Rimski senat je bio politička institucija antičkog Rima. Senat je bio najtrajnija institucija u rimskoj historiji, uspostavljena u prvim danima grada (tradicionalno osnovan 753. godine p.n.e.). Ova institucija je preživjela pad Rimskog kraljevstva 509. godine p.n.e., pad Rimske republike 27. godine p.n.e., podjelu Rimskog carstva 395. godine, pad Zapadnog rimskog carstva 476. godine i barbarsku vladavinu u 5., 6. i 7. stoljeću.

Tokom perioda Rimskog kraljevstva, Senat je bio savjetodavno vijeće kralja. Posljednji rimski kralj, Lucije Tarkvinije Superb, je svrgnut nakon puča kojeg je predvodio Lucije Junije Brut, koji je osnovao Rimsku republiku. Tokom perioda Rimske republike, Senat je bio politički slab, dok su izvršni magistrati bili veoma moćni. Pošto je prelazak sa monarhije na ustavnu vladavinu bio postepen, bilo je potrebno mnogo vremena da bi Senat bio u mogućnosti da nametne svoju izvršnu vlast. U 2. stoljeću p.n.e., Senat je dostigao vrhunac svoje republikanske snage.

Nakon prelaska sa republike u principat, Senat je izgubio svu svoju političku moć i prestiž. Nakon ustavnih reformi cara Dioklecijana, Senat je postao politički irelevantan i nikada više nije povratio moć koju je nekada imao. Kada je sjedište vlade prebačeno iz Rima, Senat je bio sveden na gradski organ. Ovo smanjenje moći je bilo dodatno smanjeno kada je car Konstantin Veliki stvorio dodatni senat u Konstantinopolju. Nakon pada Zapadnog rimskog carstva 476. godine, Senat na Zapadu je funkcionisao tokom barbarske vladavine, ali nije imao nikakve nadležnosti. Ponovo mu je obnovljena moć nakon velikih osvajanja bizantijskog cara Justinijana I. Senat u Rimu je na kraju nestao u nekom trenutku između 603. i 630. godine. Međutim, istočni Senat je preživio u Konstantinopolju do konačnog nestanka u 14. stoljeću.

Sastav senata uredi

Senat je možda postojao u doba rimskog kraljevstva i služio kao kraljevo savjetodavno tijelo. Njegovo ime ukazuje na to da je prvobitno bio sastavljen od starijih ljudi (senes), čiji su starost i znanje svakako bili visoko cijenjeni u društvu koje još nije u potpunosti dostiglo stepen pismenog društva. Tokom republike senat su činili članovi vodećih porodica. Njegova veličina u doba rane republike nije poznata. Antički izvori kazuju da je tokom srednje republike brojao 300 članova.

Rimski se senat prvobitno popunjavao isključivo patricijima. Porijeklo i značaj razlike između patricijskih i plebejskih senatora još uvijek je nejasan, ali zna se da je plebejcima članstvo u senatu postalo dostupno do druge polovine 5. vijeka p. n. e. Članovi senata u historijsko doba nazivali su se patres conscripti (= "oci i dopisani"), a analističko objašnjenje za taj izraz jeste da su prvobitni patricijski senatori bili patres, dok su plebejski senatori bili conscripti, dakle dopisani članovi.

Članstvo u senatu bilo je doživotno, ali je u doba republike bilo ograničeno ovlaštenjem cenzora da neugledne članove isključe iz senata. U doba rane republike (509–280) članove senata postavljali su konzuli, a kasnije cenzori. Krajem 3. vijeka p. n. e. prvenstvo pri izboru novih članova senata imali su kurulni magistrati, a Sula je odredio da kvestori automatski ulaze u članstvo senata. Tako je senat praktično postao skup bivših magistrata. Senatori za svoj rad nisu dobijali nikakvu platu, jer je njihova funkcija, kao i sve magistrature, smatrana za "čast" (honor). Premda je tek Oktavijan Avgust uveo imovinski cenz po kome su kandidati za članstvo u senatu morali posjedovati imovinu u vrijednosti od najmanje milion sestercija, senatori su i prije toga uglavnom bili imućni ljudi iz uglednih porodica.

Doba republike uredi

Zahvaljujući svojim ovlaštenjima i stalnošću članstva, senat je u praksi funkcionisao kao de facto kolektivni šef države. Pripremao je predloge zakona koji su se na usvajanje podnosili skupštinama, a njegove vlastite rezolucije (decreta ili senatus consulta) imale su u određenom stepenu praktičnu snagu, iako možda ne i formalno zakonsku jer su narodni tribuni mogli uložiti svoj veto. Sudska vlast senata ogledala se u njegovom pravu da osniva posebne sudske komisije. Upravljao je državnim finansijama, postavljao namjesnike provincija i jedini u državi imao pravo da definiše i sprovodi spoljnu politiku Rima. Senat je također nadgledao kultove državne religije.

Senatske sjednice održavane su ili u Kuriji (Curia) na Rimskom forumu ili na nekom drugom posvećenom mjestu udaljenom jednu milju od grada. Prvo godišnje zasjedanje uvijek je bilo u hramu Jupitera Kapitolskog. U raspravi svaki senator se pitao za mišljenje i to prema svom položaju tako da su prvi govorili cenzori, zatim konzuli, pretori, edili itd. Senator koji se u ovom popisu nalazio na prvom mjestu nazivao se princeps senatus (= "prvak senata").

Pošto je senat bio popunjen bivšim magistratima, nije dolazilo do sukoba između magistrata koji su bili na dužnosti i samoga senata, a senat je u načelu imao čvrstu kontrolu nad magistratima i uglavnom ih je koristio kao sredstvo za sprovođenje vlastite politike. Do propasti republike došlo je u trenutku kada je senat izgubio kontrolu nad moćnim pojedincima koji su imali podršku svojih vojnih trupa.

Doba carstva uredi

Po uspostavljanju principata senat je izgubio svoju suverenu moć, ali je zadržao neke važne funkcije. Avgust se trudio da upravu nad državom dijeli sa senatom. Senat je zadržao i upravu nad nekim provincijama, te nad državnom blagajnom (aerarium). Odluke senata (senatus consulta) imale su snagu zakona i nisu ih morale potvrditi skupštine. Sudska ovlašćenja senata bila su osnažena i uvećana. Međutim, zahvaljujući dijelom i vlastitoj neefikasnosti, moć senata postepeno je umanjivana.

Senatus consultum ultimum uredi

U teškim vanrednim okolnostima senat je donosio tzv. "posljednju odluku senata" (sentus consultum ultimum), koja je konzulima davala ovlaštenje da upotrebe silu kako bi zaštitili državu i koja je suspendovala pravo priziva na narod (ius provocationis). Uobičajena foruma je glasila: dent operam consules ne quid detrimenti res publica capiat (= "neka se konzuli postaraju za to da država ne pretrpi nikakvu štetu"). Ovakva je odluka prvi put donešena 122. p. n. e. da bi se suzbio reformski pokret Gaja Grakha, a također je upotrebljena i protiv Saturnina (100. p. n. e.) i Katiline (63. p. n. e.). Posljednji put senat je ovakvu odluku donio 40. godine p. n. e. protiv akcija Salvidenija Rufa (Salvidenius Rufus). Populari su uvijek dovodili u pitanje zakonsko pravo senata da koristi ovu vanrednu mjeru.

Također pogledajte uredi