Sarajevski atentat

Sarajevski atentat poslužio je kao povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Gavrilo Princip, član tajne organizacije "Mlada Bosna" koja je imala za cilj da putem buna, ustanaka i oružanih atentata zbaci austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini, izvršio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu - Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, 28. juna 1914.

Lokacija atentata

Preduslovi za planiranje atentata

Prestolonasljednik Franjo Ferdinand

Uzroci za planiranje i izvođenje Sarajevskog atentata bili su u odlukama donešenim na Berlinskom kongresu 1878. Na ovom kongresu velikih evropskih sila, sazvanom radi revizije Mira u San Stefanu, odlučeno je između ostalog, petom tačkom sporazuma, da Austro-Ugarska ima pravo okupirati Bosnu i Hercegovinu na trideset godina. Teritorije su formalno i dalje bile turski vazal ali pod očiglednom kontrolom Austro-Ugarske. Za razliku od Bosne i Hercegovine, Srbiji i Crnoj Gori su na Kongresu potvrđene nezavisnost što je doprinijelo ogorčenju srpskog stanovništva u Bosni. Ali u tom trenutku, nije bilo većih organiziranja. Tek kasnije, razvojem situacije van Bosne, početi će se javljati nacionalno-revolucionarna udruženja mladih. Srbija budući slaba poslije oslobodilačkih ratova, tražila je oslonac u nekoj od velikih sila, na samom Berlinskom kongresu budući da nije imala pravo da učestvuje u donošenju odluka, bila je primorana da nekako na svoju stranu privoli nekog od predstavnika velikih sila. To je uspela učiniti sa austro-ugarskim predstavnikom - u zamjenu za zastupanje njenih interesa u cilju dobijanja nezavisnosti, Srbija je Austro-Ugarskoj obećala Novopazarski sandžak, potpisivanje trgovinskog ugovora i izgradnju željeznice kroz svoju zemlju. Time je Austro-Ugarska postigla da se Srbija ne spoji sa Crnom Gorom i tako je spriječi u njenom prodoru na Istok (što je bio tajni i dugogodišnji plan Njemačke i Austro-Ugarske, tj. njihov cilj je bio izlazak na Sredozemlje i kontroliranje strateški ključnih mjesta: Soluna, Bospora i Dardanela); također, trgovinskim ugovorom bi se Srbija i ekonomski podčinila Monarhiji, a izgradnja željeznice je značila da Srbija praktično iz svog budžeta gradi željeznicu koju će Monarhija moći da koristi kao svoju. Plan Srbije je uspio iako je za njega podnijela ogromne žrtve - dobila je međunarodno priznatu nezavisnost. U cilju da se osiguraju ranije dogovorene naknade Austro-Ugarskoj, 1881. godine, srpski ministar vanjskih poslova, Milutin Garašanin, i ministar finansija, Čedomilj Mijatović, na odobrenje kneza Milana Obrenovića potpisali su Tajnu konvenciju po kojoj osim ranije dogovorenih stavki, Srbija nije smijela da, bez prethodne saglasnosti Monarhije, sklapa bilo kakve ugovore sa drugim državama. Za uzvrat, car Franjo Josip je podržao krunidbu Milana Obrenovića za kralja 6. marta 1882. godine. Ovo je značilo krajnju potčinjenost Srbije Austro-Ugarskoj. Međutim, događaji na unutrašnjem planu u Srbiji dovode do velike časničke zavjere na kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu kraljicu, Dragu Mašin, Svibanjski prevrat. Ovo je dovelo do drastične promjene u vanjsko-političkoj orijentaciji. Naime, dolaskom Karađorđevića na vlast, prevladala je proruska struja za razliku od proaustrijske kojoj su pripadali Obrenovići.

Automobil u kojem se Franjo Ferdinand vozio za vrijeme atentata

Samim tim, počinje udaljavanje od Austro-Ugarske, veće oslanjanje na Rusiju, Srbija teži da zaključi ugovor o opskrbi oružjem sa Francuskom, i trgovinski ugovor sa Bugarskom i Crnom Gorom. Sa Bugarskom je sklopljen ugovor 1905. godine što je značilo kršenje Tajne konvencije. Austro-Ugarska je zatvorila svoje granice za razmjenu bilo kakve robe sa Srbijom, otpočeo je Carinski rat 1906-1911. godine. Srbija je neočekivano našla izlaz iz prividne krize, željeznicom je počela trgovati sa Bugarskom i Grčkom, a plovidbom preko Dunava, razvila je i trgovinu sa Njemačkom, Velikom Britanijom i Holandijom. Sasvim neočekivano za situaciju, srpska privreda i trgovina počela je da se razvija brže nego pod uticajem Monarhije. Vidjevši da ne uspijeva u svojim ciljevima, da se Srbija sve više osamostaljuje umjesto da propada i da će uskoro predstavljati veću prijetnju, tim prije što propagira ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda u jednu državu pod njenim vodstvom. Ta panslavenska ideja je prijetila da Monarhiju ostavi bez velikog dijela teritorija budući da je obuhvaćala Slovence, Hrvate i Bosnu i Hercegovinu. Tako je Monarhija, kao veliki udarac srpskim idejama o velikoj državi i oslobođenju braće, tačno po isteku trideset godina od Berlinskog kongresa, 1908. godine anektirala Bosnu i Hercegovinu.

Aneksiona kriza

Bosna i Hercegovina je poslije Berlinskog kongresa zapravo bila turski teritorij kao i Novopazarski sandžak. Međutim okupacija tih teritorija od strane Monarhije značila je njihovo kontroliranje - Monarhija je zavela svoj režim zapravo kontrolirajući samo finansije (što u stvari znači cjelokupnu kontrolu države). Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka, Tursko carstvo je predstavljalo „bolesnika na Bosporu“. Ono je još uvijek počivalo na feudalnim sistemima, za razliku od ostatka Evrope koji je bio ili kapitalistički (kao Engleska, Francuska) ili imperijalistički (kao Njemačka, Rusija, Austro-Ugarska). Ono je kaskalo za ostatkom Evrope i bivalo sve slabije, tim prije što su ga cijepali unutrašnji pokreti i ratovi za oslobođenje naroda koji su u njemu bili podčinjeni. Budući da je zauzimalo strateški najvažnija mjesta u Evropi, sve velike sile su vrebale svaku priliku da se pokaže mala slabost i da se oduzme neki dio teritorija. Do 1908. godine, Turska je u Evropi zadržala područja današnje Bosne, Novopazarski sandžak, Kosovo, Makedoniju i Grčku kojoj je doduše još 1829. priznata autonomija. Međutim, te godine doći će do velikog prevrata u samom državnom vrhu - državni udar Kemal-paše Ataturka. To je Monarhija iskoristila i objavila aneksiju Bosne i Hercegovine, tj. njeno kompletno pripajanje teritoriju Austro-Ugarske kao dijela jedne suverene države. To je izazvalo burne reakcije, pogotovo u Srbiji kojoj su tako, kako smo vidjeli, pokvareni planovi za formiranje velike i jake južnoslavenske države. Cjelokupna situacija je zamalo tad dovela do rata, Kraljevins Srbija je mobilizirala vojsku, Rusija intervenirala kod Njemačke i velikih sila, Crna Gora se stavljala u službu Srbije. Kriza je okončana 31. marta 1909. godine kada su Srbija i Rusija pod prijetnjom ratom primorane da potpišu izjavu da im aneksija ne smeta (Rusija je potpisala 30. marta, a Srbija narednog dana jer nije mogla ići u rat bez Rusije). Turska je bila potkupljena odmah poslije aneksije tako da je sav otpor na silu eliminiran. Međutim, u Bosni sa druge strane kao i u Srbiji počinju da niču nacionalno-revolucionarne organizacije, otvorene svim sredstvima borbe, pogotovo atentatima. Jedna takva organizacija je Mlada Bosna koja je radila zahvaljujući podršci dvaju organizacija iz Srbije, prvo Narodne odbrane, a potom, od 1911. godine organizacije Ujedinjenje ili smrt, poznatije kao Crna ruka.

Atentat

Gavrilo Princip - atentator Franje Ferdinanda

Franz Ferdinand je 28. juna posjetio Sarajevo. Njegova povorka je prošla pored šestorice članova “Mlade Bosne” naoružanih bombama i pištoljima. Prolazeći pored Nedeljka Čabrinovića, on je bacio bombu koja se odbila od nadvojvodina automobil i ranila nekoliko osoba u blizini. Gavrilo Princip je zauzeo novo mjesto na službeno najavljenom putu za taj dan, na uglu Ulice Franje Josipa. Međutim nadvojvodin automobil je odlučio da promijeni smjer kretanja jer je želio odmah otići u bolnicu da posjeti ranjene oficire. General Potiorek rekao je vozaču da se zaustavi i vrati. Automobil je krenuo natraške i u tom trenutku je Gavrilo Princip opalio nekoliko hitaca prema vozilu i ubio prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.

Sam atentat nije bio usmjeren da značajno oslabi Monarhiju i namjerno pokrene rat, nijedan od atentatora nije bio dovoljno politički obrazovan da bi mogao tako nešto iskovati. Svi učesnici u atentatu su bili studenti ili maloljetna lica. Ovome u prilog ide još i činjenica da su ta vremena bila obilježena atentatima (npr. atentat na austrijsku caricu Elizabetu, 10. septembra 1898. godine u njenoj posjeti Italiji, kao i to da nadvojvoda Franjo Ferdinand nije bio mnogo uticajan u carstvu i da se zalagao za ideju da Monarhija bude uređena kao trovlašće, tj. da slavenske zemlje dobiju isti status kao Mađari, tj. da dobiju veća prava čime je htio da očuva mir u Monarhiji. Sam atentat nije u početku bio usmjeren na prijestolonasljednika, već na guvernera Bosne i Hercegovine, Oskara Potioreka. Planovi za njegovo ubistvo počeli su da se kuju tek pošto se tajnim kanalima u Srpskoj obavještajnoj službi na čelu sa D.D. Apisom saznalo da austro-ugarski prestolonasljednik dolazi u Sarajevo da nadgleda vojne vježbe. Aktivnostima na granici, prebacivanju trojice mladića sa oružjem u Bosnu bio je obaviješten srpski predsjednik vlade, Nikola Pašić. On je srpskom ambasadoru u Monarhiji naredio da vijesti prenese državnom vrhu međutim, on je to prenio previše diskretno, govoreći da su vježbe i pokazivanje moći na srpski vjerski praznik možda previše provokativni. U samom atentatu učestvovalo je sedam osoba raspoređenih po maršruti od polja gdje su se održavale vježbe do Gradske vijećnice:

1. Muhamed Mehmedbašić
2. Vasa Čubrilović
3. Nedeljko Čabrinović je bacio bombu na povorku, ali je prestolonasljednik odgurnuo bombu sa krova i ona je eksplodirala pred četvrtim automobilom u koloni te ranila 14 osoba.
4. Cvetko Popović
5. Danilo Ilić
6. Trifko Grabež
7. Gavrilo Princip: kao i ostali atentatori niz ulicu su čuli eksploziju bombe i napustili svoja mjesta. Neobičnim spletom slučajnosti, nadvojvodin automobil je u trenutku prošao pored Gavrila Principa koji je iskoristio priliku i potegao revolver. Prvim hicem je pogodio nadvojvodu a drugim, namijenjenim Oskaru Poćoreku, vojvotkinju Sofiju. On, kao i ostali atentatori su uhvaćeni i suđeno im je u Solunskom procesu 1917. godine. Austro-Ugarska monarhija je odmah po dospijeću vijesti o atentatu optužila Srbiju i njenu vladu za organiziranje prevrata van svoje teritorije, zatim provela samo formalnu istragu. Vijest o ubistvu je bila kao poručena za Austro-Ugarsku koja je samo tražila povod da zarati sa Srbijom, uvjerena da će je pokoriti i uništiti jednim udarcem. Namjere Austro-Ugarske najbolje se vide u ultimatumu upućenom Srbiji.

Odgovornost za atentat

Srpska vlada je bila optužena za organiziranje atentata što se može nazvati apsurdnim s obzirom na to da je: Srbija bila slaba poslije Balkanskih ratova i sasvim nespremna za rat protiv ne samo Austro-Ugarske, već i protiv njene saveznice, Njemačke. U Srbiji je trajala predizborna kampanja, tako da su sve radnje Pašićeve vlade bile usmjerene na to kako da pridobije što više birača a ne na to kako da sigurno izazove rat. Tim prije se ne može reći da nema srpske krivice, jer je ključna ličnost u cijeloj situaciji upravo D.D. Apis, načelnik srpske obavještajne službe koji je pod svojom kontrolom držao i srpske granične prelaze.

Literatura

• Milošević, Borivoje (2021). Aneksija Bosne i Hercegovine. Prometej - Novi Sad. str. 164. ISBN 978-86-515-1739-9.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Vojinović, Miloš (2015). Političke ideje Mlade Bosne. Filip Višnjić Beograd. str. 388. ISBN 978-86-6309-047-7.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Ković, Miloš (2014). Gavrilo Princip - dokumenti i sjećanja. Prometej - Novi Sad. str. 1001. ISBN 978-86-515-0913-4.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Gaćinović, Radoslav (2018). Mlada Bosna. Evro Book. str. 629. ISBN 978-86-505-3066-5.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Grupa autora (2014). Sarajevski atentat 1914. Filip Višnjić Beograd. str. 454. ISBN 978-86-6309-047-7.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Dedijer, Vladimir (2014). Sarajevo 1914 (reprint). Knjige Obradović - Beograd. str. 1148. ISBN 978-8684441227.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, Buybook - Sarajevo, str. 281 ISBN 978-9958-30-111-7

Vanjski linkovi

• https://web.archive.org/web/20140414033146/http://konferencija2014.com.ba/
• Sarajevski atentat 98 godina kasnije - Al Jazeera Balkans
• FTV emisija Pošteno - Sarajevski atentat (09.12.2013.)
• http://www.archivinformationssystem.at/ Austrijski državni arhiv (njem.)