Izraelsko-arapski sukob

geopolitički sukob na Bliskom istoku i sjevernoj Africi
(Preusmjereno sa Bliskoistočni sukob)

izraelsko-arapski sukob je neprestani politički i vojni sukob na području Bliskog istoka koji traje od momenta stvaranja države Izrael 1948.

Podjela Palestine uredi

Nijedno svjetsko žarište u proteklih pola vijeka nije bilo kontinuirano nestabilno, niti je imalo globalno važne posljedice kao područje prednjeg Bliskog istoka. Regija obuhvata države Bliskog istoka okrenute Mediteranu - Izrael s okupiranim područjima te Libanon, Siriju, Egipat i Jordan. Početkom 20. vijeka ta područja nalazila su se u sastavu Osmanlijskog carstva, s izuzetkom Egipta koji je bio britanski protektorat i Libanona u koji je prije djelomično prodrla francuska kolonijalna vlast. Naseljavala ga je apsolutna većina muslimanskog stanovništva arapskog porijekla s malim enklavama kršćanskih maronita, Židova i šiitskih muslimana.

Slabljenje Osmanlijskog carstva krajem 19. vijeka dalo je određenu nadu arapskim liderima da će svršetkom osmanlijske vlasti biti stvorena jedinstvena arapska država. Ali, razvoj događaja tekao je drugim smjerom. Važnost regije za strateške interese evropskih kolonijalnih sila bila je velika pa je područje Bliskog istoka krajem I. svjetskog rata i propasti osmanlijske imperije, uz blagoslov Lige naroda, bilo razdijeljeno između evropskih sila na više teritorija s različitim stepenom autonomije. Tako su na području prednjeg Bliskog istoka Velikoj Britaniji kao mandatna područja pripali Palestina, s obavezom stvaranja nacionalnog doma za Židove (od koje će ona, ubrzo, otcijepiti 4/5 i od toga stvoriti državu Transjordan, za svog saveznika, šerifa od Meke, koji je izgubio utjecaj u svojoj domovini, sada Saudijskoj Arabiji, i Židove, a Francuskoj Sirija i Libanon.

Nastanak cionističkog pokreta i ideja židovske države uredi

Kao odgovor na val antisemitizma, koji je u drugoj polovini 19. vijeka ponovo zapljusnuo Evropu, a u kontekstu nastajanja brojnih nacionalnih pokreta, među evropskim Židovima nastala je ideja stvaranja suverene židovske države, koja bi bila jamstvo opstanka Židova u svijetu. Na inicijativu austrougarskog Židova Theodora Herzla 1897. godine osnovan je cionistički pokret, koji je na svom prvom zasjedanju za mjesto osnivanja države izabrao biblijski Izrael. Pokret je dobio naziv po brdu Cion, na kojem je bio smješten jerusalemski hram, a tvorac naziva je bio austrijski filozof Nathan Birnbaum. Pokret je istovremeno zatražio međunarodnu potporu za svoj cilj, no ideja židovske državnosti isprva nije naišla na psoebno odobravanje u međunarodnim diplomatskim krugovima.

No, realizacija ideje židovske državnosti ipak se pojavila na horizontu, nakon što je britanska vojska 1917. zauzela taj dio Osmanlijskog carstva. U tom trenutku najvećim postignućem cionističkog pokreta pokazalo se donošenje tzv. Balfourove deklaracije u novembru 1917., nazvane po britanskom ministru vanjskih poslova Balfouru. Tom je deklaracijom britanska vlada, nastojeći pridobiti potporu svjetskih Židova za sile Antante, dala potporu ideji da se na području Palestine osnuje nacionalni dom za Židove. No, britanska je diplomacija vješto trgovala Palestinom u dva ranija slučaja. London je obećao Arapima stvaranje države na ruševinama Osmanlijskog Carstva u zamjenu za njihovu borbu protiv Turaka, o čemu svjedoči korespondencija britanskog predstavnika za Egipat McMahona i tada najutjecajnijeg arapskog vođe Huseina Ibn Alija vođena između 1915. i 1916. godine. U drugom dokumentu, tajnom dogovoru Sykes-Picot iz 1916. Velika Britanija je obećala podjelu područja svojim saveznicama Francuskoj i Rusiji.

Balfourova je deklaracija otvorila put većem židovskom useljavanju u Palestinu. Ubrzo, podjelom Palestine na Palestinu i Transjordan, dio Palestine istočno od rijeke Jordan zatvoren je za židovsko useljavanje. Iako je u početku britanskog mandata u Palestini živjelo 590.000 Arapa i tek pedesetak hiljada Židova, taj se omjer ubrzo počeo mijenjati. Useljavanje Židova dodatno su potaknuli ekonomska depresija tridesetih godina i uspon nacizma u Njemačkoj. Arapsko useljavanje ubrzano je ekonomskim razvojem regije. Iako su Britanci nastojali održati političku ravnotežu između doseljenih Židova i arapske većine hraneći ih kontradiktornim obećanjima, s rastom židovske imigracije u Palestinu jačalo je i arapsko nezadovoljstvo. Prvi napadi na doseljene Židove dogodili su se 1920 u Jerusalemu, a kulminirali su velikim arapskim ustancima 1929. i 1936. godine. Pobune su Britanci ugušili silom, a činjenica da je osim britanskih vojnih ciljeva na meti arapskih ustanika bilo i židovsko stanovništvo imala je za posljedicu stvaranje i naoružavanje židovskih milicija.

Najveća židovska paravojna formacija bila je lijevo orijentirana grupa Hagana sa svojom elitnom jedinicom Palmach, iz koje je potekao niz židovskih lidera 20. vijeka, kao što su Yitzhak Rabin i Moshe Dayan. Na drugoj strani nalazila se ideološki desna oružana grupa Irgun Zvai Leumi, iz koje su pak potekli bardovi izraelske desnice Menachem Begin i Yitzhak Shamir. Obje grupe su učestvovale u okršajima s arapskim militantima te u napadima na britanske garnizone u Palestini, da bi poslije, tokom političke konsolidacije izraelskog vodstva, došlo i do kratkotrajnog oružanog sukoba između te dvije grupe.

Tretirajući ga kao unutrašnje britansko pitanje, problem Palestine je 1937. pokušala riješiti tzv. Peelova komisija koja je predložila novu podjelu Palestine na dva dijela. Uoči početka II. svjetskog rata Velika Britanija je i pored vijestima o progonu evropskih Židova, u nastojanju da da ustupke Arapima, primijenila još oštrije restrikcije kod židovskog (ali ne i arapskog) useljavanja u Palestinu i ograničila kontingent židovskih useljenika na 75.000 tokom pet godina, dok je za veći broj imigranata bila potrebna arapska suglasnost. No, sve ozbiljne pokušaje rješavanja arapsko-židovskog konflikta prekinuo je početak II. svjetskog rata.

Ali ni rat u Evropi i Sjevernoj Africi nije okončao povremene međusobne sukobe Židova i Arapa, koji su 1944. godine kulminirali oružanim ustankom židovske milicije Irgun protiv britanske vlasti u Palestini. Nakon što su na vidjelo izbila stradanja Židova za vrijeme holokausta, ideja židovske državnosti na Zapadu je dobila simpatije i veće razumijevanje. Uprkos tome, Velika Britanija nije dopustila useljavanje stotinjak hiljada preživjelih zatvorenika koncentracijskih logora u Palestinu, pa su mnogi našli utočište ilegalno. U razdoblju nakon rata London je stvorio nekoliko planova političkog rješenja Palestine koji su bili odbijeni jedan za drugim. Na kraju, Velika Britanija oslabljena u II. svjetskom ratu shvatila je da više nije spremna nositi teret angažmana u Palestini te je u februaru 1947. stavila svoj mandat u Palestini na raspolaganje Ujedinjenim Narodima i odlučila se povući.

U međuvremenu su se ostale zemlje regije polako izvlačile ispod kolonijalne vlasti: 1944. godine Libanon je postao nezavisan, 1946. Transjordanija i Sirija, a Egipat je još 1922. stekao formalnu nezavisnost uz britansku vojnu prisutnost na svom tlu koja se protegnula do 1956. godine. Uprkos nezavisnosti, u većini zemalja na vlasti su ostale monarhije ili političke elite koje su odgovarale bivšim kolonijalnim posjednicima. Tek su revolucije koje su se dogodile deceniju kasnije otrgnule arapske države od kolonijalnog utjecaja. U Kairu su 1945. Egipat, Libanon, Sirija, Transjordanija, Irak, Saudijska Arabija i Jemen osnovali Arapsku ligu, političku organizaciju arapskih država čiji je deklarirani cilj bio zajednička saradnja i koordinacija vanjske politike država članica. No, u trenutku stvaranja, jedna od najvažnijih političkih zadaća Arapske lige bilo je sprečavanje nastanka židovske države u Palestini, koja će proglašenjem države Izrael tri godine kasnije evoluirati u vojnu zadaću.

U novembru 1947. Ujedinjeni narodi su Rezolucijom br. 181 odlučili da mandat Velike Britanije u Palestini prestaje u maju 1948. i objavili plan o podjeli Palestine na dvije države, židovsku i arapsku. Prema planu, oba dijela su trebala biti ujedinjena ekonomskom unijom a podjela je predviđala posebni status grada Jerusalema kao područja pod direktnom jurisdikcijom Ujedinjenih naroda. Odluka je donesena uvjerljivom većinom glasova u Glavnoj skupštini, uz istodobnu potporu glasova Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Velika Britanija ostala je suzdržana, a protiv podjele glasale su sve arapske zemlje. Palestinski Židovi prihvatili su plan, dok ga je arapska zajednica odlučno odbacila. Različit stav dviju zajednica prema UN-ovom planu rezultirao je eskalacijom borbi.

Stvaranje države Izrael i prvi izraelsko-arapski rat uredi

Na temelju odluke UN-a u novembru 1947. britanski je mandat u Palestini prestao u ponoć 14. maja. Istog dana je Židovsko narodno vijeće na području koje mu je dodijeljeno planom podjele okrunilo svoju četiri decenije staru cionističku borbu za židovsku državnost i proglasilo izraelsku državu. Odmah su je priznale i Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez, a do kraja godine učinila je to i većina suverenih država u svijetu, s izuzetkom arapskih.

Nastojeći spriječiti podjelu Palestine, dan nakon proglašenja Izraela počeo je napad vojski arapskih zemalja na tek proglašenu židovsku državu. U napadu je učestvovalo šest arapskih država, članica Arapske lige: Egipat, Sirija, Transjordanija, Irak i Libanon te mali vojni kontingent iz Jemena, a arapskim vojskama svakako treba pribrojati i aktivne arapske borce iz Palestine, kojima je zapovijedao klerik al-Susayn. Sjever Izraela napadale su sirijske i libanonske snage, a transjordanska Arapska legija, ojačana iračkim vojnim kontingentom, prodrla je u smjeru grada Jerusalema. Egipatske snage, koje su s otprilike 12.000 vojnika bile najbrojnija arapska vojska u ratu, napreduju s područja Sinajskog poluostrva u smjeru grada Tel Aviva. No, arapske vojske su djelovale bez jasno definiranih ciljeva i međusobne koordinacije što će se u drugoj fazi rata pokazati kobnim.

Uoči rata na području cijele Palestine živjelo je milion i tri stotine hiljada Arapa te šesto hiljada Židova. Iako je Izrael od prije imao poluautonomnu vladu, a u trenutku napada arapskih država imao je pod oružjem 35.000 ljudi, nije bio spreman za rat većih razmjera. Najvažniji oslonac odbrane bile su milicije u koje su bili organizirani stanovnici malih poljoprivrednih komuna, kibuca. S druge strane, palestinski Arapi se nisu nikad oporavili od poraza u ustanku 1936. te je većina njihovih lidera bila u egzilu (najpoznatiji od kojih je jerusalemski muftija Hadž Amin al Huseini, osnivač Handžar divizije), a veliki dio arapskih gerilaca razoružala je britanska vlast.

Nakon dva tjedna borbi, transjordanska vojska zauzela je stari dio Jerusalema, koji su otprije opsjedali arapski militanti, dok su židovske snage ostale odsječene u novom dijelu grada. Na sjeveru Palestine sirijske snage osvojile su grad Mishmar Hayarden, a na jugu su Egipćani zauzeli Pojas Gaze te pustinju Negev i grad Bershevu. Nekoliko dana kasnije egipatske snage južno od Tel Aviva su se spojile s transjordanskom vojskom, čime su arapska osvajanja u ratu 1948. dosegnula teritorijalni maksimum. Izrael se u tom trenutku nalazio u izrazito teškoj poziciji. Državnost i opstanak Židova u Palestini bili su dovedeni u pitanje, a jedini segment fronta kojim je još dominirala izraelska strana bio je zračni prostor.

Na inicijativu Ujedinjenih naroda 11. juna 1948. borbe su zaustavljene. Izrael je iskoristio stanku u ratu za dopremanje oružja te reorganizaciju i pregrupiranje svojih snaga, a broj ljudi pod oružjem na izraelskoj strani u to je vrijeme narastao na šezdeset hiljada. Zanimljivo je da je presudnu ulogu u naoružavanju Izraela u Prvom izraelsko-arapskom ratu imao Sovjetski Savez preko Čehoslovačke. On je u nastanku Izraela vidio priliku za realizaciju vlastitih strateških interesa na Bliskom istoku. No, sljedećih godina fokus Moskve premjestio se s Izraela na mlade arapske socijalističke republike u izraelskom susjedstvu, a između Tel Aviva i Washingtona počinje se stvarati blisko savezništvo.

Vrijeme prekida vatre izraelski lider Ben Gurion je iskoristio i za konsolidaciju izraelskog vojnog zapovjedništva te je odlučeno da se sve naoružane grupe stave pod zajedničko zapovjedništvo. Ben Gurion je još krajem maja proglasio stvaranje Izraelskih odbrambenih snaga ili Zvah Haganah Le Yisrael, koje su zabranjivale druge oružane snage na izraelskoj teritoriji. Najveći problem izraelskom vodstvu bila je desna milicija Irgun Zvai Leumi, koja je poluautonomno vodila borbe protiv Arapa.

U junu 1948. godine dolazi do oružanog incidenta i međužidovskog sukoba oko broda Altalena u kojem je poginulo više od osamdeset ljudi. Međužidovski građanski rat spriječen je nakon što je vodstvo Irguna prihvatilo zajedničko zapovjedništvo pod Ben Gurionom. No, međužidovsko prolijevanje krvi bacilo je sjenu na izraelsku unutrašnju politiku koja je trajala još godinama nakon događaja, a indirektno se osjećala u odnosima izraelske ljevice i desnice i decenijama kasnije.

Uz međunarodno posredovanje predvođeno švedskim diplomatom grofom Bernadotteom, predstavnici dviju strana na grčkom ostrvu Rodosu počeli su pregovore o budućnosti Palestine. Bernadotte je predlagao davanje područja Galileje Židovima a pustinje Negev Arapima, no obje su strane odbile njegov prijedlog te su 9. jula, nakon četiri sedmice obustave vatre, borbe obnovljene. Izrael je nizom manjih operacija nastojao vratiti pod svoju kontrolu teritoriju koji je izgubio tokom proteklih mjeseci, ali i proširiti se izvan područja koje mu je bilo namijenjeno UN-ovim planom. Operacija "Dani" izvedena je na središnjem dijelu fronta kod mjesta Lod i Ramle radi razdvajanja arapskih vojski. Izraelska ofanziva "Dekel" bila je na sjeveru Palestine, a rezultirala je izraelskim osvajanjem grada Nazareta i donje Galileje. Istodobno je izraelsko ratno zrakoplovstvo napalo glavne arapske gradove Kairo, Damask i Aman. Na pritisak UN-a 18. jula sklopljeno je novo primirje s namjerom oživljavanja pregovora, no konačni udarac mirnom rješenju sukoba zadalo je ubistvo međunarodnog posrednika grofa Bernadottea, kojeg su ubili židovski ekstremisti iz organizacije Lehi.

Izraelske pobjede stvorile su nesuglasice između arapskih saveznika u pogledu daljnjeg vođenja rata, Jordan i Irak su bili spremni na pregovore s Izraelcima, dok je egipatski kralj Faruk I. odbio pred vlastitom javnosti priznati poraz te je i nadalje podržavao nastavak borbi. Završna faza rata počela je početkom oktobra izraelskom ofanzivom na južnom frontu. U njoj su nakon deset dana borbi Egipćani odbačeni u pojas Gaze. Krajem decembra 1948. godine Izraelci su krenuli u novu ofenzivu na području pustinje Negev. Nakon što je izraelska vojska odsjekla egipatske snage u Gazi, egipatski kralj Faruk pristao je na primirje.

Prekid vatre između Izraela i Egipta potpisan je na ostrvu Rodosu 24. februara 1949., čime je okončan Prvi izraelsko-arapski rat. Izraelska teritorija je nakon rata bila veća za otprilike 3.400 kvadratnih kilometara od onog koji mu je bio namijenjen UN-ovim planom podjele. Od dijelova Palestine koje su nadzirale arapske vojske prostor zapadne obale rijeke Jordan anektirala je Transjordanija koja je 1949. promijenila ime u Jordan, dok je područje Gaze bilo pripojeno Egiptu.

Poraz arapskih država u ratu 1948. godine doveo je do političkih previranja i krupnih promjena u arapskim zemljama. U Siriji je u martu 1949. izveden vojni udar generala Husnija al Zaima, koji je već nakon nekoliko mjeseci bio srušen, nakon toga je sljedećih godina uslijedila serija novih vojnih udara. Jordanskog kralja Abdulaha je u julu 1950. ubio palestinski tinejdžer, nezadovoljan potpisivanjem primirja s Izraelom. Poraz u ratu 1948.-1949. bio je najvažniji razlog zbog kojega je 1952. godine svrgnut egipatski kralj Faruk i proglašena Republika Egipat. Za razliku od svojih arapskih susjeda, koji su nakon rata bili u stalnom političkom previranju, Izrael se učvrstio kao stabilna parlamentarna demokratija. U zemlji su 1949. održani izbori, nakon kojih je Ben Gurion postao prvi premijer a bivši cionistički lider Chaim Weizmann prvi izraelski predsjednik.

Prvi izraelsko-arapski rat je u pogledu ljudskih gubitaka bio najskuplji rat koji je Izrael vodio, u ratu je poginulo oko 6.000 Izraelaca, od toga trećina prilikom opsade Jerusalema, a ranjeno je oko 35.000 ljudi, što je bilo otprilike pet posto tadašnjeg židovskog stanovništva Palestine. Na arapskoj je strani poginulo oko 8.000 ljudi, od toga hiljadu civila. Obje su strane počinile više zločina nad civilnim stanovništvom. Tokom borbi i nakon rata oko devet stotina hiljada palestinskih Arapa prebjeglo je ili je protjerano na teritoriju susjednih zemalja, više stotina arapskih naselja je nestalo; iz arapskih je zemalja u to vrijeme pa do iza rata 1967. godine prognano između 800.000 i milion Židova. Iako je većina palestinskih Arapa pobjegla pred ratnim djelovanjima, određeni broj civila protjerale su židovske milicije silom. Proces djelomičnog protjerivanja izraelskih Arapa protegao se do 1951. godine, kada je protjerano nekoliko hiljada Arapa sa sjevera Izraela tokom projekta skretanja vodnih tokova. Arapski izbjeglički val biće povod mnogih regionalnih sukoba koji će uslijediti u budućnosti i stalni izvor destabilizacije cijele regije. Za njih će biti stvorena i posebna agencija UN-a za izbjeglice. Židovske izbjeglice pašće u zaborav.

Sueski rat uredi

Početkom pedesetih godina Izrael je uz dotadašnje donacije svjetskih židovskih organizacija počeo primati i pomoć iz inostranstva, prije svega Sjedinjenih Američkih Država. Ekonomska asistencija je pomogla da se privreda mlade izraelske države postavi na noge te izvuče iz teškoća izazvanih ratom i stalnim useljavanjem prvih godina postojanja.

No, ratna prijetnja arapskog susjedstva bila je stvarna za Izrael i u poslijeratnom razdoblju. U razdoblju nakon rata 1948. godine zaredali su napadi palestinskih fedajina na ciljeve u Izraelu. Naime, arapske izbjeglice iz nekadašnje mandatne Palestine su regrutirane u izbjegličkim kampovima u susjednim arapskim zemljama te uz pomoć njihovih vlada ubacivani na izraelsku teritoriju, gdje su napadali civilne i vojne ciljeve. Napadi fedajina ostavili su iza sebe desetine žrtava te, uprkos izraelskom oružanom odgovoru, postaju uobičajena praksa sljedećih nekoliko decenija.

Izrael je 1953. godine izveo osvetničke napade koji su imali za posljedicu velike civilne žrtve, pri napadu na izbjeglički kamp El-Bureig u pojasu Gaze, te na mjesto Quibyu na jordanskoj teritoriji, ubijeno je sedamdeset arapskih civila.

Otprilike šestinu tadašnje populacije Izraela činili su Arapi koji nisu napustili svoje domove nakon rata 1948. Njih je Izrael držao pod vojnom upravom te ih je u više navrata preselio iz pograničnih zona. Izraelsko vodstvo je imalo na umu da će arapske zemlje teško prihvatiti postojanje Izraela te su uložili velike napore na uvježbavanje snažne, male vojske, koja je sredinom pedesetih brojala oko 200.000 rezervista.

Mogućnost sklapanja mira između Izraela i najumjerenijeg arapskog lidera, jordanskog kralja Abdullaha, neslavno je propala nakon što su kralja Abdullaha u Jerusalemu 1950. ubili palestinski ekstremisti. Rušenje monarhije u Egiptu 1952. označilo je novu prekretnicu u odnosu snaga na Bliskom istoku. Tako je razdoblje političkih previranja u Egiptu, izazvanih porazom 1948., kulminiralo vojnim udarom kojim je srušen kralj Faruk. Zbivanja u Egiptu s pozornošću su bila praćena u Tel Avivu. Egipatska vojska se u ratu 1948. pokazala najtežim izraelskim protivnikom i najvećom opasnošću, dok je Egipat bio najčešća polazna tačka za ubacivanje arapskih komandosa na izraelsku teritoriju. Izrael je zabrinjavao rast arapskog nacionalizma, a činjenica je da je Egipat imao niz nabavki oružja iz istočnog bloka, zbog čega je bio na najboljem putu da se etablira kao regionalna velesila. Radi diskreditacije Egipta u očima Zapada, izraelska obavještajna služba je početkom pedesetih u Egiptu izvela niz protivameričkih terorističkih akcija u obliku podmetanja bombi. Nakon što je to otkriveno u javnosti nekoliko godina kasnije, cijela operacija je prozvana prema tadašnjem ministru odbrane koji je naredio cijelu akciju "Afera Lavon". No, veze između Egipta i Zapada nisu presjekli izraelski obavještajni agenti već sam egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser.

Sjedinjene Američke Države pokušale su posredovati u sukobu Egipta i Izraela obećavajući izdašnu ekonomsku pomoć objema zemljama. U Egiptu su tu pomoć namijenili gradnji Asuanske brane na rijeci Nil. No, dolaskom Gamala Abdela Nasera na čelo vojnog režima u Kairu u aprilu 1954. godine Egipat se počeo približavati Sovjetskom Savezu. Zabrinut zbog egipatskog koketiranja sa Sovjetskim Savezom, američki predsjednik Eisenhower otkazao je Kairu zajam za financiranje Asuanske brane. Do kulminacije zaoštravanja odnosa Egipta sa zapadnim zemljama došlo je u julu 1956. godine egipatskom nacionalizacijom Sueskog kanala, koja je opravdana potrebom pronalaženja izvora financiranja gradnje Asuanske brane.

U oktobru 1956. godine na tajnom su se sastanku našli premijeri triju država, čiji su strateški interesi u najvećoj mjeri bili povrijeđeni Naserovom politikom: premijer Francuske Mollet i Velike Britanije Eden te Izraela Ben-Gurion. Velika Britanija je odlučila zaštititi ugrožene interese svog kapitala u kompaniji koja je upravljala Sueskim kanalom te povratiti svoj izgubljeni utjecaj na Bliskom istoku. Francuska je, uz motive slične britanskim, računala na to da bi rušenjem Nasera izravno uticala i na slabljenje egipatske podrške tadašnjim protivfrancuskim ustancima u Alžiru, Maroku i Tunisu. Posve prirodno, za zbivanja u Egiptu bio je zainteresiran i Izrael koji je želio eliminirati najsnažniju protivničku vojsku i neutralizirati baze palestinskih fedajina u pojasu Gaze. Na sastanku je postignut dogovor o zajedničkoj vojnoj akciji na Egipat i o rušenju Nasera, po sličnom obrascu kojim je američka CIA godinu dana prije srušila nacionalističkog iranskog predsjednika Mossadegha, koji je u Iranu pokušao nacionalizirati zapadne naftne kompanije. Plan nazvan Operacija Teleskop predviđao je napad Izraela na područje Sinajskog poluostrva nakon čega će se pod izlikom zaštite stranih brodova u Kanalu u sukob umiješati Velika Britanija i Francuska. Početni izraelski udar privući će egipatske snage na Sinajsko poluostrvo, koje su onda zračnim desantima britanskih i francuskih jedinica u području Sueskog kanala trebale biti odsječene i uništene. Izrael je u tajnosti mobilizirao sve motorizirane jedinice kojima je raspolagao i pripremio se za iznenadni napad.

Izraelski napad, kojim je zapovijedao proslavljeni general Moshe Dayan, počeo je u popodnevnim satima 29. oktobra 1956. zračnim desantom na području strateški važnog klanca Mitle na Sinajskom poluostrvu, koje je imalo važnu ulogu i u svim sljedećim izraelsko-arapskim ratovima. Usporedo s padobranskim desantom na područje Sinaja, ulaze i izraelske oklopne jednice. U skladu s prije dogovorenim, Velika Britanija i Francuska 30. oktobra diplomatskim putem traže povlačenje egipatskih i izraelskih jedinica iz područja Kanala prijeteći vojnom intervencijom. Egipat je očekivano odbio ultimatum te sljedeći dan počinju britanski i francuski zračni napadi na ciljeve širom Egipta. Zračni desanti britanskih trupa izvedeni su 5. novembra zapadno od Port Saida na zapadnoj obali Sueskog kanala te francuskih padobranaca na području Port Fuada na istočnoj obali Kanala, koje u potpunosti ovladavaju područjem Sueskog kanala.

Anglo-francuski napad na Egipat izazvao je oštru diplomatsku reakciju Sovjetskog Saveza, a akcija je naišla na neodobravanje u Washingtonu, gdje je Eisenhowerova administracija bila bijesna zbog poduzimanja napada bez prethodnih konsultacija sa Sjedinjenim Državama. Bijela kuća je u tom trenutku bila zabavljena situacijom u Mađarskoj, gdje su sovjetski tenkovi skršili mađarski ustanak, a Eisenhoweru ta kriza nije odgovarala ni zbog predstojećih predsjedničkih izbora. Nakon američkog pritiska, Velika Britanija i Francuska bile su prisiljene poštovati odluku Ujedinjenih naroda o prekidu vatre. Britanske i francuske jedinice povukle su se 22. decembra 1956. sa Sueskog Kanala, a izraelska vojska odlazi sa Sinajskog poluostrva u martu 1957. godine.

Egipatska vojska je tokom kratkog Sueskog rata 1956. teško stradala, zrakoplovstvo je gotovo uništeno, a uveliko je oslabljena i ratna mornarica. Sueski kanal je bio zatvoren do 1957., a Egipat je 1962. nadoknadio vrijednost nacionalizirane imovine izvornim vlasnicima. Arapske zemlje su u znak protesta nakon Sueske krize smanjile isporuke nafte Zapadu, stvarajući mali naftni udar i blagi nagovještaj velike naftne krize koja će se dogoditi nakon rata 1973. godine. Uprkos činjenici da je s vojne strane operacija bila uspješna, za Veliku Britaniju i Francusku je na političkoj i diplomatskoj razini bila potpuni fijasko i dovela je do velikih potresa na domaćim političkim scenama. Paradoksalno, pobjednicima Sueskog rata mogu se smatrati Izrael i Egipat. Izrael je dolaskom snaga UN-a na Sinajsko poluostrvo i svođenjem Egipta na razinu trećerazredne vojne sile ostvario svoj prvobitni cilj da osigura svoje južne granice za gotovo cijelu dolazeću deceniju. Izrael je također ishodio pravo prolaska brodova kroz Tiranski prolaz, a vojna saradnja Tel Aviva s Francuskom u idućim se godinama odrazila i na polju vojne industrije, koja je uz ostalo rezultirala i gradnjom nuklearnog reaktora u Dimoni u Izraelu. Rat 1956. godine je za Izrael bio uspješan test vlastitih oružanih snaga koje će idućih decenija igrati veliku ulogu u održanju Izraela. S druge strane, Egipat je uprkos vojnom porazu zadržao nadzor nad Sueskim kanalom, a još je važniji diplomatski prestiž koji je sebi Egipat donio. Naser je politički ojačao u vlastitoj zemlji te se nametnuo kao svearapski lider. Najveći dio tog utjecaja iskoristio je za stvaranje protivizraelske koalicije.

Egipatski predsjednik Naser vješto je kapitalizirao politički prestiž stečen nakon Sueske krize te je pedesetih godina 20. vijeka figurirao kao neslužbeni lider arapskog svijeta. Naserov panarabizam konkretiziran je 1958. ujedinjenjem Egipta i Sirije u zajedničku državu nazvanu Ujedinjena Arapska Republika. Tu Naserov projekt nije stao, već se UAR povezala s Jemenom u konfederaciju ambiciozno prozvanu Sjedinjene Arapske Države. Kao protivteža socijalističkoj Ujedinjenoj Arapskoj Republici, u martu 1958. dvije prozapadne arapske monarhije Jordan i Irak su ušle u federaciju nazvanu Arapska Unija. No, već u julu 1958. na poticaj iz UAR-a srušena je iračka monarhija a irački kralj Fejsal II ubijen je u državnom udaru, čime je propao projekt Arapske unije. Ni Ujedinjena Arapska Republika neće biti dugog vijeka, sirijski entuzijazam je brzo splasnuo nakon što je postalo jasno da zajedničkom državom dominira Kairo, dok su se Irak, nakon rušenja monarhije, i Sudan odbili pridružiti UAR-u. Projekt Ujedinjene Arapske Republike neslavno je raspušten 1961. nakon vojnog udara u Siriji.

Političke turbulencije u arapskom svijetu pedesetih godina bile su najteže u Jemenu gdje je trajao građanski rat u koji su bile upletene i egipatske trupe, te u Libanonu u kojem su političke napetosti, do kojih je dovela neravnomjerna raspodjela političke moći između etničkih zajednica, eksplodirale 1958. u kratkotrajni građanski rat s tri hiljade poginulih. Tek je američka vojna intervencija, kojom je Washington želio preduhitriti širenje panarabizma na Libanon i silazak prozapadnog kršćanskog predsjednika Chamouna s vlasti, smirila situaciju.

Šestodnevni rat uredi

Najveću korist od razjedinjenosti arapskog svijeta u svakom je slučaju imao Izrael, koji je u to vrijeme i sam bio duboko u problemima. Ekonomska kriza i smanjenje useljavanja te rast broja Židova koji su napuštali Izrael, kao i velike kulturološke razlike između različitih židovskih zajednica, stvarale su sliku depresivnog društva u očekivanju novog rata. Razdoblje nakon Sueskog rata nije prolazilo bez sukoba Izraela i okolnih arapskih zemalja. Između 1965. i 1967. dogodio se niz ozbiljnih čarki na granici Izraela sa Sirijom i Jordanom. Sirijska podrška terorističkim napadima palestinskog Fataha na židovska naselja u skladu s već ustaljenom praksom izazvala je seriju izraelskih vojnih odmazdi na sirijsku teritoriju. Početkom 1967. učestali su napadi sirijske artiljerije na Izrael, a u aprilu su vođeni zračni dvoboji između izraelskog i sirijskog zrakoplovstva u kojem je srušeno šest sirijskih letjelica. Nove tenzije u odnosima s arapskim susjedima izazvala je izraelska odluka da skrene dio toka rijeke Jordan radi navodnjavanja pustinje Negev, na što su arapske zemlje 1965. godine odlučile osiromašiti tok Jordana skretanjem njegovih pritoka na svojoj teritoriji.

Sredinom maja 1967. Egipat je počeo koncentrirati svoje vojne snage na Sinajskom poluostrvu uprkos činjenici da su njegove vojne efektive bile bitno ograničene angažmanom u građanskom ratu u Jemenu u kojem je učestvovalo 50 hiljada egipatskih vojnika. Na egipatski zahtjev 18. maja sa Sinaja su povučene snage UN-a, a potkraj maja Egipat je zabranio prolaz izraelskim brodovima kroz Tiranski tjesnac i tako blokirao južnu izraelsku luku Elat u Akapskom zaljevu.

Nakon što su 30. maja 1967. jordanski kralj Husein i egipatski predsjednik Naser potpisali sporazum kojim su dvije vojske stavljene pod zajedničko zapovjedništvo, procjene izraelske obavještajne službe govorile su da je napad arapskih zemalja na Izrael siguran. Najveća bojazan izraelskog zapovjedništva bila je istodobni rat na tri fronta, koji je mogao biti izbjegnut samo preventivnim izraelskim napadom. Na temelju takvih prosudbi izraelsko je vodstvo na čelu s premijerom Levijem Eshkolom donijelo odluku o brzoj mobilizaciji i grupiranju izraelskih snaga za napad. Dana 5. juna 1967. u 8 sati i 45 minuta počeli su iznenadni udari izraelskog ratnog zrakoplovstva na deset egipatskih aerodroma te na sirijske i jordanske, pa čak i na jedan irački vojni aerodrom. Tako su samo tokom prvog dana rata bombardirane 23 zračne luke u kojima je uništeno gotovo sve egipatsko, sirijsko i jordansko borbeno zrakoplovstvo. Time je već u početku akcije ostvarena apsolutna izraelska nadmoć u zraku, koja će omogućiti zrakoplovstvu da se idućih dana koncentrira na podršku kopnenoj vojsci.

Na jordanskom ratištu neprijateljstva počinju jordanskim granatiranjem izraelskih položaja i zračnim napadima, a jordansko zrakoplovstvo je bombardiralo Tel Aviv. Prvog dana rata oko podneva izraelske su snage prešle na sjeveru u napad u smjeru grada Genina, kojeg sljedeći dan zauzimaju. Na dijelu fronta prema Egiptu izraelske jedinice su prvog dana rata probile egipatske odbrambene crte i zauzele područje pojasa Gaze. Izraelske oklopne jedinice prodrle su uzduž obale Sredozemnog mora prema Sueskom kanalu te uprkos egipatskom otporu potkraj dana stigle na 30 km od kanala. Nakon više neuspjelih protivnapada, trećeg dana rata egipatske snage se povlače sa Sinajskog poluostrva prema kanalu, dok ih Izraelci napadaju iz zraka i sa zemlje. Egipatska javnost nije bila obaviještena o stanju na frontu, već je pogrešno vjerovala da se događaji odvijaju u egipatsku korist. U noći 6. juna Izraelci su izbili na područje Sueskog kanala kod grada Al-Quantarahe, a druga izraelska grupa zauzela je klanac Mitla na središnjem dijelu Sinaja. Na krajnjem jugu Sinajskog poluostrva Izraelci su zračnim desantom zauzeli grad Sharm al-Sheik, čime je otvoren ulaz u Akapski zaljev. Na istočnom ratištu, Izraelci su potisnuli jordansku vojsku i zauzeli stari dio grada Jerusalema, a istog dana zauzeli su i Šhem (biblijski naziv Šekem, arapski Nablus) i Arihu te izašli na zapadnu obalu rijeke Jordan, čime završavaju borbe na jordanskom dijelu fronta. Četvrtog dana rata na sinajskom frontu izraelske snage odbile su nekoliko slabih egipatskih protivnapada te su pred večer istoga dana osvojile obalu Sueskog kanala u cijeloj dužini. Posredovanjem UN-a kasno u noć istog dana prekinute su borbe na sinajskom frontu.

Sirijski front je prva tri dana rata mirovao, što je u potpunosti odgovaralo Izraelu koji je tako oštricu svog napada mogao usmjeriti na Sinajsko poluostrvo. Ono postaje aktivno tek nakon što je Izrael stabilizirao situaciju na druga dva fronta, tako 8. juna Izraelci prelaze u masovni napad na sirijske položaje te su istu noć iz tri smjera probili sirijske položaje a sljedećeg dana zauzeli su najveću sirijsku utvrdu Tel Taffar i otvorili put prema daljnjem prodoru ka središnjim dijelovima Sirije. Idući dan je izraelska vojska ovladala cijelom Golanskom visoravni. Posredovanjem UN-a 10. juna 1967. u 18 sati i 30 minuta prekinuta su borbena djelovanja na sirijskom frontu te je tako nakon 132 sata i 30 minuta borbenih djelovanja završen Šestodnevni rat.

U Šestodnevnom ratu arapske su zemlje imale oko 30 hiljada poginulih ili nestalih vojnika. Izgubljeno je oko 70 posto naoružanja i opreme, a posebno teško su stradala zrakoplovstva arapskih zemalja. Novonastalom situacijom izraelska se vojska opasno približila trima arapskim prijestolnicama - Kairu na manje od 100 km te Damasku i Amanu na manje od 50 km. Izrael je ratnom pobjedom stekao nadzor nad cijelim biblijskim područjem Izraela ili četiri puta veću teritoriju od onog iz 1949. nakon Prvog arapsko-izraelskog rata. Još je milion palestinskih Arapa došlo pod izraelsku vlast, tako da je pod izraelskom vlašću bilo 1,5 milion Arapa. Izrael je anektirao stari dio Jerusalema, gdje je arapskom stanovništvu ponuđen izbor između izraelskog i jordanskog državljanstva, dok je u Judeji i Samariji (Zapadnoj obali) i pojasu Gaze uspostavljena vojna vlast.

Za razliku od Jerusalema, arapskom stanovništvu u Judeji i Samariji (Zapadnoj obali) i Gazi nije ponuđeno izraelsko državljanstvo, a s obzirom na to da te teritorije nisu bile anektirane. Izraelska vojna okupacija novoosvojenih područja pod Moshe Dayanom na mjestu ministra odbrane pokazala se relativno blagom. Palestinskim Arapima je dopuštena određena razina političkih sloboda i ostavljene su im lokalne institucije vlasti a Izrael nije dirao ni u pravne sisteme koji su do okupacije postojali, jordanski na Zapadnoj obali i egipatski u Gazi. Arapsko stanovništvo se pokazalo izvorom jeftine radne snage za izraelsku privredu pa je počela dnevna migracija Arapa s okupiranih područja u izraelske gradove, koja je potrajala tri decenije.

Izrael je objavio namjeru da na novoosvojena područja naseli židovske stanovnike koji su protjerani u ratu 1948. godine. Izraelski političar Yigal Allon bio je tvorac plana podizanja židovskih stambenih naselja na strateški važnim tačkama novoosvojenih područja, što je označilo početak novovjekovnog židovskog naseljavanja u njihovu drevnu domovinu Judeju i Samariju (Zapadnu obalu) i pojas Gaze, te istovremeno postalo najvažniji razlog nespremnosti Izraela da se tokom mirovnog procesa devedesetih godina povuče s okupiranih područja. Iako su u Šestodnevnom ratu uveliko smanjene vojne efektive arapskih zemalja i potvrđena izraelska vojna moć, nije dugoročno riješen niti jedan regionalni problem nego je područje i dalje ostalo žarište, što se potvrdilo već sljedećih mjeseci.

Pogranični sukobi i međuarapski sukob u Jordanu uredi

Uvjerljiva izraelska pobjeda u ratu 1967. godine omogućila je Izraelu da odbaci sve pokušaje nagodbe s arapskim susjedima. U novembru 1967. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je rezoluciju 242 kojom je pozvalo Izrael da se povuče s (većine) područja osvojena te godine na odbranjive granice u zamjenu za trajan mir, no rezoluciju su odbili i Izrael i arapske zemlje.

Paralelno s diplomatskim naporima, arapske zemlje obnavljale su svoje oružane snage. Zahvaljujući isporukama oružja iz Istočnog bloka, Egipat (tada još uvijek pod nazivom Ujedinjena Arapska Republika) uspio je nadoknaditi gubitak ratnog materijala, a podizanju borbene spremnosti pridonijeti je i dolazak sovjetskih vojnih savjetnika. Izdvojene oružane provokacije na novostvorenoj crti razdvajanja uzduž Sueskog kanala, koje su trajale od ljeta 1967., postupno su prerasle u smišljenu strategiju slabljenja Izraela nanošenjem velikih ljudskih gubitaka izraelskim jedinicima koje su držale položaje na Sinajskom poluostrvu. Imajući na umu ograničene izraelske ljudske potencijale, egipatski stratezi su smatrali da će veći broj poginulih izraelskih vojnika prisiliti izraelsku javnost i izraelsku vladu na političke ustupke.

U junu 1968. počinju egipatski artiljerijski napadi na izraelske položaje uzduž sjevernog područja Sueskog kanala. Za odmazdu je Izrael poduzeo nekoliko vojnih akcija na egipatskoj strani kanala, uključujući i uništenje egipatskog elektroenergentskog sistema u oktobru 1968. nakon čega su egipatski artiljerijski napadi na nekoliko mjeseci oslabili. Izrael je, utvrđujući granicu duž Sueskog kanala, počeo gradnju opsežnog sistema fortifikacija koji je dobio naziv po tadašnjem ministru odbrane, Bar Levu (porijeklom iz bivše Jugoslavije). Bar Levova linija trebala je osigurati izraelsku južnu granicu, dok je na sjeveru prema Siriji sagrađen niz utvrda na Golanskoj visoravni prozvan Golanskim zidom.

Početkom marta 1969. ponovo su eskalirali egipatski artiljerijski napadi uzduž Sueskog kanala u kojima su Izraelci imali velike ljudske gubitke i koji su se nastavili i sljedećih nekoliko mjeseci. Nakon iznenadne smrti izraelskog premijera Eshkola i kratkog premijerskog mandata Yigal Allona, na čelo vlade u Tel Avivu u martu 1969. dolazi beskompromisna Golda Meir. Ona je izmijenila strategiju odgovora na egipatske napade prekidajući iscrpljujuće artiljerijske dvoboje na granici i ubacujući u borbu izraelsko ratno zrakoplovstvo. Od jula 1969. Izrael iz zraka sistematski bombardira egipatske protivzračne postaje te artiljerijske i tenkovske položaje duž Sueskog kanala. Izraelska zračna ofanziva nastavila se do decembra, kada se zbog uništenja egipatskih baza protivzračne odbrane mogla protegnuti i na unutrašnjost egipatske teritorije.

Pokušaj Egipta da se nosi s moćnim izraelskim zračnim snagama pokazao se neuspješnim te se egipatska vojska potkraj 1969. bila je na rubu novog uništenja. Nakon što su u januaru 1970. izraelski zračni udari dotakli i predgrađe Kaira, Naser je otputovao na tajni put u Moskvu gdje je bio prisiljen zatražiti pomoć od Sovjetskog Saveza. Moskva je nevoljno udovoljila egipatskom traženju, te je poslala nove protivzračne stanice i borbene pilote. Povećan broj protivzračnih stanica na području kanala stvorio je kišobran za egipatska artiljerija i uveliko ograničio učinkovitost izraelskog zrakoplovstva.

Sovjetski angažman u Egiptu stvorio je probleme izraelskoj vojsci koja više nije dominirala na frontu, a pojačano uplitanje Moskve u zbivanja na Bliskom istoku zabrinulo je i Sjedinjene Američke Države koje su pritiskale Izrael da prekine zračnu kampanju. Washington je još potkraj 1969. poslao državnog tajnika Rogersa sa zadaćom da postigne primirje. Pokušavajući privoljeti Izrael na prestanak zračnih akcija, Sjedinjene Države su zaprijetile obustavom ranije dogovorene prodaje borbenih zrakoplova. Pritisak iz Washingtona, uz jasne dokaze o izravnom sovjetskom vojnom angažmanu, omekšao je izraelski stav te su naposljetku Izrael i Egipat u augustu 1970. potpisali primirje koje je prihvatio i Jordan.

Tokom dvogodišnje krize uzduž Sueskog kanala, Izrael je imao gotovo 1.500 poginulih vojnika, dok se egipatski gubici procjenjuju na nekoliko puta veći broj, a rat iscrpljivanja ostavio je fatalne posljedice na čelne ljude Izraela i Egipta. Naime, u februaru 1969. umro je izraelski premijer Eshkol, a nedugo nakon potpisivanja primirja od srčanog je udara u septembru 1970. preminuo i egipatski predsjednik Naser. Suprotno odredbama potpisanog prekida vatre, Egipat je nastavio premještati protivzračne stanice u područje Sueskog kanala, što će se pokazati vrlo važnim za uspješan prelazak kanala tokom Jomkipurskog rata 1973. Miješanje Sovjetskog Saveza u regiju prisililo je Washington da izjednači protivtežu, zbog čega se američka vojna pomoć Izraelu višestruko povećala početkom sedamdesetih godina, u 1967. iznosila je tek 13 miliona američkih dolara, a godinu kasnije 76 miliona, da bi se 1971. popela na 600 miliona dolara.

Osim aktivnog područja Sueskog kanala, krajem šezdesetih godina ni sjeverna izraelska granica nije mirovala. U napadima na Izrael iz uporišta na jordanskoj i libanonskoj teritoriji bili su aktivni i palestinski fedajini. Izrael je, po već ustaljenom obrascu, odgovarao napadima na Jordan i Libanon, što je imalo za posljedicu jačanje pritiska libanonske i jordanske vlade na palestinske grupe na svojoj teritoriji. U martu 1968. Izrael je na jordanskoj teritoriji poduzeo operaciju Inferno usmjerenu na uništenje fedajinske baze, no zbog loše koordinacije izraelskih jedinica akcija je propala, a u arapskoj javnosti je slavljena kao pobjeda palestinskih gerilaca nad izraelskom vojskom. Porazi u ratovima 1948. i 1967. godine stvorili su veliku palestinsku izbjegličku zajednicu u Jordanu. Njen vojni i politički utjecaj je tokom godina rastao i rezultirao je uspostavom paralelnog sistema vlasti u izbjegličkim naseljima. Prvo miješanje Palestinaca u jordansku politiku dogodilo se još 1951. godine ubistvom jordanskog kralja Abdulaha. U julu 1966. Jordan je prvi put uskratio podršku PLO-u, no zbog pritiska arapskog svijeta ona je nastavljena. Postupno se težište aktivnosti palestinskih militanata u Jordanu preusmjerilo s borbe protiv Izraela u pokušaje svrgavanja jordanskog kralja Huseina, a oružani sukob izbjegnut je zahvaljujući posredovanju arapskih zemalja. U ljeto 1970. imenovana je nova jordanska vlada u kojoj je učestvovalo nekoliko simpatizera PLO-a. Između jordanske vlade i PLO-a potpisan je sporazum kojim je fedajinima dopuštena sloboda kretanja, a PLO je pristao priznati autoritet jordanskog kralja. No, jordansko prihvatanje prekida vatre s Izraelom u augustu iste godine izazvalo je sukobe jordanskih snaga sigurnosti i fedajina, a početkom septembra kralj Husein jedva je izbjegao i drugi pokušaj atentata u istoj godini.

Događaji u Jordanu kulminirali su u septembru 1970. koordiniranom otmicom pet međunarodnih putničkih aviona, koje je izvela jedna od brojnih palestinskih grupa aktivnih u Jordanu. Uništenje nekoliko otetih aviona bila je kap koja je prelila čašu jordanskog kralja Huseina. Sredinom septembra počeo je napad jordanske vojske na paravojne palestinske formacije, koji je prerastao u otvoreni rat u jordanskim gradovima. U arapskom svijetu on je poznat kao Crni septembar. Sukob je dobio međunarodni karakter kada su 20. septembra Palestincima u pomoć stigli tenkovi sirijske vojske. Uplitanje Sirije dovelo je u tešku situaciju malu jordansku vojsku. Kralj Husein bio je prisiljen obratiti se za pomoć Izraelu. Nakon gubitka više od polovine tenkova i mogućnosti ulaska Izraela u rat, sirijska vojska je četvrti dan operacije počela s povlačenjem iz Jordana.

Naposljetku, 25. septembra dogovoren je prekid vatre između palestinskih fedajina i jordanskih vlasti, na temelju kojeg se fedajini trebaju povući iz Jordana. U završnim jordanskim operacijama u ljeto 1971. likvidirane su posljednje palestinske grupe na jordanskom tlu. Posljedice nasilnog obračuna s Palestincima za Jordan su u arapskom svijetu bile velike. Kralj Husein bio je potpuno politički izoliran u arapskim političkim krugovima, jer su ga smatrali najodgovornijim za izbijanje međuarapskog rata. PLO i veliki dio palestinskih izbjeglica otišao je susjedni Libanon, koji će se sedamdesetih godina pretvoriti u novo ratno žarište regije.

Terorizam uredi

Šezdesetih godina je bliskoistočni konflikt izašao izvan okvira regije. Nakon što je arapska nemoć na bojnom polju dokazana u tri rata s ponižavajućim ishodom za arapske zemlje, Palestinci su posegnuli za drugim metodama borbe. Desetine mladih Arapa čiji su roditelji izbjegli iz nekadašnjeg britanskog mandata Palestine, a koji su rođeni i odrasli u izbjegličkim logorima jer im je bila zabranjena repatrijacija od strane arapskih režima gdje su se nalazili, bili su sedamdesetih godina spremni umrijeti za palestinsku stvar u spektakularnim terorističkim podvizima. Sedamdesetih godina su svjetske agencije gotovo sedmičnim ritmom izvještavale o nekoj terorističkoj akciji, ponekad izvedenoj hiljadama kilometara daleko od Bliskog istoka, iza koje su stajali Palestinci.

Ubrzo nakon završetka Prvog izraelsko-arapskog rata 1949. godine počinju upadi palestinskih fedajina na izraelsku teritoriju gdje su meta često bili izraelski civili, za što se Izrael revanširao oružanim odgovorom na teritoriju zemlje iz koje je napad došao. Osim u Izraelu, palestinske izbjeglice su 1951. godine izvele ubistvo jordanskog kralja Husseina I. Palestinski gerilski i teroristički napadi na Izrael dobili su politički okvir na summitu Arapske lige u junu 1964. godine, u tada još uvijek arapskom Jerusalemu, stvaranjem Palestinske oslobodilačke organizacije. PLO Yassera Arafata će u kasnijem stadiju postojanja odbaciti terorizam i izgraditi image političkog pokreta, no i dalje će zadržati veze s radikalnim palestinskim grupama.

Izraelske obavještajne službe su i same izvodile atentate i akcije terorističkog karaktera u inostranstvu. Najznačajnija izraelska kampanja je bila tzv. Afera Lavon, usmjerena protiv Egipta, a nazvana po izraelskom ministru odbrane Pinchasu Lavonu. Naime, početkom pedesetih godina su agenti izraelskog Mossada širom Egipta postavljali bombe na zapadne ciljeve, s namjerom diskreditacije novog egipatskog režima i sprečavanja britanskog povlačenja iz Egipta.

  • Serija palestinskih terorističkih akcija

U junu 1968. godine trojica Palestinaca su otela avion izraelske kompanije El Al na letu iz Rima u Tel Aviv. Iako su se otmice avona događale i ranije, El Alov avion je bio prvi koji je otet u političke svrhe. Zahvaljujući publicitetu koji je otmica priskrbila palestinskoj stvari, došlo je do eksplozije sličnih akcija u čemu su ponovo prednjačili Palestinci. Uslijedile su nove velike palestinske terorističke akcije; u augustu 1970. godine su simultano oteta četiri aviona koja su uništena u jordanskoj pustinji i iniciran je međuarapski rat u Jordanu. U septembru 1972. godine, nekoliko dana nakon početka Olimpijskih igara u Münchenu, osam terorista iz grupe "Crni septembar" upalo je u Olimpijsko selo i uzelo grupu izraelskih sportista za taoce. Zahvaljujući prisutnim TV kamerama iz cijelog svijeta, milioni ljudi su bili u prilici pratiti krvave događaje u Olimpijskom selu kada je nakon traljave akcije njemačke policije poginulo svih devet talaca.

U junu 1976. godine grupa palestinskih terorista povezanih s njemačkom grupom Baader Meinhoff otela je avion Air Francea na letu iz Izraela u Francusku i preusmjerila ga prema Ugandi u srcu Afrike. Otmičari su tražili puštanje zatvorenih palestinskih boraca u Izraelu, Keniji, Zapadnoj Njemačkoj i Švicarskoj, prijeteći početkom likvidacije taoca. Iako je izraelski stav prema terorizmu bio tradicionalno nepopustljiv, izraelska vlada se upustila u pregovore dok je vojska užurbano radila na planu oslobađanja taoca. U iznimno rizičnoj operaciji uprkos udaljenosti od nekoliko hiljada kilometara, izraelski komandosi su, koje su vodili budući izraelski premijer Ehud Barak i brat izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, Yonatan Netanyahu, savladali ugandske vojnike i otmičare. Taoci su oslobođeni uz minimalne gubitke te dopremljeni u Izrael. Operacija izraelskih komandosa u Entebbeu 1976. godine ostala je do danas jedna od najsmjelijih komandoskih akcija svih vremena.

Posebno teške su bile palestinske terorističke akcije s velikim civilnim žrtvama, među kojima je bilo i mnogo djece. Otmica autobusa u mjestu Avivim Moshav 1970. godine, rušenje stambene zgrade u naselju Kyrjat Shmona 1974. godine te škole u kibucu Maalot mjesec dana kasnije, a veliki medijski publicitet dobio je PLO kada je zauzeo brod "Achille Lauro" 1985. godine.

Postepeno su terorizam kao oblik političke borbe prihvatili gotovo svi politički pokreti širom regije. U Egiptu je sedamdesetih godina terorističku djelatnost prihvatio pokret Muslimanska braća osnovan još dvadesetih godina XX. vijeka. Najpoznatija akcija izvedena u saradnji s drugom egipatskom grupom Islamskim Jihadom jest ubistvo egipatskog predsjednika Sadata 1981. godine, kao odmazda za represalije prema egipatskim fundamentalistima i približavanje Egipta Izraelu. Muslimanska braća su igrala ulogu u zbivanjima u regiji; u vojnom udaru u Sudanu 1989. godine te u neuspjelom ustanku protiv sirijskog režima u gradu Hammahu 1982. godine. Nakon što su Muslimanska braća prihvatila politiku kao modus djelovanja, devedesetih godina su glavninu terorističkih aktivnosti u Egiptu preuzele terorističke organizacije Islamski Jihad i Gamma al Islamya.

U Libanonu je pak utjecaj Irana na lokalne šijite imao za posljedicu organiziranje terorističke grupe Hezbollah i pojavu samoubilačkog terorizma. U aprilu 1983. godine izveden je prvi veliki samoubilački napad čiji je cilj bila američka ambasada u Bejrutu. Zgrada ambasade je gotovo u potpunosti uništena, a akcija je odvela u smrt 63 čovjeka. 23. oktobra iste godine izvedena je nova velika samoubilačka akcija; simultani napadi automobilima bombama na bazu američkih marinaca na bejrutskom aerodromu te na kasarnu francuskih padobranaca. Poginuo je 241 američki marinac i 58 francuskih vojnika! Za američke oružane snage samoubilačke akcije u Bejrutu su bile težak udarac i najveći ljudski gubitak nakon Vijetnamskog rata, kao i za francusku vojsku nakon Alžirskog rata. Samoubilački napadi Hezbollaha imali su direktne političke konzekvence. Naime Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Italija u februaru 1984. godine su povukli svoje vojnike iz Libanona, a nekoliko mjeseci kasnije je to učinila i Francuska. Nakon što su izgubili zapadne vojnike kao metu, Hezbollah se okrenuo samoubilačkim akcijama protiv izraelskih trupa u Libanonu i regularne libanonske vojske. Ukupno je u Libanonu od 1983. do 1999. godine izvedeno pedesetak samoubilačkih akcija, od čega se gotovo polovina može pripisati Hezbollahu.

Medijski najeksponiranije terorističke akcije devedesetih godina su u svakom slučaju bile samoubilačke akcije palestinskih terorističkih grupa s ciljem potkopavanja bliskoistočnog mirovnog procesa. S praksom samoubilačkih napada palestinske grupe počinju razmjerno kasno, prvi napad je zabilježen tek 1994. godine. Dvije najvažnije palestinske terorističke grupe koje su prakticirale samoubilačke napade jesu Hamas i Islamski Jihad, kojima se od početka 2002. godine pridružila i grupa Brigade mučenika Al Aqse. Mete palestinskih bombaša samoubica su gotovo isključivo civili.