Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine

Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1. marta 1992, dvije godine nakon prvih slobodnih izbora u SR Bosni i Hercegovini 1990. i porasta etničkih tenzija koje su na kraju dovele do raspada Jugoslavije. Nezavisnost su snažno podržavali Muslimani i Hrvati, dok su Srbi, na poziv Srpske demokratske stranke (SDS), bojkotirali referendum i spriječili njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje. Tako je referendum pretežno bojkotiran u općinama u kojima su Srbi bili u većini.

Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine

29. februar - 1. mart 1992.
Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?
Izgled glasačkog listića.
Rezultati
Izbor Glasovi % Da 2.061.932 100% Ne 6.037 0% Važeći glasovi 2.067.969 100% Nevažeći ili prazni glasovi 5.227 0% Ukupno glasova 2.073.196 100.00% Registrovani glasači 3.253.847 63,7%

Ukupan odziv birača bio je 2.073.568 (63,7%), od čega je 99,7% bilo za nezavisnost, a 0,3% protiv. Tadašnji Predsjednik Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović proglasio je 3. marta nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine, a Skupština Republike BiH je to kasnije i ratifikovala. Proglašenjem nezavisnosti, Bosna i Hercegovina je, nakon 529 godina, vratila svoju državnost. Sjedinjene Američke Države i Evropska ekonomska zajednica priznale su je 6. aprila kao nezavisnu državu, a 22. maja je primljena u Ujedinjene nacije. Mjesec dana nakon referenduma uslijedio je rat u Bosni i Hercegovini.

Pozadina

U novembru 1990. održani su prvi višestranački izbori u SR Bosni i Hercegovini na kojima su na vlast dovedene tzv. nacionalističke stranke: Stranka demokratske akcije (SDA) koju je predvodio Alija Izetbegović, Srpska demokratska stranka (SDS) na čelu sa Radovanom Karadžićem i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) na čelu sa Stjepanom Kljuićem. Izetbegović je izabran za predsjednika Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine, iako je Fikret Abdić, njegov stranački kolega, imao više glasova građana. Za predsjednika Vlade SR Bosne i Hercegovine izabran je Jure Pelivan, član HDZ BiH, a Momčilo Krajišnik, član SDS, izabran je za predsjednika Skupštine SR Bosne i Hercegovine.

Tokom 1990. grupa starijih srpskih oficira i stručnjaka iz Odsjeka za psihološke operacije Jugoslavenske narodne armije (JNA) izgradila je RAM plan, kojem je svrha bila da organizuje sve Srbe van Srbije, konsoliduje kontrolu nad Srpskom demokratskom strankom (SDS), te da pripreme oružja i municije u nastojanju da se uspostavi zemlja u kojoj bi "svi Srbi sa svojim teritorijama živjeli zajedno u istoj državi".

Godine 1990. i 1991. Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini su proglasili niz Srpskih autonomnih oblasti (SAO) da bi ih kasnije ujedinili i stvorili Veliku Srbiju. Već u septembru ili oktobru 1990. JNA je počela da naoružava Srbe u BiH i organizuje ih u milicije. Iste godine, JNA je razoružala snage Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine (TOBiH). Do marta 1991, JNA je podijelila oko 51.900 komada vatrenog oružja srpskim paravojnim jedinicama i 23.298 komada vatrenog oružja SDS-u. Tokom 1991. i početkom 1992, SDS je snažno posrbio policiju kako bi povećao srpsku političku kontrolu. Prema Noelu Malcolmu, "koraci Karadžića i njegove stranke – [proglašavanje srpskih] autonomnih oblasti, naoružavanje srpskog stanovništva, manji lokalni incidenti, neprestana propaganda, zahtjev za "zaštitom" savezne vojske – su se tačno poklapali sa onim što je urađeno u Hrvatskoj, malo je posmatrača moglo sumnjati da je jedan plan bio u funkciji."

Na sjednici Skupštine SRBiH održanoj 15. oktobra 1991, uznemireni postojanjem RAM plana, izglasan je "Memorandum o suverenitetu" korištenjem pokreta za ponovno otvaranje skupštine, nakon što ju je Krajišnik zatvorio i nakon što su srpski poslanici napustili istu. SDS je 24. oktobra 1991. formirao Skupštinu srpskog naroda Bosne i Hercegovine i u novembru je održao referendum o ostanku srpskog naroda u Jugoslaviji. Istovremeno je izdalo "Uputstvo za organizaciju i djelovanje organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim uslovima" kojim je funkcionerima SDS-a naloženo da formiraju skupštine srpskih općina i krizne štabove, da osiguraju snabdijevanje Srba i stvore obimne komunikacione mreže. U januaru 1992. Skupština je proglasila stvaranje Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine i njeno otcjepljenje. Bosanskohercegovačka vlast je referendum proglasila neustavnim i samoproglašenu paradržavu priznala je samo SR Jugoslavija.

Priznanje

Usvojena zastava Republike Bosne i Hercegovine.

Krajem decembra 1991. muslimanski i hrvatski političari zatražili su od Evropske ekonomske zajednice (EEZ) da prizna Bosnu i Hercegovinu, zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom i Makedonijom, kao suverene države. Badinterova arbitražna komisija, koju je osnovala EEZ, prvobitno je odbila da prizna Bosnu i Hercegovinu zbog njenog "izostanka referenduma", dok su dalje utvrdili, između ostalog, da je Jugoslavija u procesu raspada i unutrašnje granice njenih republika se ne moglo mijenjati bez dogovora. U januaru 1992. EEZ je odlučio da se "ne može smatrati da je u potpunosti uspostavljena volja naroda Bosne i Hercegovine da konstituišu Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i nezavisnu" i predložila "referendum svih građana SR Bosne i Hercegovine". Međutim, ovo se nije moglo normalno održati, jer su srpske vlasti spriječile svoje ljude da učestvuju. Tog mjeseca, Slobodan Milošević je izdao tajno naređenje da se svi oficiri JNA rođeni u Bosni i Hercegovini prebace u Socijalističku Republiku Srbiju i upišu u novu vojsku Srba u BiH.Predsjednik Vijeća ministara EEC João de Deus Pinheiro je 23. januara rekao da će EEZ priznati Bosnu i Hercegovinu ako se odobri referendum o nezavisnosti.

Dana 25. januara u Skupštini je održana rasprava o referendumu, koja je završila povlačenjem srpskih poslanika nakon što su muslimanski i hrvatski delegati odbili srpski prijedlog da ga utvrdi Vijeće za nacionalnu ravnopravnost, koje se tek trebalo formirati. Nakon što je Momčilo Krajišnik pokušao prekinuti sjednicu, njegov zamjenik, član SDA, nastavio je sjednicu, te je usvojen prijedlog za održavanje referenduma u odsustvu SDS-a.

Budući da je referendum imao za cilj promjenu statusa Bosne i Hercegovine iz federalne države unutar SFR Jugoslavije u suverenu državu, time je prekršen Ustav Jugoslavije, pošto Skupština SRBiH nije imala nadležnost za takva pitanja.[20] Prema tom ustavu, promjena granica Jugoslavije bila je nemoguća bez saglasnosti svih republika. Referendum je bio neustavan i u smislu Ustava SRBiH. Amandmanom LXX na Ustav ustanovljeno je vijeće kojem je povjereno ostvarivanje prava na ravnopravnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. Prijedlog za raspisivanje referenduma o "statusu Bosne i Hercegovine" trebalo je da razmotri Vijeće, jer je takav referendum direktno uticao na "principe ravnopravnosti naroda i narodnosti". Međutim, Badinterova komisija u Mišljenju broj 3 dana 11. januara 1992. zaključila je da „Granice između Hrvatske i Srbije, Bosne i Hercegovine i Srbije, i eventualnih drugih susjednih nezavisnih država ne mogu se mijenjati, osim uz slobodno postignut dogovor” i „Osim ako nije drugačije dogovoreno, bivše granice postaju granice zaštićene međunarodnim pravom”, zbog čega je dobila kritike zbog lošeg tumačenja Ustava Jugoslavije.

Raspisivanje

Dana 25. januara 1992. Skupština SRBiH donijela je odluku o raspisivanju referenduma o nezavisnosti, koju su podržali SDA i HDZ BiH. SDS-a u svemu tome nije bilo, jer su Srbi u međuvremenu proveli u djelo odluku o osnivanju Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koja je proglašena 9. januara 1992. Održavanje referenduma najavljeno je za 29. februar i 1. mart 1992.

Livanjsko pitanje

Glavni članak: Livanjsko pitanje

Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) imala je primjedbu na referendumsko pitanje i postavila je zahtjev za nacionalnim kantonima. Iako to pitanje nije razmatrano u Skupštini SRBiH, prihvatila ga je međunarodna zajednica i kasnije je ponuđeno u raznim planovima i prijedlozima. Prijedlog HDZ BiH za referendumsko pitanje bio je sljedeći:

“

Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?

”

Bez obzira na to što je muslimanski vrh odbio promijeniti referendumsko pitanje, HDZ BiH, kao i službeni Zagreb, i dalje je u potpunosti podržavao nezavisnost BiH, te pozivao Hrvate da izađu na referendum i glasaju za nezavisnost.

Rezultati

Od onih koji su glasali, 99,7% glasalo je za nezavisnost. Muslimanski i hrvatski glasači su snažno podržavali nezavisnost, dok su Srbi uglavnom bojkotirali referendum ili ih je SDS spriječio da učestvuju. Prema SDS-u, nezavisnost bi rezultirala time da Srbi postanu "nacionalna manjina u islamskoj državi". Blokirala je isporuku glasačkih kutija naoružanim paravojnim jedinicama i isporučivala letke u kojima se ohrabruje bojkot, iako su hiljade Srba u većim gradovima glasale za nezavisnost. Bilo je bombardovanja i pucnjave tokom čitavog perioda glasanja, posebno se istakao napad na svadbu u Sarajevu. Izlaznost birača bila je 63,7%, od kojih je 99,7% glasalo za nezavisnost. Međutim, referendum nije uspio postići ustavom propisanu dvotrećinsku većinu. Ipak, Alija Izetbegović je 3. marta proglasio nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine, a Skupština Republike je odluku kasnije i ratifikovala.

Izbor	Glasovi	%
Za	2.061.932	99,71
Protiv	6.037	0,29
Ukupno	2.067.969	100,00
Važeći glasovi	2.067.969	99,75
Nevažeći/prazni glasovi	5.227	0,25
Ukupno glasova	2.073.196	100,00
Registrovanih glasača/Izlaznost	3.253.847	63,72
Izvor: Nohlen & Stöver

Sukobi na dane referenduma

Prvi dan referenduma donio je ljudske žrtve. Na cesti između Turbeta i Komara, nedaleko od Travnika, ubijena su dvojica ljudi, a jedan je teško ranjen nakon što su se pokušali probiti automobilom kroz barikadu koju su postavili mještani srpske nacionalnosti. Barikada je, navodno, postavljena kao odgovor na blokadu u Novom Travniku, gdje su Hrvatski mještani onemogućili transport oružja iz fabrike "Bratstvo". Oba poginula bili su Srbi.

U rano nedjeljno popodne drugog dana referenduma u centru Sarajeva desio se napad na svadbu. Nekoliko osoba muslimanske nacionalnosti pucalo je u svatove koji su vijorili srpske zastave. Jednog čovjeka su ubili, a drugog teško ranili. Pripadnik Zelenih beretki, Ramiz Delalić, ubio je pucnjem iz pištolja mladoženjinog oca Nikolu Gardovića i ranio svećenika Srpske pravoslavne crkve Radenka Mikovića ispred Stare crkve na Baščaršiji, što je, prema srpskom shvatanju, početak rata.

Saopćenjem se oglasio SDS, koji je ustvrdio da se ne radi samo o ugrožavanju života ljudi nego o napadu na dostojanstvo i integritet cijelog srpskog naroda. Malo prije ponoći blokirano je Sarajevo. Na svim važnijim raskrsnicama postavljene su barikade. One su postavljene i u drugim gradovima u BiH: Bosanskom Brodu, Bosanskom Šamcu, Derventi i Odžaku. SDS se oglasio saopćenjem iz kojeg je bilo jasno da je on organizator. Prve noći na barikadama je ubijeno troje, a ranjeno četvero.

U Bosanskom Brodu pripadnici srpske paravojne jedinice su nakon referenduma, 1. marta, podigli barikadu, koju su polahko pomicali prema mostu na Savi. Nakon dva dana blokirali su most praznom cisternom. Na policijsku patrolu koja je pokušala ukloniti barikadu otvorena je paljba, a policajci su na nju uzvratili i uspjeli ukloniti barikadu, nakon čega se sukob razbuktao i s manjim ili većim intenzitetom (razmjenjivanje pješačke i topovske paljbe) nastavio do eskalacije rata.

Na barikadama u Sarajevu bilo je i po nekoliko hiljada maskiranih osoba, uglavnom lokalnog srpskog stanovništva. Bila je to generalna proba rata za glavni grad. Svjetske agencije izvještavale su o barikadama i žrtvama u Sarajevu. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman izjavio je da je težište jugoslavenske krize preneseno u centar, na BiH, gdje treba tražiti rješenje da se ne bi proširilo ratno krvoproliće. Istakao je da se rješenje može pronaći samo pregovorima svih triju strana.

Nakon što su barikade privremeno uklonjene, 5. marta, predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović ustvrdio je da je situacija pod kontrolom i pozivao je građane da iziđu u šetnju i da se druže. Umjesto šetnje i druženja, širom Bosne i Hercegovine organizirani su različiti skupovi, čiji će vrhunac uslijediti 6. aprila 1992. u Sarajevu, najvećim antiratnim protestom.

Posljedice

Glavni članak: Rat u Bosni i Hercegovini

Uništena zgrada apartmana na Grbavici. Sarajevo

Državni sekretar Sjedinjenih Američkih Država James Baker je 4. marta pozvao EEZ da prizna Bosnu i Hercegovinu, a Izetbegović je 6. marta zatražio međunarodno priznanje. Dana 10. marta, zajedničkom deklaracijom SAD i EEZ dogovoreno je priznanje Slovenije i Hrvatske. Također se složilo da Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu treba priznati ako "usvoje, bez odlaganja, ustavna rješenja koja će omogućiti miran i skladan razvoj republike unutar njenih postojećih granica." SAD i EEZ priznale su Bosnu i Hercegovinu 7. aprila, a i druge članice međunarodne zajednice priznale su ju početkom aprila. U međuvremenu, Srbi u BiH proglasili su Ustav Srpske Republike Bosne i Hercegovine i samoproglašenu paradržavu preimenovali u Republiku Srpsku. Dana 22. maja, Republika Bosna i Hercegovina je primljena u Ujedinjene nacije (UN) i tako priznata kao nezavisna, suverena država u svijetu.

U roku od mjesec dana od priznanja, počela je opsada Sarajeva, za koje je vrijeme Vojska Republike Srpske (VRS) kontrolisala 70% teritorije BiH. VRS je podržavala SR Jugoslavija i JNA, a Armiju RBiH nezavisna Republika Hrvatska kao i nepriznata paradržava Hrvatska Republika Herceg-Bosna, do početka bošnjačko-hrvatskog sukoba i kasnije od potpisivanja Vašingtonskog sporazuma.

Rat je trajao četiri godine i odnio je preko 100.000 žrtava. Masakri u Bijeljini, Srebrenici i Markalama izazvali su široku medijsku pokrivenost i skrenuli pažnju na ratna dešavanja. Preko 2,2 miliona ljudi je raseljeno, čineći rat najrazornijim konfliktom u Evropi nakon završetka Drugog svjetskog rata. Osim toga, procijenjeno je da je 12.000–50.000 žena silovano, uglavnom od srpskih snaga, gdje su žrtve uglavnom bile Bošnjakinje.

Također pogledajte

• Referendum o nezavisnosti Slovenije
• Referendum o nezavisnosti Hrvatske
• Referendum o autonomiji Sandžaka
• Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine
• Livanjsko pitanje
• Rat u Bosni i Hercegovini
• Antiratni protesti u Sarajevu 1992.

Literatura

• Allen, Beverly (1996). Rape Warfare: The Hidden Genocide in Bosnia-Herzegovina and Croatia. Ithaca: University of Minnesota Press. ISBN 978-0-8014-4158-5.
• Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. 1. Washington: Office of Russian and European Analysis, Central Intelligence Agency. 2002. ISBN 978-0-16-066472-4.
• Bugajski, Janusz (1995). Ethnic Politics in Eastern Europe: A Guide to Nationality Policies, Organizations and Parties. Armonk: M. E. Sharpe. ISBN 978-1-56324-283-0.
• Burg, Steven L.; Shoup, Paul S. (2000). The War in Bosnia-Herzegovina: Ethnic Conflict and International Intervention. Armonk: M. E. Sharpe. ISBN 978-0-7656-3189-3.
• Caplan, Richard (2005). Europe and the Recognition of New States in Yugoslavia. Oxford: Cambridge University Press. ISBN 978-1-139-44551-1.
• Goldstein, Ivo (1999). Croatia: A History. London: C. Hurst & Co. ISBN 978-1-85065-525-1.
• Gow, James (2003). The Serbian Project and its Adversaries: A Strategy of War Crimes. London: C. Hurst & Co. ISBN 978-1-85065-646-3.
• Halpern, Joel M. (2000). Neighbors at War: Anthropological Perspectives on Yugoslav Ethnicity, Culture, and History. University Park, PA: The Pennsylvania State University. ISBN 9780271044354.
• Hoare, Marko Attila (2010). "The War of Yugoslav Succession". u Ramet, Sabrina P. (ured.). Central and Southeast European Politics Since 1989. Cambridge: Cambridge University Press. str. 111–136. ISBN 978-1-139-48750-4.
• Judah, Tim (2000). The Serbs: History, Myth and the Destruction of Yugoslavia. New Haven: Yale University Press. ISBN 978-0-300-08507-5.
• Lauterpacht, Elihu; Greenwood, Christopher, ured. (1999). International Law Reports. 150. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 9780521642453.
• Lukic, Reneo; Lynch, Allen (1996). Europe from the Balkans to the Urals: The Disintegration of Yugoslavia and the Soviet Union. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-829200-5.
• Nettelfield, Lara J. (2010). Courting Democracy in Bosnia and Herzegovina. Oxford: Cambridge University Press. ISBN 978-1-58544-226-3.
• Nohlen, Dieter; Stöver, Philip (2010). Elections in Europe: A Data Handbook. Baden-Baden: Nomos. ISBN 978-3-8329-5609-7.
• Ramet, Sabrina P. (2006). The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918–2005. Bloomington: Indiana University Press. ISBN 978-0-253-34656-8.
• Silber, Laura; Little, Allan (1997). Yugoslavia: Death of a Nation. New York: Penguin Books. ISBN 978-0-14-026263-6.
• Toal, Gerard; Dahlman, Carl T. (2011). Bosnia Remade: Ethnic Cleansing and Its Reversal. New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-973036-0.
• Velikonja, Mitja (2003). Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina. College Station: Texas A&M University Press. ISBN 978-1-58544-226-3.
• Walling, Carrie Booth (2013). All Necessary Measures: The United Nations and Humanitarian Intervention. University of Pennsylvania Press. ISBN 978-0-8122-0847-4.
• War Crimes in Bosnia-Hercegovina. Human Rights Watch (HRW) (Report). 1. New York. august 1992.
• The Referendum on Independence in Bosnia-Herzegovina: February 29-March 1, 1992. Commission on Security and Cooperation in Europe (CSCE) (Report). Washington D.C. 12. 3. 1992. Arhivirano s originala, 22. 5. 2011.
• Pellet, Allain (1992). "The Opinions of the Badinter Arbitration Committee: A Second Breath for the Self-Determination of Peoples" (PDF). European Journal of International Law. 3 (1): 178–185. doi:10.1093/oxfordjournals.ejil.a035802. Arhivirano s originala (PDF), 29. 5. 2011.
• Binder, David (8. 4. 1992). "U.S. Recognizes 3 Yugoslav Republics as Independent". New York Times.
• Sudetic, Chuck (29. 2. 1992). "Deaths Cast Shadow on Vote in Yugoslav Republic". New York Times.
• Silber, Laura (16. 10. 1991). "Bosnia Declares Sovereignty". Washington Post.