Wikipedia

Krimski Tatari

turkijska etnička skupina

Krimski Tatari (na krimskotatarskom: qırımtatarlar, qırım, qırımlı) turkijska su etnička skupina nastala na Krimu između 13. i 17. vijeka, uglavnom od turkijskih plemena koja su na područje Krima došla iz azijskih stepa početkom 10. vijeka. Krimski Tatari bili su većina na Krimu do sredine 19. vijeka, a relativna većina ostali su sve do kraja tog vijeka.[7][8] Nakon pada Krima u ruke Sovjeta u maju 1944. naređeno je premještanje tatarskog stanovništva, uključujući i porodice Krimskih Tatara koji su se borili u Crvenoj armiji, u Centralnu Aziju, uglavnom u Uzbekistan. Dijelu Tatara povratak je dozvoljen 1967., a 1989. sovjetski parlament osudio je premještanje tatarskog stanovništva. Danas čine 12% populacije Krima. Značajne dijaspore postoje u Turskoj i Uzbekistanu.

Krimski Tatari
Qırımtatarlar
Ukupna populacija
između 500.000 i 600.000
Značajno stanovništvo u
Ukrajina275.000–305.000[1]
Turska150.000–6.000.000[1]
Rumunija24.137[2]
Uzbekistan10.046[3]
Sjedinjene Američke Države7.000
Rusija2.449 [4]
Bugarska1.803[5]
Kazahstan1.532[6]
Jezik
krimskotatarski, ruski, ukrajinski
Vjera
sunitski muslimani
Vezane etničke grupe
Turkijski narodi

Rasprostranjenost

uredi

Prema ukrajinskom popisu stanovništva iz 2001. u Ukrajini je živjelo 248.200 Tatara, od kojih 98% (243.400) u Autonomnoj Republici Krim,[9][10] uz dodatnih 1.800 (0.7%) u Sevastopolju koji, iako je na Krimu, ne pripada Autonomnoj Republici.

Oko 150.000 Tatara ostalo je u egzilu u Centralnoj Aziji. U Turskoj živi između 150.000 i 6.000.000 Tatara.[1] Uglavnom žive u provinciji Eskişehir i potomci su doseljenika koji su u Tursku došli u periodu od kasnog 18. do ranog 20. vijeka.[1] U pokrajini Dobrudža, koja se prostire kroz Rumuniju i Bugarsku, živi oko 27.000 Tatara, od čega 24.000 u Rumuniji i 3.000 u Bugarskoj.

Historija

uredi

Krimski kanat

uredi
 
Džuma-Džami u Kezlevu
 
Osmanlijski pohod na Mađarsku 1566., persijska minijatura

Krimski kanat bila je vazalna država Osmanlijskom carstvu u periodu od 15. do 18. vijeka. Bila je jedan od centara trgovine robljem prema Osmanlijskom carstvu. Turkijsko stanovništvo Krima već je bilo prihvatilo islam u 14. vijeku, nakon što je na islam prešao i kan Zlatne horde Ozbeg.[11] Do vremena prve ruske invazije Krima 1736. krimske arhive i biblioteke bili su poznate širom islamskog svijeta, Simferepolj je imao vodovod, kanalizaciju i pozorište u kojem su se izvodile predstave na francuskom, dok se luka Kezlev poredila sa Rotterdamom. Bahčisaraj je opisivan kao najčistiji i najzeleniji grad u Evropi.[12]

Trgovina robljem

uredi

Do početka 18. vijeka Krimski Tatari bili su poznati po čestim upadima u Ukrajinu i Rusiju.[13] Do kraja 18. vijeka trgovina robljem sa Osmanlijskim carstvom i Bliskim istokom bila je temelj ekonomije Krimskog kanata.[14] Najznačajnija luka preko koje se trgovale robovima bila je Kefe. Robovi i oslobođeni robovi činili su 75% stanovništva na Krimu.[15]

Pojedini istraživači procjenjuju da je oko 3 miliona ljudi zarobljeno i porobljeno od strane Krimskih Tatara.[16][17] S druge strane, Tatari su i sami bili žrtve upada Zaporoških kozaka,[18] koji su čuvali stepske granice od tatarskih upada i koji su i sami pljačkali osmanlijske teritorije. Zemlje Tatara pljačkali su i Kozaci sa rijeke Don, kao i Mongoli Kalmici.[19] Posljednji veći upad Kozaka na Krim prije rusko-turskog rata (1768-1774) desio se za vrijeme cara Petra Velikog (1682-1721).[18] Kozaci su nastavili pljačkati i nakon toga, što pokazuje primjer iz 1761. kada se osmanlijski veliki vezir žalio ruskom konzulu zbog upada na Krim i Očakov.[18] Posljednji veći tatarski upad desio se 1769. kada su zarobili oko 20.000 ljudi.[14]

Rusko carstvo

uredi
 
Palata krimskog kana u Bahčisaraju, 1857, Carlo Bossoli

Rusko-turski rat (1768–1774) završio se porazom Osmanlija koji su se morali odreći prava na zaštitu Krimskog kanata, koji je postao nezavisna država. Nakon perioda političkih nemira Rusija je prekršila sporazum i aneksirala Krim 1783. Bogatiji Tatari protjerani su u Osmanlijsko carstvo. Novi progon desio se 1812., jer su Rusi bili zabrinuti oko pouzdanosti Tatara u vrijeme kad se Rusija suočavala sa Napoleonovim osvajanjima. Krimski rat, zakoni od 1860-1863. i Rusko-turski rat (1877–1878) nastavili su egzodus Tatara. Od 300.000 Tatara iz Tauridske gubernije emigriralo je 200.000.[20]

Tatarski intelektualac Ismail Gasprali (1851-1914), pod uticajem nacionalističkih ideja tog doba, postavio je temelj afirmaciji nacionalnog identiteta Krimskih Tatara i modernizaciji muslimanske kulture. Bilingvalni tatarsko-ruski list Terciman-Perevodchik, kojeg je objavljivao od 1883. do 1914., služio je kao edukaciono sredstvo preko kojeg je rasla nacionalna svijest i moderna misao među turkijskim narodima u Ruskom carstvu. Osnovao je 350 škola na Krimu koje su pomogle da se formira nova tatarska elita. Obrazovani Tatari odbijali su naziv Tatari koji su im dali Turci. Željeli su da budu nazivani Turcima, a njihov jezik turskim (tatarski je jezik uistinu bio pod uticajem osmanlijskog turskog).[21]

Nakon Ruske revolucije nova tatarska elita proglasila je 26. decembra 1917. Krimsku Narodnu Republiku, prvu demokratsku državu u islamskom svijetu. Ukinuta je tokom ustanka boljševika u januaru 1918.

Sovjetski savez

uredi
 
Procenat Krimskih Tatara po regionima prema sovjetskom popisu iz 1939.

Preko 100.000 ljudi Ukrajinaca, Rusa i Tatara umrlo je tokom gladi koja je zavladala 1921.,[22] a na hiljade Tatara pobjeglo je u Rumuniju i Tursku.[23] Na hiljade je deportovano i ubijeno tokom kolektivizacije 1928-29.[23] Politika kolektivizacije dovela je do nove gladi 1932–33. Tokom Staljinove Velike čistke državnici i intelektualci kao što su Veli Ibraimov i Bekir Çoban-zade, uhapšeni su ili pogubljeni.[23]

U maju 1944. čitava tatarska populacija Krima deportovana je u Centralnu Aziju po naređenju Josifa Staljina, generalnog sekretara Komunističke partije. Iako se veliki broj Tatara borio u Crvenoj armiji, postojanje Tatarskih legija i sarađivanje tatarskih političkih i vjerskih vođa sa nacistima dalo je opravdanje Sovjetima da optuže čitavu tatarsku populaciju za saradnju sa nacistima. Zapravo je veći dio sovjetskog genocida nad Krimskim Tatarima prethodio ratu, jer se Staljin zalagao za eliminaciju "pete kolone razoritelja, terorista i špijuna". Historičar Alan Fisher izjavio je kako je od 1917. do 1933. oko 150.000 Tatara (50% tadašnje populacije) ubijeno ili protjerano sa Krima.[24] U januaru 1942. u Simferopolju su osnovane tatarske nacističke dobrovoljačke jedinice. Učestvovale su u potjerama i ubistvima Jevreja u ruralnim predjelima.[25]

Današnji historičari smatraju da je povoljna geopolitička pozicija Krima podstakla sovjetsku percepciju Krimskih Tatara kao prijetnje.[26] Ovo vjerovanje je bazirano na činjenici i da su mnogi drugi narodi deportovani iz graničnih područja, a sa samog Krima su deportovani Grci, Armenci i Bugari.

Svih 240.000 Krimskih Tatara je, 17. i 18. maja 1944., deportovano u Uzbekistan i ostale udaljene dijelove Sovjetskog saveza.[27]

Iako je dekretom iz 1967. sovjetska vlada otklonila optužbe protiv Tatara, nije učinila ništa da olakša njihov povratak na Krim. Povratak Krimskim Tatarima u egzilu nije bio dozvoljen sve do Perestrojke u 1980-im.

Ukrajina

uredi
 
Procenat Krimskih Tatara po regionima prema ukrajinskom popisu iz 2001.

Oko 250.000 Tatara vratilo se u domovinu. Godine 1991. osnovan je Kurultai, koji djeluje kao predstavnik Krimskih Tatara.[28] Izvršno tijelo Kurultaia je Medžlis krimskotarskog naroda. Politički lider Krimskih Tatara i predsjednik Medžlisa je bivši sovjetski disident, Mustafa Džemilev.

Sjedište Medžlisa premješteno je, zbog okupacije Krima od strane Rusije, u Kijev.

Također pogledajte

uredi

Reference

uredi
  1. ^ a b c d "Crimean Tatars and Noghais in Turkey". International Committee for Crimea. Pristupljeno 23. 5. 2016.
  2. ^ "Recensamant Romania 2002". Agentia Nationala pentru Intreprinderi Mici si Mijlocii (jezik: rumunski). 2002. Arhivirano s originala, 13. 5. 2007. Pristupljeno 24. 5. 2016.
  3. ^ Этнический атлас Узбекистана Институт "Открытое общество", 2002. ISBN 5-862800-10-7. — str. 206
  4. ^ "Russian Census 2010: Population by ethnicity". Arhivirano s originala, 4. 12. 2013. Pristupljeno 24. 5. 2016.
  5. ^ "Bulgaria Population census 2001".
  6. ^ Агентство Республики Казахстан по статистике. Перепись 2009. Arhivirano 1. 5. 2012. na Wayback Machine (Национальный состав населения) Arhivirano 11. 5. 2011. na Wayback Machine
  7. ^ Illarionov, A. (2014). "The ethnic composition of Crimea during three centuries". Institute of Economical Analysis (jezik: ruski). Moscow, R.F. Arhivirano s originala, 5. 3. 2014. Pristupljeno 24. 5. 2016.
  8. ^ Troynitski, N.A. (1905). "First General Census of Russian Empire's Population, 1897 (Первая Всеобщая перепись населения Российской Империи 1897 г. Под ред. Н.А.Тройницкого. т.II. Общий свод по Империи результатов разработки данных Первой Всеобщей переписи населения, произведенной 28 января 1897 года. С.-Петербург: типография "Общественная польза", 1899-1905, 89 томах (119 книг))" (jezik: ruski). Saint Petersburg. Arhivirano s originala, 20. 10. 2012. Pristupljeno 24. 5. 2016.
  9. ^ "About number and composition population of UKRAINE by data All-Ukrainian population census'". Ukrainian Census (2001). State Statistics Committee of Ukraine. Pristupljeno 24. 5. 2016.
  10. ^ "About number and composition population of AUTONOMOUS REPUBLIC OF CRIMEA by data All-Ukrainian population census'". Ukrainian Census (2001). State Statistics Committee of Ukraine. Pristupljeno 24. 5. 2016.
  11. ^ Williams, BG. The Crimean Tatars: The Diaspora Experience and the Forging of a Nation. str. 12 ISBN 90-04-12122-6
  12. ^ Rayfield, Donald, 2014: "Dormant claims", Times Literary Supplement, str. 15
  13. ^ "The Crimean Tatars and their Russian-Captive Slaves Arhivirano 5. 6. 2013. na Wayback Machine" (PDF). Eizo Matsuki, Mediterranean Studies Group at Hitotsubashi University.
  14. ^ a b Mikhail Kizilov. "Slave Trade in the Early Modern Crimea From the Perspective of Christian, Muslim, and Jewish Sources". Oxford University. str. 2–7.
  15. ^ Slavery. Encyclopædia Britannica's Guide to Black History.
  16. ^ Andrew G. Boston (18. 4. 2005). "Black Slaves, Arab Masters". Frontpage Magazine. Arhivirano s originala, 9. 6. 2007. Pristupljeno 24. 5. 2016. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar: |7= (pomoć)
  17. ^ Darjusz Kołodziejczyk, as reported by Mikhail Kizilov (2007). "Slaves, Money Lenders, and Prisoner Guards:The Jews and the Trade in Slaves and Captivesin the Crimean Khanate". The Journal of Jewish Studies. str. 2.
  18. ^ a b c Alan W. Fisher, The Russian Annexation of the Crimea 1772–1783, Cambridge University Press, str. 26.
  19. ^ Brian Glyn Williams (2013). "The Sultan's Raiders: The Military Role of the Crimean Tatars in the Ottoman Empire" (PDF). The Jamestown Foundation. Arhivirano s originala (PDF), 21. 10. 2013. Pristupljeno 24. 5. 2016.
  20. ^ "Hijra and Forced Migration from Nineteenth-Century Russia to the Ottoman Empire" Arhivirano 11. 6. 2007. na Wayback Machine, by Bryan Glynn Williams, Cahiers du Monde russe, 41/1, 2000, str. 79–108.
  21. ^ E. J. Brill's First Encyclopaedia of Islam, 1913-1936, Volume 4, str. 1084f.
  22. ^ Maria Drohobycky, Crimea: Dynamics, Challenges and Prospects, Rowman & Littlefield, 1995, str. 91, ISBN 0847680673
  23. ^ a b c Minahan, James (2000). Europe, many nations: a historical dictionary of European national groups. str. 189.
  24. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 15. 3. 2016. Pristupljeno 27. 5. 2016.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  25. ^ Yitzhak Arad (2009). "The Holocaust in the Soviet Union". U of Nebraska Press, str. 211, ISBN 080322270X
  26. ^ Aurélie Campana, Sürgün: "The Crimean Tatars’ deportation and exile, Online Encyclopedia of Mass Violence", 16 . 6. 2008. Pristupljeno 27. 5. 2016. ISSN 1961-9898
  27. ^ Subtelny, Orest (2000). Ukraine: A History. University of Toronto Press. str. 483. ISBN 0-8020-8390-0.
  28. ^ Ziad, Waleed; Laryssa Chomiak (20. 2. 2007). "A Lesson in Stifling Violent Extremism: Crimea's Tatars have created a promising model to lessen ethnoreligious conflict". CS Monitor. Pristupljeno 27. 5. 2016.

Vanjski linkovi

uredi
 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Krimski Tatari
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Krimski_Tatari&oldid=3664852"