Konstantin Veliki

Konstantin Veliki (latinski: Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus; 27. februar 272. n.e. Naisus - 22. maja 337. n.e. blizu grada Nikomedija). Također poznat kao Konstantin I ili Sv. Konstantin, bio je rimski car od 306. n.e. do 337. godine n.e.. Konstantin je bio sin Flavija Valerija Konstancija, oficira rimske vojske, i njegove supruge Helene. Njegov otac bio je Cezar, zamjenik cara na zapadu od 293. godine. Konstantin je poslan na istok, gdje je postao vojni tribun za vrijeme vladavine careva Dioklecijana i Galerija. Godine 305. podignut je na rang Augustusa, glavnog vladara zapadnog dijela Rimskog Carstva, a tada je posjetio svoga oca u Britaniji. Nakon smrti oca 306. godine, rimska vojska priznala je Konstantina za rimskog cara. Izašao je kao pobjednik u seriji građanskih ratova protiv careva Maksencija i Licinija, te je postao jedini vladar zapadnog i istočnog dijela carevine 324. godine.

Konstantin I
Car Rimskog Carstva
Vladavina	25. juli 306 – 22. maj 337.
Prethodnik	Konstancije I
Nasljednik	Konstantin II Konstancije II Konstans
Supružnik	Minervina Fausta
Djeca	Konstantina Flavia Helena Krisp Konstantin II Konstancije II Konstans
Dinastija	Konstantinova
Otac	Konstancije I
Majka	Helena Carigradska
Rođenje	27. februar 272. Naisus, Mezija
Smrt	22. maj 337. Nikomedija

Kao car, Konstantin je donio mnoge administrativne, finansijske, društvene i vojne promjene u svrhu jačanja carstva, a odvojio je civilnu i vojnu vlast. Novi zlatnik, solidus, uveden je u borbi protiv inflacije. To će postati standard za bizantijske i evropske valute više od hiljadu godina. Konstantin je prvi rimski car koji je prešao na hrišćanstvo, te je imao značajnu ulogu u proglašenju Milanskog edikta, koji je proglasio vjersku toleranciju u cijelom carstvu. U vojnim pitanjima rimska vojska je reorganizirana, te se sastojala od vojnika koji su bili u garnizonima, a bili su sposobni da se suprotstave unutrašnjim prijetnjama i barbarskim invazijama.

U doba Konstantina označena je posebna epoha u historiji Rimskog Carstva. Dao je da se sagradi nova carska rezidencija u Bizantijumu i nazvao ga Novi Rim. Međutim, u njegovu čast, rimljani su ga nazvali Konstantinopolj, koji će kasnije postati glavni grad Bizantijskog Carstva više od hiljadu godina. Zbog toga, on se smatra osnivačem Bizantijskog Carstva. Njegova najveća politička zaostavština je to, što je ostavio carstvo svojim sinovima, kada je zamijenio Dioklecijanovu tetrarhiju sa principom dinastičkog naslijeđa. Njegov ugled cvjetao je za vrijeme vladavine njegove djece i stoljećima nakon njegove vladavine. Srednjovjekovna crkva ga je potvrdila kao uzora vrline, dok su ga sekularni vladari vidjeli kao simbol carskog legitimiteta i identiteta. Počevši sa renesansom, bilo je više kritičnih procjena njegove vladavine, a kritičari su ga predstavljali kao despotskog tiranina. Kasniji historičari dovodili su u pitanje iskrenost njegove hrišćanske vjere, te su predstavili Konstantina kao političara pametnog i spretnog u spletkarenju, koji je shvatio političku moć jedinstvene hrišćanske religije.

Car Konstantin se s pravom naziva najvažnijim carem iz vremena kasne antike. Njegova moćna ličnost položila je temelje post-klasičnoj evropskoj civilizaciji. Konstantinova vladavina bila je sadržajna i vrlo dramatična. Pobjeda u bici na Milvijskom mostu smatra se među odlučujućim trenucima u historiji svijeta. Legalizacija i podrška hrišćanstvu i njegovo utemeljenje Novog Rima u Bizantiji spadaju među najznačajnije odluke ikada napravljene od strane jednog evropskog vladara. Činjenica da je deset bizantijskih careva nakon njega nosilo njegovo ime može poslužiti kao dokaz njegove važnosti i ugleda koji je uživao.

Izvori

Konstantin je bio vladar od velikog historijskog značaja, ali je uvijek bio kontroverzna ličnost. Usponi i padovi ugleda ovog vladara odražavaju prirodu drevnih izvora za vrijeme njegove vladavine. Ti izvori su obilni i detaljni i pod jakim utjecajem službene propagande iz tog razdoblja. Ne postoji sačuvana biografija koja se bavi njegovim životom i vladavinom. Najbliža zamjena je panegirik pod nazivom "Vita Constantini" (Život Konstantina), koji je na grčkom jeziku napisao Euzebije od Cezareje i predstavlja mješavinu hvalospjeva i svetih spisa. Napisao ju je između 335. i 339. godine, u kojoj veliča konstantinove moralne i vjerske vrline. Vita stvara pozitivnu sliku o caru Konstantinu. Postoji još jedno djelo pod nazivom "Origo Constantini" (danas poznato kao Valezijev anonim) nepoznatog autora u kojem je pažnja bila usredsređena na vojne i političke događaje uz zanemarivanje kulturnih i vjerskih pitanja.

Laktancijev "De Mortibus Persecutorum" bio je politički hrišćanski pamflet o vladavini Dioklecijana i tetrarhije, te pruža vrijedne ali tendenciozne detalje o konstantinovim počecima. Sokrat, Sozomen i Teodorit Kirski opisuju crkvene sporove sa konstantinovim nasljednicima. Napisani su za vrijeme vladavine Teodozija II (408 - 50), stoljeće nakon konstantinove vladavine, što dovodi do zabune i lažnog predstavljanja.

U sažetim zapisima historičara Aurelija Viktora, Eutropija i Festusa nudi se bogata sekularna politička i vojna historija tog perioda. Arhitektonska djela očuvana do danas, kao što su: Konstantinov slavoluk u Rimu, palate u Gamzigradu i Kordobi, epigrafski ostaci i kovani novac dopunjuju književne izvore. 

Rani život

Bronzana statua Konstantina I u Yorku, Engleska, nedaleko od mjesta gdje je proglašen carem, 306.

Flavije Valerije Konstantin, kao što je prvobitno nazvan, je rođen u gradu Naisus, Dardanijevoj provinciji Meziji, 27. februara 272. godine. Njegov otac je bio Flavije Valerije Konstancije, rodom iz Dardanije (kasnije Dacia Ripensis). Konstancije je bio tolerantan i politički vješt čovjek. Konstantin je vjerovatno proveo malo vremena sa svojim ocem. Konstancije je bio oficir u rimskoj vojsci, carski tjelohranitelj cara Aurelijana. Napredovao je kroz dobijanje viših vojnih činova, te je bio guverner Dalmacije za vrijeme cara Dioklecijana 284. godine. Konstantinova majka je bila Helena, žena slabijeg imovinskog stanja iz Bitinije.

U julu 285. godine, Dioklecijan je proglasio Maksimijana, kolegu iz Ilirika, njegovim saradnikom-carom. Svaki car je imao svoj sud, vojne i administrativne sposobnosti, a svaki će vladati sa zasebnim pretorijanskim prefektom kao glavnim poručnikom. Maksimijan je vladao na zapadu, iz Mediolanuma (Milano, Italija), dok je Dioklecijan vladao na istoku, iz Nicomedije (Izmit, Turska). Podjela je bila samo pragmatična: Carstvo je nazvao "nedjeljivo", i oba cara su se mogla slobodno kretati u cijelom Carstvu. 288. godine, Maksimijan imenuje Konstancija da služi kao njegov pretorijanski prefekt u Galiji. Konstancije napušta Helenu te se ona udaje za Maksimijanovog pastorka Theodora 289. godine.

Dioklecijan ponovo dijeli Carstvo 293. godine, te imenuje dva Cezara (carevi juniori), da vladaju istokom i zapadom. Svaki je bio podređen Augustusu (višem caru), ali su djelovali sa vrhovnim autoritetom u svojim dodijeljenim zemljama. Ovaj sistem će kasnije biti nazvan tetrarhija. Dioklecijan je imenovao Konstancija da obavlja ulogu Cezara, i drugog Galerija, rodom iz Felix Romulijane. Prema Laktanciju, Galerije je bio brutalan čovjek. Iako je dijelio paganizam sa Rimskom aristokratijom, izgledao je kao stranac, polu-barbarin. Konstancije je unaprijeđen 1. marta u Cezara, i poslat u Galiju u borbi protiv pobunjenika Carausiusa i Allectusa. Unatoč njegovim zaslugama, u tetrarhiji su zadržani ostaci nasljedne privilegije, a Konstantin je postao glavni kandidat za budućeg cezara. Konstantin je bio na Dioklecijanovom dvoru, gdje je živio kao i njegov otac prije njega.

Na Istoku

Konstantin je dobio formalno obrazovanje na Dioklecijanovom dvoru, gdje je naučio latinsku i grčku književnost i filozofiju. U kulturnom okruženju u Nikomediji bio je otvoren i društveno pokretan, gdje se pomiješao sa paganskim i hrišćanskim intelektualcima. Konstantin je bio istaknuti član dvora: borio se za Dioklecijana i Galerija u Aziji i služio u raznim predstavničkim političkim tijelima (tribunama), u kampanjama protiv barbara na Dunavu 296. godine, te se borio protiv Perzijanaca u Siriji (297. godine) i u Mezopotamiji (299. godine). Do kraja 305. godine, postao je tribun prvog reda.

Konstantin se vratio u Nikomediju u proljeće 303. godine, da prisustvuje početku Dioklecijanovog "Velikog progona", najtežeg progona hrišćana u rimskog historiji. Dana 23. februara 303. godine, Dioklecijan je naredio uništavanje crkve u Nikomediji, te im je spalio sve spise i oduzeo svo blago. U mjesecima koji su uslijedili, crkve i spisi su bili uništeni, hrišćani su bili lišeni službenih činova, a sveštenici su bili zatvarani.

Malo je vjerovatno da je Konstantin igrao nekakvu ulogu u progonu. U svojim kasnijim spisima on će pokušati da se predstavi kao protivnik Dioklecijanovog "krvoločnog proglasa" protiv "vjernika Boga", ali ništa ne ukazuje da se efektivno protivio u to vrijeme. Iako Crkva nije osporila Konstantina zbog njegove neaktivnosti za vrijeme progona, ostala je politička odgovornost tokom njegovog života.

Dioklecijan je maja 305. godine, kao rezultat iscrpljujuće bolesti, najavio svoju ostavku. U paralelnoj ceremoniji u Milanu, Maksimijan je učinio isto. Laktancije navodi da je Galerije manipulisao oslabljenim Dioklecijanom u ostavci, i prisilio ga da prihvati Maksimijanova sina kao nasljednika. Prema Laktanciju, publika je slušala govor Dioklecijana do zadnjeg trenutka, da bi Dioklecijan odabrao Konstantina i Maksencija (Maksimijanova sina) kao njegove nasljednike.

Neki od antičkih izvora detaljno govore da je Galerije dodijelio Konstantinu da vodi jedinice konjice kroz močvaru na srednjem Dunavu. Tu je ušao u borbu sa lavom koji ga je pokušao ubiti. Konstantin je uvijek izašao kao pobjednik, te se vratio u Nikomediju.

Na Zapadu

Konstantin je prepoznao opasnost od Galerija. Njegova karijera ovisila je o niti, te ga je otac spasio. U kasno proljeće ili rano ljeto 305. godine, Konstancije je zatražio dopust za svog sina da mu pomogne u kampanji u Velikoj Britaniji. Nakon duge večeri opijanja, Galerije je odobrio zahtjev. Konstantin je kasnije opisao kako je pobjegao od suda u noći, prije nego što se Galerije mogao predomisliti. Konstantin se pridružuje svom ocu u Galiji u ljeto 305. godine.

Iz Galije su prešli kanal La Manche u Britaniju, i došli sve do Eboracuma (Yorka) gdje su stvorili veliku vojnu bazu. Konstantin je bio u mogućnosti da provede godinu dana u sjevernoj Britaniji sa svojim ocem, u kampanji protiv Pikta izvan Hadrijanovog zida. Konstancije je napredovao prema sjeveru ali bez postizanja velikog uspjeha. Tokom ratnog pohoda je postao ozbiljno bolestan i umro je 25. jula 306. godine u Eboracumu. Prije nego što je umro, proglasio je Konstantina Augustom.

Konstantin je poslao Galeriju službeno obavještenje o smrti Konstancija i njegovom preuzimanju vlasti. Uz obavještenje, on je uključio portret sebe u odorama Augusta tražeći priznanje kao nasljednik svog oca. Pročitavši obavještenje Galerije u bijesu baca portret u vatru. Njegovi savjetnici ga smiruju i govore mu da bi negiranje Konstantina dovelo do rata. Galerije je prisiljen na kompromis: on odobrava Konstantinu titulu "Cezar", a ne "August". U želji da bude jasno da je dao Konstantinu legitimitet, Galerije je lično poslao Konstantinu tradicionalnu carevu ljubičastu haljinu. Konstantin je prihvatio odluku, znajući da to uklanja sumnje u njegovu legitimnost.

Rano carevanje

Konstantin je dobio dio carstva koji se sastojao od Britanije, Galije i Španije. Komandovao je jednom od najvećih rimskih vojski, stacionirane uz važnu granicu na Rajni. Nakon što je unaprijeđen u cara Konstantin je ostao u Britaniji, i osigurao je svoju kontrolu nad sjeverozapadnom eparhijom. Završio je obnovu vojnih baza koje je započeo pod vladavinom svog oca, te je naredio popravku puteva u regiji. Nakon riješenih poslove u Velikoj Britaniji brzo se vratio na evropski kontinent gdje je grad Augusta Treverorum (Trier) služila kao njegovo glavno boravište u narednih šest godina. Franci, nakon što su saznali za konstantinovo stupanje na vlast, okupirali su Galiju preko donje Rajne tokom zime 306-7. godine. Konstantin je brzo prešao preko Rajne i zarobio njihova dva kralja, Askarika i Merogaisusa. Uz zamjenu za kraljeve Franci su morali napustiti okupiranu teritoriju.

Također je započeo veliko širenje Triera u Galiji. Ojačao je zid oko grada sa vojnim kulama i utvrđenim vratima, te je počeo izgradnju kompleksa palata u sjeveroistočnom dijelu grada. Na južnoj strani svoje palate, naredio je izgradnju masivnog carskog kupatila (njem."Kaiserthermen") te baziliku (lat. aula palatina). Konstantin je izgradio mnoge projekte širom Galije, posebno u Augustodunumu (Autun) i Arelateu (Arles). Kada su Dioklecijan i Maksimijan najavili svoj odlazak u penziju 305. godine, problem koji su predstavljali hrišćani je bilo neriješeno kao i njihov progon koji je bio u toku. Po dolasku na vlast Konstantin je jednostrano zabranio sve progone na njegovoj teritoriji, čak je i naredio povratak njihove imovine. Njegova vjerska opredjeljenja su međutim bila usredsređena na tadašnja rimska božanstva Mars, a zatim sve do Apola, koje je obožavao kao "Sol Invictus". Prema Laktanciju, Konstantin je vodio tolerantnu politiku prema hrišćanstvu. Iako još nije bio hrišćanin, trudio se da zaustavi sve progone. Konstantin je proglasio kraj progona i vratio je hrišćanima sve što su izgubili za vrijeme progona.

Želio je izgraditi velike projekte i modernizovati vojsku kako bi sačuvao carstvo. Konstantinova kovanica i skulpture pokazuju novu tendenciju za prezir prema "barbarima" izvan granica. Nakon njegove pobjede nad Alemanima, dao je da se kuje novčić koji prikazuje plač i prosjačenje Alemanskih plemena.

Maksencijeva pobuna

Nakon Galerijevog priznanja Konstantina kao Cezara, Konstantinov portret je smješten u Rim, kao što je uobičajeno. Maksenciju je, zbog ljubomore na Konstantina, oduzeta titula cara 28. oktobra 306. godine. Galerije je poslao Severusa protiv Maksencija, ali je za vrijeme kampanje severusova vojska, koja je ranije bila pod komandom maksencijevog oca Maksimijana, pobjegla a Severus je uhvaćen i zatvoren. Maksimijan je zbog pobune svoga sina otišao da se sretne sa Galijem krajem 307. godine. Ponudio je svoju kćerku Faustu Konstantin. Zauzvrat, Konstantin bi potvrdio stari porodični savez između Maksimijana i Konstancija, nudeći podršku Makseniju u Italiji. Konstantin je prihvatio i oženio Faustu u Trieru krajem ljeta 307. godine. Tako je Maksenije dobio političko priznanje.

Konstantin je ostao po strani od italijanskih sukoba, te je otišao iz Galije u Britaniju kako bi izbjegao bilo kakvu umješanost u italijanska previranja. Umjesto davanja vojne pomoći Makseniju, on je poslao svoje trupe protiv germanskih plemena duž Rajne. 308. godine upao je u Bructer, te je napravio most preko Rajne kako bi došao u Coloniu Agrippinensium (Keln). 310. godine krenuo je prema sjeveru i borio se protiv Franaka. Kada se rat protiv Franaka završio obišao je zemlju oglašavajući svoju dobrotu i podršku privredi i umjetnosti. Njegovo odbijanje da ponovo ide u rat, povećalo je njegovu popularnost kod ljudi, te je tako ojačao svoju moć na zapadu.

Dana 11. novembra 308. godine, Galerije saziva Generalni savjet u vojni grad Carnuntum (Austrija), radi rješavanja nestabilnosti u zapadnim pokrajinama. Prisustvovali su Dioklecijan, koji se nakratko vratio iz penzije, Galerije i Maksimijan. Maksimijan je bio prisiljen ponovo da se odrekne titule i Konstantin je ponovo degradiran u Cezara. Licinije, jedan od starih vojnih drugova Galerija, imenovan je Augustom na Zapadu. Novi sistem nije dugo trajao: Konstantin je odbio da prihvati smanjenje ovlaštenja i nastavio je da štampa svoj novac.

Maksimijanova pobuna

310. godine Maksimijan se pobunio protiv Konstantina dok je Konstantin vodio rat protiv Franaka. Maksimijan je poslao trupe u Arles kako bi mogao napasti Maksencija u južnoj Galiji. On je izjavio da je Konstantin mrtav te je uzeo carsku odoru. Iako je dao veliki novac vojnicima kako bi ga podržali kao cara, većina Konstantinove vojske ostala je vjerna svome caru. Kada je Konstantin čuo za pobunu, napustio je svoju kampanju protiv Franaka marširajući sa svojom vojskom do Rajne. Tu je smjestio svoje trupe na brodove i krenuo prema Lugdunumu (Lyonu). Maksimilijan je pobjegao od Konstantina u Massiliju (Marseille), koji je bio u stanju izdržati veće opsade od Arlesa. Kada je Konstantin došao do Marseilla, lojalni građani su mu otvorili vrata. Maksimijan je zarobljen i prekoren za svoje zločine. U julu 310. godine Maksimijan se objesio.

Uprkos ranijim prekidima u njihovim odnosima, Maksenije je bio nestrpljiv da se predstavi kao odani sin svoga oca nakon njegove smrti. Počeo je kovati kovanice s očevim likom, proglašavajući svoju želju da osveti za Maksimijanovu smrt. Konstantin je u početku predstavio samoubistvo kao nesretnu porodičnu tragediju. Međutim, do 311. godine on je širio drugu verziju. Nakon što ga je Konstantin pomilovao, Maksimijan je planirao da ubije Konstantina u snu. Faust je to saznao i upozorio Konstantina koji je stavio evnuha u svoj krevet. Maksimijan je uhapšen kada je ubio evnuha i bio je prinuđen na samoubistvo, što je on prihvatio. Uz pomoć propagande Konstantin je uveo tzv. "zabranu sjećanja" damnatio memoriae na Maksimijana, uništavajući sve natpise koji su se odnosili na njega i brisanje njegovog javnog rada.

Smrt Maksimijana bio je potreban Konstantinu za njegov javni ugled. U govoru održanom u Galiji 25. jula 310. godine, anonimni govornik otkriva prethodno nepoznatu dinastičku vezu sa Klaudijem II, carem iz 3. vijeka koji je bio poznat po pobjedi nad Gotima.

U govoru koji se udaljava od vjerskih ideologija tetrarhije, sa usredsređenošću na dinastiju Jupitera i Herkulesa. Umjesto toga, govornik naglašava da je Konstantin doživio božiju viziju Apolona koji mu je dao pobjede, zdravlje i dugu vladavinu. U obličju Apolona Konstantin je prepoznao sebe kao cara kojem će biti odobrena "vladavina nad cijelim svijetom", što je pjesnik Vergilije nekada prorekao. U svojoj ranoj vladavini, Konstantin je reklamirao Marsa kao svog zaštitnika. Bilo je malo razloga da se vjeruje u dinastičku vezu ili božansku viziju, ali je njihovo proglašenje ojačalo tvrdnju Konstantina u legitimitet i povećao je svoju popularnost među građanima Galije.

Građanski ratovi (306–324)

Glavni članak: Civilni ratovi protiv tetrarhije

Rat protiv Maksencija

Do sredine 310. godine, Galerije je postao previše bolestan da se uključi u carsku politiku. Njegov završni čin je bio pismo o proglašenju kraja progona i nastavak vjerske tolerancije koji je objavio u Nicomedii 30. aprila 311. godine. Ubrzo nakon proglašenja edikta je umro, uništavajući i ono malo što je ostalo od tetrarhije. Maksimin se zatim mobilizirao protiv Licinija i zauzeo Malu Aziju. Mir je na brzinu potpisan na brodu usred Bosfora. Dok je Konstantin obišao Britaniju i Galiju, Maksencije se spremao za rat. On je utvrdio sjevernu Italiju, te ojačao podršku u hrišćanskoj zajednici dopustivši da dođe novi biskup u Rimu, Euzebije.

Maksencijevo pravilo je ipak bilo nesigurno. Njegova rana podrška raspuštena je uoči povećane stope poreza i depresivne trgovine; izbili su nemiri u Rimu i Kartagi, a Dominicije Alexander je bio u stanju da nakratko uzurpira njegov autoritet u Africi. U ljeto 311. godine Maksencije mobilizira vojsku protiv Konstantina, dok je Licinije bio zauzet poslovima na Istoku. On je proglasio rat protiv Konstantina, obećavši da će osvetiti ubistvo svog oca. Da bi spriječio Maksencija da formira savez protiv njega sa Licinijem, Konstantin je kovao svoj savez sa Licinijem preko zime 311-312, te mu je ponudio brak sa svojom sestrom Constantiom. Maximin je smatrao aranžman Konstantina sa Licinijem kao uvredu za njegov autoritet. Kao odgovor, poslao je ambasadore u Rim, nudeći političko priznanje Maksenciju u zamjenu za vojnu podršku. Maksencije je to prihvatio. Prema Euzebiju, međuregionalna putovanja su postala nemoguća, i nije bilo vojnih nagomilavanja svuda.

Savjetnici  i generali su upozoravali Konstantina da ne napadne Maksencija; čak su i gatare preporučivali protiv njega. Konstantin, s duhom koji je ostavio dubok trag na svoje sljedbenike, ignorisao je sve ove opomene. U rano proljeće 312. godine, Konstantin je prešao Alpe sa četvrtinom svoje vojske, koja je brojala oko 40.000 vojnika. Njegova vojska je došla do Segusiuma (Susa, Italija), a teško utvrđeni grad je zatvorio svoje kapije za njega. Konstantin je naredio svojim ljudima da zapale kapije i sruše zidove. On je ubrzo zauzeo grad. Zatim je naredio svojim ljudima da ga ne pljačkaju, te su napredovali prema Italiji.

Kada je došao do Augusta Taurinoruma (Torino, Italija), Konstantin je susreo veliku teško naoružanu Maksenciovu konjicu. U nastaloj borbi Konstantinova vojska je okružila Maksencijevu konjicu i udarala ih željezom. Konstantinova armija je izašla kao pobjednik. Torino je odbio dati utočište Maksenciju, te je otvorio svoja vrata Konstantinu. Ostali gradovi sjeverne Italije poslali su Konstantinu čestitke. Zatim je prešao u Milano, gdje su ga dočekala otvorena vrata i slavljeničko veselje. Konstantin je odmarao svoju vojsku u Milanu do sredine ljeta 312. godine kada je prešao u Brixiu (Brescia).

Konstantin je nakon Brescie brzo napredovao prema Veroni, gdje je kampovala velika Maksenciova vojska. Ruricius Pompeianus, general vojske u Veroni i Maksencijev pretorijanski župan, zauzeo je snažnu odbrambenu poziciju, jer je grad bio okružene sa tri strane. Konstantin je poslao malu grupu vojnika sjeverno od grada u pokušaju da pređu rijeku nezapaženo. Ruricius je poslao veliki odred za borbu protiv Konstantina, ali je poražen. Konstantinova vojska je uspješno opkolila grad i vršila opsadu. Ruricius je zatim krenuo sa svom vojskom prema Konstantinu u pokušaju da mu se suprostavi. U očajničkoj borbi koja je uslijedila, Ruricius je ubijen, a njegova vojska je uništena. Verona se ubrzo predala, a zatim i Aquileia, Mutina (Modena) i Ravenna. Put u Rim bio je sada širom otvoren za Konstantina.

Maksencije se pripremio za istu vrstu rata koju je vodio protiv Severusa i Galerija: ... sjedio je u Rimu i pripremao se za opsadu. Imao je i dalje pod kontrolom pretorijanske stražare Rima, koji su bili dobro opremljeni, i bio je okružen sa svih strana od naizgled neosvojivih Aurelianovih zidova. On je naredio da se svi mostovi preko rijeke Tibar brane, ostavljajući ostatak centralne Italije neodbranjen. Konstantin je osigurao podršku u regiji bez izazova. Konstantin je napredovao sporo duž Via Flaminia, čime je oslabio Maksencijev režim. Maksencijeva podrška nastavila je da slabi: na utrci kočijama 27. oktobra, publika se otvoreno rugala Maksenciju, vičući da je Konstantin nepobjediv. Maksencije koji nije bio siguran u svoju pobjedu, naredio je da se izgradi privremeni most preko rijeke Tibar kako bi se što bolje pripremio u borbi protiv Konstantina. Dana 28. oktobra 312. godine, na šestu godišnjicu svoje vladavine, on je prišao čuvarima proročke knjige da mu proreknu bitku protiv Konstantina. Čuvari su mu prorekli, da će na taj dan, neprijatelj Rimljana umrijeti.

Konstantin usvaja grčki monogram hi-ro za Hristove inicijale

Glavni članak: Bitka na Milvijskom mostu

Bitka na Milvijskom mostu

Maksencijeva vojska imala je dvostruku brojčanu nadmoć u odnosu na Konstantinovu. Konstantinova vojska stigla je blizu Rima sa nepoznatim simbolom na štitovima. Prema Laktanciju, Konstantin je imao san noć prije bitke, u kojem je savjetovan "da označi nebeski znak Boga na štitovima svojih vojnika... sa slovom X, a na vrh glave savijeni krug, koji označava Hrista sa svojim štitom". Euzebije opisuje drugu verziju, gdje je tokom podnevnog marširanja, vidio svojim očima na nebu krst koji proizlazi iz sunčeve svjetlosti, noseći poruku "In Hoc Signo Vinces" ili "sa ovim znakom, sve ćeš osvojiti". Prema hrišćanskom historičaru Euzebiju od Cezareje, car Konstantin imao je san sljedeće noći, u kojem se Isus Hrist pojavio sa istim nebeskim znakom, i rekao mu da stavi ovaj znak na štitove u ovom obliku. Euzebiju je nejasno gdje i kada se to dogodilo, ali to ulazi u njegov narativ prije rata protiv Maksencija. Euzebije opisuje znak kao X kroz koji prolazi slovo P: ☧, simbol predstavlja prva dva slova grčkog pravopisa riječi Hristos ili Hrist. Euzebije je opisao viziju kao solarno sunce, meteorološku pojavu koja može proizvesti slične efekte. 315. godine izdat je medaljon koji pokazuje cara Konstantina kako nosi kacigu ukrašenu Chi Rho, te kovanice koje ponavljaju istu tu sliku.

Rasporedivši svoje vijne snage duž cijele dužine Maksencijeve linije, naredio je svojoj konjici da slomi Maksencijevu konjicu. Tada je poslao svoju pješadiju na Maksencijevu pješadiju, gurajući mnoge u rijeku Tibar, gdje su bili ili pobijeni tokom bitke ili su se utopili. Bitka je bila kratka: Maksencijeve vojne snage su razbijene prilikom prvog napada. Njegovi stražari i pretorijanci na početku su držali svoje položaje, ali su bili slomljeni pod napadom Konstantinove konjice, koji su razbili njihove redove. Maksencije je pobjegao s njima na konju, ali prilikom pokušaja prelaska mosta od brodova, bio je gurnut od mase svojih vojnika prilikom bjekstva u Tiber nakon čega se utopio.

U Rimu

Ostaci Bazilike Maksenciusa i Konstantina koja se nalazi nedaleko od Rimskog foruma.

Konstantin je ušao u Rim 29. oktobra. Odmah je održao veliku ceremoniju gdje je došlo do slavlja. Maksencijevo tijelo je izvukao iz Tibra i obezglavio ga. Glava mu je paradirala ulicama kako bi ga svi vidjeli. Nakon ceremonije, Maksencijeva beztjelesna glava je poslata u Kartagu, koja je i dalje pružala otpor. Za razliku od svog prethodnika, Konstantin nije obavljao uobičajeno žrtvovanje u Jupiterovom hramu. On je, međutim, otišao u posjetu senatorskoj Kuriji, gdje je obećao da će obnoviti sve privilegije svojih predaka i dati sigurnu ulogu reformisanoj vladi. Kao odgovor Senat ga je proglasio i priznao kao najvećeg Augustusa. On je donio odluku o vraćanju imovine svim onim koji su je izgubili za vrijeme Maksencija, te je oslobodio sve Maksencijeve protivnike.

Zatim je uslijedila opširna propagandna kampanja, u kojoj su sve Maksencijeve slike bile uklonjene sa svih javnih mjesta. Maksencije je bio označen kao tiranin, te je postavljena idealizovana slika oslobodioca Konstantina. Euzebije, u svojim kasnijim radovima, je najbolji predstavnik ovog lanca Konstantinove propagande. Maksencija su proglasili nevažećim, i sve počasti koje je dobio Maksencije od Senata su poništeni. Sve strukture koje je Maksencije sagradio su bile posvećene Konstantinu, uključujući i Hram Romula i Baziliku Maksencija. Na žarištu bazilike, je podignut kameni kip Konstantina koji drži kršćanski labarum u svojoj ruci. Njegov natpis bio je veoma jasan: "Uz pomoć ovog znaka Konstantin je oslobodio Rimljane od tiranina".

Sva Maksencijeva dostignuća, Konstantin je zasjenio: obnovio je Circus Maximus tako da je ukupni broj sjedala bio dvadeset pet puta veći nego za vrijeme Maksencija. Maksencije je bio najveći pristalica Pretorijanske garde i napravio im je bazu u Imperial Horse Guardu. Dana 9. novembra 312. godine, samo dvije sedmice nakon što je Konstantin zauzeo grad, bivša baza Imperial Horse Guard je izabrana kao mjesto za Lateransku baziliku. U Rimu je ostavio samo dvije legije, a ostatak vojske je poslao da brane granicu na Rajni.

Ratovi protiv Licinija

U narednim godinama, Konstantin je postupno konsolidovao svoju vojnu superiornost nad svojim rivalima u raspadu tetrarhije. 313. godine sreo je Licinija u Milanu kako bi osigurao svoj savez sa Licinijem, dajući mu svoju sestru Konstantiju za ženu. Tokom ovog susreta, carevi su se dogovorili na tzv. Milanskom ediktu, i zvanično su dali punu toleranciju na kršćanstvo i sve religije u Carstvu. Dokument je imao posebnu pogodnost za kršćane, jer je legalizovao njihovu vjeru i dao im svu imovinu koja im je bila oduzeta za vrijeme Dioklecijanovih progona. Također odbacuje prošle metode vjerske prisile i koristi samo opće uslove koje se odnose na božansku sferu. Konferencija je prekinuta kada je stigla vijest Liciniju, da je njegov rival Maximin prešao Bosfor i napao evropsku teritoriju. Licinije je otišao i na kraju porazio Maximina i dobio kontrolu nad cijelom istočnom polovinom Rimskog carstva. Odnosi između dva preostala cara su se pogoršali, kada je Konstantin preživio pokušaj atentata jer je Licinije htio biti Cezar. Licinije je, s druge strane, uništio Konstantinove statue u Emoni i Panoniji. 316. godine dva su se Augusta borila jedan protiv drugog u bitci kod Cibalae, gdje je Konstantin izašao kao pobjednik. Ponovo su se sukobili u bitci kod Mardia 317. godine, gdje su se dogovorili da se naselja da Konstantinovi sinovi Krispus i Konstantin II, i Licinijev sin Licinianus dobiju naslov Cezara. Nakon ovog aranžmana, Konstantin je vladao eparhijom Panonija i Makedonija i uzeo je sjedište u Sirmiumu, odakle je mogao ratovati protiv Gota i Sarmata 322. i 323. godine.

320. godine, Licinije je navodno odustao od vjerskih sloboda koje je obećao na Milanskom ediktu 313. godine i počeo je da ugnjetava kršćane iznova, uglavnom bez krvopolića, ali pribjegavanjem konfiskacije i otpuštanjem kršćana koji su bili nosioci javnih funkcija. Iako je ova karakterizacija Licinija kao antikrišćana bila sumnjiva, činjenica je da je on bio daleko manje otvoren u pogledu kršćanstva od Konstantina. Stoga je Licinije vidio Crkvu kao silu koja je bila više lojalna Konstantinu nego Carstvu u cjelini - objašnjenje je koje nudi crkveni historičar Sozomen.

Ovaj sumnjivi aranžman na kraju je postao izazov Konstantina na Zapadu, a vrhunac je bio u velikom građanskom ratu 324. godine. Licinije, potpomognut Gotskim plaćenicima, predstavljao je prošlost i drevnu pagansku vjeru. Konstantin i njegovi Franci marširali su pod standardom labarum kod Adrianopolja. Licinije je pobjegao preko Bosfora i imenovao Martiusa Martinianusa zapovjednikom njegovih tjelohranitelja, kao Cezara, ali Konstantin je već bio osvojio Dardanele. Na kraju u bitci kod Chrysopolisa 18. septembra 324. godine, Licinije i Martinianus su se predali Konstantinu u Nicomedii, uz obećanje da će njihovi životi biti pošteđeni. Oni su poslani da žive kao privatni građani u Solun i Kapadokiju, ali je 325. godine Konstantin optužio Licinija za zavjeru protiv njega, kada ga je uhapsio i objesio. Licinijev sin (sin Konstantinove sestre) je također ubijen. Tako je Konstantin postao jedini car Rimskog carstva.

Kasnija vladavina

Osnivanje Konstantinopolja

Kovanica koju je Konstantin I dao da se napravi u spomen osnivanja Konstantinopolja

Licinijev poraz je predstavljao poraz paganstva i grčkog govornog područja na Istoku, za razliku od kršćanstva i latinskog govornog područja u Rimu, te je Konstantin predložio da bi novi istočni glavni grad trebao predstavljati integraciju Istoka u Rimsko Carstvo u cjelini, kao središte učenja, prosperiteta i očuvanja kulturne baštine cijelog Istočnog Rimskog Carstva. Među različitim lokacijama predloženim za glavni grad, Konstantin je razmatrao Serdiku (današnja Sofija), Sirmium i Solun. Na kraju se Konstantin odlučio za starogrčki grad Bizantijum, koji je nudio prednost sa svojim strateškim položajem. Dao je da se izgradi novi grad je stoga osnovan 324. godine, posvećen 11. maja 330. godine i preimenovan u Konstantinopolj. Posebno prigodne kovanice izdate su 330. godine u čast ovog događaja. Novi grad je bio zastićen relikvijom križa i ostalim svetim relikvijama, od kojih je jedna u Hermitage muzeju. Statue starih bogova su ili zamijenjene ili asimilirane u okviru kršćanske simbolike. Konstantin je izgradio novu Crkvu svetih apostola na mjestu hrama Afrodite. Grad je često bio nazivan Novi Rim, kao Nova Roma Constantinopolitana ili "Novi Rim Konstantinopolja".

Vjerska politika

Spomen ploča povodom Milanskog edikta, nalazi se u crkvi San Giorgio al Palazzo u Milanu, uz ostatke carske palate, gdje je održan sastanak između Konstantina i Licinija.

Konstantin je možda najpoznatiji po tome što je prvi kršćanski rimski car. U februaru 313. godine, Konstantin se sastao sa Licinijem u Milanu, gdje su razvili Milanski edikt. Proglas je doveo do toga da je kršćanima omogućio da izražavaju vjeru bez ugnjetavanja. Uklonili su se sve kazne za ispovjedavanje kršćanstva, pod kojim su mnogi prethodno mučeni, i vraćena je sva oduzeta crkvena imovina. Edikt je zaštitio od vjerskih progona ne samo kršćane već sve religije, omogućavajući ljudima da obožavaju bilo koje božanstvo koje oni budu odabrali. Sličan edikt je izdat 311. godine od strane Galerija. Galerijev edikt je odobrio kršćanima pravo da prakticiraju svoju vjeru, ali im nije vratio njihovu imovinu. Milanski edikt je uključio nekoliko klauzula u kojima se navodi da će se sve oduzete crkve vratiti, kao i cijela imovina progonjenih kršćana.

Naučnici raspravljaju da li je Konstantinova usvojena majka sv. Helena uzela kršćanstvo u mladosti ili je to usvojila postepeno tokom svog života. Konstantin je zadržao titulu pontifex maximus sve do svoje smrti, a naslov carevi nosili su njegovi kršćanski nasljednici počevši od Gracijana (375. - 383.). prema kršćanskim piscima, Konstantin se proglasio kršćaninom u svojoj 40. godini života, i vjerovao je da duguje ovaj svoj uspjeh samo Bogu. Kroz svoju vladavinu, Konstantin je podržavao Crkvu finansijski, izgrađivao bazilike, odobravao pogodnosti za sveštenike (npr. oslobađanje od određenih poreza), promovisao kršćane na visoke položaje, te im vratio imovinu oduzetu za vrijeme Dioklecijanovih progona. Njegov najpoznatiji projekat je izgradnja Crkve Svetog groba i crkve Sv. Petra.

Nakon pobjede u bici na Milvijskom mostu (312. godine), Konstantinov slavoluk je izgrađen 315. godine u znak proslave trijumfalne vojne pobjede. Slavoluk je ukrašen slikama boginje Viktorije. Međutim, slavoluk je naručio Rimski senat, a odsustvo hrišćanskih simbola odražavaju ulogu vjerskih autoriteta u Rimskom Carstvu koji su u to vrijeme imali uporište u rimskoj religiji.

321. godine, Konstantin je naložio da kršćani i nekršćani trebaju biti ujedinjeni u poštovanju dana sunca, upućujući na obožavanje sunca koje je car Aurelijan osnovao kao službeni kult. Osim toga, Konstantin je na kovanice stavljao simbole sunca. Čak i nakon što su paganski bogovi nestali iz kovanica, kršćanski simboli su se pojavljivali samo na liku Konstantina: chi Rho između njegove ruke ili labarum, ali nikada na samom novčiću. Čak i kada je Konstantin posvetio novi grad Carigrad, koji je postao sjedište bizantijskog kršćanstva, njegovi novčići nemaju kršćanske simbole.

Konstantinova vladavina uspostavila je presedan u položaju cara koji je imao veliki utjecaj i bio krajnji regulatorni organ u vjerskim raspravama, zajedno sa ranokršćanskim vijećem tog vremena. Sam Konstantin je volio rizikovati društvenu stabilnost u vjerskim sporovima i kontroverzama, dajući prednost u uspostavi ortodoksije. Jedan od načina na koji je Konstantin iskoristio svoj utjecaj nad vijećem prvobitne crkve je da traži da se uspostavi konsenzus oko čestih rasprava.

316. godine biskupi u sjevernoj Africi imali su velika neslaganja sa drugim kršćanskim biskupima koje je zaredio Donat Veliki. Razlog neslaganjima je njihovo suprotstavljanje zakonitosti postupaka kolega koje su smatrali izdajnicima ("traditore", iz latinskog "transditio). Raskol između dva kršćanska krila bio je usredsređen oko statusa "traditorskog" svećenstva koje je sarađivalo sa rimskim vlastima tokom njihovih progona kršćana. Donatisti su tvrdili da "traditori" ne mogu biti vraćeni bez ponovnog krštenja i ponovnog određenja prilikom stupanja na dužnost. Oni su također tvrdili da su crkveni rituali koje su izvodili "traditori" bili nevaljani, a osobe koje su krštene, zaređene ili posvećene ne bi trebale biti priznate od strane Crkve. Afrički biskupi bili su uporni u svom stavu, tako da je car Konstantin morao da se uključi u rješavanje spora. Godine 314. na Saboru u Arlesu, u rimskoj provinciji Galiji (današnja Francuska) car Konstantin presudio je protiv nadbiskupa Donata Velikog i njegovog vjerskog pokreta u sjevernoj Africi. 317. godine Konstantin je izdao proglas da se sljedbenicima Donata Velikog oduzme sva crkvena imovina i da se Donat protjera u izgnanstvo. Tokom ove kontroverze car Konstantin je pokazao njegovo uvjerenje o potrebi održavanja bliskih veza između države i crkve kao i održavanja crkvene discipline što je bilo neophodno u interesu države. Iako je donatistička kontroverza bila dovoljno važna kao pitanje crkvene discipline, spor koji je doveo do Prvog nikejskog sabora 325. godine bio je uzrokovan razmimoilazenjima oko crkvene dogme. Vijeće nikejskog sabora je najviše poznato po svojim bavljenjem arijanstvom. Arije, svećenik zaređen u Aleksandriji, objavio je da je Hrista, iako je božiji sin, stvorio bog i da stoga po prirodi ne može biti sam bog. Zbog toga ga je osudio Atanazije Aleksandrijski koji je u to vrijeme bio đakon i pomoćnik pape Aleksandra I od Aleksandrije, a nikejski sabor je podržao njegovo stanovište.

Konstantin prisilno zabranjuje Vijeće Nikeje, koja je slavila Večeru Gospodnju dan prije jevrejske Pashe (14. Nisan). Ovo je značio definitivan prekid hrišćanstva iz Judaističke tradicije. Od tada je rimskom julijanskom kalendaru, solarnom kalendaru, data prednost u odnosu na lunarni hebrejski kalendar među hrišćanskim crkvama u Rimskom carstvu. Konstantin je donio novi zakon i za jevreje. Njima je zabranjeno da posjeduju kršćanskog roba i da obrezuju svoje robove.

Administrativne reforme

Od sredine 3 stoljeća, carevi su počeli koristiti senatore koji su imali monopol nad najvažnijim državnim funkcijama. Senatori su skidali komandante legija i većinu pokrajinskih guvernera (jer su smatrali da nisu imali specijalizirani vojni odgoj potreban za odbranu). Carevima je, međutim, i dalje bila potrebna pomoć talentiranih i vrlo bogatih ljudi, koji su se oslanjali za održavanje društvenog poretka i kohezije putem moćnog utjecaja i kontakata na svim nivoima. Isključenje stare senatorske aristokratije prijetilo je ovom aranžmanu.

326. godine Konstantin je preokrenuo ovaj pro-konjički trend, podizanjem mnogih administrativnih pozicija na senatorski čin i na taj način otvorio je ove kancelarije za staru aristokratiju, a istovremeno podizanjem čina već postojećih nosilaca javnih funkcija na senatora, ponizio je pro-konjički trend kao birokratski čin. Tako su do kraja 4. stoljeća naslov perfectissimus dobili i niski zvaničnici.

Od Konstantinove vladavine, mnogi su mogli postati senatori, mogli su biti izabrani za pretore ili (u većini slučajeva) dobijali funkciju senatorskog ranga. Sa ovim izmjenama, Konstantin je stekao podršku starog plemstva, što je Senatu dozvolio da sami biraju pretore i kvestore. U jednom natpisu je pisalo da je Konstantin obnovio Senat, koji je bio izgubljen još od Cezarova doba.

Senat kao tijelo ostalo je bez ikakve značajne vlasti. Ipak, senatori koji su bili marginizirani kao potencijalni nosioci carskih funkcija u 3. stoljeću, sada su mogli osporiti takve pozicije uz više skorojevićkih birokrata. Neki moderni historičari vidjeli su te administrativne reforme kao pokušaj Konstantina da reintegrira senatore u carsku administrativnu elitu kako bi se suprotstavio mogućnosti otuđenja paganskih senatora iz hrišćanske carske vladavine. Međutim, takvo tumačenje ostalo je problematično, s obzirom na činjenicu da nemamo precizne brojke o prekonstantinovoj konverziji starih senatora. Neki historičari ukazuju na to da je rana konverzija među starom aristokratijom bila brojnija nego što je trebalo.

Reforme Konstantina imale su veze samo sa civilnom upravom. Vojnici koji su se izdizali iz redova, ostali su izvan Senata, u kojem su bila uključena samo Konstantinova djeca.

Monetarne reforme

Nakon inflacije u trećem stoljeću, koja je bila povezana sa proizvodnjom novca kako bi platili javne troškove, Dioklecijan je pokušao bezuspješno da uspostavi pouzdano kovanje srebra i kovanica. Neuspjeh raznih Dioklecijanovih pokušaja obnove funkcionalnog srebrnjaka boravio je u činjenici da je srebrena valuta bila precijenjena u smislu njegovog stvarnog sadržaja metala, i zato je samo mogao kružiti po znatno nižim cijenama. Kovanje Dioklecijanovog čistog srebra Argenteusa je prestao, dakle, ubrzo nakon 305. godine, dok je bilon valuta nastavila da se koristi do 360. godine. Od ranih 300. godina, Konstantin je pokušavao da vrati srebrnu valutu. Novi srebrenjak je nastavio da se izdaje tokom kasnije vladavine Konstantina i nakon njegove smrti, u kontinuiranom procesu. Od 367. godine srebrni komad je de facto zamijenio razne apoene od bronzanih kovanica, od kojih je najvažniji u centenionalisu. Ovi bronzani komadi su nastavili da devolviraju, osiguravajući mogućnost držanja fiducijalnog kovanja uz monetarnu politiku, a jaz između klasa se proširio: bogatima je bilo od koristi stabilna kupovna moć zlata, dok su se siromašni morali nositi sa sve ponižavajućim komadom bronze. Kasniji carevi su pokušali da se predstave kao zagovornici bronzane valute.

Monetarna politike Konstantina bila je usko povezana sa religijom, povećano kovanje novca je bilo povezano sa zlatnim, srebrnim i bronzanim statuama iz paganskih hramova, koji su proglašeni carskom imovinom. Imperijalni komesari za svaku pokrajinu su imali zadatak da sve statue pretvore u novac, osim bronzanih statua, koje su korištene kao javni spomenici za uljepšavanje Carigrada.

Pogubljenje Crispusa i Fausta

17. juna 326. godine Konstantinov najstariji sin Crispus, prema Minervinu, je ubijen od hladnog otrova u Poli (Pula, Hrvatska). U julu Konstantinova supruga, carica Fausta, ubijena je po nalogu njegove majke Helene. Faust je umro za vrijeme kupanja. Njihova imena su izbrisana sa mnogih natpisa. Euzebije je, na primjer, pohvalio Crispusa u svojoj knjizi Historia Ecclesiastica. Malo drevnih izvora je napisalo o mogućim motivima ovih događaja, a tih nekoliko je nudilo neuvjerljiva objašnjena koja su obično nepouzdana. U vrijeme pogubljenja, vjeruje se da je carica Fausta bila u nezakonitoj vezi sa Crispusom, ili se širila glasina o tome. Tako je nastao popularni mit. Kao tumačenje pogubljenja, mit počiva samo na najtanjim dokazima: izvorima koji aludiraju na odnos između Crispusa i Fauste koji su nepouzdani.

Kasnija kampanja

Konstantin je smatrao Carigrad kao svoj grad i prebivalište. On je tamo živio dobar dio svog života. Obnovio je Trajanov most preko Dunava, u nadi da će ponovo osvojiti Daciju, pokrajinu koja je bila napuštena za vrijeme Aurelijana. U kasnu zimu 332. godine, Konstantin je poveo rat sa Sarmatima protiv Gota. Vrijeme i nedostatak hrane koštali su Gote skupo: navodno je, gotovo stotinu hiljada Gota umrlo. 334. godine, nakon što su Sarmati svrgnuli svog lidera, Konstantin je vodio kampanju protiv plemena. On je pobijedio u ratu i proširio svoju kontrolu nad regijom, što ostaci logora i utvrđenja potvrđuju. Konstantin je preselio neke Sarmate kao poljoprivrednike u ilirski i rimski okrug, a ostatak je regrutovao u vojsku. Konstantin je uzeo titulu Dacicus Maximus 336. godine.

Posljednjih godina svog života Konstantin je napravio planove za kampanju protiv Perzije. U pismu caru Perzije, Shapuru, Konstantin je napisao da je Perzija kršćanski subjekt, i da je dobro čuva. Kao odgovor Shapur je odlučio napasti Rimsko carstvo. Konstantin je kasnije poslao Konstancija 335. godine da čuva istočnu granicu. 336. godine, princ Narseh je izvršio invaziju na Armeniju (kršćansko carstvo od 301. godine). Tada je Konstantin odlučio da uđe u rat protiv Perzije. On je tretirao rat kao hrišćanski pohod, pozivajući biskupa da prati vojsku i postavlja šatore u obliku crkve. Konstantin je planirao da se krsti u rijeci Jordan prije prelaska u Perziju. Perzijski diplomata došao je u Carigrad u zimu 336.-337. godine tražeći mir, ali ga je Konstantin pritvorio. Kampanja je međutim otkazana, kada se Konstantin razbolio u proljeće 337. godine.

Bolest i smrt

U proljeće 337. Konstantin se razbolio. Shvativši da je bio na samrti zatražio je da bude kršten. To je izvedena na njegovoj samrti od strane Euzebija, biskupa Nikomedije. Konstantin je umro 22. maja 337. u carskoj vili pod nazivom Ankirona. Njegovo tijelo je pokopano u mauzoleju u crkvi Svetih apostola. Njegova želja da bude sahranjen u Carigradu izazvala je ogorčenje u Rimu, ali se rimski senat ipak odlučio za njegovo proglašenje svecem po religijskim običajima Rimske imperije. Bila je to neobična odluka da ga kao prvog hrišćanskog cara podignu na status starog paganskog božanstva.

Iako je Konstantinova smrt slijedila kao zaključak Perzijske kampanje, većina drugih izvora to nije učinila. Car Julian (nećak Konstantina), pisao je sredinom 350. godine da su Sasanidi izbjegli kaznu za svoja loša djela, jer je Konstantin umro usred pripreme za rat. Slično je napisano i u Origo Constantini, anonimnom dokumentu koji je sastavljen dok je Konstantin bio još živ, u kojem stoji da Konstantin umire u Nicomedii, a u Historiae abbreviatae od Sektusa Aureliusa Victora, koja je napisana 361. godine, Konstantin je umro na imanju nedaleko od Nicomedie pod imenom Achyrona, dok je marširao protiv Perzijanaca.

Nakon njegove smrti, njegovo tijelo je prebačeno u Carigrad i pokopan je u crkvi Svetih apostola koja i danas postoji. Njega su naslijedila njegova tri sina, Konstantin II, Konstancije II i Konstans. Veliki broj rodbine je ubijeno od strane sljedbenika Konstancija, posebno Konstantinovi nećaci Dalmatius i Hannibalianus. Imao je i dvije kćeri, Konstantinu i Helenu, suprugu cara Juliana.

Nasljeđe

Iako je stekao počasni naziv "Veliki", većina hrišćanskih historičara se slaže da je osvojio titulu svojim vojnim dostignućima i pobjedama. Osim ponovnog ujedinjenja carstva pod jednim carom, Konstantin je osvojio velike pobjede nad Francima, Alemanima, Gotima i Sarmatima. Do 336. godine Konstantin je ponovo zauzeo većinu dugo izgubljene provincije Dacije, koju je car Aurelian bio prisiljen napustiti 271. godine. Za vrijeme njegove smrti, Konstantin je planirao veliku ekspediciju da okonča napade Perzijskog carstva na istočne provincije. Kombiniranjem vladanja kao suvladar i vladar od ukupno 31 godinu, bio je car koji je najduže vladao u rimskoj historiji.

U kulturnoj sferi Konstantin je doprinio oživljavanju obrijanog lica, koji je prvobitno uveden među Rimljanima za vrijeme careva Augusta i Trajana. Ova nova rimska carska moda trajala je sve do vladavine Phocasa.

Bizantija smatra Konstantina svojim osnivačem. U kasnijem dobu Bizantijske države, postala je velika čast za cara da se pozdravi kao "novi Konstantin". Deset careva, uključujući i posljednjeg cara Bizantije, nosilo je njegovo ime. Monumentalni Konstantinovi oblici su korišteni na dvoru Karla Velikog. Konstantin je stekao mitsku ulogu kao ratnik protiv "divljaka". Ime "Konstantin" je postalo popularno u zapadnoj Francuskoj u jedanaestom i dvanaestom stoljeću. Većina Istočnih hrišćanskih crkava smatraju Konstantina svecem. U Bizantijskoj crkvi su ga zvali isapostolos - jednak od apostola. Aerodrom u Nišu se zove Konstantin Veliki u čast njegovog rođenja u Naissusu.

Historiografija

Tokom svog života i života njegovih sinova, Konstantin je predstavljen kao uzor vrline. Pagani kao što su Praxagoras od Atine i Libanius posuli su ga pohvalama. Kada je posljednji od njegovih sinova umro 361. godine, njegov nećak Julian napisao je satiru, u kojoj defamatizira Konstantina, nazivajući ga inferiornim u odnosu na velike paganske careve. Nakon Juliana Eunapius i Zosimus su nastavili historiografsku tradiciju okrivljavajući Konstantina za slabljenje Carstva kroz oprost hrišćanima.

U srednjem vijeku, kada je Katolička crkva bila dominantna, katolički historičari su predstavljali Konstantina kao idealnog vladara, prema kojem se bilo koji kralj ili car može mjeriti. U renesansi, otkriće anti-Konstantinovih izvora zatražila je ponovnu procjenu Konstantinove karijere. Njemački humanista Johann Löwenklau, pronalazač Zosimusovih spisa, objavio je latinski prevod istih 1576. godine. U svom predgovoru, on je tvrdio da je Zosimusova slika Konstantina bila nadređenje koje je nudio Euzebije i historičari crkve. Kardinal Caesar Baronius, čovjek od reformacije, kritikovao je Zosimusa a favorizovao Euzebija. Baroniusov "Život Konstantina" (1588.) predstavljao je Konstantina kao model kršćanskog princa. U svojoj knjizi "Historija i pad Rimskog carstva" (1776. - 1789.), Edward Gibbon je imao za cilj da ujedini dvije krajnosti Konstantina, nudeći portret Konstantina koji je izgrađen na kontrastu narativa Euzebija i Zosimusa. Gibbon je Konstantina predstavio kao plemenitog ratnog heroja koji je korumpiran kršćanskim utjecajem, i koji se pretvara u orijentalnog despota.

Moderna tumačenja Konstantinove vladavine počinju knjigom Jacoba Burckhardta "Godine Konstantina Velikog" (1880.). Burckhardt je osmislio kao sekularistu, političara koji je manipulirao svim stranama kako bi osigurao svoju moć. Henri Gregorie i Burckhardt su evoluirali Konstantina. Po Gregorieu, Konstantin je razvio interes za kršćanstvo kako bi ostvario svoju političku korist. Gregoire je bio skeptičan u autentičnost Euzebijevih spisa. Otto Seeck i Andre Piganiol bili su protiv ove historiografske tradicije. Seeck je predstavio Konstantina kao iskrenog ratnog heroja, čije nejasnoće su proizvod njegove naivne nedosljednosti. Piganiol je Konstantina predstavio kao filozofsko, monoteističko dijete vjerskog sinkretizma.

Ovi kasniji pisci su bili spremniji predstaviti Konstantina kao istinskog preobračenika na kršćanstvo. Počevši od Normana H. Baynesa i Andreasa Alföldija, historiografska tradicija predstavila je Konstantina kao posvećenog hrišćanina. T.D. Barnes je predstavio vrhunac ovog trenda. Barnes je Konstantina doživio kao radikalnu konverziju.

Konstantinova darovnica

Katolici su smatrali neprimjerenim da je Konstantin kršten u krevetu na dan svoje smrti, uz prisustvo biskupa, jer podriva autoritet pape. Stoga, do početka četvrtog stoljeća, legenda je pokazala da je papa Silvester I (314. - 335.) izliječio paganskog cara od gube. Prema toj legendi, Konstantin je bio kršten kada je započeo gradnju Luteranske crkve. U osmom stoljeću, najvjerovatnije za vrijeme pontifikata pape Stjepana II (752. - 757.), prvi put se pojavio dokument pod nazivom Konstantinova darovnica. U srednjem vijeku, ovaj dokument je korišten i prihvaćen kao osnova za papinu vremensku moć, iako ju je car Oto III osudio kao falsifikat. U 15. stoljeću Lorenzo Valla je dokazao da je dokument zaista falsifikat.

Historia Geoffreya od Monmoutha

Bronzana statua Konstantina I ispred katedrale York Minster, Engleska

Zbog slave i zbog toga što se proglasio carem na području rimske Britanije, kasniji Britanci su smatrali Konstantina kao kralja vlastitog naroda. U 12. stoljeću, Henry Huttingdon je u svojoj knjizi Historia Anglorum napisao da je Konstantinova majka bila Britanka, kćerka kralja Colea u Colchesteru. Geoffrey od Monmoutha je proširio ovu priču u svojoj vrlo smišljenoj Historia Regum Britanniae, na račun kraljeva Britanije od svojih trojanskih početaka do anglosaksonske invazije. Prema Geoffreyu, Cole je bio kralj Britanaca kad je Konstancije kao senator, došao u Veliku Britaniju. Bojeći se Rimljana, Cole je usvojio rimsko pravo, kako bi zadržao svoje kraljevstvo. Međutim, umro je samo mjesec dana kasnije, a Konstancije je došao na tron, uzimajući Coleovu kćerku Helenu za ženu. Imali su sina Konstantina, koji je naslijedio svog oca kao kralj Britanije prije nego što je postao rimski car.

Historijski, ova serija događaja je izuzetno nevjerovatna. Konstancije je napustio Helenu kada je otišao u Britaniju. Osim toga, raniji izvori ne navode da je Helena rođena u Britaniji, a kamoli da je princeza. Geoffreyev izvor do danas je ostao nepoznat, ili je možda izgubljen.

Konstantin u popularnoj kulturi

1962. godine snimljen je film Konstantin Veliki u kojem Konstantina glumi Cornel Wilde. Konstantin: Čudo iz Flaming Crossa je romantizirana novela o Konstantinovom životu kojeg je napisao američki autor Frank G. Slaughter i objavljen je 1965. godine.

Bilješke

1- U prevodu: "Imperator Cezar Flavije Konstantin Srećni Nepobjedivi Uzvišeni." Nakon 312, Konstantin je svom imenu dodao naslov maximus ("najveći"), da bi 325 zamijenio naslov invictus ("nepobjedivi") sa victor ("pobjednik").

Također pogledajte

• Spisak bizantijskih careva

Literatura

• Chuvin, Pierre, 1990, B. A. Archer, translator, A Chronicle of the Last Pagans (Harvard) ISBN 0-674-12970-9
• Dodds, E. R., 1964 The Greeks and the Irrational (University of California)
• Dodds, E. R., 1965. Pagan and Christian in an Age of Anxiety: Some Aspects of the Religious Experience from Marcus Aurelius to Constantine (Cambridge)
• Jones, A.H.M., 1949. Constantine and the Conversion of Europe (Macmillan)
• MacMullen, Ramsay, 1969. Constantine, (Dial Press)
• MacMullen, Ramsay, 1984, Christianizing the Roman Empire A.D. 100-400, (Yale)
• MacMullen, Ramsay, 1990. Changes in the Roman Empire: Essays in the Ordinary (Princeton)
• MacMullen, Ramsay, 1966. Enemies of the Roman Order: Treason, Unrest, and Alienation (Harvard)
• Wilken, Robert L., 1984 Christians As the Romans Saw Them (Yale)
• Eusebius of Caesarea, The Life of the blessed Emperor Constantine in 4 books from AD 306 to 337.
• Encyclopaedia Britannica 1911: Constantine
• Lactantius , (AD 240-320) Of the Manner the in Which the Persecutors Died,
• "Constantine the Great", by Charles G. Herbermann and Georg Grupp. The Catholic Encyclopedia (1908)
• "Donatists", by John Chapman. The Catholic Encyclopedia (1909)
• Sources on the Antonine Plague
  • Galen, On the Natural Faculties
  • Marcus Cornelius Fronto, Letters of Marcus Cornelius Fronto
• Vlassis R. Rassias,"Es Edafos Ferein", 2nd edition, Athens, 2000, ISBN 960-7748-20-4

Vanjski linkovi

• Putevi rimskih imperatora: Konstantinova zadužbina, RTS Kulturno - umetnički program - Zvanični kanal
• RomanEmperors.org Vita of Constantine; s bibliografijom
• Diocletian: Edicts against the Christians [1]
• Milanski edikt iz 313
• Konstantinovo otvoreno pismo Pismo Aleksandru i Ariju
• Ammianus Marcellinus on-line projekt
• Historija Balkana Nacionalna Historija Balkana