Sykes–Picotov sporazum

Sporazum Sykes-Picot je tajni dogovor između vlada Velike Britanije i Francuske o raspodjeli kolonijalnih interesa na Bliskom Istoku i podjeli Osmanlijskog Carstva nakon završetka Prvog svjetskog rata. Sporazum je potpisan 16. maja 1916, a na njemu je tajno rađeno još od 1914. godine. Sastavili su ga francuski diplomata François Georges-Picot i Englez Mark Sykes u novembru 1915, a prvi prednacrt je bio gotov 3. januara 1916,^[1] te se ovaj datum smatra alternativnim datum nastanka sporazuma.

Sporazum

Ovim sporazumom Velikoj Britaniji su dodijeljena područja koja obuhvataju područja današnjeg Jordana, Iraka i područja oko izraelske luke Haifa. Francuska je preuzela vlast na jugoistočnom Turskom, sjevernim Irakom, Sirijom i Libanonom. Velika Britanija i Francuska su mogle unutar svojih interesnih sfere određivati granice novonastalih država. Područje pod britanskom upravom, kasnije nazvano Palestina, postavljeno je pod međunarodnu upravu Društva naroda. Time su i određene kontroverzne granice područja :

na jugu: Linija zapad-istok, počevši od Deir al-Balaha prema Gazi i Mrtvom moru, sjeverno od Beer Ševa i južno od Hebrona
na istoku: Od Mrtvog mora do rijeke Jordan, pored Galilejskog jezera te nekoliko milja sjeverno od jezera.
na sjeveru: Nastavljajući istočnu granicu u pravcu zapad-sjeverozapad, skoro do Safeda i između gradova Haife i Tira izlazi na more.
na zapadu: Sredozemno more;

Sporazum je sadržajno kontroverzan sa dijelovima dogovora iz korespodencije Hussein-McMahon iz 1915/16. Tokom prepiske arapskog emira Hussein ibn Alija i britanskog diplomata Henryja McMahona u kojoj su teme bile podrška Velike Britanije Arapima u slučaju nemira protiv Osmanlijskog Carstva i priznavanja nezavisnosti arapskih područja nakon raspada. Uprkos tim neformalnim dogovorima, francuska i britanska vlada su velike dijelove ovog područja podijelila između sebe. Prvi paragraf sporazuma je potvrđivao mogućnost, da se u zonama A i B mogu formirati nezavisne arapske države, koje će imati zaštitu dviju kolonijalnih sila, ali da će i dalje zadržati svoj politički uticaj u tima državama.

Kasnije je sporazum proširen, dijelovima u kojima su dodani interesi Kraljevine Italije i Ruskog carstva. Rusiji je trebala pripasti Armenija, dijelovi Kurdistana, a Italiji Dodekanez ostrva u Egejskom moru i uticajna sfera oko İzmira u jugozapadnoj Anadoliji. Italijansko prisustvo u Maloj Aziji, kao i podjela Arapskog poluotoka, službeno je dovršena Mirovnim ugovorom u Sèvresu 1920. godine.

Posljedice

Oktobarskom revolucijom 1917. godine, prestali su ruski teritorijalni interesi na područja bivšeg Osmanlijskog Carstva. Boljševička vlada pod kontrolom Lenjina je objavila sadržinu sporazuma 23. novembra 1917. u ruskim dnevnim novinama Pravda i Izvestija. Tri dana nakon toga, britanski The Guardian objavljuje sporazum.^[2] Objavljivanje sporazuma dovelo je do nemira i pobune u arapskim područjima, te stvaranje nepovjerenja prema Antanti.

Na Konferenciji u San Remu od 19-26. aprila 1920. i objavljivanjem tzv. Čerčilove bijele knjige 1922. pokušano je naći rješenje ovog pitanja. Jedno od rješenja je definiranje područja Palestine i razgraničenja prema Siriji. Glavne tačke sporazuma potvrđene su na konferenciji u San Remu, te su dodijeljena tri mandata za upravom nad tim područjima. Nakon završetka Prvog svjetskog rata i Versajskim sporazumom određeno ja de se prizna nezavisnost novonastalim područjima pod arapskom stanovništvom, ukoliko se ta uprava (mandat) potvrdi.^[3] Velika Britanija je dobila upravu nad Mezopotamijom, području današnjeg Iraka i mandat nad Palestinom, kojem pripadaju južni dijelovi osmanske provincije Sirije (Sirija, Palestina i Jordan), dok je Francuska dobila mandatnu zonu Sirije i Libanona i preostali dio osmanske Sirije, Libanon i provinciju Hataj.

Posljedice sporazuma, kojima je jednim dijelom određena aktuelna državna granica između Sirije i Iraka su prisutne u Sirijskom građanskom ratu od 2011. te sukobima, koji su se djelovanjem paravojnih formacija organizacije Islamska država Iraka i Levanta, proširile na Irak 2014. godine. Takođe napad Iraka na Kuvajt 1991. godine u tzv. Zaljevskom ratu, je motivisan idejom, da je Kuvajt neodvojivi dio Iraka.

Također pogledajte

Bliskoistočni sukob

Literatura

James Barr: A Line in the Sand. The Anglo-French struggle for the Middle East, 1914–1948. W.W. Norton, New York City 2011, ISBN 978-0-393-34425-7.
Albert Hourani: Die Geschichte der arabischen Völker. (= Fischer 13705) Fischer-Taschenbuch-Verlag, Frankfurt 1997, ISBN 3-596-13705-5.
Helmuth K. G. Rönnefarth, Heinrich Euler: Konferenzen und Verträge. Vertrags-Ploetz. Teil II, 4. Band: Neueste Zeit 1914–1959. 2., erweiterte Auflage. Ploetz, Würzburg 1959, S. 14–17.

Reference

^ Christopher M. Andrew, Alexander Sydney Kanya-Forstner: The climax of French imperial expansion. 1914–1924. Stanford University Press, Stanford CA 1981, ISBN 0-8047-1101-1, S. 95.
^ "International Boundary Studie" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 27. 3. 2009. Pristupljeno 6. 7. 2014.
^ Albert Hourani: Die Geschichte der arabischen Völker. 1997, S. 389.

Vanjski linkovi

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Sykes–Picotov sporazum

[1] Christopher M. Andrew, Alexander Sydney Kanya-Forstner: The climax of French imperial expansion. 1914–1924. Stanford University Press, Stanford CA 1981, ISBN 0-8047-1101-1, S. 95.

[2] "International Boundary Studie" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 27. 3. 2009. Pristupljeno 6. 7. 2014.

[3] Albert Hourani: Die Geschichte der arabischen Völker. 1997, S. 389.

[1]

[2]

[3]