gmizavaca, riba, insekata i biljkebiljki. Budući da je ležište nastalo u kraterskom jezeru, na njih truljenje nije uticalo, pa su fosili u dobrom stanju. Fosili zajedno tvore kompletan eocenski ekosistem, a kamenolom Messel je također, u tom pogledu, jedinstven. Kamenolom je proglašen lokalitetom svjetske baštine u 1995.

Ostala nalazišta eocenskih fosila su Focus Murgon Fossil u Queenslandu (prije ~ 54,6 miliona godina) i John Day Formation (od prije ~ 37 – 20 miliona godina) u Oregonu.

Fosilni list suptropske vrste Macginitiea gracilis , iz Klondajk planinske formacije, ipresij, Washington

Rekonstrukcija životinje reda Gastornis, prestravljena ptica iz paleocena i eocena Evrope i Severne Amerike.
Životinja je mogla dostići veličinu odraslog čovjeka

Hyracotherium je najstariji poznati rod među kopitarima (paleocen do ranog eocena). Životinja je bila visoka otprilike 20 cm i dugačka 30 cm.

Moeritherium bila rana životinja koja je živila na stablima, iz eocena, usko ie povezana s precima današnjih slonova.

Rekonstrukcija tri leteća primerka izumrle vrste šišmiša Palaeochiropteryx , od kojih su fosili pronađeni u kamenolomu Messel, Njemačka.

Mesonyx, mesoždeni kopitari iz eocena.

Arsinoitherium: , rog embritopode iz kasnog eocena i ranog oligocena.

Basilosaurus, jedan od prvih kitova.

Život

Glavni članak: Život

U paleocenu je među sisarima došlo do brze adaptacijske radijacije. Pored mnogih novih grupa, pojavili su se i veći oblici nego ikad prije. Ova diverzifikacija se nastavila i u eocenu i specijaliziranih mnogih vrsta, u poređenju s "primitivnim" paleocenskim vrstama. Slična diverzifikacija se dogodila među pticama, cvjetnicama, insektima i drugim skupinama.

PETM je doveo do izumiranja mnogih vrsta, tako da postoji jasna razlika između faune paleocena i eocena. Eocen je završio sa mnogo većim masovnim izumiranjem, koji se naziva, prema francuskoj kovanici grande coupure.

Biljke

Glavni članak: Biljke

U početku, eocenske šume su prerasle u stablašice zbog tople klime. Osim suhih predjela, gdje je bilo pustinja, čitav je svijet bio prekriven šumom. Na otokuu Ellesmere, koje leži iznad polarnog kruga, pronađeni su fosili drveća, naprimjer, iz porodice Cupressaceae (čempresi) ili iz roda 'vodenih čempresa Metasequoia. Fosili suptropskih, pa čak i tropskih biljnih vrsta (uključujući porodicu palmi), pronađeni su u donjeeocenskim naslagama Grenlandaa i Aljaske. Tropska prašuma rasla je daleko u sjevernoj Evropi, Sjevernoj Americi i Sibiru. Kako se tokom eocena klima hladila, tropske trajnice i palme na većoj širini ustupile su mjesto listopadni vrstama koje su bile bolje prilagođene razlikama između sezona.

Zbog sušenja i hlađenja klime, šume su na nekim mjestima ostavile otvorene terene. To je dovelo do pojave trava, što je dovelo do pojave većih pašnjačkih vrsta životinja. Postoje pokazatelji da su trava već postojala u kredi, a najstariji pouzdani fosili potiču iz paleocena. Ove vrste su i dalje imale široko lišće i nisu ličile na modernu travu. Važna prilagodba bio je razvoj kontinuiranog rasta, kako bi biljke mogle preživjeti i tešku ispašu. Trave su se širile dalje i tpkom oligocena.

Ptice

Glavni članak: Ptice

Paleocen i rani eocen jedini su periodi u zemaljinoj historiji u kojem su u lancima ishrane gornje grabljivice bile ptice. Neke agresivne ptice (neleteća grupa velikih mesoždernih grabljivih ptica), poput roda Gastornis", koje se, između ostalog, hrane i malim i srednjim sisarima. One su dugo bile na vrhu lanca ishrane u Južnoj Americi, ali se tokom eocena, u Sjevernoj Americi i Evropi, povećavala konkurencija velikih mesoždernih sisara. Pingvini, koji su se pojavili tokom kasnog krednog perioda, u paleocenskim slojevima na današnjem Antarktiku i na Novom Zelandu, stigli su u srednji eocen u Južnoj Americi i zaposjele obale duž Atlantskog okeana. Neki eocenski rodovi i drugi taksoni pingvina bili su Perudyptes , Archaeoshpeniscus, Icadyptes salasi i divovski Anthropornis nordenskoeleni' ', koji je mogao dostići visinu i do 180 cm, a težio je oko 90 kg. Za usporedbu: danas je najveća vrsta pingvina carski pingvin, koja može doseći 122 cm i težiti 37 kg.

Patke (Anseriformes) su također nastavile sa diverzifikacijom. Danas izumrla porodica pataka bile su Presbyornithidae, stodnici sadašnjih gusaka. Primjer je rod Presbyornis, koji je izgledao poput moderne patke, ali imao je duže noge. Vrste koje su živjele u obalnim područjima, uglavnom su manje specijalizirane i imale su veće šanse za preživljavanje od vrsta koje su bile vezane za određeni ekosistem zbog uske specijalizacije. Otkrivanje eocenskih fosila pacova Palaeotis u njemačkom kamenolomu Messel i drugih fosilnih ratita u Sjevernoj Americi i Mongoliji nije u skladu s tradicijskom hipotezom da je zajednički predak ratita živio u Gondwani. Jasno je da su ratiti (pacovoliki glodari) tokom eocena bili rasprostranjeni i na sjevernoj hemisferi. Pojava papiga dogodila se tokom eocena, na znatno sjevernijoj širini nego današnje. U Evropi su na raznim mjestima pronađeni fosili eocenskih papiga. Najstariji poznati fosil papagaja star je 54 miliona godina i pronađen je u Danskoj.

Sisari

Glavni članak: Mammalia

Nakon izumiranja dinosaura na kraju krede, ekološke niše bile su popunjene. Mnogi suvremeni redovi sisara pojavili su se u paleocenu, a također i neki kasnije izumrli redovi. Taj se razvoj nastavio u eocenu. Nevjerovatno je da su predstavnici mnogih eocenskih skupina bili manji od svojih paleocenskih predaka (vremenski uvjeti) i njihovih potomaka u oligocenu. Moguće je da su male vrste u toploj klimi eocena imale evolucijsku prednost.

U ranom eocenu pojavili su se papkari, a na početku oligocena bili su već razbijeni u moderna tri podreda: Camelidae (kamile), Suidae i preživari. Primjer ranog eocenskok kopitara je rod Diacodexis. Međutim, oblici sa neparnim papcima (koji se, premda nisu poznati jasni fosili prije eocena, vjerovatno su se pojavili na paleocenu u Aziji), bili su dominantni na početku eocena, gurajući kopitare na siromašnija područja, gdje su preživari evoluirli probavni sistem sa četiri dijela stomaka. Primjer ranog eocenskog oblika neparnih papaka je najstariji kopitar, Hyracotherium koji, međutim, nije narâstao mnogo veći od zeca. Pojavom trava u srednjem eocenu, ova grupa je tako imala evolucijsku prednost i stoga je mogla imati važniju ekološku ulogu. Pojavile su se i prve eocenske životinje sa surlom, Proboscidea, poput roda Moeritherium i većeg Palaeomastodon, sa kratkom surlom, a smatra se pretkom slonova. Embrithopoda su bila grupa sisara iz Afrike koji su vjerovatno povezani sa slonovima, primer je rod Arsinoitherium.

Glodari, koji su se prvi put pojavili na paleocenu, također su se i dalje diverzificirali tokom eocena. Sasvim je moguće da su ih protjerali konkurenti multiituberkulati koji su takođe živjeli od orašastih plodova i sjemenki. Multiituberkulati bili su starija grupa sisara, koja se u eocenu snažno reducirana i izumrla u oligocenu. Gondwanatheria su bila grupa sisara koji mogu biti povezani s multiituberkulama i žive samo na južnim kontinentima (Južna Amerika, Antarktik, Indija i Afrika). Najmanji poznati sisar koji je ikada postojao, podsjeća na insktivore roda "Batodonoides", živeo je pre oko 53 miliona godina. Prvi fiksni fosili šišmišsa potiču iz donjeg eocena (eocenske vrste slijepih miševa su iz rodova Icaronycteris, Archaeonycteris, Palaeochiropteryx i Hassianycteris), iako su i u kredi pronađeni fosilni zubi koji pripadaju šišmišima.

Postepeno zahlađenje klime od sredine eocena, uzrokovalo je promjenu staništa mnogih životinja. Prašuma jepostala manja tako da su se mnoge vrste prilagodile otvorenim travnjacima. I biljojedni travari i grupe grabljivica postaju veće i jače. Skupine mesoždernih eocenskih sisara bile su Mesonychia (poput rodova Mesonyx, Ankalagon i Andrewsarchus, a posljednji je bio najveći i, koliko je poznato, najgrabežljiviji sisar ikad), zatim Condylarthra (poput roda Arctocyon ili vjerovatno također i Tingamarra), ali posebno Creodonta (poput roda Patriofelis ili kasnoeocenskog Sarkastodon). Zadnje tri grupe su do sada izumrle. Ovi sisari preuzeli su ulogu dominantnih predatora u toku eocena. Na kraju eocena pojavili su se prvi moderni grabežljivci, Feliformia i Caniformia, prethodnici modernih mačkio i pasa. Prekursori Carnivora bili su iz reda Miacoidea, iz paleocena i ranog eocena; danas su obje grupe smještene u kladus Carnivoramorpha. Grupa koja je spadala u Carnivora bile su Nimravidae (u sastavu Feliforma), koja se takođe pojavila na kraju eocena. Primati čiji su se prvi predstavnici pojavili na paleocenu, razvijali su se dalje u eocenu. Primjeri eocenskog primata su Notharctus, koji je izgledao kao današnji lemuri i rod Darwinius, od kojih su poznati vrlo dobro očuvan fosili.

Posebnu evolucijsku granu predstavljao je nastanak prvih kitova iz grupe Mesonychia. Ova evolucija je prilično poznata zbog mnogih fosila raznih intermedijarnih oblika koji se nalaze u slojevima donjeg i srednjeg eocena u Pakistanu. Najstariji preci kitova su iz porodice Pakicetidae, kopnenih grabežljivaca s trokutastim zubima, tipskim za cijelu grupi Mesonychia. Nekoliko miliona godina kasnije, neke vrste, poput onih iz roda Ambulocetus, usvojile su životni stil amfibija. Položaj njihovih nogu kod Ambulocetus je već više fokusiran na plivanje, nego na kretanje po kopnu. Prije otprilike 45 miliona godina, pojavili su se prvi kompletni morski i kitovi, porodice Basilosauridae. U ovu grupu spadaju rodovi Basilosaurus i Dorudon, koji se po anatomiji ne razlikuju mnogo od današnjih kitovia.

Ostale kopnene životinje

Topla klima eocena pružala je pogodno okruženje gmizavcima. Neke od najvećih [[[zmija]] koje su ikada živjele potiču iz eocena. Na osnovu fosila Gigantophis garstini koji su pronađeni u Sjevernoj Africi, ova zmija mogla bi dostići dužinu oa 10 metara (najduže zmije današnjice dugačke su oko sedam metara). Chubutophis, iz Patagonije je bio je još duži. Nekada se mislilo da je morska eocenska zmija roda Palaeophis dugačka trideset metara, ali novije procjene govore o dužini od devet metara.

Najstariji fosili porodice Ranidae (prave žabe) potiču iz eocena, ali zato što su ove životinje malene i njihovi ostaci osjetljivi, fosili su rijetki. Stoga se može pretpostaviti da su možda nastale i ranije.

Na prijelazu između paleocena i eocena započela je adaptacijska radijacija među određenim skupinama insekata. Mravi, koji su u razdoblju krede još uvijek bili nevažna skupina, koji su živjeli sami u Lauraziji, raširili bi se svijetom u ranom eocenu. U meselskom kamenolomu, fosili roda Formicium pronađeni su ne samo ostaci mrava radnika već i matiice] koja je bila duga između 13 i 15 cm. Koliko je znano, ovo su najveći mravi koji su ikada živjeli. U Sjedinjenim Državama i u Engleskoj pronađene su krila istog spola. Najstariji prethodnik moderne pčele potiče iz eocena, a vrsta Electrapis apoides pronađena je u ćilibaru i potiče od prije oko 45 miliona godina.

Fosilni zubi eocenskog morskog psa Otodus obliquus

Život u moru

U eocenu je stopa kojom je formirana nova okeanska kora na grebenu srednjeg okeana, bila jeveća nego što je to danas. Posljedica toga bila je da je koncentracija kalcija u odnosu na koncentraciju magnezija u morskoj vodi bila veća. Zbog toga je mineral kalcit relativno stabilan. Na kraju eocena, morska voda se postepeno mijenjala u sastav bogat magnezijem, čiji je mineral aragonit relativno stabilan. To je vjerovatno razlog što je eocen bila posljednja era u kojoj su se formirale velike količine krede. Ova stijena sačinjena je od fosila takozvanog "nanoplanktona", planktona, čije su dimenzije između dvije stotine i dvije hiljade milimetra, a koji grade svoje skelete od kalcita. S druge strane, veća koncentracija magnezija uzrokovala je cvjetanje koraa]] i koralnih grebenova fenova u oligocenu. Korali grade svoj skelet od aragonita. Morski psi, posebno skušast, pretrpjeli su veliku diverzifikaciju u eocenu. Naprimjer, morski pas goblin, pojavio se u ovom periodu. Jedna od najvećih vrsta morskih pasa bila je Otodus obliquus, koja bi mogla biti dugačka devet metara, a hranio se ribama, morskim sisarima i drugim morskim psima. Ovo je vjerovatno bio predak roda "Carcharodon", iz srednjeg eocena, kojem je pripadao i ogromni morski pas Megalodon. Eocenske košljoribe (naprimjer rod Enchodus, grabljivice koje su se pojavio već u kredi) bile su srodne današnjim lososima.

Prelaz u oligocen

Prije otprilike 33,9 miliona godina, dogodila se drastična promjena u faune u Evropi, koja se naziva grande coupure, na i prijelazu između eocena i oligocena. Sličan događaj dogodio se istovremeno u Aziji. Azijske vrste dobile su priliku da migriraju u Evropu i obrnuto, vjerovatno zahvaljujući stvaranju kopnenog mosta kroz Turgajsko more. To je dovelo do masovnog izumiranja, ali i alopatričnog formiranja novih vrsta.

Istovremeno se cirkumpolazna antarktička morska struja u južnim okeanima dobro pokrenula zbog odvajanja Južne Amerike i Antarktika, dodatno hladeći Antarktik i stvarajući trajni ledenu kapu na Južnom polu, koja se počela formirati. Formiranje ove ledene kape uzrokovalo je svjetski pad nivoa mora i porast moći refleksije svjetlosti na Zemlji, što je dodatno hladilo klimu širom svijeta.

Klimatske promjene i (u Evroaziji), osigurali su brz evolucijski razvoj dolazećim pridošlicama. Vrste koje se nisu mogle prilagoditi novim okolnostima su izumrle, druge su se vrste prilagodile i imale su drugačije karakteristike od svojih eocenskih predaka. Promjena je bila uglavnom kod sisara i velikih morskih mehkušaca.

Pojava rijetkih elemenata iridija, nikla i nekih drugih, obogatilo je bodljokošce, u slojevima stijena približno na prelazu između eocena i ologiceena; to pokazuje da je morao postojati jedan ili više meteoritskih udara. Međutim, datiranje ovih slojeva stijena pokazalo je da se taj uticaj morao dogoditi prije otprilike 35,6 miliona godina, više nego milion godina prije grande coupurea („velikog prekida“). Zbog toga se danas pretpostavlja da ta dva događaja nisu međusobno izravno povezana.

Također pogledajte

• Paleocen
• Oligocen