Selekcija je favoriziranje ili eliminiranje određene osobine ili alela unutar populacije. Ovaj faktor evolucije omogućava da određeni fenotipovi imaju tendenciju da budu reprodukcijski uspješniji, što znači da ostavljaju više potomaka i svojih gena u narednu generaciju nego što rade drugi. Kada ove osobine imaju genetičke osnove, odabir može povećati njihovu prevalenciju jer potomci će naslijediti gene koji kontroliraju osobine njihovih roditelja.[1][2]

Priroda djelovanja

uredi

Kada je selekcija intenzivna i uporna, adaptivne osobine postaju univerzalnie u populaciji ili vrsti, za koje se onda može reći da evoluiraju.

Dugotrajna pozitivna selekcija jednog alela, neminovno vodi ka smanjenju učestalosti ostalih u populaciji i – u konačnici – do potpune eliminacije drugog ili drugih. Brzina eliminacije zavisi od snage selekcijskog pritiska, interakciji alelnih gena, heterozigotnosti, vezanosti pogođenih lokusa za gene visoke adaptacijske vrijednosti i neke druge odnose u genetičkoj strukturi populacije, kao i uvjetima života, uključuju ći ograničenja resursa (hrana, stanište prostor, saučesnici) i postojanje mogućih prijetnji (predatori, bolesti, nepovoljne vremenske prilike). Djelovanje svih tih faktora je, međutim, uključeno u kompleks koji se označava kao selekcijski pritisci.

U prirodnoj selekciji, čak ni najprilagođeniji fenotipovi nisu dovoljno adaptirani da bi bili apsolutno pošteđeni od njenog djelovanja.

Prirodno odabiranje je evolucijska snaga koja (logično) prepoznaje samo fenotipove, a skupa s njima favorizira ili onemogućuje odgovarajuće alelogene, dok je u vještačkoj selekciji moguće birati i poželjne genotipove. Selekcija efikasno djeluje putem diferenciranog nataliteta, ali i razlika u mortalitetu životnoj sposobnosti (vigor) individual u pogođenoj populaciji. Pritom su osobito značajni adaptivna vrijednost i intenzitet selekcijskog pritiska.

Prema svojoj prirodi i usmjerenosti može biti:

zavisno od toga koliko fenotipova favorizira i kuda vodi genetičku strukturu populacije.

 
Charles Darwinove ilustracije varijacije kljuna Darwinovih zeba (Galapagos). Ima ih 13 usko srodnih vrsta koje se najznačajnije razlikuju u obliku kljunova. Kljun svake vrste je prilagođen na preferiranu hranu, što ukazuje da su njegovi oblici evoluirali putem prirodne selekcije.

Selekcija ne garantira da će najpovoljnije osobine ili aleli postati prevladavajući unutar populacije. Drugi proces u determiniranju frekvencije gena u populaciji se zove genetički drift, koji djeluje na gene koji nisu pod selekcijom. No, drift ne može prevladati samu prirodnu selekciju, jer je slučajni faktor, dok je prirodno odabiranje zapravo trajna evolucijska sila. S obzirom na izbor čak i tzv štetnih alela oni mogu postati univerzalna komponenta genskog fonda jedne vrste. To je rizik prvenstveno u slučaju "slabog" izbora (npr. zarazne bolesti sa veoma niskom stopom smrtnosti) ili male veličine populacije. Iako ponekad mogu postati osnovana štetnih alela, odabir može djelovati negativno, kao i pozitivno.

  • Negativna selekcija smanjuje prevalenciju osobina koje smanjuju "kapacitet za uspjeh” (adaptivnu vrijednost ili , kako se često formulira fitnes), dok
  • pozitivna selekcija povećava prevalenciju adaptivne osobine.

U biološkom raspravama , negativna selekcija ponekad je nazivana odabitanje protiv, dok su oni pod pozitivne selekcije su, rekao je da se odabranje za.

Također pogledajte

uredi

Reference

uredi
  1. ^ Bell G. (1997): Selection: The mechanism of evolution. Chapman & Hall, New York, ISBN 0-412-05521-X. (2nd edition published in 2008 by Oxford University Press, ISBN 0-19-856972-6)
  2. ^ Paramonov A. A. (1959): Kurs darvinizma. "Veselin Masleša", Sarajevo.