Wikipedia

Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu

Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu, poznato jednostavno i kao Sovjetske deportacije odnosi se na razdoblje tokom vladavine Josifa Staljina, od 1930-ih do 1952, kada je SSSR vršio praksu prisilnog raseljavanja i razmjene stanovništva koji se mogu razvrstati u sljedeće kategorije: deportacije "anti-sovjetskih" grupa, "neprijatelja radnika"; etničko čišćenje cijelih naroda i narodnosti, kako ne bi činili homogenu cjelinu u svojoj republici te tako ni prijetnju stabilnosti SSSR-a; transfer radne snage te organizirane migracije, povremeno čak i kolonizacije, u suprotne smjerove, kako bi se "izmiješale" razne republike i time pojačao njihov "sovjetski" karakter. NKVD-ove procedure prilikom deportacija su uglavnom bile standardne: naoružani agenti opkolili bi rano ujutro ili usred noći neko selo, dali porodici 15-20 minuta da se pakira, ukrcali ih na kamione odakle bi bili ih odvezli do obližnje željezničke stanice gdje su ukrcani u vagone za stoku odakle su poslani u centralnu Aziju ili Sibir, ovisno o svakoj grupi.

Josif Staljin, sovjetski vođa koji je naredio deportacije od 1930-ih do 1952.
Rumunske izbjeglice nakon sovjetske okupacije Besarabije i sjeverne Bukovine 1940.

U većini slučajeva, njihova odredišta su bila udaljena, nenastanjena mjesta ili gulag. To uključuje i deportacije u SSSR nesovjetskih građana iz inostranstva, kao i teritorije pod sovjetskom okupacijom. Preko 20 većih grupa je zahvaćeno deportacijama, od kojih je osam nacija potpuno uklonjeno i iskorijenjeno iz njihovih drevnih domova. Od tih osam, jedna nacija je bila katolička (Nijemci na Volgi), jedna budistička (Kalmici) a ostalih šest su bili muslimani (Čečeni, Inguši, Karačajci, Balkari, krimski Tatari i mešketski Turci).[1] U tim posebnim naseljima, deportirani su stavljeni pod strogi nadzor vlasti te im je bilo zabranjeno napustiti te lokacije.[2] Uvjeti u žurno sklopljenim nastambama za deportirane su bili uglavnom nepovoljni, te se prvih godina pojavio značajan mortalitet zbog hladnoće, gladi ili iscrpljenosti u radnim kolonijama. Prema nekim procjenama, sovjetske prisilne migracije su raselile oko 6 miliona ljudi.[3] Broj poginulih zbog posljedica deportacija je predmet procjena zbog toga što su same sovjetske vlasti držale tek krnje evidencije o smrtnosti među deportiranim grupama: brojke sveukupno sežu od najmanje 800.000,[4] preko 1.000.000, dok visoke procjene idu i do 1.500.000 poginulih.[5]

Deportirani ljudi su dobili dozvolu za povratak nakon što je 1956. Nikita Hruščov održao tajni govor u kojem je osudio Staljinove zločine, ali mnogi nisu preživjeli te godine egzila u Sibiru.[6] Povolški Nijemci i krimski Tatari dobili su dozvolu za povratak tek od 1989. u doba Mihaila Gorbačova, dok je raspadom SSSR-a nezavisna Gruzija 1990-ih odbila dati dozvolu mešketskim Turcima za masovni povratak u njenu regiju, čime je taj narod osuđen na trajni egzil u Kazahstanu i Uzbekistanu. Posljedice ovih deportacija osjećaju se i danas, te doprinose međuetničkim napetostima i uzrokuju teritorijalne sporove. Moderni akademičari smatraju da su ove operacije etničkog čišćenja bile oblik asimilacije i etnocida prema raznim manjim narodima u bivšem SSSR-u. 1990-ih i 2000-ih je nekoliko bivših agenata NKVD-a osuđeno za zločin protiv čovječnosti zbog ovih deportacija u Latviji i Estoniji. Ruska Federacija, nasljednica SSSR-a, nikada nije priznala deportacije kao zločin protiv čovječnosti niti je ijednoj porodici žrtava platila odštetu. Države istočne Europe i bivšeg sovjetskog bloka, osobito u Poljskoj, baltičkim državamaa i Moldaviji, redovito obilježavaju sjećanje na žrtve deportacija te im odaju počast raznim komemoracijama.

Raseljavanje društvenih slojeva

uredi
Glavni članak: Dekulakizacija
 
Smjer raseljevanja kulaka po SSSR-u 1930-ih

Kulaci, bogati seljaci različitih narodnosti, bili su najbrojnija društvena grupa koja je prisilno raseljena od sovjetskih vlasti. U 1930-ima, skoro milion kulaka raseljeno je diljem SSSR-a, uglavnom u radne kolonije i logore.[7] Državni arhivi Ruske Federacije navode da je 631.000 seljaka deportirano 1930. Taj se broj kasnije još i povećao.[8] Gotovo 40% od ukupnog broja deprotiranih bili su djeca mlađa od 16 godina. Stoga su se morala naučiti da snose odgovornost za sopstveni opstanak.[9]

Genrih Jagoda je informirao Josifa Staljina da je 32.905 osoba naseljeno u Lenjingradu i Murmanskoj oblasti do kraja 1931.[8] Prema tajnoj direktivi SSSR-a datiranoj 20. aprila 1933, kulaci su deportirani u radne logore. 973.693 kulaka je deportirano do januara 1935. Među njima je bilo Rusa, Nijemaca, Bjelorusa, Ukrajinaca i drugih naroda. Čak 632.860 kulaka u egzilu je pobjeglo iz lokacija u kojima su naseljeni između 1932. i 1937, dok je 36.700 vraćeno natrag u iste.[8]

Uvjeti kulaka u egzilu bili su teški, a 25% njihove plaće oduzeto im je da pokrije troškove za njihove usluge. Lišeni su ljudskih prava, iako su im 25. januara 1935. njihova prava vraćena.[8] U pismu datiranom 23. aprila 1930, I. A. Serkin, sekretar KPSS-a, je pisao nadređenom S. A. Bergavinovu sljedeće: "Na početku, kada se prvi put spomenulo pitanje preseljavanja, mnogi od nas nisu to razradili do kraja i nisu ni mogli zamisliti kako će to biti kompleksno." Dodao je da, iako je zamišljeno da glavno zanimanje doseljenih kulaka u posebne nastambe bude poljoprivreda, niko nije proveo studije o uslovima tla, niti da su neke površine na kartama bile nenaseljivve u praksi, potpuno nedostupne, ili se nalazile usred močvare. Uz to, ta je zabačena zemlja zahtijevala ogroman trud kako bi pripremili čak i elementarne uslove za agrikulturu. Stoga je upozorio da u prvoj godini dobar dio doseljenika neće moći uzgojiti nikakvu hranu za sebe.[10] Najgori primjer takvog nemarnog planiranja bio je slučaj iz 1933, kada je oko 6.000 osoba iz evropskog dijela SSSR-a deportirano i ostavljeno na riječnom ostrvu gdje se spajaju rijeke Ob i Nazino u zapadnom Sibiru, gdje su jednostavno ostavljeni da se sami snalaze. Pošto nisu imali nikakvu adekvatnu hranu niti pribor da se brinu za sebe, oko 2.000 ih je preminulo, velik dio je pobjegao u sibirske tajge, a javili su se i slučajevi kanibalizma i nekrofagije zbog pojave masovne gladi na otoku (→Afera Nazino).[11][12]

Posebne odredbe za kulake iz zapadne Bjelorusije su i dalje izdane sve do proljeća 1952. Tako je do 22. aprila 1952. određeno da se 6.000 ljudi premjesti u Irkutsku oblast i Kazahstan. To je vjerojatno bila posljednja Staljinova deportacija.[13] Dana 23. decembra 1938. djeca kulaka dobila su pasoše te pravo da se presele gdje god žele. Novo sovjetsko vodstvo je 13. augusta 1954. usvojilo zakon kojim ukida posebne restrikcije deportiranih kulaka.[8]

Raseljavanje etničkih grupa

uredi

Uvod u prisilna raseljavanja

uredi

Zbog toga što je obuhvatio razne teritorije po Aziji, SSSR je bio etnički izazito miješovita i neujednačena država. Prema popisu stanovništva iz 1926, Rusi su činili tek 54% stanovništva te države. U 1930-im i 1940-im, uslijedilo je razdoblje izazite rusifikacije u školama.[14] Tokom i nakon Drugog svjetskog rata, razni narodi kolektivno su optuživani za kolaboraciju sa nacistima i nevjernost prema sovjetskom sistemu. Deportacije su bile glavni instrument Staljinova suzbijanja pobune stanovništva osvojenih teritorija.[15] Ironično, svojedobno je i sam Staljin — između 1902. i 1917. — sedam puta osuđen od carskog režima zbog političkih razloga te deportiran u udaljeni Sibir.[16]

 
Tipičan izgled "posbenih nastambi" u kojima su živjeli deportirani u Sibiru; rekonstrukcija u muzeju Rumšiškės, Litvanija

Deportirane grupe smještene su u "posebne nastambe" (spetsposelki) u udaljenim i nedostupnim regijama kao oblik represivnih mjera protiv "problematičnih grupa" koje su se protivile sovjetskoj politici. Ova je praksa započeta još 1920-ih, ali je masovnost doživjela tek od 1930-ih, te trajala sve do 1950-ih.[17] Stanovnici tih posebnih nastambi trpjeli su značajna ograničenja njihovih građanskih prava, kao što su restrikcije slobode kretanja jer su bili pod stalnim nadzorom NKVD-a. Također je predviđao prisilni rad najtežih fizičkih poslova kao i odsutnost bilo kakvog jasnog vremenskog roka u odsluživanju ovog egzila. U oktobru 1940, registrirane su 1.645 posebne nastambe, u kojima je živjelo 959.472 osoba, a taj je broj do 1953. porastao na 2.753.356 osoba.[17] Kazaška SSR je postala glavni pokusni teren na kojem su sovjetske vlasti masovno odlagale razne narode. To je išlo toliko daleko da su sami Kazasi postali manjina u sopstvenoj republici, te se u 1980-ima tamo našlo čak 50-ak različitih etničkih grupa.[18]

Djelomično uklanjanje "problematičnih" i "nevjernih" naroda bila je česta Staljinova tehnika: njegov cilj je bio usitniti jedan narod tako da ga izmiješa sa drugim narodima, i to na više udaljenih lokacija, čime jedna nacija više ne bi mogla biti jedinstvena i snažna jer je bila raspršena. Bio je to oblik asimilacije u kojoj su deportirani neruski narodi tretirani kao inferiorni građani bez perspektive za društveno napredovanje.[18] Glavne su mete bili Poljaci (1939–1941, te opet 1944–1945), Rumuni (1944–1953), Nijemci na Volgi (prognani su uglavnom tokom i nakon Drugog svjetskog rata), Finci (1929–1931. te 1935–1939), Krimski Tatari, Krimski Grci, Balkari, Čečeni, Inguši i drugi. Sveukupno je preko dvadesetak naroda bilo pogođeno tim planom,[1] što je uveliko promijenilo etničku strukturu države. Od toga, čak je osam nacija potpuno uklonjeno deportacijama iz njihovih vijekovnih ognjišta.[19]

Razlozi deportacija u udaljene krajeve centralne Azije i Sibira ležali su u tome što je SSSR htio imati osobe za prisilni rad u zabačenim područjima u koje niko nije htio dobrovoljno otići. Drugi je razlog i Staljinov strah od opasnosti od "petokolonaša" uz granična područja. Međutim, u nekim slučajevima deportacije manjih naroda nisu slijedile nikakvu logiku. Pretpostavlja se da su jednostavno bili žrtve Staljinove konstantne paranoje.[2]

Poljaci

uredi
Glavni članci: Sovjetska invazija Poljske i Poljska operacija NKVD-a (1937–1938)

Već je u sklopu Staljinove kampanje protiv kulaka 10.000 Poljaka deportirano iz Ukrajinske SSR prema unutrašnjosti SSSR-a između 1930. i 1933. U strahu za zapadne sovjetske granice, deportirano je 1935. godine dodatnih 40.000 sovjetskih Poljaka prema istoku. Dodatno izgnanstvo Poljaka odigralo se 1936. sa tog područja, čime je sveukupno raseljeno 120.000 Poljaka u sedam godina.[20] U periodu 1937–1938. deportirano je novih 20.000 Poljaka iz Bjeloruske SSR. U istom razdoblju je 143.810 Poljaka optuženo za raznorazne "antisovjetske aktivnosti", te ih stoga neki smatraju prvim primjerom jedne nacionalne grupe koja je proganjana u SSSR-u samo na temelju svoje etničke pripadnosti. Poljaci su činili desetinu svih žrtava "velike čistke".[20]

 
Deportirane poljske porodice ukrcavaju se na vozove za Sibir.

Nakon što su u septembru 1939. Treći Reich i Sovjetski Savez podijelili Poljsku između sebe, Staljin je izdao naredbu kojom je iz sovjetskog dijela bivše Poljske velik broj ljudi deportiran u radne logore, od čega su 63.1 % bili Poljaci a 7.4 % Židovi.[21] Porodice političkih i ratnih zarobljenika kažnjeni su deportacijom u Kazahstan na 10 godina, a izbjeglice u sjeverne predjele u posebne nastambe gdje su morali sjeći drva. Drugi val deportacija započeo je 13. aprila 1940, a u njemu su bile porodice poljskih oficira koji su smaknuti, policajaca, vlasnika tvornica, kao i članova antisovjetskih pobunjeničkih organizacija, zatim profesori, ali i obični seljaci.[22] Ova je operacija provedena po noći, između 2:00 i 6:00 ujutro, iako je to bilo teško sakriti pošto je na ulicama uobičajno prije bilo pripremljeno na hiljade kolica i vagona. Prema izvještajima, dvoje ili troje kola poslana su u svaku kuću, uz nekoliko vojnika, koji su pokucali na vrata nečijeg doma, pregledali pasoše, te potom odveli osobe koje su označene da moraju otići u egzil. Pojedini vojnici su pomagali ljudima da utovare svoje stvari. Osobama je dozvoljeno uzeti 100 kg po osobi, odnosno 300 kg po porodici.[22] Deportacija poljskih izbjeglica, koji su pobjegli na istok od Wehrmachta, odigrala se 29. jula 1940. Velika većina njih, oko 85%, bili su Jevreji. Nekom ironijom, ova deportacija je zapravo spasila živote tih Jevreja pošto su nacisti izvršili invaziju ostatka Poljske 1941.[23]

Sovjetske deportacije su nastavljene tokom cijele 1941, te ih je tek prekinula nacistička invazija SSSR-a, koja je dovela do evakuacije ili bijega između 8,5 i 9,5 miliona osoba prema istoku.[16] Nakon toga, SSSR je uspostavio zvanične odnose sa poljskom vladom u egzilu u Londonu, te su mnogi Poljaci amnestirani 12. augusta 1941, pušteni iz radnih kolonija te dobili pravo naseliti se gdje god žele, izuzev zabranjenih zona i klasificiranih gradova.[24] Prigodom 70. godišnjice sovjetske invazije, poljski Institut za nacionalno sjećanje objavio je da je broj deportiranih poljskih građana u SSSR ipak bio niži od prethodnih procjena, te da je iznosio oko 320.000[25] – među njima je 139.000 poslano u Sibir, 66.000 u suhe stepe Kazahstana a 78.000 u daleki istok i sjeverne regije.[26] Prema popisu stanovništva iz 1989, Poljaci su bili deseta najbrojnija narodna grupa u Kazahstanu. Nakon pada SSSR-a, značajan broj Kazahstanaca poljskog porijekla je 1990-ih u nekoliko valova emigrirao u Poljsku.[18]

Poljska i Sovjetski Savez razmijenili su stanovništvo – Poljaci istočno od sovjetsko-poljske granice su otišli u Poljsku, dok su Ukrajinci zapadno od granice otišli u Ukrajinsku SSR. Skladno time, pomicanjem poljske granice prema zapadu nakon 1945, velik broj Poljaka na istoku tako se silom prilika trajno našao izvan svoje domovine. Između 1944. i 1946. odigrao se transfer 1.517.982 Poljaka iz SSSR-a u poslijeratnu, zapadniju Poljsku.[27]

Daleki istok: Korejci, Japanci

uredi
 
Karta južnog Sahalina
Glavni članci: Deportacija Korejaca u Sovjetskom Savezu i Invazija južnog Sahalina

Korejci su se, osim na korejskom poluostrvu, u 19. vijeku naselili i na području ruskog Dalekog istoka. Prilikom rusko-japanskih napetosti zbog Mandžurije 1937, sovjetske vlasti su raselile oko 170.000 Korejaca u Kazahstan, jer su se bojale da bi Korejci mogli postati "japanski špijuni". Danas u Kazahstanu živi oko 100.000 Korejaca, većinom oko naselja Uzun Agach, koji su se stopili sa kazahstanskom kulturom, ali i dalje održavaju veze sa Južnom Korejom.[28] U tim posebnim nastambama, Korejcima je bilo zabranjeno kretati se, služiti u armiji ili postići visoko obrazovanje. Nisu bili među narodima spomenutima u Hruščovom govoru 1956.[29]

Nakon što je Crvena armija osvojila južni Sahalin 1945, u idućih nekoliko godina sveukupno se oko 400.000 Japanaca evakuiralo, protjeralo ili dobrovoljno odselilo s tog ostrva, kako bi se osigurao njegov "sovjetski" predznak.[30] SSSR je anektirao i Kurilska ostrva, gdje su također deložirani domorodci. Već je 86.700 Japanaca evakuirano sa Sahalina na obližnji Hokaido uoči sovjetske objave rata Japanu. Nakon rata, SSSR je deportirao najmanje 278.000 Japanaca sa Sahalina, sve do kraja tog procesa jula 1949. Ipak, nekoliko Japanaca i 43.000 Korejaca je i dalje ostalo na tom ostrvu. Iako su svi ti građani legalno tamo živjeli, sovjetske vlasti su to nazvale "repatrijacijom" Japanaca u Japan.[31]

Finci

uredi
Glavni članci: Zimski rat i Deportacija ingrijskih Finaca

SSSR je 1939. izvršio invaziju Finske. Zimski rat je završio primirjem i sporazumom kojim Finska zadržava svoju nezavisnost, ali mora predati dio istočnog i južnog teritorija SSSR-u. Do kraja drugog svjetskog rata, iz SSSR-a je protjerano ukupno 420.000 Finaca,[32] iz osvojenih finskih teritorija, poglavito Ingrije, ali i iz drugih dijelova SSSR-a uz novu finsku granicu.

Sovjetski dio Karelije bila je meta staljinističkog terora zbog nekoliko razloga, primarno jer se nalazila uz Finsku koja je stekla nezavisnost of Ruskog Carstva 1917, te zbog toga jer se tamo nalazio značajan broj Finaca i Karelijanaca. Ljudski gubici u Kareliji bili su jedni od najtežih u cijeloj državi gledano naprema odnosu broja stanovnika te nacije u tom području.[33] Prije oktobarske revolucije 1917, oko 130.000 osoba finskog porijekla živjelo je na ruskom teritoriju uz obalu finskog zaliva, od rijeke Narve na zapadu pa sve do rijeke Neve na istoku, te u regiji sjeverno od St. Peterburga. Ta brojka je ostala konstantna u 1920-ima i 1930-ima, ali je tokom i nakon drugog svjetskog rata evidentiran ogroman pad finskog stanovništva u toj regiji, gdje ih je zabilježeno svega 24.000 tokom sovjetskog popisa stanovništva iz 1970-ih. Uzrok tome su deportacije Finaca 1930-ih i 1940-ih.[34]

Baltik: Estonci, Latvijci, Litvanci

uredi
Glavni članci: Sovjetska aneksija baltičkih država, Sovjetske deportacije iz Estonije, Sovjetske deportacije iz Litvanije i Junska deportacija
 
Litvanski partizani, Šumska braća, su još godinama nakon 1945. pružali otpor sovjetskim snagama

Sovjetski Savez je 16. juna 1940. predao ultimatum Litvaniji, a 16. juna i Latviji i Estoniji te potom zauzeo te baltičke države 1940,[35] samo da bi ih 1941. zauzeo Treći Reich, te potom ponovno SSSR 1944. godine. Staljin je tokom tog razdoblja pokrenuo sovjetizaciju Baltika uz pomoć široko rasprostanjene industrijalizacije kojom se doseljavalo rusko stanovništvo u to područje.[36] Započete su masovne deportacije kako bi se eliminirao bilo kakav otpor kolektivizaciji ili potpora antisovjetskim partizanima koji su se i dalje borili protiv Sovjeta.[6] Baltički partizani, Šumska braća, godinama su vršili otpor protiv Sovjeta.[37] Prvi talas deportacija započeo je 1941. a glavna meta bili su zemljoposjednici, vlasnici tvornica, trgovci i drugi. Odvezeni su zajedno sa porodicama. Do jula 1941. tako je deportirano 25.586 osoba sa Baltika (12.682 iz Litvanije, 9.236 iz Latvije te 3.668 iz Estonije).[38]

Deportacije od 1944. do 1952. bile su još veće od onih 1941.[6] "Proširene" su kako bi obuhvatile nove grupe ljudi: one koji su sarađivali sa nacistima; ko god je (makar i prisilno) otišao raditi u Njemačku tokom rata; svi članovi tajnih anti-nacističkih organizacija; baltički vojnici koji su se borili u nacionalističkim trupama u savezništvu sa nacistima. Dio baltičkih državljana dao je potporu nacističkim antisemitskim ideologijama.[39] Jedan dio razloga nacističke kolaboracije ležao je u tome što je Treći Reich tvrdio da će štititi građane od Sovjeta.

Samo u martu 1949, deportirano je 90.000 baltičkih državljana.[40][41] Najdrastičniji primjer bila je Litvnija koja je deportacijama izgubila 37.000 državljana poslanih u Sibir za samo 48 sati.[42] Ukupno 42.000 osoba je te godine prisilno raseljeno iz Latvije, uglavnom farmera koji su se bunili protiv kolektivizacije. Cijele porodice su raseljene u Amur, Irkutsk, Omsk, Tomsk i Novosibirsk doživotno.[32] Neke osobe odvedene su i do 9.000 km daleko od svoje domovine. To je činilo 2 % ukupnog stanovništva te republike. Od toga je bilo 10.990 djece mlađe od 16 godina. Žene i djeca su činili 73 % deportiranih.[32]

 
Litvanci su predstavljali jedan od naroda koji su bili najdalje deportirani od svoje domovine: i do 9.000 km od zapada prema krajnjem istoku Sovjetskog Saveza, u radne logore

Iste godine, 22.326 ljudi je prisilno raseljeno iz Estonije, što je predstavljalo 2,5 % stanovništva te republike, a 29.923 iz Litve u Sibir. Prema službenim podacima, najmanje 120.000 ljudi je deportirano iz Litvanije.[32] Dana 5. septembra 1951, odredba Vijeća ministara SSSR-a N 3309-1568 odredila je deportaciju kulaka i njihovih porodica iz Litvanije zbog "neprijateljskih činova protiv kolhoza". Tako je 1. januara 1952. bilo 16.833 registriranih seljaka u posebnim nastambama koji su raseljeni iz Litvanije 1951. godine. Do jula, broj je porastao na 18.027 osoba.[43] Sveukupno je od 1940. do 1953. iz baltičkih država prisilno raseljeno 203.590 osoba: 118.599 iz Litvanije, 52.541 iz Latvije te 32.540 iz Estonije. Oko 84% Litvanaca je naseljeno u regiji Irkutska i Krasnojarska, 87% Latvijaca u regijama Omska i Tomska, a 80% Estonaca u regijama Novosibirska i Krasnojarska.[44] Između 1945. i 1948. zabilježeno je 1.722 bijega doseljenika deportiranih iz Litvanije. Do 1. januara 1949, uhićeno je 1.070 od njih — nekima se sudilo, dok su drugi vraćeni u posebne nastambe.[45]

Latvija je do kraja rata izgubila trećinu stanovništva: oko 110.000 ljudi poslano je u sovjetske logore ili ubijeno. 130.000 osoba je pobjeglo na Zapad. Staljin je također provodio izmjenu etničkog stanovništva kako bi suspregnuo nacionalizam u državama: 1940. godine Latvijci su činili 75 % stanovništva Latvije, no zbog kolonizacije Rusa, Latvijci su 1989. činili jedva 52 % udjela stanovništva.[46]

Nove stambene zgrade bile su slabe kvalitete a ruski imigranti su dobivali povlastice radi doseljavanja.[47] Estonci su prije rata činili 88 % stanovništva svoje domovine, ali su već 1970. spali na samo 60 %. Ipak, broj Litvanaca spao je za "samo" 4 %.[47] Rusi doseljenici su uglavnom preuzeli političke, administrativne i vodilačke pozicije na tom području.[48]

Besarabija i Sjeverna Bukovina: Rumuni, Moldavci, Jehovini svjedoci

uredi
 
Rumunske izbjeglice nakon sovjetskog zauzimanja Besarabije i Bukovine
 
Rumunska porodica, izbjeglice iz Besarabije
Glavni članci: Sovjetske deportacije iz Besarabije i Sjeverne Bukovine i Operacija Sjever

Rumuni i drugi narodi su sistematski raseljavani iz Besarabije, koja je također pala pod sovjetsku vlast 1940. Aprila 1941. registrirano je 5.515 porodica (12.275 osoba) iz baltičkih država i Moldavije koji su naseljeni u 14 naselja po Novosibirskoj oblasti, što služi kao dokaz prvog vala deportacija iz Moldavije. Bili su to ljudi osumnjičeni da odbijaju sovjetsku vlast ili iskazuju "protu-revolucionarne elemente".[49] Do septembra 1941, registrirano je 22.643 osoba deportiranih iz Moldavije u Kazahstan i Sibir.[50] U Moldaviji je 1944. godine 811 osoba odbijalo vojnu službu u Crvenoj armiji, dok je broj dezertera porastao na 4.398.[51]

U decembru 1944, izvršena je operacija u kojoj je provedena obavezna repatrijacija 60.000 "besarabijskih izbjeglica" – osoba koji su pobjegli iz svojih domova u Besarabiji prije napredovanja Crvene armije – u Rumuniju. Pošto je SSSR sada smatrao Besarabiju i Sjevernu Bukovinu sastavnim dijelom svojeg teritorija, ovo je gledao kao na čin repatrijacije.[52]

Marta 1945, izvršeno je premještanje raznih nacija iz Moldavije, među njima Rumuna, Židova i Cigana. V.V. Černjišov je izjavio da je 17.054 rumunskih građana i 12.852 Židova živjelo u Ukrajini koji su imali i sovjetski i rumunski pasoš. Svi su oni preseljeni. Dodatnih 12.435 osoba je 1946. raseljeno iz Moldavije. Prema regulativi vijeća ministara SSSR-a iz 29. januara 1949, biti će raseljeni "članovi porodica bandita i nacionalista".[53]

Oko 36.000 osoba je 1949. iz Moldavije deportirano u Sibir, zbog optužbi za navodnu saradnju sa nacističkim snagama u drugom svjetskom ratu.[1] Godine 1951, izvršena je i deportacija Jehovinih svjedoka iz Moldavije. Do sredine 1952, 3.325 osoba je deportirano iz Moldavije u Kazahstan.[54]

Povolški Nijemci

uredi
Glavni članak: Progon Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata
Ko smo mi ruski Nijemci? Jesmo li vječne lutalice? Ne znam ni za jednu porodicu ruskih Nijemaca čiji su otac i sin rođeni u istom mjestu. Uzmite moj slučaj: moj pra-pradjed je rođen u istočnoj Pruskoj, moj pradjed u okolini Varšave, moj otac u Žitomiru (Ukrajina), a ja sam rođen u Kazahstanu. Moja su djeca rođena u Uzbekistanu a ja sad živim u Moskvi. Gdje će se roditi moja unučad? Ima li mjesta na kugli zemaljskoj gdje će ovo vječno traganje ruskih Nijemaca napokon prestati?[55]
— anonimni ruski Nijemac, Moskva, juli 1991.

Autohtoni Povolški Nijemci, naseljeni oko regije sjevernog Kavkaza i Volge od 18. vijeka,[55] na poziv Katarine Velike koja je i sama bila njemačkog porijekla,[56] također su raseljeni prema Dalekom istoku počevši od augusta 1941, kako ne bi bili u mogućnosti sarađivati sa nacistima koji su vršili invaziju Sovjetskog Saveza.[57] Po nekima, ovo je bio najveći val deportacija, koji je zasjenio čak i ostale deportacije. Naredba za raseljavanje autohtonih Nijemaca na Volgi izdata je 26. augusta 1941. te je pozvala na "preseljenje svih Nijemaca iz Autonomne Republike Povolških Nijemaca i iz Saratova i Staljingrada koji broje 479.841 pojedinca... Bez izuzetaka, i žitelja gradova i sela".[58] Pojavile su se komplikacije oko osoba u miješanom braku. Naredba je navodila da se sve porodice u kojima je glava kuće (suprug) Nijemac moraju ukloniti, uključujući sve članove porodice.[58] To je pak dovelo do raznih molbi nenjemačkih žena da ih vlasti "oslobode stigme da su prokleti Nijemci". Razni njemački muškarci pokrenuli su i zahtjeve da im vlasti promijene narodnost na temelju braka sa ruskom ženom, što je u rijetkim slučajevima odobreno.[59]

 
Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika Povolških Nemaca

Za razliku od toga, njemačke žene sa ruskim muževima bile su pošteđene deportacija. Mnoge ruske žene udate za Nijemca kasnije su se žalile kako je to bilo nepravedno jer su one morale otići živjeti u egzilu.[59] Ukupno 1.094 njemačkih žena i djece dobilo je dozvolu ostati u svojim domovima jer su im muževi i očevi bili Rusi, dok je 116.917 njemačkih žena i 178.694 njemačke djece deportirano iz regije Volga.[59] Kao i kod većine sovjetskih uredbi, i službene regulacije za deportacije zvučale su puno humanije "na papiru" nego u stvarnosti: osobe koje će biti deportirane trebale su dobiti dozvolu da skupe svoje stvari (do 200 kg po osobi) i predaju svoj novac rodbini prije odlaska. Odmah su dobili obavijest od službenika da ponesu dovoljno hrane za mjesec dana jer neće biti dovoljno namirnica za njih u prvom mjesecu deportacije. Službenik koji je pratio deportirane očekivao je da dobije šest rublja dnevno za svaku osobu koju nahrani na putu do odredišta.[59] U vozuu je trebalo biti po sedam do osam vagona sa ličnim stvarima deportiranih te barem jedan vagon sa doktorima tokom puta. U stvarnosti je međutim često bilo potpuno drugačije od tih odredbi: većina deportiranih imalo je tek par minuta da skupi svoje stvari, službenici im nisu dali da nose više imovine od onoga što mogu nositi u rukama te je mnogim Nijemcima naređeno da ostave ostatak stvari na željezničkoj stanici. Isto tako, pošto im nisu dali dovoljno vremena unaprijed, razni Nijemci nisu mogli brzo nabaviti dovoljno hrane za mjesec, te im je tako brzo ponestalo zaliha usred putovanja u vagonima. Isto tako, porodice su razdvojene jer su žene poslane u drugim smjerovima od svojih muževa.[60] Uprkos ovome, između 33.516 i 64.600 njemačkih muškaraca služilo je u Crvenoj armiji tokom rata.[61] Neki su sovjetski Nijemci deportirani i nakon završetka ratnih sukoba, poput onih koji su se našli zarobljeni tokom opsade Lenjingrada, samo da bi bili deportirani nakon završetka opsade u januaru 1944.[55]

Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika Povolških Nijemaca je ukinuta. Sveukupan broj deportiranih povolških Nijemaca je negdje između 749.614[62]–843.000[1] Kada bi se dodali i ostali sovjetski Nijemci koji su zahvaćeni prisilnim preseljenjem, dobila bi se brojka od 1,2 miliona izgnanih.[63] Nakon rata, pojedini Nijemci koji su već ranije pobjegli iz SSSR-a prevareni su da se vrate u tu državu "kako bi se ponovno ujedinili sa svojom porodicom". Međutim, oni koji su poslušali često su poslani u radne logore gdje su ostali narednih dvadeset do dvadeset i pet godina.[64]

Dana 29. augusta 1964, izdan je dekret koji je poništio prethodne sovjetske odredbe prema sovjetskim Nijemcima te objavio da su optužbe protiv njih bile "manjkave". Ipak, nije predviđao njihov povratak u svoje domove te je dekret objavljen jedino u zvaničnom biltenu Vrhovnog sovjeta, bez ikakvog daljnjeg publiciteta.[65] Tek su se nakon 1980-ih mogli vratiti natrag u svoje krajeve, ali je većina tada već napustila državu i odselila se u Njemačku. Do 1995, oko 1.376.000 ruskih Nijemaca odselilo se u Njemačku.[1] Također, nakon što je Crvena armija osvojila Kalinjingrad, Rusi su tamo sistematski doseljavani kako bi se osigurala čvrsta i stabilna sovjetska vlast.

Kalmici

uredi
Glavni članak: Deportacija Kalmika 1943.
 
Karta Kalmikije

Kalmici su jedina autothona mongolska nacija i pripadnici tibetanskog budizma u Evropi. Početkom 17. vijeka, emigrirali su iz zapadne Mongolije prema obalama kaspijskog jezera.[66] Dana 28. decembra 1943, u 6:00 ujutro, po tri oficira NKVD-a istodobno su ulazila u svaku kuću Kalmika i pročitali izjavu Vrhovnog Sovjeta, prema kojoj se svi Kalmici moraju premjestiti u Sibir jer su "izdajnici", dok se Kalmička Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika ukida. Ovu operaciju je izvršio general Ivan Serov, zamjenik Lavrentija Berije.[67]

Kalmici su optuženi da su se pridružili nacističkim jedinicama kako bi se borili protiv Crvene armije i predavali stoku iz kolhoza njemačkoj strani. Ideju o deportaciji cijelokupne nacije Kalmika iznio je Berija, koji je nekoliko puta Staljinu govorio o "nepouzdanosti" te nacije. Kada su se tog jutra probudili, Kalmici su vidjeli da su im domovi okruženi mitraljezima, te da imaju 12 sati da pokupe sve svoje stvari.[68] Svaki stanovnik smatran je uhićenim, te ukrcan u kamione – bez obzira radilo se o bebama, ženama ili starcima. Kamioni su ih potom odveli do obližnje željezničke stanice. Tamo su ukrcani u vagone i odvezeni na hiljadu kilometara dugačak put prema istoku (Altaj, Krasnojarski kraj, Omsk, Novosibirsk)[68] Upute za raseljavanje bile su sljedeće:

  1. kalmičke žene, udane sa osobe druge nacionalnosti izuzete su od deportacije,
  2. ruske žene, udane za Kalmike podložne su deportaciji,
  3. odsutni članovi porodice (poslovno putovanje, izlet, itd.) moraju se registrirati te su podložni deportaciji kada se pronađu.[69]

Određeno je da jedan operativac NKVD-a i dva vojnika NKVD-a moraju istovremeno premjestiti tri porodice. Prema uputama, svakoj porodici bilo je dozvoljeno ponijeti hrane i poljoprivrednog alata, do 100 kg po članu porodice, ali ne više od 500 kg po jednoj porodici. Ponesena imovina 3-4 porodice išla je na jednom kamionu, kao i žene sa djecom. Svaka kolona morala je prevoziti najmanje 2.000 osoba.[69] Sveukupno je 10.000 vojnika poslano u Kalmikiju da deportira oko 93.000 Kalmika.[70] Prema podacima jedne od četiri regije gdje su Kalmici premješteni — Altajski kraj — 290 od 478 osoba preminulo je tokom putovanja od tuberkoloze, upale i distrofije.[71] Prema procjenama, i do 1/3 cjelokupne nacije Kalmika preminulo je tokom prisilnog raseljavanja te zime.[72]

Krimski Tatari, Grci, Armenci, Bugari

uredi
Glavni članci: Deportacija Krimskih Tatara i Grčka operacija NKVD-a
U 3:00 ujutro, dok su djeca još spavala, pojavili su se vojnici i zahtijevali da se okupimo i odemo od doma za pet minuta. Nije nam dozvoljeno ponijeti nikakvu hranu sa sobom. Tako su neugodno postupali sa nama da smo mislili da će nas strijeljati vani. Nakon što smo udaljeni iz sela, držali su nas 24 sata bez hrane. Bili smo gladni ali nam nije dozvoljeno da odemo negdje nešto pojesti. Djeca su stalno plakala. Moj se suprug borio na fronti, a ja sam imala troje djece.[73]
— anonimna Krimskotatarska žena, deportirana 1944.

Krimski Tatari su imali svoj krimski kanat, sve dok Krim nije aneksiralo Rusko Carstvo 1783. Tatari su bili izrazito neskloni carskom vladavinom, te su svojom voljom napuštali Krim u nekoliko valova iseljavanja. Kao posljedica toga, Tatari su postali manjina te je njihov udio u stanovništvu tog poluostrva smanjen na samo 34,1% do 1897. godine. Istodobno, Moskva je to područje naseljavala Rusima, Ukrajincima i drugim slavenskim narodima. Ova naseljavanja su nastavljena i tokom sovjetske vladavine.[74] Tokom nacističke okupacije Krima, dio Tatara je vidio priliku da nakon 160 godina opet stekne nezavisnost od ruske vladavine. Oko 10 % krimskih Tatara služilo je u nacističkim četama. Tatarsko vijeće je čak organiziralo masovne pokolje Rusa na Krimu, u kojem je na desetke hiljada pripadnika tog naroda preminulo. Zbog toga je nakon rata Tatarima nametnuta kolektivna krivnja te su masovno deportirani u Uzbekistan.[75] Uprkos tome, zanemareno je da se 25.033 krimskih Tatara borilo zajedno sa Crvenom armijom.[76] Procjenjuje se da je najmanje 183.155 krimskih Tatara deportirano iz Krima.[62]

Dana 4. jula 1944. NKVD je objavio da je raseljavanje dovršeno.[77] Međutim, nakon toga je NKVD saznao da je jedna jedinica zaboravila očistiti plićak Arabat, te da je nekoliko krimskih Tatara i dalje tamo ostalo. Pošto je Staljin već obaviješten da je svaki krimski Tatar već uklonjen sa Krima, NKVD je žurno otišao u Arabat i pokupio seljake. Međutim, umjesto da organizira dodatni prijevoz vozom, NKVD ih je žurno ukrcao u teretni čamac, isplovio ga u Azovsko more — i 20. jula potopio sa stotinama krimskotatarskih civila.[78]

Zvanično tako više nije bilo nijednog krimskog Tatara na Krimu. Deportacije su nesrazmjerno obuhvatile svaku osobu krimskotatarskog porijekla, bez obzira bili oni djeca, žene, starci, pa čak i pripadnici komunističke partije ili Crvene armije. Tog ljeta, sa Krima je uklonjeno i 9.620 krimskih Armenaca, 12.420 Bugara i 15.040 Grka. Svi su kolektivno proglašeni izdajicama i desetljećima bili "građani drugog reda" u SSSR-u.[79] U međuratnom razdoblju, pontski Grci su doživjeli mali kulturni preporod i čak tražili autonomiju u SSSR-u. Međutim, od 1930-ih postali su žrtve staljinizma i rusifikacije, te je i do 50.000 pripadnika tog naroda preminulo. Grci su također deportirani u centralnu Aziju. Kasnije, samo ih se dio vratio do obala Crnog mora.[80] Sovjetska propaganda je pokušavala zataškati ovo raseljavanje, te tvrdila da su se krimski Tatari "odlučili odseliti dobrovoljno u centralnu Aziju".[81]

Smrtnost krimskih Tatara u tim godinama egzila je predmet rasprava: procjene navode da je mortalitet zahvatio između 20% i 40% te nacije. Počevši od 1989, oko 260.000 Tatara vratilo se u Krim, gdje su 2004. činili 12 % stanovništva.[82] Ovaj događaj neki karakteriziraju kao "etnocid", odnosno namjerno brisanje identiteta i kulture neke nacije.[83] Tatari ovaj događaj zovu Sürgünlik. Dana 12. novembra 2015. parlament Ukrajine usvojio je rezoluciju kojom je ovaj događaj priznao kao genocid te 18. maja proglasio "danom sjećanja na žrtve genocida krimskih Tatara".[84]

Kavkaz: Čečeni, Inguši, Balkari, mešketski Turci, Karačajci

uredi
Glavni članak: Operacija Čečevica
Sve su nas skupili i ugurali u obližnju farmu, i tamo smo proveli noć. Nisu nam dopustili provesti našu zadnju noć u našem domu. A naše krave su nas zvale. Natjerali su nas da ih ostavimo. Bilo je kao da su plakale, kao da je to bio njihov način kako su govorili zbogom.[85]
— Žulpa, koja je sa 10 godina deportirana iz Šatoja, Čečenije 1944.

Čečeni su dugo vremena bili poznati po svojoj buntovnosti protiv vladavine ruskog cara, a kasnije i sovjetskog režima, što je 1940. kulminiralo ustankom Hasana Israilova. Iako se 17.037 Čečena borilo sa Crvenom armijom protiv Sila Osovine,[76] cjelokupna nacija optužena je za suradnju sa nacistima te raseljeni iz svoje domovine februara 1944. Čečensko-inguška autonomna republika je ukinuta.[86] Vojska je cijele porodice ukrcavala u kamione. Potom su putovali 19 ili 20 dana po zimi, u prepunom vozu, bez grijanja, a samo bi povremeno dobivali hranu.[86] U većini slučajeva, ljudi nisu ni znali da će biti raseljeni, niti gdje će biti tačno odvedeni, te nisu stoga ni imali vremena pripremiti ili prilagoditi se novoj sredini.[85] NKVD-ove procedure bile su standardne: naoružani agenti opkolili bi selo, dali porodici 15-20 minuta da se pakira, ukrcali ih na kamione odakle bi bili odvezeni do obližnje željezničke stanice gdje su ukrcani u vagone za stoku odatle su odvezeni negdje u centralnu Aziju. Sveukupno je između oktobra 1943. i marta 1944. tako deložirano oko 700.000 osoba sa Kavkaza.[87] Ipak, pojedini sovjetski zapovjednici su poštivali čečenske vojnike te su čak slali lažne izvještaje vlastima kako bi ih spasili od deportacija.[85] Postoje navodi da je jedan vod NKVD-a zaključio da je preteško doći kamionima do jednog zabačenog čečenskog sela na planini kako bi ih deportirali, te je stoga naredio da se 700 seljaka jednostavno živo zapali u štali. Ruski izvori žestoko osporavaju ovaj događaj (→Masakr u Hajbahu).[85][88] Deportacija Čečena i Inguša je završena za samo par dana. Započela je 23. februara 1944, a Berija je već 29. februara poslao Staljinu telegram u kojem ga obavještava da je već 478.489 osoba deložirano i ukrcano u 180 vozova, uključujući 91.250 Ignuša.[89]

 
Karta pravaca raseljavanja naroda sa sjevernog Kavkaza po SSSR-u

Čečeni su odvezeni u Akmolinsku oblast, gdje su činili jednu od najvećih deportiranih grupa. Ljudi u egzilu 1946. godine činili su gotovo četvrtinu cjelokupne mjesne populacije: 136.625 od 508.000. Većinom su poslani u poljoprivredne radne logore.[90] Prilikom dolaska do destinacija, osobe su raspoređene da rade po kolektivnim i državnim farmama. NKVD-ovi zapovjednici imali su izravnu kontrolu nad stotinama hiljada ljudi koji nisu imali nikakva prava. Svi radno sposobni morali su raditi za kupone za hranu, te im je bilo zabranjeno hodati više od tri kilometara od njihovog prebivališta. Ko god bi prekršio pravila, bio bi osuđen na 20 godina robije. Glad i epidemije bolesti doveli su do velikih muka za Čečene.[91] Odredba Moskve iz 26. novembra 1948. osudila je Čečene i druge narode Kavkaza na trajni egzil.[92] Doseljenici nisu imali niti elementarni stambeni smještaj, niti po zimi niti po ljeti. Mnogi Čečeni pobunili su se protiv vlasti, te je tako samo u Krasnojarsku njih 4.000 poslano u kažnjeničke logore. Oktobra 1954. pokrenuli su pobunu u mjestu 521, te su neki uspjeli pobjeći iz tog logora.[92] Čečenski gerilci, koji su se skrivali po nepreglednim planinama Kavkaza, tako su ovom deportacijom odsiječeni od svoje narodne baze koja ih je snabdijevala, te su tako svladani od sovjetskih vlasti.[93]

Broj ukupno raseljenih Čečena procjenjuje se na 387.229.[62] Ukupno je 11.711 porodica Karačajaca i 89.901 porodica Čečena i Inguša stiglo u Kazahstan, od čega je 14.460 porodica razdvojeno usred deportacija.[94] Živjeli su u egzilu 13 godina, sve do procesa "destaljinizacije" i obnove čečensko-inguške autonomne republike 9. januara 1957.[86] Većina Čečena odlučila se vratiti svojoj domovini na sjevernom Kavkazu, ali je dio ostao u Kazahstanu, gdje ih je 2000. bilo oko 100.000.[86] Čak i oni Čečeni koji su se vratili u Kavkaz, pronašli su druge narode u svojim domovima, zbog čega su morali dijeliti svoje kuće sa došljacima. Dok je trajao prvi čečenski rat, čečenska delegacija je stalno podsjećivala rusku o masovnim deportacijama Čečena tokom pregovora u Vladikavkazu 1994.[95]

Sa sjevernog Kavkaza 1944. godine raseljeni su i drugi narodi: mešketski Turci, Balkari[96] i Karačajci.[97] Inguši su se istaknuli od ostalih deportiranih naroda po tome što su pokrenuli pobunu na proljeće 1945. u Borovoe, Kazahstanu, koja je krvavo ugušena od sovjetskih vlasti.[98] Čak i nakon rehabilitacije, Inguši su 16. januara 1973. pokrenuli demonstraciju u Groznom, jer njihova zemlja koja je pripojena Sjevernoj Osetiji nije vraćena njihovoj republici.[99] Oko 115.000 mešketskih Turaka deportirano je iz Gruzijske SSR 15. novembra 1944. zbog sumnji da imaju veze sa "agentima Turske".[100] Bili su zadnji narod koji je deportiran tokom drugog svjetskog rata od sovjetskih vlasti, iako nisu nikada ni optuženi za kolaboraciju sa nacistima.[101] Mešketski Turci vuku porijeklo od muslimana Gruzije koji su 1829. odbili preseliti se u Osmansko Carstvo nakon što je sporazum u Jedrenama taj teritorij dodijelio Ruskom Carstvu. No ti muslimani su možda sami Gruzijci koji su prešli na islam nakon dva vijeka osmanske vladavine tim područjem. Sovjetske vlasti su ih klasificirale kao "Turke", pa od 1930-ih kao "Azerbajdžance" samo da bi opet postali "Turci" tokom deportacije, jer se Staljin bojao da bi mogli postati "peta kolona" uz sovjetsku granicu.[102] NKVD-u je alocirano 34 miliona rublja radi provođenje ove operacije protiv mešketskih Turaka.[103] Uz njih, raseljeno je i 8.694 Kurda.[104]

Azerbajdžanci

uredi

Sovjetska vlada je duže vremena negativno gledala na islamske Azerbajdžance koji su živjeli u Armenskoj SSR. Zbog blizine uz granicu sa Turskom, Staljin ih je smatrao potencijalnim "petokolonašima". Već je marta 1944. izgnano 608 kurdskih i azerbajdžanskih porodica koje su živjele u Tbilisiju, u Staljinovoj rodnoj državi Gruziji, a koji su raseljeni unutar te SSR, u regije Tsalka, Borčalu i Kazajaz (ukupno 3.240 osoba).[105] Dana 10. marta 1948. Vijeće ministara SSSR-a usvojilo je puno dalekosežniju rezoluciju nazvanu "Planirane mjere za preseljenje radnika kolektivnih farmi i drugih Azerbajdžanaca iz Armenske SSR u Kursko-araksinsku niziju." Prema ovom planu, "dobrovoljno" je raseljeno 100.000 Azerbjadžanaca iz Armenske SSR u Azerbajdžansku SSR, dok su njihovu zemlju i domove dobili Armenski doseljenici. Ova prisilna emigracija odigrala se u tri faze: 10.000 raseljenih 1948, novih 40.000 osoba 1949, te konačno 50.000 do 1950. godine.[106]

Basmači

uredi

Manje deportacije nastavljene su i u 1950-ima. Tako je marta 1951. deportirano 2.795 Basmača zajedno sa njihovim porodicama iz Tadžikistana u Kokšetau u Kazahstan.[107]

Kraj raseljavanja, rehabilitacija i povratak nekih naroda

uredi
 
Nikita Hruščov
 
Sovjetski vođe Nikita Hruščov i Mihail Gorbačov (na slici) su u 1950-ima i 1980-ima preokrenuli većinu sovjetskih deportacija
...Nijedan čovjek zdravog razuma ne može shvatiti kako je moguće smatrati cijele narode odgovorne za neprijateljske aktivnosti pojedinaca, uključujući žene, djecu, starije, komuniste i komsomoliste, i koristiti takvu masovnu represiju protiv njih.[92]
— Nikita Hruščov, 25. 2. 1956.

Nakon Staljinove smrti, novi sovjetski vođa Nikita Hruščov je 1956. održao tajni govor kojim je osudio razne Staljinove zločine, uključujući i masovna raseljavanja cijelih naroda s njihovih ognjišta kao vrstu kršenja Lenjinovih načela, čak šaljivo dodavši da su Ukrajinci izbjegli takvu sudbinu "samo zato što ih je bilo previše pa nije bilo dovoljno mjesta gdje bi ih se moglo deportirati".[108] Osporio je stari izgovor prema kojem su ti narodi deportirani iz straha od kolaboracije sa nacistima, pošto se većina deportacija odigrala tek nakon što je SSSR već ionako počeo dobivati u drugom svjetskom ratu.[109] Njegova je vlada preokrenula većinu deportacija, te su se razni narodi počeli vraćati svojim domovima. Međutim, povratnici su naišli na razne prepreke jer sovjetske vlasti nisu organizirali ili regulirali povratničke migracije. Tako je od 1956. naredne četiri godine zabilježeno masovno doseljavanje oko 500.000 Čečena u okrugu Groznog, čime se tamošnje stanovništvo udovstručilo. Pošto su se već drugi narodi doselili tamo, zabilježeni su neredi protiv čečenskih povratnika koji su čak uključivali slogane protiv Hruščova.[110] Ipak, tri naroda (Krimski Tatari, sovjetski Nijemci, mešketski Turci) i dalje su imali izričitu zabranu vratiti se svojim domovima. To je dovelo do aktivizma koje su sovjetske vlasti suzbijale: 1967. je tako krimskotatarski disident Femi Aliev ubijen od sovjetske policije u Kirgistanu, što je potaknulo demonstracije njegovog naroda.[111] Tek nakon 1989, kada je novi sovjetski vođa Mihail Gorbačov pokrenuo dalekosežne društvene promjene SSSR-a, krimski Tatari i sovjetski Nijemci su dobili dozvolu vratiti se masovno svojim ognjištima. Krimskotatarski aktivisti su 1987. organizirali prosvjed u središtu Moskve, u blizini Kremlja.[112] To je nagnalo Gorbačova da osnuje komisiju o stanju krimskih Tatara. Iako je prvi zaključak komisije, koju je vodio tvrdolinijaš Andrej Gromiko, bio da "nema temelja za obnovu autonomije i povratka krimskih Tatara na Krim", Gorbačov je naredio drugu komisiju koja je preporučila obnovu autonomije tog naroda.[113]

Mešketski Turci, pak, nisu dobili dozvolu vratiti se nakon 1956. godine. Pokušali su se vratiti svojevoljno u Gruzijsku SSR iz Uzbečke SSR, samo da bi ih vlasti ponovno deportirale. Vrhovno sovjet izdao je odredbu 1968. kojom je mešketske Turke nazvao "građanima SSSR-a koji su nekada živjeli u Gruzijskoj SSR...", što je shvaćeno kao trajni egzil.[114] Izmijenjena etnička struktura sa značajnim brojem Rusa došljaka postala je problem nakon raspada SSSR-a, pogotovo u Gruziji, baltičkim državama i Čečeniji. Nezavisna Gruzija je u 1990-ima odbila dati dozvolu mešketskim Turcima na masovni povratak u regiju uz Tursku. Time su Mešketski Turci osuđeni na trajni egzil u Kazahstanu i Uzbekistanu.[115]

 
Svijeće u Talinu, Estonija, povodom sjećanja na godišnjicu žrtava deportacija

Litvanija je u 1990-ima izglasala Zakon o odšteti sa posebnim člankom br. 3 koji se trebao brinuti o žrtvama sovjetskih deportacija i njihovih potomaka. Predviđao je "pomoć osobama koje su deportirane iz okupiranih baltičkih država i njihovim potomcima da se vrate u svoje zemlje u skladu sa posebnim programima repatrijacije i odštete". Članak je predviđao stvaranje fonda za povratak deportiranih osoba, te pozvao Rusku Federaciju da alocira sredstva u fond radi tog cilja. Fond je osnovan 8. novembra 2000. Latvija je procijenila da je šteta nastala od sovjetske okupacije oko 800 milijardi $. Ruska Federacija nije htjela sudjelovati u ovom zakonu.[116] Deklaracija br. 193. Vijeća Europe januara 1996. postala je prvi i zasad jedini dokument u kojem se Ruska Federacija obvezala na barem nekakav oblik odštete deportiranim osobama. Ipak, ova je deklaracija ostala mrtvo slovo na papiru i Moskva do danas nije razvila nikakve instrumente pomoći deportiranim osobama.[117]

Iako je 21. aprila 2014. Ruska Federacija objavila odredbu "O mjerama rehabilitacije Armenaca, Bugara, Krimskih Tatara i Nijemaca i državne potpore za njihovu obnovu i razvoj",[118] u praksi je od 2014. ta država postupala sa krimskim Tatarima sa puno manje brige, te ju je 2016. Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a upozorio na "zastrašivanje, zlostavljanje i uhićenja" krimskotatarskih aktivista, često pod sumnjivim optužbama.[119] Posljedice ovih deportacija osjećaju se i danas, te doprinose međuetničkim napetostima i uzrokuju teritorijalne sporove.[120]

Estonija svakog 25. marta organizira komemoracije povodom godišnjice sovjetskih deportacija iz te države marta 1949, kako bi odala počast žrtvama.[121] Litvanija također obilježava godišnjicu deložacije svojih građana 14. juna.[122] Moldavija je 2013. podigla "spomenik žrtvama staljinističke represije" u Kišinjevu. Isto tako, Moldavija je osnovala "Udrugu bivših deportiranih i političkih zarobljenika" (Asociaţia foştilor deportaţi şi deţinuţi politici). Preko 9.000 članova udruge 2014. dobilo je po 700 leja kao oblik odštete povodom 65-te godišnjice deportacija koje se se odigrale 6. jula 1949.[123]

U julu 2012, 1.800 pripadnika Kalmika zatražilo je odštetu od vlade Kremlja jer su njihove porodice bile žrtve deportacije prije 60 godina.[124]

Suđenja

uredi

Nekoliko osobama je suđeno zbog deportacija tokom sovjetskog razdoblja u Latviji i Estoniji. Naznačajnije suđenje u Latviji bilo je 87-godišnjem Alfonsu Noviksu, šefu NVKD-ova latvijskog odjela od 1940. do 1953, zbog optužbe za genocid jer je deportirao 60.000 osoba. Iako je tvrdio da je "samo slijedio naredbe", 1995. je osuđen na doživotni zatvor.[125] Bivši NKVD-ov agent,84-godišnji Mihail Farbtukh, koji je skupljao "informacije o potencijalnim neprijateljima države" koji su kasnije bili deportirani, osuđen je na 7 godina zatvora.[125]

Nikolaj Tes, 80-godišnjak, osuđen je 2001. za zločine protiv čovječnosti zbog potpisivanja naredbe za deportaciju 138 osoba u dobi od 5 mjeseci do 80 godina. Pošto je imao rusko državljanstvo, Ruska Federacija je kritizirala Latviju zbog pokretanja sudskog postupka protiv "bespomoćnog ratnog veterana" koji se "ne može držati odgovornim za djela koja se nisu smatrala ilegalnima pod sovjetskim zakonom".[125]

U Estoniji, prva presuda za sovjetske deportacije odigrala se 1999. kada su dva oficira NKVD-a, 78-godišnji Johannes Klaassepp i 80-godišnji Vasilij Beskov, svaki osuđeni na po 8 godina zatvora zbog deportacija prvo 23, a zatim još 210 osoba 1949. godine. I 79-godišnji NKVD-ov agent Mihail Neverovski je osuđen na četiri godine 1999, a 81-godišnji Jurij Karpov na osam godina.[125] Optužen je bio i Arnold Meri, i to za genocid, jer je naredio deportaciju 251 estonskog civila u sibirske logore.[126] Ipak, preminuo je 2009. u 89. godini, prije presude.[127]

Filmovi

uredi

Nekoliko filmova pozabavilo se temom sovjetskih deportacija. Prvi snimljeni film o deportacijama Estonaca 1949. bio je art film Äratus koji je 1989. režirao Jüri Sillart. Litvanski režiser Audrius Juzėnas režirao je film The Excursionist iz 2013.[128] Estonski filmaš Martti Helde režirao je 2014. film Risttuules.[129] Poljski filmaš Jagna Wright režirao je 2000. dokumentarac A Forgotten Odyssey - The Untold Story of 1,700,000 Poles Deported to Siberia in 1940. Poljski režiser Janusz Zaorski režirao je 2013. cjelovečernji film Syberiada Polska o deportiranim Poljacima u Sibiru.[130]

Latvijski filmaš Viestur Kairiss režirao je 2015. film The Chronicles of Melanie.[131] Hussein Erkenov, karačajski filmaš, režirao je 2013. film Prikazano Zabyt o deportacijama Čečenaca 1944.[132]

Broj deportiranih i umrlih

uredi
 
Ukrcavanje civila u sovjetske vagone 1942.

J. Otto Pohl procjenjuje da je Staljinov režim deportirao 3.266.340 ljudi iz njihovih domova u posebna naselja širom SSSR-a od 1941. do 1948, a da je između 1941. i 1950. preminulo više od 377.554 ljudi u egzilu.[133] Elena Dundovich, Francesca Gori i Emanuela Guercetti navode da je sveukupno ne manje od 6.015.000 osoba deportirano ili prisilno raseljeno od 1920. do 1952. u SSSR-u. Najviše je bilo u periodu od 1930–1931. (2,05 miliona žrtava deportacije) i 1941–1942. (1,2 miliona žrtava deportacije).[134]

Cjelokupni mortalitet predmet je rasprava. Već je i sam transport u zapečaćenim vagonima za stoku doveo do prekomjernih smrti među deportiranim nacijama: tako je u prijevozu umrlo najmanje 7.889 Krimskih Tatara (5% tog naroda), 3.494 Balkira (8% tog naroda) i 1.220 Kalmika (1,3% tog naroda).[2] Narednih godina, preminulo je na stotine hiljada dodatnih osoba zbog toga što ti zabačeni krajevi nisu mogli nahraniti tako velik priljev ljudi, dok su hladnoća, manjak medicinske njege i surovi pustinjski ili zimski uslovi centralne Azije i Sibira odnijeli dodatan broj života. Djelomična dokumentacija NKVD-ovih arhiva ukazuje na razmjere smrtnosti. Dana 1. jula 1948, NKVD je tako zabilježio da je broj preminulih Karačajaca, Čečena, Inguša i Balkara 144.704, ili 23,7% njihove populacije.[135] Do 1949, među krimskim Tatarima, Grcima, Armencima i Bugarima, zabilježeno je 44.887 smrti, ili 19,6% ukupne populacije; 16.594 Kalmika, ili 17,4% ukupne populacije; 14.895 smrti među Kurdima i mešketskim Turcima ili 14,6% ukupne populacije.[135] Procjenjuje se da je oko 40.000 Korejaca umrlo uslijed deportacija 1937.[136] Prema NKVD-ovoj arhivi, zabilježeno je uz to i 10.557 mrtvih od 140.000 deportiranih osoba iz istočne Poljske 1940. ili tokom napornog puta ili odmah tokom dolaska na odredište, odnosno preko 7% u toj grupi.[137] Historičar Timothy Snyder u svojoj statistici navodi da je stopa smrtnosti deportiranih Poljaka u SSSR-u periodu 1939–1941 bila 3% prilikom fizičkog transporta, te 6% u prvoj godini egzila.[138] Kenneth Christie i Robert Cribb procjenjuju da je 55.000 ljudi umrlo uslijed deportacija iz baltičkih država.[139] Demograf D.M. Ediev je procijenio da je bilo 228.800 prekomjernih smrti među povolškim Nijemcima od 1942. do 1952. — odnosno 19,2% ukupnog broja doseljenika.[135] Hannibal Travis smatra da je i do 300.000 povolških Nijemaca preminulo.[136] Tome treba pridodati i nepoznat broj preminulih deportiranih kulaka.

Mortalitet među deportiranim baltičkim doseljenicima posebnih nastambi bio je pet puta veći od broja rođenih 1945—1950. Tako je 1951. rođeno 918 osoba među tom grupom, dok je 3.871 umrlo.[140] Sveukupno, prema Edievinim procjenama, od 2.303.760 raseljenih osoba, umrlo je 450.000, odnosno jedan od petero što znači da je bila velika stopa smrtnosti. NKVD je 1945. zabilježio 89.659 smrti od 2.230.500 deportiranih te godine, odnosno 4% ukupne populacije. Usporedbe radi, čak niti na vrhuncu drugog svjetskog rata, smrtnost u SSSR-u nije prešla brojku od 2,4% godišnje.[135]

Ukupan broj poginulih zbog posljedica deportacija je stoga i dalje predmet procjena: brojke sveukupno sežu od najmanje 800.000,[4] preko 1.000.000, dok visoke procjene idu i do 1.500.000 poginulih.[5]

Nacionalnost/grupa Period raseljavanja Broj prisilno
raseljenih 		Odredište raseljenih Povratak domovima
Kulaci 1930–1952. 973.693[7] Ural, sjeverna Rusija, sjeverni Kavkaz 1954.
Poljaci 1930–1936. 120.000[20] Ural, sjeverna Rusija, Sibir nepoznato
Korejci 21. 8. – 25. 10. 1937. 171.781[62] Kazahstan, Uzbekistan 1954.
Azerbejdžanci, Perzijanci, Kurdi, Asirijci 19. 1. 1938. 6.000[141] južni Kazahstan 1954.
Poljaci, Jevreji 1940–1941. 320.000[25]–380.000[1] sjeverni Sibir 1946.
Finci 1940–1945. 420.000[32] Finska, Kazahstan nikada
Estonci, Latvijci, Litvanci 1941. i 1944—1949. 203.590[44]–209.000[32] Kazahstan, Sibir 1956.
Povolški Nijemci, sovjetski Nijemci 3. 9. – 15. 10. 1941. i 1945. 846.340[142]–1.209.430[143] Kazahstan, Sibir 1980-e
Karačajci 6. 11. 1943. 69.267[62] Kazahstan, Kirgistan 1956.
Kalmici 28. 12. – 29. 12. 1943. 93.139[62] Sibir, Kazahstan 1956.
Poljaci januar 1944. 50.000[20] Sjeverna Rusija, Sibir nepoznato
Čečeni 23. 2. – 29. 2. 1944. 387.229[142] Kazahstan, Kirgistan 1956.
Inguši 23. 2. – 29. 2. 1944. 91.250[142]–134.000[1] Kazahstan, Kirgistan 1956.
Balkari 8. 3. – 9. 3. 1944. 37.713[142]–40.900[2] Kazahstan, Kirgistan 1956.
Azerbejdžanci, Kurdi mart 1944. 3.240[105] Gruzija 1954.
Krimski Tatari 18. 5. – 20. 5. 1944. 183.155[62]–191.044[144] Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan 1989.
Krimski Grci 27. 6. – 28. 6. 1944. 15.040[79] Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan 1956.
Krimski Armenci 27. 6. – 28. 6. 1944. 9.620[79] Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan 1956.
Krimski Bugari 27. 6. – 28. 6. 1944. 12.420[79] Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan 1956
Mešketski Turci, Kurdi i Hemšili 15. 11. – 26. 11. 1944. 94.955[62]–115.000[100] Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan nikada
Poljaci 1944–1946. 1.517.982[27] Poljska –
Japanci (na Sahalinu) 1947–1949. 278.000[31] Japan nikada
Azerbejdžanci 1948–1951. 100.000[106] Azerbajdžan 1954.
Moldavci 1949. 36.000[1] Istočni Sibir 1956.
Crnomorski Grci 1949. 36.000[1] Kazahstan 1956.
Basmači Tadžikistana 1951. 2.795[107] Kazahstan 1956.
Ukupno 1930–1952. 6.079.209–6.581.580

Također pogledajte

uredi

Reference

uredi
  1. ^ a b c d e f g h i "UNHCR publication for CIS Conference (Displacement in the CIS) - Punished peoples: the mass deportations of the 1940s". Refugees Magazine. 1. 5. 1996.
  2. ^ a b c d Human Rights Watch 1991, str. 7–8.
  3. ^ Polian (2004), str. 4
  4. ^ a b Dowling (2014), str. 930
  5. ^ a b Geyer i Fitzpatrick 2009, str. 176.
  6. ^ a b c Hiden & Salmon (1994). str. 129.
  7. ^ a b Bugai (1996.), str. 190
  8. ^ a b c d e Bugai (1996), str. 190
  9. ^ Kaznelson 2008, str. 1163–1177.
  10. ^ Viola (2001), str. 730–750
  11. ^ Werth, Gross i Rendall 2010, str. 770–772.
  12. ^ Barenberg 2008.
  13. ^ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 103
  14. ^ Glazer & Moynihan (1975), str. 460
  15. ^ Statiev (2005), str. 977–1003
  16. ^ a b Schwartz (2013), str. 522
  17. ^ a b Klimkova 2007, str. 105–139.
  18. ^ a b c Iglicka 1998, str. 995–1014.
  19. ^ Kreindlera 1986, str. 387–405.
  20. ^ a b c d Piotrowski (2004.), str. 2
  21. ^ Piotrowski (2007.), str 14
  22. ^ a b Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 79
  23. ^ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 80
  24. ^ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 81
  25. ^ a b "Polish experts lower nation's WWII death toll". Expatica.com. 30. 8. 2009. Arhivirano s originala 6. 4. 2012. Pristupljeno 14. 1. 2019.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  26. ^ Lebedeva 2007, str. 28–45.
  27. ^ a b Ther 1996, str. 779–805.
  28. ^ "World Directory of Minorities and Indigenous Peoples – Kazakhstan : Koreans". UNHCR. 2008. Pristupljeno 22. 11. 2012.[mrtav link]
  29. ^ Human Rights Watch 1991, str. 26.
  30. ^ McColl & Robbers (2005.), str. 803
  31. ^ a b Itoh (2010), str. 43
  32. ^ a b c d e f Vijeće Europe (2006), str. 157–158
  33. ^ Kostiainen 1996, str. 331–342.
  34. ^ Matley 1979, str. str. 1–16.
  35. ^ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 83
  36. ^ Hiden & Salmon (1994). str. 126.
  37. ^ Petersen (2001), str. 206
  38. ^ Bugai (1996), str. 165
  39. ^ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 36
  40. ^ Strods (2002), str. 1–36
  41. ^ Erratum 2002, str. 241.
  42. ^ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 37
  43. ^ Bugai (1996), str. 166
  44. ^ a b Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 100
  45. ^ Bugai (1996), str. 170
  46. ^ OESS (2001), str. 31
  47. ^ a b Hiden & Salmon (1994). str. 132.
  48. ^ Hiden & Salmon (1994). str. 139.
  49. ^ Bugai (1996), str. 151
  50. ^ Bugai (1996), str. 153
  51. ^ Bugai (1996), str. 154
  52. ^ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 89
  53. ^ Bugai (1996), str. 156
  54. ^ Bugai (1996), str. 160
  55. ^ a b c Human Rights Watch 1991, str. 11.
  56. ^ Human Rights Watch 1991, str. 12.
  57. ^ Gelb 1995, str. 389–412.
  58. ^ a b Mukhina (2007), str. 42
  59. ^ a b c d Mukhina (2007), str. 43
  60. ^ Mukhina (2007), str. 44
  61. ^ Mukhina (2007), str. 48
  62. ^ a b c d e f g h Pohl (1999), str. 5
  63. ^ Mukhina (2007), str. 54
  64. ^ Mukhina (2007), str. 49
  65. ^ Human Rights Watch 1991, str. 14.
  66. ^ Richardson (2010), str. 441
  67. ^ Bugai (1996), str. 57
  68. ^ a b Bugai (1996), str. 58–59
  69. ^ a b Bugai (1996), str. 60–61
  70. ^ Bugai (1996), str. 63
  71. ^ Bugai (1996), str. 64
  72. ^ Chetyrova (2011), str. 17
  73. ^ Human Rights Watch 1991, str. 33.
  74. ^ Vardys (1971), str. 101
  75. ^ Robin Banerji. "Crimea's Tatars: A fragile revival". BBC World Service. Pristupljeno 16. 1. 2019.
  76. ^ a b Buckley, Ruble & Hofmann (2008), str. 209
  77. ^ Pohl (1999), str. 115
  78. ^ Forczyk 2014, str. 114.
  79. ^ a b c d Sandole et al. 2008, str. 94.
  80. ^ Agtzidis (1991), str. 372–381
  81. ^ Williams (2001), str. 401
  82. ^ BBC News (18. 5. 2004). "Crimean Tatars recall mass exile". bbc.co.uk. Pristupljeno 16. 1. 2019.
  83. ^ Williams (2002), str. 357-373
  84. ^ "Ukraine's Parliament Recognizes 1944 'Genocide' Of Crimean Tatars". Radio Slobodna Evropa. 21. 1. 2016.
  85. ^ a b c d BBC News (23. 2. 2004). "Remembering Stalin's deporations" (jezik: engleski). bbc.co.uk. Pristupljeno 17. 1. 2019.
  86. ^ a b c d Brauer (2002), str. 387
  87. ^ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 30
  88. ^ "Russia bans 'historically false' WWII movie". China Daily Asia. 28. 5. 2014. Arhivirano s originala, 16. 1. 2021. Pristupljeno 17. 1. 2019.
  89. ^ Tishkov (2004), str. 25
  90. ^ Pohl (2002), str. 401
  91. ^ Tishkov (2004), str. 27
  92. ^ a b c Human Rights Watch 1991, str. 23.
  93. ^ Burds (2007), str. 267–314
  94. ^ Buckley, Ruble & Hofmann (2008), str. 208
  95. ^ Tishkov (2004), str. 26
  96. ^ Pohl 1997, str. 81–85.
  97. ^ Grannesa 1991, 55–68.
  98. ^ Human Rights Watch 1991, str. 47.
  99. ^ Human Rights Watch 1991, str. 48.
  100. ^ a b Human Rights Watch 1991, str. 51.
  101. ^ Wimbush i Wixman 1975, str. 320–340.
  102. ^ Human Rights Watch 1991, str. 52–53.
  103. ^ Marie (1995), str. 111
  104. ^ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 86
  105. ^ a b Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 85
  106. ^ a b Saparov (2003), str. 179–198
  107. ^ a b Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 102
  108. ^ Čubarov (2001.), str. 136
  109. ^ Human Rights Watch 1991, str. 65.
  110. ^ Human Rights Watch 1991, str. 24.
  111. ^ De Boer, Driessen i Verhaar 1982, str. 14.
  112. ^ Human Rights Watch 1991, str. 37.
  113. ^ Human Rights Watch 1991, str. 38.
  114. ^ Human Rights Watch 1991, str. 53.
  115. ^ Human Rights Watch 1991, str. 54.
  116. ^ Ziemele 2003, str. 160, 162.
  117. ^ Pettai i Pettai 2014, str. 290.
  118. ^ Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a i 26. 8. 2014, str. 15.
  119. ^ Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a; Colville, Rupert (17 5. 2016). "Press briefing notes on Crimean Tatars". Provjerite vrijednost datuma u parametru: |year= (pomoć)CS1 održavanje: ref=harv (link)
  120. ^ Tolz 1993, str. 161–179.
  121. ^ "Estonia to mark 66th anniversary of largest Soviet deportation". postimees.ee. 24. 3. 2015.
  122. ^ "Lithuania marks Mourning and Hope Day commemorating Soviet mass deportations". 15min.lt. 14 6. 2012. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |year= (pomoć)
  123. ^ "Deportees and political detainees to get by 700 lei". Teleradio Moldova. 26. 6. 2014.[mrtav link]
  124. ^ Jennifer Rankin (24. srpnja 2012). "Kalmyk Victims of Stalin's Deportations Seek Compensation". Moscow Times. Pristupljeno 23. 11. 2012. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  125. ^ a b c d Stan 2009, str. 236–237.
  126. ^ "Estonia tries Soviet war figure". BBC News. 20. 5. 2008.
  127. ^ "Estonian war figure laid to rest". BBC News. 2. 4. 2009.
  128. ^ "Lithuanian film about Soviet deportations wins prestigious Russian award". lithuaniatribune.com. 2. 4. 2014. Arhivirano s originala, 30. 7. 2016. Pristupljeno 17. 1. 2019.
  129. ^ Laurence Boyce (3. 10. 2014). "In the Crosswind: a frozen portrait of Soviet horror". cineeuropa.org.
  130. ^ "Poland's first feature film on families deported to Siberia". The Siberian Times. 2. 3. 2013.
  131. ^ "Remembering 1941: how the Baltic states are confronting their deportation trauma on film". The Calvert Journal. 27. 5. 2015.
  132. ^ Mairbek Vatchagaev (20. 6. 2014). "Controversy Emerges Insides Russia Over Chechen Film Depicting 1944 Deportations". jamestown.org.
  133. ^ Pohl (1999), str. 2
  134. ^ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 76
  135. ^ a b c d Buckley, Ruble & Hofmann (2008), str. 207
  136. ^ a b Travis 2010, str. 334.
  137. ^ Ther (2014), str. 117
  138. ^ Snyder (2007), str. 177
  139. ^ Christie i Cribb 2003.
  140. ^ Bugai (1996), str. 168
  141. ^ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 77
  142. ^ a b c d Buckley, Ruble & Hofmann (2008), str. 204
  143. ^ Pohl (1999), str. 42
  144. ^ Garrard i Healicon 1993, str. 167.

Literatura

uredi

Knjige

uredi

Naučni časopisi

uredi

Ostali izvori

uredi

Vanjski linkovi

uredi
 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Prisilno_raseljavanje_u_Sovjetskom_Savezu&oldid=3658850"