Hominizacija

Interakcija mogućih faktora očovječavanja

Terminologija

Hominizacija ili hominacija (lat. homo = čovjek) je proces očovječavanja. Ovaj termin se često poistovjećuje sa pojmom antropogeneza. Međutim, antropogeneza obuhvata proces cjelokupnog morfološko-anatomskog i funkcijskog, etološkog, društvenog i duhovnog očovječavanja, dok se hominizacija, u užem smislu, iz tog kompleksa odnosi na proces sticanja isključivo ljudskih specifičnosti kojih nema u ostatku živog svijeta. U engleskom jezičkom području oba pojma su najčešće obuhvaćena sadržajem definicije termina evolucija čovjeka (en. human evolution).

Definicija

Sukcesija karakterističnih evolutivnih novosti u procesu antropogeneze (prema: British Museum of Natural History)

Kostur glave čovjeka

• Australopithecus je imao lobanjski kapacitet od oko 500 cm³, koji je u procesu antropogeneze postepeno udvostručen (.1000 cm³ Homo antecessor, pa utrostručen ma 1500 cm³ (Homo neanderthalensis ) da bi kod današnjeg čovjeka dosegao raspon varijacije od 1200 do 1850 cm³, izuzetno i do 2000 cm³.

Evolucija čovjeka – antropogeneza (grč. άνθρωπος - anthropos = čovjek + γένεσις – génesis = rođenje, razvoj) –filogeneza čovjeka, tok bioloških procesa koji su doveli do stvaranja anatomski modernog „racionalnog čovjeka“ (Homo sapiens sapiens). Antropogeneza je onaj ogranak filogeneze, tj. evolucije reda Primates iz kojeg se razvijao savremeni čovjek.

Antropogeneza je ustvari proces gubljenja tipično životinjskih i sticanja isključivo ljudskih osobenosti. Njene prelomne faze nisu obilježene morfološko–anatomskim, koliko kulturološkim pojavama evolucijskih novosti u živom svijetu, kao što su:

• dvonožnost,
• proizvodnja "oruđa za proizvodnju oruđa",
• "pripitomljavanje" vatre
• pojava duhovnosti i
• umjetnosti.

Antropogeneza je proces postanka ljudske vrste, a nauka o antropogenezi je antropogenija.

Bipedalizam je jedna od najbitnijih pretpostavki procesa antropogeneze: komparacija otisaka stopala:
Lijevo: Australopithecus afarensis (prije 3,6 miliona godina)
Centar: Homo erectus (prije 1,5 milion godina)
Desno: Homo sapiens (danas)

Poređenje šake čovjeka (Homo sapiens) i čimpanze (Pan paniscus)

Ilustracija pokretljivosti ljudske šake

Oruđa olduvayske kulture - chopperi (sjeckalice) su najranija registrirana tehnologíja.

Oruđe (alat) kulture achelen (dvostrani, bifacijalni), raširena tehnologija u donjem paleolitu

Oruđe kulture musterien (tehnika Levallois), srednji paleolít.

Oruđe kulture aurignacien (mikroliti), gornji paleolít.

Osnovna obilježja ljudske adaptivne zone

Osnovno obilježje ljudske adaptivne zone je egzistencija pomoću rada, odnosno proizvodnje sredstava kojima se obezbjeđuju potrebni uslovi za život. Prirodni okviri ljudskog života su tokom procesa antropogeneze doživ1java1i krupne promjene, ali su rad, razvoj složenog sistema radnih odnosa i društvena podjela rada permanentno bili jedini suštinski uslov i način njegovog opstanka na našoj planeti. Prva obrada predmeta rada pomoću svojeručno stvorenih sredstava za rad bila je samo ključ za uski ulaz u neslućeno široku buduću adaptivnu zonu ljudskog roda. U njoj je i sam čovjek postepeno širio sopstvene mogućnosti za osvajanje njenih potencijala, zahvaljujući razvoju proizvodnih snaga društva, sopstvenim dostignućima i spoznajama. Između ostalog, i po takvom položaju i odnosu prema svojoj adaptivnoj zoni, čovjek je jedinstven primjer u prirodi.

Obilježja ljudskog adaptivnog tipa

Dvokvržični pretkutnjaci

U pokušajuma da se pozicioniraju prvi nalazi australopiteka u evolucijskoj liniji hominida, traženo je svojstvo po kojem se oni razlikuju od današnjih velikih majmuna, izuzimajući Hominidae. Tom prilikom je uočeno da ni jedan majmun na drugom pretkutnjaku donje vilice nema dvije kvržice, nego samo jednu. Za razliku od njih, svi primati hominidne linije, od rda Australopithecus do roda Homo, uključujući i recentne ljude imaju bikuspidalne, tj. dvokvržićne donje pretkutnjake.

Dvonožni hod

O tome kako i zašto je dvonoštvo evoluiralo kod ljudskih predaka, postoji najmanje dvanaest različitih hipoteza. Poznato je, međutim da se pojavilo prije povećanja zapremine ljudskog mozga ili izrade kamenih alata. Bipedal specializations are found in Australopithecus fossils from 4.2-3.9 million years ago. Evolucija bipedalizma je praćena značajnim korelacijskim promjenama u kičmenom stubu, uključujući i uspravno kretanje naprijed, položaj velikog moždano-moždinskog spoja (foramen magnum), odnosno zgloba glava – kičma , gdje se lobanja oslanja na stub koji omogućava dvonožno kretanje.

Nedavni dokazi u vezi sa spolnim dimorfizmom suvremenog čovjeka u lumbalnom području kičme viđeni su kod predmodernih primata kao što su bili pripadnici vrste Australopithecus africanus. Ovaj dimorfizam je shvaćen kao evolucijska adaptacija žena da, u trudnoći, bolje podnose lumbalna opterećenja, što je adaptacija koja nije potrebna nedvonožnim primatima.

Prilagođavanje na dvonoštvo uvjetuje manju stabilnost ramena, što je omogućilo ramenima i udovima da ostvare veću međusobnu nezavisnost i diferencirana opterećenja. Osim promjene u stabilnosti ramena, promjena kretanja povećava potrebu za njihovu vezu, što podržava napredovanje evolucije dvonoštva.

Različite hipoteze nisu nužno međusobno isključive i, jer je niz selektivnih snaga osigurno djelovo zajedno da bi dovele do ljudskog dvonoštva, važno je uočiti razliku između adaptacije za samo dvonoštvo i adaptacije za trčanje, koji se kasnije postepeno razvijalo. Mogući razlozi za evoluciju ljudskog dvonoštva uključuju oslobađanje ruku za korištenje alata i plodonošenje, seksualni dimorfizam u prikupljanju hrane, promjene u klimi i staništu (iz džungle u savanu), što je podrazumijevalo podizanje vidnog polja i pozicije očiju, te potrebu da se smanji količina kože koja je izložena tropskom suncu.

Teorija prelaska u savanu

Prema tzv. savanski baziranoj teoriji, hominine su sišle s drveća i prilagodile na život u savanama, što je snažno selekcijom favoriziralo uspravni hod na dvije noge (zbog bolje preglednosti terena). Teorija ukazuje na to da su rani hominidi bili evolucijski „primorani“ da se prilagode dvonožnom kretanju po otvorenim savanama nakon što su napustili drveće. Ova teorija je usko vezana za hipotezu o hodanju na koljenima, po kojoj su ljudski preci koristili četveronožno kretanje u savanama, o čemu svjedoče i morfološke karakteristike prednjih udova Australopithecus anamensis i Australopithecus afarensis, te da je manje neizvjesno pretpostaviti da se koljenski hod razvio dva puta u rodovima Pan i Gorilla umjesto razvoja sinapomorfije kod čimpanzi i gorila, prije nego što je nestala kod australopiteka, u rodu Australopithecus. Evolucija uspravnog držanja bila je vrlo korisna za život na savani jer omogućava pogled preko visoke trave, kako bi se uočili predatori ili omogućio uspješniji lov šuljanjem i puzanjem prema plijenu po tlu.

U stvari, hipoteza o "pulsiranju" prometa materija (metabolizma) podržava osnove teorije savane, objašnjavajući suženje pošumljene površine zbog globalnog zagrijavanja i hlađenja, koji prisiljavaju životinje na izlazak na otvorene travnjake, što iziskuje potrebu hominida da steknu dvonoštvo (Elizabeth Vrba). Umjesto toga, postojeće homininske preadaptacije na dvonožnost su se mogle potpunije usavršiti u savanama. Fosilni zapis pokazuje da su početkom dvonožnosti hominine još uvijek bile prilagođene i za penjanje po stablima i u vrijeme kada su imale uspravan hod. Moguće je da je dvonoštvo evoluirao još na drveću, a kasnije primijenilo u savanama, kao ranije degenerirana (vestigijalna) osobina. Ljudi i orangutani su jedinstveni po dvonožnim reaktivnim adaptacijama, kad se penju na tanke grane, u kojima su povećane kuka i koljena proširenje u odnosu na promjer grane, što može povećati raspon izvor hrane i na drveću, a može se pripisati konvergentnoj evoluciji dvonoštva razvijanog u istom (šumskom) okruženju.

Činjenica da su homininski fosili obično nađeni u stepskim sredinama, dovela je do toga da antropolozi vjeruju da su hominini živjeli, spavali i hodali uspravno i umirali samo u tim sredinama, jer njihovi fosili nisu pronađeni u šumovitim područjima. Međutim, fosilizacija je rijetka pojava, pa ovo može biti umjesno samo ako bi organizam koji umire ostao fosiliziran da ga neko nađe kasnije, što je također rijetka pojava. Činjenica da ti fosili nisu pronađeni u šumama ne može biti argument za zaključak da nijedan hominin nije nikada umro i u takvim područjima. Ovakvi pogledi su odložili prihvatanje teorije savane za više od stotinu godina. Neki od nađenih fosila su zapravo pokazali i dalje prisustvo adaptacije za sličan način života na drvetu. Na primjer, Lucy, čuveni Australopithecus afarensis , nađen u Hadaru (Etiopija), koji su eventualno bili vezani za šumu u vrijeme Lucyne smrti, imali su zakrivljene prste koji bi joj dali sposobnost hvatanja za grane drveća, ali je hodala dvonožno. "Little Foot," prikupljanje "'Australopithecus africanus' 'kosti stopala, ima divergentni palca, kao i gležnja snage da hoda uspravno. "Little Foot", kolekcija kostiju stopala Australopithecus africanus, može shvatiti kao kretanje poput majmuna, možda na granama drveća, a bio je dvonožac. Ostaci polena koji su nađenu u tlu na lokacijama u kojima su pronađeni ovi fosili ukazuju da je ovo područje bilo pokriveno gustom vegetacijom i tek nedavno postalo sušna pustinja, kao što je sada.

Hipoteza efikasnosti putovanja

Jedno od alternativnih objašnjenja je mješavina savana i razbacanih šuma povećala potrebu za, najprije kraća,. A zatim i sve duža premještanje (putovanja) po tlu proto-ljudi, između klastera drveća, a dvonoštvo je ponudio veću efikasnost za putovanje i na duge udaljenost između njih, nego što može četveronoštvo. U jednom eksperimentu praćenje metabolizma čimpanza preko potrošnje kisika, utvrđeno je da je četveronožai i dvonožnia potrošnja energije bila vrlo slična, što znači da ova tranzicija kod ranih majmunolikih predaka nije bi bila toliko teška ili energijski zahtjevna.

Hipoteza o položaju pri hranjenju

Ova hipoteza je nedavno podržana na Indiana University. Ona tvrdi da su čimpanze dvonožne samo kada jedu. Dok su (četveronožno) bili na zemlji, oni nisu mogli doći do voća koje visi na niskom drveću i dok je ono tamo, dvonoštvo je korišteno za dohvatanje nadzemnih grana. Ovi dvonožni pokreti možda su se razvile u redovne navike, jer su bili toliko zgodni u pribavljanju hrane. Također, ova hipoteza je upoređena i sa pokretima uspravnog vješanja čimpanzi, što je efikasno u žetvi hrane. Kada se analizira anatomija fosilnih Australopithecus afarensis , uočavaju se vrlo slične karakteristike ruke i ramena kao u čimpanze, što ukazuje na prednje udove za vješanje. Također, kuk im zadnji udovi u rodu Australopithecus vrlo jasno ukazuju na dvonoštvo, ali ovi fosili ukazuju i na vrlo neefikasne lokomotorne pokrete, u poređenju s ljudskim. Zato se tvrdi da je dvonoštvo evoluiralo više kao prizemni položaj za hranjenje nego kao stav za hodanje.

Također je zabilježeno da je u više od 75% kretanja orangutani, za stabilizaciju, koriste prednje udove za njihanje po tanjim granama. Pretpostavlja se da je povećana fragmentacija šuma gdje je živio A. afarensis, kao i drugi preci recentnih ljudi i drugi majmuni mogla doprinijeti ovom razvoju dvonoštva kao evolucijski odgovor na smanjenje i diskontinuitet šuma. Ovi nalazi mogli bi također rasvijetliti nekoliko neslaganja u anatomiji A. afarensis, kao što su skočni zglob, što je omogućilo da "ljuljanje", visoka fleksibilnost prednjih udova i neki drugi detalji. Ideja da je dvonoštvo počelo od kretanja na drveću objašnjava kako je povećana fleksibilnost zgloba, kao i dugih udova koji bi se koristio za pridržavanje za grane.

Model rezerviranja

Jednu teorija o porijeklu dvonožnog ponašanja predstavio je Owen Lovejoy (antropolog), poznat kao "muško rezerviranje". Teorizirao je da je evolucija dvonoštva bila vezana za monogamiju. Suočeni sa dugim intervalima rađanja i niskom stopom reprodukcije, koja je tipična za velike majmune, početkom hominidne faze češće se javlja dugoročnije vezanje reprodukcijskih partnera, što je omogućilo povećanje roditeljske brige usmjerene ka podizanju potomstva. Počinje porodična podjela rada u kojoj mužjaci pribavljaju hranu sa širih područja, a ženke samo oko obitavališta, čuvajući mlade, što povećava stopu preživljavanja potomstva. Tako je smanjena i potreba da ženke napuštaju mlade zbog parenja, jer u obitavališto obično nosi mlade i u potrazi za hranom. Ovaj model je osobito podržan redukcijom ("feminizacija") malih očnjaka i kod ranih hominida, kao što su Sahelanthropus. i Ardipithecus ramidus, koji zajedno sa malom veličinom tijela, uz dimorfizam u Ardipithecus i Australopithecus, predlaže smanjenje međumužjačkog antagonističkog ponašanja kod ranih hominida. Osim toga, ovaj model podržava i prisustvo niza današnjih ljudskih osobina povezanih sa skrivenom ovulacijom (trajno uvećane grudi, nedostatak seksualne bubrenja) i niske konkurencije sperme (testisi umjerene veličine, mali volumen spermatozoida,) koji ne podržava nedavne adaptacije na poliginijski reproduktivni sistem.

Međutim, ovaj model je izazvao određene kontroverze. Među najčešće monogamnim primatima, mužjaci i ženke su otprilike iste veličine. Seksualni dimorfizam je minimalan, a druge studije su sugerirale da su mužjaci Australopithecus afarensis bili gotovo dvostruko teži od ženki. Međutim, Lovejoyev model pretpostavlja da veći mužjaci moraju braniti harem i teritoriju rezervnih ženki (da se izbjegne konkurencija sa ženkama za resurse koje je mogla doseći sama), što favorizira povećanje veličine muškog tijela da se ograniči rizik od predatora. Osim toga, razvojem dvonožnosti, specijalizirane noge bi spriječile majku za pogodno držnje bebe, ometajući slobodu majke, a učinile bi potomstvo ovisnijim o prikupljenoj hrani ostalih članova grupe.

Današnji monogamni primati kao što su giboni imaju tendenciju da budu i teritorijalni, a fosilni dokazi ukazuju na to da su Australopithecus afarensis živjeli u velikim grupama. Međutim, dok giboni i hominidi imaju smanjene očnjake i seksualni dimorfizam, a ženke gibona povećanje (maskulinizaciju') očnjaka tako da oni mogu aktivno učestvovati u odbrani doma i teritorija. Umjesto toga, smanjenje muških očnjaka hominida je u skladu sa smanjenjem međumuške agresije u grupi današnjih primata.

Model ranog dvonoštva hominina

Nedavne studije 4,4 miliona godina starih nalaza Ardipithecus ramidus ukazuju na dvonoštvo, pa je tako moguće da je dvonoštvo kod hominina evoluirao vrlo rano, a smanjeno u čimpanzai i gorila, kada su postali više specijalizirani na svoj način života. Prema Richardu Dawkinsu, u knjizi "Predak Tale", čimpanze i bonoboi potiču od gracilnih australopiteka (Australopithecus), dok su gorile potomci roda Paranthropus. Ovi majmuni su možda nekada bili i dvonožni, ali onda izgubili tu sposobnost kada su bili prisiljeni vratiti se u šumska staništa, po svoj prilici od strane onih koji su na kraju postali australopitecine. Rani hominini, kao što su Ardipithecus ramidus, možda bili dvonošci na drveću, koji su kasnije samostalno evoluirali prema koljenskom hodanju čimpanzi i gorila. Također se sugerira da je jedan od uzroka izumiranja Neandertalca bio manje efikasno trčanje.

Model upozorenja (aposemije)

Joseph Jordan, sa Univerziteta u Melbournu, je (2011) pretpostavio da je dvonoštvo bio jedan od glavnih elemenata opće strategije odbrane ranih hominida, na osnovu aposemije, tj. prikazivanja upozorenja i zastrašivanja potencijalnih predatora i konkurenata s pretjeranim vizualnim i audio signalima. Prema ovom modelu, hominidi su pokušavali da ostanu vidljivi i glasni sve moguće vrijeme. Razvoj nekoliko morfoloških obilježja i ponašanja je usmjeren ka postizanju tog cilja: uspravno dvonožno držanje, duže noge, duga čvrsto uvijena kosa na vrhu glave, obojeno tijelo, prijeteći sinhroni pokreti tijela, glasno i preglasno ritmičko oglašavanje, bubnjanje po vanjskim subjektima. Sporo kretanje i jaki mirisi (karakteristične za hominide, uključujući i ljude) su drugi oblici ispoljavanja aposemije kod vrsta koje reklamiraju svoju „neisplativost“, odnosno i rizik za potencijalne predatore.

Ostali modeli ponašanja

Postoji niz ideja koje promoviraju određenu promjenu u ponašanju kao ključni pokretač za evoluciju hominidnog dvonoštva. Na primjer, Wescott (1967), a kasnije Jablonski i Chaplin (1993) ukazuju na to da bi ispoljavanje dvonožne prijetnje okolini mogla biti prijelazno ponašanje, koje je dovelo da neke grupe majmuna počinju češće usvajati dvonožni položaj. Ostali (npr., glasoviti Dart 1925) su ponudili ideju da je glavni pokretač dvnoštva potreba za većom budnošću protiv predatora, što bi pružilo početnu motivaciju. Dawkins (2004) je tvrdio da je to moglo početi kao neka vrsta mode koja je imitirana, a zatim eskaliralo putem seksualne selekcije. Tanner je sugerirao da je vidljivost muškog falusa mogao biti početni poticaj, kao i povećanje seksualne signalizacije u uspravnom položaju ženki.

Model termoregulacije

Model po kojem termoregulacija objašnjava porijeklo dvonoštva je jedna od najjednostavnijih teorija, također ima održiva objašnjenja. Peter Wheeler, profesor evolucijske biologije, predlaže da dvonoštvo povećava izloženost tjelesne površine, ako je više iznad tla, što dovodi do smanjenja primanja topline i pomaže njenom otpuštanju. Kada je hominid viša iznad tla, organizam ima povoljniji pristup brzini vjetra i temperaturi. U doba povećane vrućine, bolje izlaganje strujanja vjetra, konvekcijom daje efikasnije rezultate u gubljenju suviška toplote, što je udobnije za organizam. Također objašnjava da vertikalni položaj minimizira direktno izlaganje suncu, dok četveronoštvo razotkriva više tijela za direktnu izloženost. Analiza i interpretacija oblika Ardipithecus otkrivaju da ovu hipotezu treba modifcirati, uzevši u u obzir da su okolno drveće i šumovita područja uvjetovali preadaptacije za dvonožni hod, već u ranoj fazi hominida, što je dalje usavršavano pod pritiskom prirodne selekcije. To dozvoljava efikasnije iskorištavanje toplijih uvjeta ekološke niše, nego toplijih uvjeta kod hipotetičkih podsticaja inicijalnog dvonoštva.

Modeli nošenja

Charles Darwin je napisao da "čovjek nije mogao postići svoj prisutni dominantan položaj u svijetu bez upotrebe ruku, koje su tako izvrsno prilagođeni čin poslušnosti njegove volje" (Darwin (1871). Nakon toga, mnogi modeli porijekla dvonožnog kretanja zasnivaju se na ovoj liniji razmišljanja. Gordon Hewes (1961) je predložio da se doda nabavka mesa "sa značajne udaljenosti", Hewes (1961) da je to bio ključni faktor. Isaac (1978) i Sinclair et al. (1986) su ponudili modifikacije ove ideje, kako je zaista učinio Lovejoy (1981) svojim, već opisanim, 'modelom rezerviranja'. Drugi su, kao što su Nancy Tanner (1981), su predložili da je nošenje beba bilo ključno, dok su drugi predložili da je ka promjenama vodila upotreba kamenog oruđa i oružja. Ova teorija o upotrebi kamena je vrlo nevjerovatna, jer iako su drevni ljudi poznavali lov, otkriće alata nije datirano u hiljadama godina nakon porijekla dvonoštva, što ga vremenski čini manje vjerovatnim da je bio pokretačka snaga evolucije.

Modeli gaza

Zapažanje da veliki primati, uključujući posebno velike majmune, koji se na kopnu uglavnom kreću četveronoške, imaju tendencju da pređu na dvonožno kretanje u dubokoj vodi (do pojasa), dovelo je do ideje da je porijeklo ljudskog dvonoštva možda pod utjecajem obalnog okruženja. Ova ideja, sa oznakom hipoteza gaženja promorana je nekoliko decenija makon što je spisateljka Elaine Morgan, kao dio hipoteze vodenog majmuna, koja također podrazumijeva plivanje, ronjenje i vodene izvore hrane, izvršila snažan utjecaj na mnoge razmatranje izvjesnih aspekata ljudske evolucije, uključujući i dvonoštvo. Ova hipoteza nije prihvaćena od kompetentnih autora ili se ne smatra ozbiljnom unutar antropološke naučne zajednice. Drugi, međutim, navode dvonoštvo u vezu sa klasterom drugih korelacijskih adaptacija koje su jedinstvene među primatima, uključujući voljnu kontrolu disanja, ćelavost, potkožno masno tkivo i nekoliko drugih osobina koje je teško objasniti iz ugla više konvencijskih teorija.

Preostale teorije ovog tipa ukazuju na eksploataciju vodenih izvora hrane (pružanje esencijalne hranjive tvari za evoluciju ljudskog mozga ili da su možda vršeni evolucijski pritisci na ljudskih pretke na promoviranje adaptacije koja je kasnije pomogla razvoju ka punom „radnim vremenu“ dvonoštva. Također se mislilo da se, u skladu sa potrebama pribavljanja izvora hrane iz vodenih resursa, kod ranih hominida razvila zavisnost od dvonoštva i omogućila širenje duž mora i rijeka.

Zapremina mozga

• Australopithecus je imao lobanjski kapacitet od oko 500 cm³, koji je u procesu antropogeneze postepeno udvostručen (1000 cm³ Homo antecessor, pa utrostručen ma 1500 cm³ (Homo neanderthalensis ) da bi kod recentnog čovjeka dosegao raspon varijacije od 1200 do 1850 cm³, izuzetno i do 2000 cm³.

Evolucija zapremine mozga u procesu hominizacije

Progresija u evoluciji veličine ljudskog mozga praktično je zastala na nivou neandertalca (prije oko 100 hiljada godina). O pravim uzrocima te pojave još uvijek nema općteprihvaćenog stava, pa se ona objašnjava različitom argumentacijom i iz veoma raznorodnih uglova gledanja. Tokom evolucije, promjer karličnog otvora se javio kao jedan od najbitnijih ograničavajućih faktora za rađanje potomaka sa većim kranijskim kapacitetom. Nesumnjivo je, međutim, da suština ovog fenomena nalazi u prestanku selekcijskog favoriziranja povećane zapremine mozga.

Smatra se da su evolucijska rješenja ovog problema mogla ići u tri osnovna pravca,ka:

• (1) povećanju karličnog otvora,
• (2) skraćenju perioda trudnoće i
• (3) produženju rasta mozga u postnatalnom periodu.

Takve cvolucijske tendencije, ipak, do sada nisu registrirane. Ukratko, prirodnim odabiranjem nije ostvarcno relativno povećanje reproduktivnosti genotipova koji su bili niosiotelji takvih promjena.

Ako sc čak i zanemari činjenica da u današnjoj ljudskoj populaciji (unutar normalne varijacije (1000–2000 cm³) nije zapažena značajnija pozitivna korclacija izrneđu zapremine i funkcionalnih potencijala mozga, problem evolucije veličine rnozga i dalje ostaje veoma s1ožen i još uvijek nedovoljno jasan. Dosta uvjerljivim argumentirna u toj oblasti operišu pristalice pretpostavki o ugroženoj mogućnosti fizičke zaštite mozga. Nepobitno je, naime, da je kranijski kapacitet tokom evolucije, između ostalog, rastao i, zahvaljujući smanjenju lobanjskog grebena, mišićnih hvatišta i debljinc kostiju lobanjskog krova. Kada ie riječ o debljini lobanjskog krova i njegovoj zaštitnoj funkciji, taj proces je u određenorn stanju neminovno, relativno oštrom selekcijom, morao biti zaustavijen. One teorije koje uvjeravaju da je i ovaj problem imao racionalna evolucijska rješenja, među rnogućim ncposredninim uzrocima zastanka u progresiji veličine rnozga najčešće pominju:

• (1) postepeno povećanje osnovne evolucijske jedinice (populacije) i
• (2) raspodjclu efekta sposobnosti superiornih jedinki na većinu pripadnika matične gruupe. Drugim riječima, notorna je činjenica da u većoj grupi adaptivno vrcdnijc jedinke (i mutacije) ostvaruju relativno manje učcšće u genskom fondu narednih pokoljenja nego što je to slučaj u malim populacijama. U takvim uvjetima su u velikim populacijama, u neku ruku, selektivno su zaštićeniji prosječno adaptirani genotipovi. Istovrerneno, zahvaljujući fenomenu općeg nasljeđivanja kulturnih dostignuća u dosadašnjim pravcimaa razvoja socijalne strukture, u ljudskim populacijama svi pripadnici jcdne zajednice potencijalno imaju koristi od superiorijih jedinki. Van sumnje je činjenica da, pri jednakoj rcprodukciji pojedinih genotipova, u populaciji ne može cvolucijski progradirati ni jedna adaptivna prednost, bez obzira na stepcn heritabilnosti i nivo individualne superiornosti.

U novije vrijerne, osebtu pozornost nauučnih krugova privlači akceleracija indiviclualnog rasta i razvoja, koja je registrirana u mnogim dijelovma svijeta. U vezi s tim, u dosta ozbiljnoj formi se postavlja i pitanje da li će peiriod dostizanja spollne zrelosti dječaka i djevojčica i dalje skraćivati fiziološko djetinjstvo i da li ćc čovjek budućnosti biti orijaške visine. U tom kontekstu je teško predviđati evolucijske tendencije u promjenama količine moždane mase.

Među najbitnijim faktorima evolucijskog rasta ljudskog mozga bile su korelacijske promjene koje je donio uspravni dvonožni način kretnja. Budući da su bile selektivno favorizovane, kor1ativne funkcionalno-anatomske prornjene progresivno utiču i na mjenjanje odgovarajuáih osobina mozga. Te promjene se u početku tiču kvantiteta, koji poslepeno prelazi u najbitnije kvalitativne evolucijske novosti horminidne razvojne linije. U novoj sredini, mozak se oslobađa voljne funkcije održavanja ravnoteže (koja je na drveću bila neophodna) i ono postaje automatsko. Promjene u značaju čula (posebno mirisa i vida) se odražavaju i u odgovarajućim izmjenama senzornih oblasti mozga, a porast manipulativnih (radnih) sposobriosti selektivno utiče na adekvatne promjene i u motornim centrima. Premještanjem zgloba glava - kičma prema sredini lobanjskog dna, stupnjevito se ostvaruju uvjeti za ubrzanu progresivnu evoluciju visine lobanje, odnosn zapremine mozga. Tome također doprinosi i izmjena po1ožaja i funkcije vratnih mišića, načina ishrane itd. Tako muskulatura, koja četvorononim primatima s1uži za održavanje karakteristiònog po1ožaja glave, kod hominida mijenja po1ožaj i gubi taj znaćaj, pa se smanjuju i koštani grebeni i hvatišta glavenih mišića. Izmijenjen način ishrane usmjerava selekciju ka smanjenju njuške, vilica, zubala, tj. povećanju visine lica itd. Proizvodnja oruđa za rad (prvi put kod habilina), ornogućuje uspješniji lov, čirne se ostvaruju uvjeti za prelazak sa herbivorne na omnivornu ishranu. Bjelančevinska (mesna) hrana je energetski bogatija pa, umjesto stalnog traganja za hranom, ljudskim precima ostaje vremena i za drugc aktivnosti. To omogućava intenzivnije funkcioniranje mozga kao relativno najvećeg potrošača energije u ljudskom organizmu. Govoreći o značaju te pojave mnogi se slažu da evolucija primata, bez toga, vjerovatno uopćte ne bi ni pošia putem očovječavanja.

U najgrubljim crtma, opće tendencije u evoluciji morfoloških (i funkcionalnih) specifiònosti mozga primata (u odnosu na ostale sisare) mogu se svesti u nekoliko osnovnih pravaca.

• (1) Progresija povećanja dimeiizija prednjeg mozga, posebno neopalijuma (plašta ili moždane kore) postepenono raste, tako da kod čvjeka kora natkriljuje, ne samo osnovu prednjeg mozga, nego i sve ostale moždane dijelove. Cerebralni korteks postaje sve složeniji asocijacijski i koordinacijski aparat i središte viših nervnih funkcija.
• (2) Postepeno raste stepen izbrazdaiiosti moždane kore, pa su kod (suvremenog) čovjeka oko dvije trećine njene površine uvučene u sistern tih nabora. Nekoliko glavnih brazda - Silvijeva, Ronaldova, marginalna, parijeto-okcipitalna (uspravna spoljašnja) i mamuzasta - dijele obje hemisfere na po četiri velika režnja: čeoni (frontalni), tjemeni (parijetalni), potiljačni (okcipitalni) i sljepoočni (temporalni), te po dva rnanja: ostrvca (insula) i žuljevito (kalozno) tijelo. Lijeiva i desna hemisfera su povczane mcđusferninim formacijama: žu1jevito tijelo, forniksni trougao i prednje komisure.
• (3) Ekspanzija potiljačnog lobusa također napreduje, pa se on sve više projektuje unazad, a od ostale moždane mase dijeli ga postkalkarina brazda. On poprima funkciju vizuelne interpretacije asocijacija.
• (4) Morfološka (i funkcionalna) elaboracija precentralnog korteksa progresivno napreduje; frontalni lobus kontrolira rnuskulaturu i vokalne motorne funkcije, odnosno postaje sve značajniji asocijacijski centar.
• (5) Elaboracija sljepoočnog lobusa (posebno kod viših primata) je usrnjerena ka funkcionalnom usavršavanju diferencijacije zvuka, u funkciji vokalne komunikacije.
• (6) U procesu evolucijskog us1ožnjavanja funkcionalnili moguáiiosti mozga, kod prirnata je posebno znaćajna elaboracija maloga rnozga (cerebellum) i njegovih funkcionalnih veza sa motornim podrućjem moždane kore.
• (7) U vezi sa općim pravcima evolucije adaptivnog tipa, tokom evolucije primata (osebito hominida) dolazi do redukcije olfaktornog nervnog kompleksa (što vodi ka slabljenju funkcionalnih mogućnosti i uloge čula mirisa).

Progresivni rast zapreniine rnozga je jedno od najmarkantnijih i najznačajnijih obilježja procesa antropogeneze. Kod savrernenih čovjekolikih rnajrnuna ona iznosi oko 450 cm³; kod australopiteka je bila oko 500 cm³, kod Homo habilis oko 600 cm³, u skupini Homo erectus - oko 1.000 cm³, kod neandertalca, kromanjonca i recentnog čovjeka obično od 1.400 do 1.600. Na osnovu toga, moguće je zakčjučiti da se u proteklih milion godina zapremina mozga hominida povećala za oko 1.000 cm³. Smatra se da je povećanje te zapremine praktično stalo na razini neandertalca.

Skelet

Hominoidi su potomci zajedničkog pretka.

Promjene u kosturu su uglavnom posljedica prilagođavanja uspravnom, tj. ortostatskom hodu. Uzroci uspravljanja se najčešćena dovode u vezu sa promjenama predačkog staništa, kada su rani hominini ( potporodica Homininae) napustili prašume i prešli u savane.

• Donji ekstremiteti su se produžili i stopala postala plantígradna (punog gaza). Palac je u istoj ravni kao i druge četiri prsta.
• Gornji ekstremiteti (ruke) su skraćeni i osslobođeni, što omogućava fleksibilniju manipulaciju objekatima i interaktivno utiče na razvoj palca, koji postaje oponent svakom prstu posebno i svima zajedno i u svakoj drugoj kombinaciji. Ruke postaju jedinstven organ u prirodi – organ za rad, kao elementarnu prilagodbu čovjeka za njegovo mjesto u prirodi. Svestranost pokreta ruke postje osnovno ljudsko diferencijalno stanje.
• Kičma se povezuje sa sredinom dna lobanje pa umjesto predačkog oblika C, prelazi u sigmoidnu formu izduženog S, što zauzvrat dobija oblik "S".
• Karlica je skraćena i ojačana, što omogućava bolju podršku sjednih mišića, koji su neophodni za uspravan hod.
• Karlični otvor se proširuje i zakrivljuje. Omogućuje rađanje potomaka sa većom glavom.

• 
  Ilustracije iz knjige Evidence as to man's place in Nature (Thomas Henry Huxley)
• 
  Poređenje ljudskog i majmunskog pelvisa
• 
  Poređenje lobanje čovjeka i majmuna

Kosti glave

Glavne promjene lobanje su:

• Mandibula postaje manje masivna i istaknuta.
• Zubalo se adaptira na omnivornu ishranu (od pretežno herbivorne i frugivorne) pa molari postaju manji.
• Nadočni lukovi (arcos supraciliares, arcos superciliares, torii supraorbitales) postaju manje markantni.
• Frontalne kosti postaju vertikalne i oblikuje se ljudsko čelo.

• 
  Homo rudolfensis i Homo habilis
• 
  Fragmenti lobanje Homo antecessor
• 
  Fragmenti lobanje Homo ergaster i Homo erectus
• 
  Homo floresiensis
• 
  Poređenje lobanja Homo neanderthalensis i Homo sapiens

(Detalji: Selektiraj slike!)

Dlakavost

Tjelesna dlakavost je dramatično smanjena i zadržava se kao kosa koja neograničeno raste tokom cijelog života, a dlake na drugim područjima se javljaju u pubertetu i uglavnom imaju naglašenu spolnu specifičnost (stidne i pazušne dlake, brada i brkovi).

Proizvodnja oruđa

"Oštri kamen" – kultura: Oldowan, koju karakterizira proizvodnja prvog oruđa (ovakvog oblika)

Otkriće i "pripitomljavanje" vatre bili su epohalni miljokazi u ljudskoj historiji.

Kultura Acheulean: Forma ručne sjekire (Kent). Kremeni rad Homo erectus. Ovaj tip oruđa je obrađivan u smjeru kazaljke na satu (izgled s vrha) – oblici "kordat", "fikron" i "ovat".

Općeprihvaćeno je mišljenje da je proizvodnja oruđa za proizvodnju oruđa bila ključna pojva u izdvajanju hominidne linije iz zajedničke skupine sa čimpanzama.

Još uvijek se javljaju nove "preporuke" za promociju neke skupine u prvog proizvođača takvog alata, koje, međutim, u ključnom kriteriju difenencijacije (još uvijek) ostaju neargumentirane i na razini naslućivanja ili vjerovatnoće. Međutim, kada je riječ o skupini nalaza koji su opisani kao Homo habilis (= čovjek sposobni, vješti) taj kriterije je neupitan. Većina fosila pripadnika ove skupine, otkrivena je tek krajem druge polovine 20. vijeka, pa su neki od njih ranije svrstavani u australopitecine.

Upotreba sirovih (neobrađenih ili neznatno modificiranih predmeta pri obavljanju odreðenih aktivnosti, nije rijetka pojva ni među životinjama na mnogo nižem stupnju evolucije nego što su primati Međutim, još uvijek je jedino čovjek sposoban da upotrebljava oruđe za proizvoduju složenijeg alata za rad. Ta elernentarna razlika između životinja i čovjeka bila je prcsudni argurnent za svrstavanjc bilo kojeg fosilnog ili suvremenog primata u prave pripadnike ljudskog roda (Homo). Inače, morfološko-anatomski gledano, Homo habilis teško da se razlikovao od svog savremenika australopiteka. Hodao je na dvije noge, imao ie istu ili neznatno veću zapreminu mozga (do 750 cm3) i podjednako kratku njušku kao i australopiteci. Ipak, po proizvodnji oruđa, bio je bližii današnjim Ijudima nego pripadnicima roda 'Australopithecus. Pouzdano je utvrđeno da je pogodni materijal (kamenje) prikupljao i na višekilometarskirn udaljenostima od svojih obitavališta, da bi ga oblikovao u odgovarajuéa oruđa i upotrebljavao za obradu mekših stijena. U ostacirna njegove "alatnice" nađeno je oruđe različite namjene: kameno iverje, nožoliki kameni listovi, sjekirice, strugači itd. Postoje indicije da su još prije 1,7 miliona godina ovi praljudi organizovali lovačke skupine. Takav način pribavljanja hrane podrazurnijeva vladanje i elenieiitima efikasnijeg međusobnog sporazumijevanja.

Otkriće kontrole vatre

Otkriće vatre, tj. kontrola i upravljanje tim resursom, praljudima je bila prekretnica u sociokulturnoj i sveopćoj evoluciji jer je vatra omogućila kuhanje hrane, grijanje i zaštitu od elementarnih nepogoda. "Pripitomljavanje" vatre također je omogućilo proširenje ljudske aktivnosti u mraku i u hladnijim noćnim satima, a pružalo i zaštitu od predatora i insekata.

Pogodnosti koje je vatra unijela u prve ljudske skupine, omogućile su nove velike migracije u ekspanziji roda Homo, ovoga puta ka hladnijim klimatima.

Neki istraživači misle da pouzdani dokazi o rasprostranjenoj kontroli vatre datiraju tek od prije oko 125.000 godina i ranije. Širu podršku i argumentiranu podršku o prvim imaju oni koji pretpostavljaju da su prvi korisnici kontrolirane upotrebe vatre bili pripadnici vrste Homo erectus. To temelje na nalazima ostataka pepela, ugljevlja i nagorjelih kostiju u špilji u Zmejevom brdu kod Beijinga, koja je bila njihovo sklonište (prvoopisani su kao Sinanthropus pekinensis i Paleanthropus pekinensis). Budući da ta hipoteza ima široku naučnu podršku, kompetentnipaleoantropolozi nemeju dvojbe da tragovi kontrolranog korištenja vatre potiču najranije od prije nekih 400.000 godina, tj. azijskih predstavnika vrste H. erectus.

Nagađanja o najranije definitivnim dokazima kontrole vatre pripadnika Homo u rasponu od 0,2-1,7 miliona godina, još uvijek su bez materijalnih dokaza.

Dokazi iz donjeg paleolita

Svi dokazi kontrole vatre u Donjem paleolitu su neizvjesna i, u najboljem slučaju ograničene akademske podrške. Ustvari, definitivni dokazi kontrolirane upotrebe vatre su jedno od obilježja tranzicije iz donjeg do srednjeg paleolita, u periodu od 400.000 do 200.000 p.n.e.

Istočnoafrička nalazišta fosilnih pripadnika roda Homo lokalit, kao što su Chesowanja kod Lake Baringo, Koobi Fora i Olorgesailiea u Keniji, pokazuju neke od mogućih dokaza da je vatra možda korištena od njegovih prapočetaka. Na lokalitetu Chesowanja, arheolozi su našli crvene gline, što indicira da su možda bile pečene prije oko 1,42 miliona godina. Dogrijavanje tih krhotina pokazuje da su gline morale biti zagrijane na 400⁰ C. Na nalazištu Koobi Fora (oznaka: FxJjzoE i FxJj50), nađeni su naznake kontrole vatre Homo erectus prije 1,5 miliona godina, na osnovu crvenilila sedimenata koje može doći samo grijanjem na 200⁰ - 400⁰.

U Gadebu, Etiopija, nađeni su fragmenti ispečenog tufa, a spaljeni tufovi su pronađeni i na lokalitetu 8E, ali je do ponovnog spaljivanja stijena možda došlo zbog lokalne vulkanske aktivnosti. Ovdje su među alatima pripadnika vrste H. erectus – nađeni proizvodi Acheulean artefakata. U bliskoj dolini rijeke Awash, nađene su depresije crvenkaste gline konusnog oblika koja su mogle biti formirane na temperaturama od 200⁰C. Misli se da su spaljeni panjevi, kao način da se vatra održava daleko od mjesta obitavanja. Uz spaljeno kamenje u dolini Awash, također su nađeni tufovi koji su obloženi vulkanskim materijalom.

Nagađano je da su na lokalitetu Bnot Ya'akov Bridge, Izrael, moguće naznake da je H. erectus ili Homo ergaster su koristili vatru prije između 790.000 i 690.000 godina p.n.e. Do danas je ovo bila najšire prihvaćena tvrdnja, iako je nedavna reanaliza spaljenih kostiju i biljnog pepela iz pećine Wonderwerk Cave sugerirala tragenje za dokazima koji potkrepljuju starost ljudske kontrolu vatre na milion godina.

U Xihoudu u Provinciji Shanxi, Kina, postoje dokazi o ostacima vatre u vidu crnih, sivih, i sivkasto-zelenih promjena boje na pronađenim fosilnim kostima sisara. U još jednom nalazištu u Kini,. Yuanmou, u Provinciji Yunnan pronađene su (1985.) pocrnjele kosti sisara datirane na 1,7 miliona godina p.n.e..

U Trinilu, Java, u spaljenim šumama nađeni su slojevima sa fosilima koji su nosili H. erectus, od prije oko 500.000 do 830.000 p.n.e, ali su mogle biti pougljenisane i usljed prirodnih požara, jer je Centralna Java vulkanska regija.

Na osnovu poređenja vremena hranjenja između ljudskih i neljudske primata (4,7% u odnosu na predviđenih 48% dnevnih aktivnosti), istraživači su zaključili da je to evolucijska posljedica prerade hrane koja datira prije 1,9 miliona godina. To može podrazumijevati kontrolu vatre još prije 1,9 miliona godina koju su prihvatili pripadnici roda Homo.

Dokazi iz srednjeg paleolita

Afrika

Najstariji definitivni dokazi ljudske kontrole vatre su nađeni i u Swartkransu, Južna Afrika. Nekoliko spaljenih kostiju su pronađene između Acheuleanskog kamenog i koštanog alata, sa znacima hominidne obrade. Ovo nalazište također pokazuje neke od najranijih dokazi o mesožderstvu vrste u Homo erectus. Pećinsko ognjišta u Južnoj Africi sadrži depozite ostataka vatre datirane na 200.000 do 700.000 p.ne., kao što su nađeni i na raznim drugim lokacijama, kao što su Montagu Cave (58.000 do 200.000 p.n.e.) i na Klasies River Mouth (120.000 do 130.000 p.n.e.).

Najjači dokaz dolazi iz Kalambo Fallsa u Zambiji, gdje je među nekoliko artefakata koji se odnose na ljudsko korištenje vatre, uključujući ugljenisana rezanje, ugljen, crvene površine, nađena i ugljenisana trava i biljna stabla i drvena oruđa koja su eventualno kaljena vatrom. Radiokarbonskim datiranjem starost tog ležišta je procijenjena na oko 61.000, a na 110.000 p.n.e. na osnovu aminokiselinskog grananja (grozdanja, racemizacije).

Vatra je korištena za zagrijavanje hrane i rezanje kamenja da bi se poboljšala nihova obradivost prije nego što su glodali alate Stillbay kulture. Ovo istraživanje identificira ne samo Stillbay nalazište koje je datirano na oko prije 72.000 p.n.e., već i nalazišta koja mogu biti stara i oko 164.000 p.n.e.

Azija

Pećina Zhoukoudian
ili Čokotjen ili Šukutjen (kako se fonetski čita u našim prevodima engleskih i francuskih izvora) je zaštićena kao World Heritage Site.
Nalazište je rane upotrebe vatre u Kini.

U pećini Qesem Cave, 12 km istočno od Tel Aviva postoje dokazi regularne upotrebe vatre od prije oko 382.000 do 200.000 godina p.n.e., koji potiču s kraja Donjeg pleistocena. Velika količina spaljenih kostiju i umjereno grijane grudvice zemlje ukazuju na klanje plijena, uz uklanjanje mesa, što se odvijalo u blizini "kamina", tj. vatrišta.

Neoborivi dokazi u Zhoukoudianu su potvrdili prisustvo vatre još oko 230.000 do 460.000 godina p.n.e. Ta vatra je dokumentirana prisustvom spaljenih kostiju, spaljenih usitnjeno-kamenih artefakata, ugljen, pepela i ognjišta uz fosile pripadnika vrste Homo erectus u sloju 10 na lokalitetu 1. Sve ronađene kosti na Lokalitetu 1 su bile uniformno crne i sive. Ekstrakti iz kostiju su odlučno ukazivali karakteristike spaljene kosti, a ne tragova manganskog bojenja. Među nagorjelim životinjskim nđene su i ljudske kosti, što navodi na pretpostvku ha su pripadnici vrste Homo erectus bili kanibali.

Ovi ostaci su pokazali IR spektar za okside, a tirkizna kost koja je u laboratoriju reproducirana grijanjem neke druge kosti nađene u Sloju 10. Na tom mjestu, isti efekt je možda bio zbog prirodnog grijanja, a kao efekat je proizvedena bijelo, žuto i crno obojenje kosti. Sloj 10 je sam po sebi opisan kao pepeo sa biološki proizvedenim silicijem, aluminijem, željezom, kalijem, ali nedostaju ostaci drvenog pepela, kao što su silikatni agregati.

Među njima su moguća ognjišta sa fino laminiranim muljem i glinom sa međusljevima crvenkasto-smeđih i žuto-smeđih fragmenata organske materije, lokalno miješane sa krečnjačkim fragmentima i tamno smeđe fino laminirana mulj, glina i organske materije. Sama ležišta ne pokazuje da su vatrišta napravljeni u Zhoukoudianu, ali asociranost sa pocrnelik kostiju s kamenim artefaktima barem ukazuje da su ih gradili ljudi i to za kontrolu vatre u vrijeme naseljavanja pećine Zhoukoudian.

Evropa

Na više lokacija u Europi su također nađeni dokazi da je i pripadnici kasne verzija vrste Homo erectus upotrebljavali vatru kasnije. Njeni najstariji tragovi su otkriveni u Engleskoj u mjestu Beeches Pit, Suffolk. Datiranje primjenom uranske serije radioaktivnog raspadanje, procijenjeno je da je na lokaciji 'TL upotreba vatre bila prisutna oko 415.000 današnjice.

U mjestu Vértesszőlős, Mađarska su pronašen dokazi spaljenih kostiju, ali ne i ugljen, koji datiraju iz perioda od prije 350.000 godina. U španskom nalazištima Torralba i Ambrona, zabilježeni su ostaci ugalja i drva, te Acheuleanske kamene alatke koje potiču od od 300.000 do 500.000 godina p.n.e.

Na lokaciji Saint-Estève-Janson, u pećini Escale Cave, Francuska, postoje dokazi od pet ognjišta i crvenoj zemlji. Ove ognjišta su datirana na prije oko 200.000 godina prije današnjice.

Promjene ponašanja i ishrane

Kontrola vatre i pratećeg svjetla unijeli su važne višestruke promjene u ponašanju. Svakodnevne aktivnosti više nisu bile ograničena samo na period dnevnog svjetla. Osim toga, neki sisari i insekti izbjegavaju vatru i dim, koji su bili usputna korist za spriječavanje nepoželjnih ujeda. Posebno poboljšanje upotrebe vatre je donijelo poboljšanje u ishrani i kuhanju proteina. Kuhanje biljnih namirnica je moglo izazvati širenje mozga, jer pospješuje probavljivost složenih ugljikohidrata iz škroba i omogućava apsorpciju više energije po jedinici mase konzumirane hrane.

Probavni sistem čovjeka je evoluirao ka prilagodbama na kuhanu hranu, pa se smatra da kuhanje može objasniti povećanje veličina mozga kod hominida, jer je probavni trakt kraći, manje je zuba i kraća je vilica, a smanjen je i spolni dimorfizam, što se dogodilo prije otprilike 1.8 miliona godina.

Neki antropolozi tvrde da svi dokazi ukazuju na to da su se upotreba vatre i kuhanje u ozbiljnom obimu pojavili tek prije nekih 250.000 godina, kada se drevna ognjišta, zemljane peći, spaljene životinjske kosti i kremena oruđa pojavljuju širom Evrope i Bliskog Istoka.

Dva miliona godina prije toga, jedini znaci vatre je nagorjela zemlja oko ljudkih fosila, što mnogi antropolozi smatraju prije slučajnošću nego kao namjerom za loženje vatre. Glavna struja tumačenja antropologa je da se povećavanje ljudskog mozga dogodila i prije pojave kuhanja, zbog smanjenja potrošnje sjemenki i bobica, tj. prelaska na potrošnju mesne hrane.

Pojava duhovnosti

Zaključci o prapočecima duhovnog života u rodu Homo izvedeni su na osnovu ceremonijalnog načina sahranjvanja mrtvih u mnogim dijelovima svijeta.

Pogrebni obrede su stari koliko i same ljudske kulture i prethode današnjem čovjeku (Homo sapiens), prije najmanje 300.000 godina. Na primjer, u pećini Shanidar Cave u Iraku, u Pontnewydd Caveu Velsu i na drugim lokacijama širom Evrope i Bliskog Istoka, arheolozi su otkrili kosture neandertalaca sa karakterističnim slojem cvijetnog polena. Ovi namjerni ukopi i strahopoštovanje koje je pridavano mrtvima protumačeno je kao dokazom da su neandertalci imali vjerska uvjerenja.

Kao što je već naglašeno, Neandertalci su u evoluciju čovjeka uveli jednu od najznačajnijih oznaka koje razlikuju životinjske primate od čovjeka: početke duhovnog života. Svoje mrtve su sahranjivali ceremonijalno i uz znake pijeteta, povezivali ih sa kamenjem. Na nekoliko mjesta u Francuskoj i Italiji grobovi su pokrivani lomljenim kamenom, oblucima ili kamenim pločama. U Regurduu (Francuska) , pokojnik je bio položen na veliku gomilu kamena, pored koje je sagrađena kamena konstrukcija za skelet medvjeda. Ta i nešto jednostavnije konstrukcije u pećini Monte Circheo (Italija) naslućuju cjelokupnu kasniju pogrebnu arhitekturu u kojoj kamen dobija simboličnu vrijednost jer štiti i učvršćuje ono što zaslužuje najveći pijetet, tj. ono što se smatra najvećom svetinjom.

Mrtvi su sahranjivani u položaju spavača, tj. polagani su na bok, najčešće desni, sa povijenim koljenima. U La Ferasiju (Francuska), u grobovima odraslih i djece, nađene su pažljivo oblikovane kamene alatke kao grobni prilozi. Pritom je posebno poštovanje ukazivano ljudskoj glavi, što pokazuju izdvojeno sahranjene lobanje ili običaj da se bazna strana lobanje buši kako bi se izvukao mozak. U zajednica preneandertalaca iz Krapine lomljene su kosti umrlog, u namjeri da se dođe do srži. Takvi tragovi kanibalizma upućuju u stvari na ritualno konzumiranje mesa umrlih srodnika, kakvo je posvjedočeno u mnogim kasnim kulturama, kao i u kulturi današnjih zaostalih zajednica. Postoje naznake da su kult lobanje i ritualna antropogafija možda bili poznati i u vremenima vrste Homo erectus, jer na to upućuju činjenice da su u pećini na Zmajevom Brdu pored Beijinga pronađeni ostaci nagorjelih fragmenata ljudskih kostiju. Za kult predaka se veže i elipsoidna pločica od mamutovog zuba obojena okerom, koja je nađena u Tati (Mađarska).

Pojava prahistorijske umjetnosti

Willendorfska Venera, primjer paleolitske umjetnosti, datirane na prije 24-26 hiljada godina

Umjetnost i kreativno umjetničko izražavanja su evolutivne novosti koje su pripadnici vrste Homo sapiens donijeli u opći evolucijski sistem. Bavljnje umjetnošću i samonagrađujuće emocije u stvaranju i posmatranju umjetničkih djela, naše su ekskluzivne i obilježavajuće osobenosti, kakvih nema u ostatku živog svijeta. Umjetnost je, pored ostalog, i značajna komponenta kulture – glavne adaptacije ljudske vrste na pripadajuće mjesto u prirodi.

Crteži

Megaloceros sa linijom u vidu tačaka

Pećina sadrži gotovo 2.000 nacrtanih figura, koje se mogu grupirati u tri osnovne kategorije: životinje, figure čovjeka i apstraktni znaci. Crteži ne sadrže obrise okolnog područja niti biljke iz tog vremena. Većina većih slika je naslikana na zidovima pomoću mineralnih pigmenata, mada su neki od crteža ugravirani u kamenu. Mnogi od crteža su isuviše izblijedili pa se vrlo teško mogu raspoznati, dok su neki čak potpunosti uništeni.

Preko 900 crteža mogu se identificirati kao životinje, od čega se na 605 creža može tačno raspoznati vrsta životinje. Od tih crteža, postoje tačno 364 crteža konja i 90 crteža jelena. Također, postoje crteži goveda i bizona, koji obuhvataju oko 4 do 5% svih crteža. Na ostalim crtežima prikazane su ptice, medvjedi, nosorozi, ljudi i sedam crteža mačaka. Na crtežima nisu prikazani irvasi, iako su oni bili osnovni izvor hrane za stvaraoce ovih crteža. Osim toga, na zidovima se mogu naći i geometrijske slike.

Jedan od najpoznatijih dijelova pećine je Velika dvorana bikova, gdje su naslikani bikovi, konji i jeleni. Među 36 životinja naslikanih u tom dijelu, dominiraju crteži četiri crna bika. Jedan od crteža bikova dug je 5,2 metra, što predstavlja jedan od najvećih pećinskih crteža neke životinje ikad pronađen. Osim toga, bikovi na crtežima su prikazani u pokretu.

Hronologija potporodice Homininae

Sahelanthropus S. tchadensis Orrorin O. tugenensis Ardipithecus A. kadabba A. ramidus

Australopithecus A. anamensis A. afarensis A. bahrelghazali A. africanus A. garhi A. sediba Paranthropus P. aethiopicus P. boisei P. robustus Kenyanthropus K. platyops Homo H. gautengensis H. habilis H. rudolfensis H. ergaster H. georgicus H. erectus H. cepranensis H. antecessor H. heidelbergensis H. rhodesiensis H. neanderthalensis H. sapiens idaltu H. sapiens (Kromanjonac) H. sapiens sapiens H. floresiensis "Denisovski hominin" "Ljudi pećine ''Deer Cave''"

Također pogledajte

• Antropogenija
• Filogeneza
• Filogenija
• Bioantropologija
• Paleoantropologija

Vanjski linkovi

• Palaeos.org
• Paleoanthropology
• In Search of What Makes us Human
• Discovery of Early Hominids Arhivirano 14. 12. 2014. na Wayback Machine
• Paleoanthropology in the 1990's
• The Evidence for Human Evolution
• Exploring the Creation/Evolution Controversy
• Becoming Human