Wikipedia

Forma kose

Forma kose, kao i mnoga svojstva opće tjelesne dlakavosti, a posebno forma i bujnost kose ili mogući stupnjevi njenog odsustva, predstavljaju obilježavajuće i veoma upadljive znakove ljudske fizionomije. Svojim osobenostima ona mogu primjetno modificirati i vizuelni utisak o određenim crtama lica i lobanjskog dijela glave. Čak i u svakodnevnom komuniciranju, oni su medu prvim naznakama prepoznatljivog opisa spoljašnosti određene osobe.

Kategorizacija

uredi
 

Prirodna varijacija forme kose očituje se u različitim stupnjevima i načinu uvijenosti, odnosno opruženosti dlake na vlasištu (skalpu). Iako se u ukupnom rasponu raznolikosti ove osobine javlja čitav spektar kategorija, uobičajeno je da se sve one svrstavaju kao:

  • (1) ravna (prava, glatka),
  • (2) valovita (talasasta),
  • (3) kovrdžava (kudrava, grgurava),
  • (4) uvojita (spiralno uvijena, svrdlasta) i
  • (5) vunasta.

Pored toga, u nekim crnačkim populacijama javljaju se i veoma osebujne forme kose, kao one u vidu čuperaka sa gustim i uskim ili veoma gustim i u bazi širim (“fil–fil”) spiralnim navojima. Najbitnije morfološke odrednice ove varijacije su stupanj (ne)uvijenosti i osobenosti profila folikula i dlake (što se može uočiti pod odgovarajućim povećalima i na njenom poprečnom presjeku). [1][2][3][4][5][6]

Genetički faktori

uredi

Oblikovanje rasta dlake unutar i izvan folikula uglavnom je genetički kontrolirano. Mada su mehanizmi te determinacije znatno složeniji (poligenski), široko je prihvaćena pojednostavljena hipoteza o autosomskoj – monogenskoj (ili oligogenskoj) prirodi nasljeđivanja ovog svojstva.[7] Dominirajući efekti u pretpostavljenoj seriji multiplih alela rastu sa stupnjem uvijenosti dlake, tj. alelogen za vunastu kosu funkcionalno dominira nad svim ostalim, za spiralnu – nad alelima za kovrdžavu, valovitu i ravnu, za kovrdžavu – nad onima za valovitu i ravnu, a ovaj zadnje pomenuti je recesivan u odnosu na sve ostale. Izuzetak u tom pogledu je specijalni alelogen za debelu, krutu i ravnu mongoloidnu dlaku, koji je dominantan u parovima sa svim ostalim (pomenutim) genetičkim determinatorima forme kose. Preciznije govoreći, najšire je prihvaćena hipoteza o poligenskom nasljeđivanju ove osobine, ali se, pojednostavljenja radi, čak i u novijoj udžbeničkoj literaturi, veoma često (implicitno ili eksplicitno) označava kao monogenska.[8]

Negenetički faktori

uredi

Neki okolinski činioci i efekti starenja mogu u izvjesnoj mjeri modificirati formu kose i određena svojstva tjelesne i facijalne dlakavosti. Tako npr. temperatura i vlažnost vazduha utiču na stupanj uvijenosti neravne dlake, a u procesu starenja dlaka se postepeno opruža, tako da je u poznijim godinama promatrane osobe obično teško odrediti kakvu je formu imala u djetinjstvu i mladalaštvu. Negenetička varijacija u aktivnosti hormona (posebno spolnih) također može značajno uticati na mnoga svojstva dlakavosti vlasišta, lica i ostalih dijelova tijela. Djelotvornost muških polnih hormona u formiranju i ispoljavanju takvih obilježja, kao što je već naglašeno, posebno ilustriraju (genetički određene) međuspolne razlike u gotovo svim njihovim kvalitativnim i kvantitativnim pokazateljima.

Dlakavost lica

uredi

Dlakavost lica i ostalih dijelova tijela, uključujući i vlasište, u najvećoj mjeri je genetički određena, kako u formi, kvalitetu, intenzitetu i rasporedu, tako i u dinamici i redoslijedu razvojnih faza. Pored porodičnih – međugeneracijskih veza u ispoljavanju ovih svojstava, to također zorno dokazuje i karakteristična dlakavost u populacijama osobenog genetičkog sastava, odnosno većim “rasnim” skupinama: mongoloidi (naročito američki Indijanci) imaju najslabiju tjelesnu i facijalnu dlakavost, negroidi – nešto izraženiju, a kavkazoidi – najintenzivniju. Najdlakaviji su pripadnici male skupine Ainu bijelaca (sa otoka Hokaido, Sahalin i sjeverni Kurili). Način nasljeđivanja većine pomenutih svojstava znatno je složeniji nego kod forme kose, a u njemu se naziru izvjesne karakteristične manifestacije i monogenske i poligenske kontrole. Pored toga, osobena dlakavost određenih tjelesnih regiona (lica, prsa, trbuha, leđa i dr.) predstavlja “spolno ograničena” svojstva (odraslih muškaraca).

Izražajnost obrva, odnosno kvantitativne i kvalitativne odlike njihove dlake, također su nasljedno determinirani, pri čemu su bujniji (kosmatiji) fenotipovi dominantni. Jake i spojene obrve najčešće se javljaju u Armeniji, Grčkoj, Turskoj i drugim dijelovima Mediterana, ali se susreću i u većini ostalih populacija.

Ćelavost – Alopecija

uredi
 
Mjestimična (lokalizirana) alopecija (Alopecia areata)
 
Muška prijezrelosna ćelavost (Alopecia praematura)

Ćelavost (alopecija) (grč. ἀλώπηξ - alōpēx = „lísa“)[9] je nedostatak kose sa glave ili drugog dijela tijela Odnosi se na dlakavost uopće ili na uočljivu androgenu (mušku), obično prijezrelosnu, ćelavost. Neki tipovi, kao alopecia areata mogu biti autoimuni poremećaji, koji su uključeni u mjestimičnu ćelovost glave i/ili ostalih dijelova tijela.

Ćelavost je jedna od specifičnih i veoma markantnih pojava u ljudskim populacijama, koja pobuđuje posebnu pozornost genetičara, medicinara i širokog kruga zainteresiranih osoba. Lako prepoznatljivi i rasprostranjeni tip obične ćelavosti u najvećoj mjeri je nasljedan, a javlja se kod oko 40% zrelih i starih muškaraca. Ovakva pojava djelimičnog ili potpunog gubitka kose na skalpu neovisna je od zdravstvenog stanja, lokalnih kožnih poremećaja i okolinskih uticaja. Znanstveno su krajnje neutemeljene pretpostavke da se ova ćelavost muškaraca (koje nema kod žena) javlja zbog dugogodišnjeg šišanja, nemarnog održavanja ili neodgovarajuće njege kose.

Prema (još uvijek) važećoj genetičkoj hipotezi, nasljedna ćelavost je tipičan primjer "spolno ograničenih" osobina. Nasljedni determinatori ovakvih svojstava su na autosomima, ali je njihovo fenotipsko ispoljavanje kontrolirano produktima gena sa polnih hromosoma, odnosno spolno određenim hormonskim i drugim funkcijama. Istovjetna genetička informacija gena za ćelavost u potpunosti se realizira samo u muškom spolu, dok kod žena ne ispoljava vidljive efekte. Ipak, i kod njih se (u homozigotnom stanju odgovarajućeg alela) ponekad javljaju rijetke i tanke vlasi, ali nikada ili veoma rijetko takva redukcija na vlasištu prelazi intenzitet blage paperjaste ćelavosti.

Osnovu pretpostavke da muški spolni hormoni stimuliraju, a ženski koče funkciju gena za ćelavost čine nalazi prema kojima se ovo svojstvo izuzetno rijetko javlja kod kastriranih muškaraca (evnuha), čak i u slučajevima kada je evidentno da imaju potrebne genetičke predispozicije. Ako se takvim osobama nadoknadi nedostajuća količina muških spolnih hormona, ćelavost se razvija samo kod onih koji imaju odgovarajuće genetičke predispozicije. Ove činjenice istovremeno opovrgavaju uvriježeno vjerovanje da je jako gusta kosa pouzdan znak potencije i muževnosti, a da njen nedostatak sugerira suprotno. Dokazano je, naime, da alelogeni za ćelavost podjednako funkcioniraju i individualno (heterozigoti) i u paru (homozigoti) i to u ukupnom rasponu normalne varijacije lučenja muških spolnih hormona. Dakle, kada je riječ o ćelavosti, ti hormoni nedvojbeno utiču na aktivnost njenih genetičkih determinatora, koji se, međutim, uopće ne tiču muškosti. Ćelavost je (u muškom polu!) dominantna fenotipska oznaka, a izgledi mladog muškarca (sa kosom) da oćelavi prije (ili tokom) zrelog doba isključivo zavise od učestalosti tog svojstva (i odgovarajućeg gena) u roditeljskim porodicama. Normalno kosmata majka, naravno, može biti nosilac neispoljenog gena (u homozigotnom i heterozigotnom stanju). Također je zabilježeno da se gen za ćelavost u nekim porodicama ispoljava znatno izraženije nego u drugim, pri čemu se mogu razlikovati mnogi stupnjevi i forme – od totalne ćelavosti u ranoj zreloj dobi do djelimične u poznim godinama.

Gen za ćelavost je najučestaliji u populacijama mediteranaca (Grčka, Italija, Turska, Egipat i dr.), a manje ga ima među negroidima, ostalim bijelcima i mongoloidima. “Krpasta” ćelavost je rijetka forma ovoga svojstva i nema veze sa običnom ćelavosti. Ispoljava se u vidu ograničenih malih – bezdlakih polja na vlasištu. Uočava se već pri rođenju, a kasnije raste i širi se. Javlja se u oba spola i spada u skupinu iregularno dominantnih obilježja.[1][2][3][4][10][11][12]

  • Trouglasta alopecija, "temporalna alopecia", "temporalna triangularna alopecia"[13](TTA) je nedostatak kose koji može biti i kongeni, ali se obično javlja u djetinjstvu kao fokalne krpasti nedostaci i mogu preći u trajne ili potpune na samo potiljku.[14] Pogođene osobe su obično potpuno zdrave. Transplantacijska obnova vlasišta može biti uspješna za neke modalitete TTA.
 
TTA je nasljedna autosomno dominantna osobina.

TTA je asocirana sa nekoliko poremećaja , kao sa Phakomatosis pigmentovascularis i rijetkim Setleis sindromom. Nasljedna je kao autosomna dominantna osobina, koju karakterizira aplazija ili atrofija kože. Mogu se pojaviti i grubi izgledi lica, anomalije na trepavicama i obrvama, a i periorbitalna natečenost.[15] Frekvencija ove pojave u općoj populaciji je procijenjena na oko 0.11%.[16]

U oko 56% slučajeva TTA, simptomi se javljaju u uzrastima od između dvije i devet godina dok je u 36.5% slučajeva detektirana pri rođenju, a samo 3,8% kod odraslih.[17]

Reference

uredi
  1. ^ a b Biasutti R. (1959 ): Le razze e i popoli della terra. 1. Razze, popoli e culture. 2. Europa, Asia. 3. Africa. 4. Oceania, America, indice generale (3. riv. e aggiornata). UTET, Torino.
  2. ^ a b Boyd W. C. (1950): Genetics and the Races of Man – An Introduction to Modern Physical Anthropology. Little, Brown & Co., Boston.
  3. ^ a b Dobzhansky Th. (1962): Mankind Evolving – The Evolution of the Human Species. Yale University Press, New Haven and London.
  4. ^ a b Hiernaux J. (1969): Égalité ou inégalité des races? Editions Hachette, Paris.
  5. ^ Škerlj B. (1960): Opšta antropologija – u osnovnim potezima. Naučna knjiga, Beograd.
  6. ^ Švob T. (1995): Milenijski mitovi mržnje – Biološka kritika rasizma. Durieux, Zagreb.
  7. ^ Hadžiselimović R. (2005): Bioantropologija – Biodiverzitet recentnog čovjeka. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
  8. ^ Hadžiselimović R. (1997): Forma kose, dlakavost i ćelavost. Mala škola popularnehumane genetike, Biološki list, 44: 2-5.
  9. ^ "Hair loss". NHS Choices. Pristupljeno 22. 9. 2013.
  10. ^ Campbell B. G. (1992): Humankind Emerging. HarperCollins Publishers, New York.
  11. ^ Cavalli–Sforza L. L., Menozzi P., Piazza A. (1994): The History and Geography of Human Genes. Princeton University Press, Princeton.
  12. ^ Coon C. S., Garn S. M., Birdsell J. B. (1950): Races. Thomas, Springfield.
  13. ^ Rapini, Ronald P.; Bolognia, Jean L.; Jorizzo, Joseph L. (2007). Dermatology: 2-Volume Set. St. Louis: Mosby. str. 996. ISBN 1-4160-2999-0.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  14. ^ Freedberg et al. (2003): Fitzpatrick's Dermatology in General Medicine. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-138076-0.
  15. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 18. 9. 2017. Pristupljeno 30. 10. 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  16. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 13. 7. 2011. Pristupljeno 30. 10. 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  17. ^ 26955-temporal-triangular-alopecia-and-a-review-of-52-past-cases

Također pogledajte

uredi
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Forma_kose&oldid=3521122"