Sjeverno more

Sjeverno more- rubno more Atlantskog okeana pored obala sjeverozapadne Evrope. S tri strane gotovo je potpuno okruženo kopnom, uz uske prolaze, poput kanala La Manche, Skagerrak i Kattegat, dok je na sjeverozapadu široko spojeno sa sjeveroistočnim dijelom Atlantskog okeana i Norveškim morem.

Sjeverno more

Sjeverno more

Sjeverno more je jedan od važnijih trgovačkih puteva i služi kao put Sjeverne i Srednje Evrope prema svjetskom tržištu. Južni dio Sjevernog mora zajedno sa kanalom La Manche je jedan od najgušće plovnih područja svijeta. Ispod dna mora nalaze se velike zalihe nafte i zemnog gasa, koje se eksploatiraju od 1970-tih. Komercijalni ribolov je znatno umanjio bogatstvo ribe u posljednih nekoliko desetljeća. Zabilježene su znatne promjene okoline, nastale zbog ispuštanja otpadnih voda iz zemalja Sjeverne Evrope i nekih srednjevropskih zemalja direktno u more ili posredno preko susjednog Baltičkog mora.

Geografija

Položaj i pružanje

Sjeverno more se najvećim dijelom prostire na evropskom kontinentalnom šelfu, osim malehnog uskog područja u sjevernom dijelu mora u blizini Norveške. Sjeverno more je zapljuskuje obalu Britanskih ostrva (Engleska i Škotska) na zapadu i mnoge sjevernoevropske i srednjevropske zemlje kao što su Norveška (sjeveroistok), Danska (istok), Njemačka (jugoistok), Holandija (jug) te Belgija i Francuska (jugozapad).

Na jugozapadu Sjeverno more je preko Doverskih vrata povezano sa kanalom La Manche, dok je na istoku preko moreuza Skagerrak i Kattegat povezano sa Baltičkim morem. Na sjeveru se široko otvara prema Norveškom moru, kao istočnom dijelu sjevernog Atlantskog okeana. Osim očiglednih granica na obalama okolnih država, Sjeverno more je od moreuza Skragerrak ograničeno zamišljenom linijom počev od norveškog grada Lindesnes do danskog Hanstholma. Sjeverna granica mora prema Atlantiku je prirodno dosta nejasno određena. Tradicionalno, uzima se zamišljena linija od sjeverne Škotske preko Shetlandskih ostrva do norveškog Ålesunda. Prema sporazumu Oslo-Pariz iz 1962. ova granica se pruža nešto zapadnije i sjevernije duž 5° zapadne dužine i 62° sjeverne širine na visini norveškog fjorda Geirangerfjord.

Pružanje u smijeru sjever-jug iznosi oko 1.120 km od 50°56' S do 62° S. Najveća širina od istoka do zapada iznosi 1.001 km od 4°26' Z do 9°50' I. Površina Sjevernog mora iznosi oko 575.000 km² uz prosječnu dubinu od 94 metra, što daje približnu zapreminu vode od oko 54.000 km³.

Podjela

Za potrebe ribolova i praćenja vremenskih nepogoda, njemačka pomorska meteorološka služba iz Hamburga uslovno je podijelila Sjeverno more na određena područja:
Zapadno Sjeverno more od sjevera prema jugu:

• Viking – istočno od Šetlandskih ostrva
• Forties – istočno od Škotske
• Dogger – između ostalog područje u blizini praga Dogger
• jugozapadno Sjeverno more ili Southern Bight

Istočno Sjeverno more od sjevera prema jugu:

• Utsira – zapadno od norveške obale, po istoimenom ostrvu
• Fischer – zapadno graniči sa moreuzom Skagerrak
• Njemački zaljev – ispred holandske, njemačke i danske obale

Pritoke

Najveće rijeke koje se ulijevaju u Sjeverno more su Laba, Weser, Rajna, Maas i Temza.

• Delta Rajna-Maas (Holandija) 2900 m³/s, od toga
  • kroz Ijsselmeer 555 m³/s
  • preko Rajne 2300 m³/s
  • preko Maasa 357 m³/s
• Laba (Elbe) (Donja Saksonija/Schleswig-Holstein) 856 m³/s
• Glomma (Norveška) 603 m³/s
• Götaälv (Švedska, Trysilelva Norveška)
• Weser (Donja Saksonija/Bremen) 358 m³/s
• Drammenselva (Norveška) 314 m³/s
• Humber (Engleska) 250 m³/s, sa zajedničkim estuarijem sa rijekama:
  • Trent 99 m³/s
  • Yorkshire Ouse 44 m³/s

Firth of Tay kod Dundeeja

• Firth of Tay (Škotska) 170 m³/s
• Otra (Norveška) 150 m³/s
• Sira (Norveška) 130 m³/s
• Schelde (Belgija/Holandija) 126 m³/s
• Forth (Škotska) 112 m³/s
• Numedalslågen (Norveška) 111 m³/s
• Tweed (Škotska i Engleska) 85 m³/s
• Ems (Donja Saksonija) 80,5 m³/s
• Temza (Engleska) 76 m³/s

Geologija

U geološkom smislu, Sjeverno more je dosta staro more. Njegov nastanak kao i njegove promjene veličine i oblika mogu se pratiti u periodu od oko 350 miliona godina. U tercijaru korito Sjevernog mora je konačno potonulo. Međutim, današnji oblik dobilo je tek krajem posljednjeg ledenog doba prije oko 11.000 godina. Čak i današnje stanje je samo jedna faza u dinamičnom razvoju Sjevernog mora. Dugoročno se smatra da će i dalje rasti nivo mora. Procjenjuje se da je u posljednjih 7.500 godina taj rast iznosio oko 33 cm u jednom vijeku (prema srednjem vodostaju tokom plime mjereno na njemačkoj obali). U prošlom vijeku zabilježen je rast nivoa mora od 20 do 25 cm.

U posljednjem ledenom dobu, kao i u prethodnim, velike količine vode su bile zarobljene u ledu lednika, tako da je u unutrašnjosti Skandinavije sloj leda iznosio i do 3 kilometra. Nivo Sjevernog mora na vrhuncu ledenog doba nalazio se oko 120 metara ispod današnjeg nivoa, a obalna linija se nalazila oko 600 km sjeverno od današnje. U to doba veliki dijelovi Sjevernog mora bili su kopno. Krajem posljednjeg ledenog doba nivo mora nalazio se oko 60 m ispod današnjeg prosječnog stanja, pri čemu je obalna linija bila sjeverno od današnjeg praga Dogger. Cijelo južno područje današnjeg Sjevernog mora bilo je kopno (takozvana zemlja Dogger), a evropsko kopno i britanska ostrva bili su spojeni u jedinstvenu kopnenu masu. Poslije toga vijekovima je rastao nivo mora, pri čemu je brzina rasta tokom vremena bila sve manja.

Oblik

Satelitska slika Sjevernog mora, Dogger bank je označen crveno

Sjeverno more je šelfsko more sa prosječnom dubinom od samo 94 metra. Dno mora najvećim dijelom zauzima kontinentalni šelf, tako da dubina raste od 25 m do 35 m u južnom dijelu na oko 100 do 200 m na kontinentalnom pragu između Norveške i sjeverno od Šetlandskih ostrva. Cijeli južni dio mora ima najveću dubinu od oko 50 metara. Izuzetak čini Norveška brazda, na čijem najdubljem području je izmjerena dubina od 725 metara. Najpliće mjesto pored obalnih područja nalazi se u području Dogger banka. U južnom dijelu mora nalaze se i brojni pjeskoviti plićaci.

Sjeverno more se općenito može podijeliti na plitki južni dio, centralno Sjeverno more, sjeverno Sjeverno more i Norvešku brazdu sa prijelazom u Skagerrak. U južnom Sjevernom moru u kanal La Manche prelazi se kroz Doverska vrata. Southern Bight se nalazi ispred obala Holandije i Belgije, a Njemački zaliv uključujući i Helgolandski zaliv nalazi se ispred njemačke obale. Područje plitkih voda Dogger banka čini razgraničenje Njemačkog zaliva od centralnog mora. Vadensko more pruža se duž južne obale od Den Heldera u Holandiji, preko cijele njemačke sjevernomorske obale sve do Esbjerga u Danskoj.

Plitka zona Dogger bank je veličine kao pola Holandije sa dubinom između 13 m do najviše 20 metara. Ona je poznata kao mjesto za ribolov, a pri velikim olujama ovdje čak dolazi do lomljenja talasa. Norveška bradza sa prosječnom dubinom između 250 i 300 m, a na prijelazu prema Skagerraku i do 725 m, igra značajnu ulogu za razmjenu vode sa Baltičkim morem i ostatkom Atlantika. Duž Norveške braze teče Norveška struja, preko većeg dijela Sjevernog mora dalje u Atlantik. Osim toga tuda prolazi i veći dio struja koje potiču iz Sjevernog mora prema sjeveru. U centralnom dijelu moru, oko 200 km istočno od škotskog grada Dundee nalaze se druge brazde poznate kao Devil's Hole (bos. Đavolja rupa). Nekoliko kilometara duge brazde idu u rasponu od oko 90 metara dubine do dubine oko 230 m. Doverska vrata dosežu dubinu od oko 30 m, morsko dno prema zapadu se spušta te na kraju La Mancha doseže do 100 m. Između Holandije i Velike Britanije dubine iznose od 20 do 30 m, dok ispred frizijske obale dosežu i do 45 metara.

Hidrologija

Osnovni podaci

Ušće Rajne

Sadržaj soli u morskoj vodi zavisi od mjesta i godišnjeg doba a kreće se od 15 do 25 promila u blizini riječnih ušća te od 32 do 35 promila u sjevernom dijelu mora. Temperatura mora ljeti može dostići 25 °C a zimi do 10 °C. Pri tome temperatura često jako varira u zavisnosti od uticaja Atlantskog okeana, od dubine mora, a najviše od morskih struja. U dubljem, sjevernom dijelu mora, u jednom području južno i istočno od Šetlandskih ostrva, temperatura Sjevernog mora je tokom cijele godine gotovo konstantna na 10 °C zbog ulaska atlantskih voda. Sa druge strane, vrlo plitke vode Vadenskog mora imaju znatne temperaturne oscilacije pa tokom vrlo oštrih i hladnih zima može doći i do formiranja leda.

Kruženje vode

Razmjena slane vode u Sjevernom moru odvija se kroz kanal La Manche i duž škotske i engleske obale iz Atlantika u Sjeverno more. Najveći unos slatke vode u Sjeverno more su rijeke koje se ulijevaju u Baltičko more, a čija voda dospijeva u Sjeverno more preko Skagerraka. Rijeke koje se ulijevaju direktno u Sjeverno more imaju ukupan sliv od oko 841.500 km² i godišnje dopremaju od 296 do 3454 km³ slatke vode u more. Rijeke koje se ulijevaju u Baltik imaju ukupan sliv od 1.650.000 km², što je gotovo dvostruko više, a nose godišnje oko 470 km³ slatke vode.

Duž danske i norveške obale u Atlantski okean se vraća Norveška struja iz Sjevernog mora. Ona se uglavnom kreće po dubini od 50 do 100m. Boćate vode Baltičkog mora i svježa voda iz fjordova i Sjevernog mora daju ovoj struji relativno nizak salinitet. Dio toplijih voda koje dolaze iz Atlantika okreću se duž Norveške struje i daju određenu toplu jezgru u vodama. Zimi ova struja ima temperaturu od 2 do 5 °C, dok salinitet iznosi manje od 34,8 promila. Atlantska voda u Sjevernom moru odvojena frontom je, za razliku od Norveške struje, nešto toplija do 6 °C, a salinitet joj iznosi više od 35 promila.

U periodu od jedne do dvije godine, cjelokupna voda u moru se potpuno zamijeni. Unutar mora mogu se raspoznati jasni vodeni frontovi koji se razlikuju u temperaturi, salinitetu, količini hranjivih materija i količini zagađenja, što se mnogo lakše zapaža ljeti nego zimi. Najveći vodeni frontovi su frizijski front, koji odvaja vodu iz Atlantika od vode iz La Mancha, te danski front, koji odvaja priobalne vode od centralnog dijela mora. Voda iz ušća velikih rijeka vrlo sporo prelazi u Sjeverno more. Slatke vode iz Rajne i Labe, naprimjer, mogu se primijetiti sve do sjeverozapadne obale Danske u odnosu na morsku vodu. Uticaji unosa materija iz rijeka i atmosfere na cirkulaciju vode mogu se procijeniti kompleksnim scenarijima samo pomoću modernih numeričkih metoda.

Plima i oseka

Plimu i oseku u Sjevernom moru izazivaju plime i oseke sjevernog Atlantika, jer je samo Sjeverno more relativno plitko i malehno da bi se na njemu formirala značajnija plima. Plima i oseka se mijenjaju u ritmu od po 12 sati i 25 minuta. Tačnije, vremenski period između dva ciklusa plime i oseke po pravilu iznosi 24 h 50 min. Plimni talasi izazivaju Coriolisov efekt na istočnoj obali Škotske i Engleske u pravu juga te nakon 10 do 11 sati nakon Škotske dolaze do Njemačkog zaliva. Pri tome oni dva do tri puta dostižu amfidromsku tačku. Jedna od tih tačaka se nalazi vrlo blizu Doverskih vrata. One nastaju zbog plimnih talasa koji ulaze preko La Mancha te utiču na plimu i oseku u uskom pojasu De Hoofden u južnom Bightu između južne Engleske i Belgije i Holandije. Ako se uzme u obzir ova tačka, plimni talasi od sjeverne Škotske do Borkuma putuju oko 12 sati duže. Obje druge amfidromske tačke nalaze se blizu obale južne Norveške i na liniji između južne Danske i južne Škotske preko Jitlandskog grebena sa koordinatama 55° 25' S, 5° 15' I. One čine jedinstveno polje oko kojih se dešavaju plime i oseke.

Razlika između plime i oseke u južnoj Norveškoj iznosi manje od pola metra, međutim povećava se udaljenošću neke obale od amfidromske tačke. Niske obale i lijevkasta suženja povećavaju ovu razliku. Najveća razlika između plime i oseke je na engleskoj obali u zalivu Wash, gdje razlika doseže i do 6,8 metara. Zbog interferenci sa plimnim valovima iz La Mancha na holandskoj obali kod Rotterdama javlja se nedostatak vode a kod Den Heldera periodično se javljaju dvovršne ili trovršne poplave. Na njemačkoj obali razlika između plime i oseke u zavisnosti od oblika i položaja obale iznosi od 2 do 4,5 metra. Ispred obale Jutlanda razlike se smanjuju te do moreuza Skagerak i Kattegatt plimni valovi nestaju.

U plitkim područjima, ne samo u Njemačkom zalivu, stvarna razlika plime i oseke je znatno pod uticajem drugih faktora kao što su položaj obale i pretežni vjetrovi ili oluje (olujna plima). U područjima ušća rijeka plimni valovi mogu povećati plimne nivoe rijeka i izazvati ili pojačati efekte plimne poplave.

Značaj

Približna podjela Sjevernog mora prema ekonomskim zonama

Južna obala mora je vrlo gusto naseljena i u skladu s tim vrlo je privredno razvijena. U području obale dugom oko 150 km živi oko 80 miliona ljudi, od čega je gotovo svo stanovništvo Belgije i Holandije, većinom u urbanim naseljima i gradovima. U ovim obalnim područjima gustoća naseljenosti po kvadratnom kilometru iznosi preko 1.000 stanovnika. Odsječak obale između Hamburga i Bruxellesa je jako industrijaliziran. Ovdje se nalazi i neke od najvećih koncentracija teške industrije u svijetu.

Politički status

Iako je faktička kontrola nad Sjevernim morem bila odlučujuća za prevlast nad sjeverozapadnom Evropom još od vremena Vikinga, od prvog Englesko-holandskog pomorskog rata 1652-1654. ono je postalo pitanje svjetske politike. Sve do početka Drugog svjetskog rata, Sjeverno more pravno nije pripadalo nikom, osim što su pogranične države prisvajale samo uski priobalni pojas pod svoj suverenitet. Međutim, u posljednjih nekoliko desetljeća situacija se drastično promijenila. Države koje izlaze na obalu Sjevernog mora imaju pretenziju na takozvanu zonu od 12 milja. Morska granica ove zone čini i granicu teritorije tih država. Površina mora unutar državne teritorije spada u područje državnih voda i državnih vodenih puteva.

U zoni od 12 milja, sjeveromorske države zadržavaju ekskluzivno pravo na ribolov. Međutim, tokom takozvanih bakalarskih ratova, Island se izborio da njegova međunarodna zona za ribolov bude 200 milja, čemu su se pridružile i države EU, tako da je Sjeverno more praktično zatvoreno u odnosu na druge države. Ribolov je ograničen na države EU i Norvešku, dok sve ostale države moraju potpisati posebni sporazum. Koordinacija između država regulirana je Zajedničkom politikom o ribolovu EU kao i ugovorima između EU i Norveške. Nakon što su ispod dna Sjevernog mora otkrivene zalihe nafte i gasa, Norveška je uzela sebi za pravo pretenzije u skladu sa Ženevskim konvencijama o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu, a nedugo zatim slijedile su je i druge države. Dno Sjevernog mora je podijeljeno također principom srednjih linija, prema zamišljenim srednjim linijama između dvije priobalne države. Samo je između Holandije, Njemačke i Danske dno mora drugačije podijeljeno, nakon dugotrajnijih sukoba i nakon presude Međunarodnog suda pravde. Pošto bi Njemačka zbog svoje geografske pozicije u suprotnom imala vrlo mali dio dna u odnosu na svoju liniju obale, u njemačku ekonomsku spada i još jedno polje, takozvana zona pačiji kljun.

Sirovine

Geolozi su 1958. godine otkrili u blizini gradića Slochterena u holandskoj provinciji Groningen polje zemnog gasa. Smatralo se da postoje druga polja ispod morskog dna u Sjevernom moru, međutim u to doba nisu bila definirana jasna prava vlasništva na otvorenom moru. Probna bušenja počela su 1966., a već 1969. Phillips Petroleum Company otkrila je u norveškom sektoru polje Ekofisk, u to doba jedno od 20 najvećih naftnih polja na svijetu, koje se odlikuje naftom vrlo siromašnom sumporom. Prve komercijalne količine počele su se crpiti 1971. godine. Nafta iz polja Ekofrisk se prvobitno prevozila tankerima, a 1975. je napravljen naftovod do engleskog Clevelanda te 1977. drugi naftovod do njemačkog Emdena. Veći značaj za naftne kompanije ove rezerve su dobile nakon naftnih kriza 1970tih, kad su cijene nafte na svjetskom tržištu dovele do povećanja isplativosti ulaganja u ove rezerve. Tokom 1980tih i 1990tih uslijedila su otkrića novih naftnih polja ispod Sjevernog mora. Iako su troškovi njene proizvodnje vrlo visoki, dobijena nafta ima vrlo visok kvalitet, što uz činjenice da okolna regija ima reputaciju jake političke i sigurnosne stabilnosti i da su u blizini razvijene zemlje Zapadne Evrope, daju ovom području veliki ekonomski značaj.

U međuvremenu, do danas u Sjevernom moru postoji oko 450 naftnih platformih, čime je Sjeverno more najvažnije offshore naftno područje. Većina platformi se nalazi u britanskom sektoru Sjevernog mora, a nakon njih su platforme u norveškom, holandskom i danskom sektoru. Britanski i norveški sektor pored toga imaju i najveće rezerve nafte. Procjene polaze od toga da se samo u norveškom sektoru nalazi oko 54 posto naftnih i 45% rezervni prirodnog gasa. Značajna naftna polja, pored Ekofiska su također norveško polje Statfjord čije je priključenje na naftovod zahtijevalo prelazak naftovoda preko Norveške brazde. Norveška državna naftna kompanija Statoil, u skladu sa norveškim zakonom, zadržava najmanje 50% udjela u naftnim poljima koja se nalaze u norveškom sektoru. Najveće polje prirodnog gasa u Sjevernom moru je polje Troll. Ono se nalazi u Norveškoj brazdi na dubini od 345 metara, te su učinjeni veliki napori da se do njega dođe i počne crpiti gas. Jedna od platformi visoka 472 m i teška 650 hiljada tona je najveća offshore platforma i najveći objekat koji je čovjek ikada transportirao.

Vrhunac eksploatacije dosegnut je 1999. godine kada se dnevno dobijalo gotovo 6 miliona barela nafte (950.000 m³) i 280 miliona m³ zemnog gasa. Međutim, do danas je dno Sjevernog mora toliko istraženo, da se gotovo ne očekuje da će u njemu biti nekih većih otkrića novih zaliha. Gotovo svi svjetski proizvođači nafte učestvuju u njenoj eksploataciji sa dna Sjevernog mora. U posljednjih nekoliko godina neki veći svjetski naftni koncerni kao što su Shell i BP obustavili su vađenje nafte u Sjevernom moru a količina dobijene nafte od 1999. godine do danas je u stalnom padu zbog sve manjih rezervi. Cijena nafte tipa brent crude, jedne od prvih sorti nafte koja se dobijala iz Sjevernog mora, i danas služi kao standard i usporedba na tržištu nafte u Evropi, Africi i Bliskom Istoku.

Osim eksploatacije nafte i gasa, priobalne države sa dna Sjevernog mora svake godine vade nekoliko miliona kubnih metara pijeska i šljunka. Oni se najviše koriste u građevinarstvu, za nasipanje plaža pijeskom kao i za zaštitu obalnog pojasa. Najveći korisnik pijeska u 2003. bile su Holandija (oko 30 miliona m³) i Danska (oko 10 miliona m³ u području Sjevernog mora). Prema podacima iz 2005. Njemačka je iz Sjevernog mora izvadila 740.000 m³ pijeska i šljunka.

Turizam

Na obalama i plažama Sjevernog mora turizam je umjereno razvijen. Turistički privlačne su uglavnom belgijska, holandska, njemačka i danska obala. U Velikoj Britaniji također postoji nekoliko turističkih mjesta na sjevernomorskoj obali. Morski turizam u Engleskoj koncentriran je uglavnom na obalu La Mancha.

Zbog stalnih i jakih vjetrova među turistima su omiljeni vodeni sportovi jedrenje i surfanje na vjetru. Međutim zbog jakih plima i brojnih plitkih područja u blizini obala, područje Sjevernog mora je dosta zahtjevnije za jedrenje od Baltičkog ili Sredozemnog mora, tako da u njegove vode zalazi znatno manji broj jedrilica.

Vanjski linkovi

• Karta: Nutzung der Nordsee und Schutzgebiete (PDF)
• BWaStr Karta DBWK 1000, Wasser- und Schifffahrtsverwaltung des Bundes
• OSPAR (2000): Geography, hydrography and climate Izvještaj o stanju kvaliteta Sjevernog mora, glava II (PDF, engl.)