Mađarska revolucija 1848.
Mađarska revolucija 1848. ili, punim nazivom, Mađarska građanska revolucija i rat za nezavisnost 1848–1849. (mađarski: 1848–49-es polgári forradalom és szabadságharc) bila je jedna od mnogih evropskih revolucija iz 1848. i usko je povezana s drugim revolucijama iz 1848. u zemljama pod habsburškom vlašću. Iako nije uspjela, jedan je od najvažnijih događaja u modernoj historiji Mađarske i kamen temeljac modernog mađarskog nacionalnog identiteta.
.svg){kind=small}
U aprilu 1848. Ugarska je postala treća zemlja u kontinentalnoj Evropi (nakon Francuske 1791. i Belgije 1831) koja je donijela zakon o demokratskim parlamentarnim izborima. Novi zakon o biračkom pravu (Akt V iz 1848) transformirao je stari feudalni parlament u demokratski zastupnički. Taj zakon nudio je najšire biračko pravo u tadašnjoj Evropi.[4]
Ključna prekretnica bila je kada je novi, mladi austrijski monarh Franjo Josip samovoljno opozvao Aprilske zakone (koje je ratificirao kralj Ferdinand I) bez ikakve zakonske nadležnosti. Taj protivustavni čin nepovratno je zaoštrio sukob između mađarskog parlamenta i Franje Josipa. Novi ograničeni Martovski ustav, opoziv Aprilskih zakona i austrijska vojna kampanja protiv Kraljevine Ugarske rezultirali su padom pacifističke Batthyányjeve vlade (koja je tražila sporazum s dvorom) i doveli do iznenadne pojave sljedbenika Lajosa Kossutha u parlamentu, koji su tražili potpunu nezavisnost Ugarske. Austrijska vojna intervencija u Kraljevini Ugarskoj rezultirala je snažnim antihabsburškim raspoloženjem među Mađarima, pa su događaji u Ugarskoj prerasli u rat za potpunu nezavisnost od Habsburške dinastije. Približno 40% vojnika u Mađarskoj revolucionarnoj armiji činili su pripadnici etničkih manjina u zemlji.[5]
Nakon niza ozbiljnih austrijskih poraza 1849, Austrijsko Carstvo približilo se rubu propasti. Mladi car Franjo Josip morao je pozvati u pomoć Ruse u ime Svete alijanse.[6] Car Nikola I odgovorio je i poslao vojsku od 200.000 ljudi s 80.000 pripadnika pomoćnih snaga. Konačno, ruske i austrijske snage zajedničkim djelovanjem porazile su mađarske. Nakon obnove habsburške vlasti Mađarska je stavljena pod ratno stanje.[7]
Godišnjica izbijanja revolucije, 15. mart, jedan je od tri državna praznika u Mađarskoj.
Ugarska prije revolucije uredi
Kraljevina Ugarska uvijek je održavala zaseban pravni sistem i odvojeni parlament, Ugarski sabor, čak i nakon što je 1804. formirano Austrijsko Carstvo.[8] Za razliku od drugih područja pod vlašću Habsburgovaca, Kraljevina Ugarska imala je stari historijski ustav,[9] koji je ograničio moć krune i znatno povećao autoritet parlamenta od 13. stoljeća.
Administracija i vlada Kraljevine Ugarske (do 1848) ostale su uglavnom netaknute u strukturi vlasti Austrijskog Carstva. Strukture centralne vlasti Ugarske ostale su dobro odvojene od carske vlade. Zemljom su upravljali Poručničko vijeće Ugarske (Gubernij) – smješteno u Požunu (današnja Bratislava), a kasnije u Pešti – i Ugarska kraljevska dvorska kancelarija u Beču.[10]
Dok je u većini zapadnoevropskih zemalja (poput Francuske i Engleske) kraljeva vladavina počinjala odmah nakon smrti njegovog prethodnika, u Ugarskoj je krunisanje bilo apsolutno neophodno jer je, ako nije pravilno obavljeno, Kraljevina ostajala "siroče". Čak i tokom duge personalne unije između Kraljevine Ugarske i drugih područja pod vlašću Habsburgovaca, habsburški monarsi morali su biti okrunjeni za kralja Ugarske kako bi tamo proglašavali zakone ili vršili kraljevske prerogative na području Kraljevine Ugarske.[11][12][13] Od Zlatne bule iz 1222. svi ugarski monarsi bili su obavezni položiti zakletvu na ceremoniji krunisanja, pri čemu je novi monarh morao pristati na poštovanje ustavnog uređenja zemlje, očuvanje sloboda svojih podanika i teritorijalne cjelovitosti carstva.[14]
Od 1526. do 1851. Kraljevina Ugarska zadržala je vlastite carinske granice, koje su je odvajale od jedinstvenog carinskog sistema ostalih područja pod habsburškom vlašću.
Jakobinski klub u Ugarskoj uredi
Nakon smrti cara Svetog Rimskog Carstva Josipa II u februaru 1790, prestale su prosvijećene reforme u Mađarskoj, što je razbjesnilo mnoge reformatorski orijentirane frankofone intelektualce koji su bili sljedbenici novih radikalnih ideja zasnovanih na francuskoj filozofiji i prosvjetiteljstvu. Ignjat Martinović radio je kao tajni agent za novog cara Svetog Rimskog Carstva, Leopolda II, do 1792. U svom Govoru za Leopolda II izričito izjavljuje da treba priznati samo autoritet koji proizlazi iz društvenog ugovora; vidio je aristokratiju kao neprijatelja čovječanstva, jer onemogućuje ljudima da se obrazuju. U drugom svom djelu, Katekizmu ljudi i građana, tvrdio je da su građani skloni suprotstaviti se svakoj represiji i da je narod nosilac suverenosti. Postao je i slobodni zidar te se zalagao za uspostavljanje federalne republike u Mađarskoj. Kao pripadnika mađarskih jakobinaca jedni su ga smatrali idealističkim pretečom revolucionarne misli, a drugi beskrupuloznim pustolovom. Bio je zadužen za dizanje pobune protiv plemstva među mađarskim kmetovima. Zbog ovih subverzivnih djela car Franjo smijenio je Martinovića i njegovog šefa Ferenca Gotthardija, bivšeg šefa tajne policije. Pogubljen je, zajedno s još šestoricom istaknutih jakobinaca, u maju 1795. Uhapšeno je više od 40 članova republikanskog tajnog društva, uključujući pjesnika Jánosa Batsányija i lingvista Ferenca Kazinczyja.[15][16][17][18][19]
Iako Mađarski jakobinski republikanski pokret nije utjecao na politiku parlamenta i parlamentarnih stranaka, imao je snažne ideološke veze s vanparlamentarnim snagama: radikalnom omladinom i studentima, poput pjesnika Sándora Petőfija, romanopisca Móra Jókaija, filozofa i historičara Pála Vasvárija i novinara Józsefa Irinyija, koji su potakli revoluciju u kafani "Pilvax" 15. marta 1848.[20]
Doba reformi uredi
Ugarski sabor nije se sastajao od 1811.[21]
Česti sabori održavani u ranom dijelu vladavine rijetko su se bavili nečim drugim osim ratnim troškovima; nakon 1811. prestali su se sazivati. U posljednjim godinama vladavine Franje I tamna sjena Metternichove politike "stabilnosti" pala je na cijelu kraljevinu, a snage reakcionarnog apsolutizma bile su posvuda nadmoćne. No, ispod površine snažna narodna struja počela je teći u suprotnom smjeru. Mađarsko društvo, zahvaćeno zapadnim liberalizmom, ali bez direktne pomoći izvana, pripremalo se za buduću emancipaciju. Pisci, učenjaci, pjesnici, umjetnici, plemići i plebejci, laici i klerici, bez ikakvog prethodnog dogovora ili očite veze, radili su prema tom idealu političke slobode koji je trebao ujediniti sve Mađare. Mihály Vörösmarty, Ferenc Kölcsey, Ferencz Kazinczy i njegovi saradnici, između ostalih, svjesno ili nesvjesno, kao predstavnici preporođene nacionalne književnosti, obavljali su političku misiju, a njihova pera pokazala su se ništa manje djelotvornima od mačeva njihovih predaka.[22]
Godine 1825. car Franjo II sazvao je Sabor kao odgovor na sve veću zabrinutost mađarskog plemstva zbog poreza i pada privrede nakon Napoleonovih ratova. To – i reakcija na reforme Josipa II – bili su početak Doba reformi (mađarski: reformkor). Ali plemići su i dalje zadržali svoje privilegije neplaćanja poreza i nedavanja prava glasa masama.
Utjecajni mađarski političar, grof István Széchenyi, prepoznao je potrebu da se zemlji približe prednosti razvijenijih zapadnoevropskih zemalja, poput Engleske.
Bio je to direktan napad na Ustav koji je, prema Széchenyijevim riječima, prvi "probudio naciju iz bolesne pospanosti". Godine 1823, kada su reakcionarne sile razmatrale zajedničku akciju za suzbijanje revolucije u Španiji, vlada je, bez savjetovanja sa Saborom, uvela ratni porez i pozvala regrute. Županijske skupštine odmah su protestovale protiv tog nezakonitog čina, a Franjo I je na saboru 1823. bio prisiljen odbaciti postupak svojih ministara. No, staleži su smatrali da održavanje njihovih sloboda zahtijeva znatnije garancije od mrtvog slova starih zakona.
Széchenyi, koji je boravio u inozemstvu i proučavao zapadne institucije, bio je priznati vođa svih onih koji su htjeli od stare stvoriti novu Mađarsku. Godinama su on i njegovi prijatelji educirali javno mišljenje izdavanjem bezbrojnih pamfleta u kojima je rječito razlagao novi liberalizam. Posebno je insistirao na tome da se ljudi ne smiju oslanjati isključivo na vladu, pa čak ni na Sabor, za potrebne reforme. Sâmō društvo mora preuzeti inicijativu rušeći barijere klasne isključivosti i oživljavajući zdrav javni duh.
Učinak tog učenja bio je vidljiv na saboru 1832, kada su liberali u Donjem domu imali veliku većinu, među kojima su bili istaknuti Ferenc Deák i Ödön Beöthy. Međutim, u Gornjem domu velikaši su se ujedinili s vladom kako bi formirali konzervativnu stranku, koja se tvrdoglavo protivila svakom reformskom projektu, što je osujetilo sve napore liberala.[22]
Novinar Lajos Kossuth postao je nova zvijezda u usponu ugarskog parlamenta sredinom 1830-ih. Počeo je konkurirati Széchenyjevoj popularnosti zbog svog govorničkog talenta u liberalnoj frakciji parlamenta. Pozivao je na širu parlamentarnu demokratiju, brzu industrijalizaciju, opće oporezivanje, privrednu ekspanziju posredstvom izvoza i ukidanje kmetstva i aristokratskih privilegija (jednakost pred zakonom). Zabrinutost vlade zbog moći i popularnosti Liberalne stranke potakla ju je da ubrzo nakon dolaska na vlast novog kralja, cara Ferdinanda I (1835–1848), pokuša slomiti reformski pokret hapšenjem i zatvaranjem najaktivnijih agitatora – Kossutha i Miklósa Wesselényija. No, nacija se više nije bojala.
Sabor sazvan 1839. odbio je nastaviti s radom sve dok politički zatvorenici nisu bili oslobođeni i, dok je u Donjem domu reformatorska većina bila brojnija nego ikad, Liberalna stranka sada je također formirana u Gornjem domu pod vodstvom grofa Lajosa Batthyányja i barona Józsefa Eötvösa.
Od 1000. do 1844. latinski jezik bio je službeni jezik administracije, zakonodavstva i školstva u Kraljevini Ugarskoj. Dvije progresivne mjere od najveće važnosti donesene su na ovom saboru: jedna je učinila mađarski službenim jezikom Ugarske, a drugom su posjedi seljakâ oslobođeni svih feudalnih obaveza.[22]
Rezultati Sabora 1839. nisu zadovoljili napredne liberale, dok je protivljenje vlade i Gornjeg doma još više povećalo opće nezadovoljstvo. Glavni eksponent tog raspoloženja bile su Peštanske novosti (Pesti Hírlap), prve političke novine u Mađarskoj, koje je 1841. osnovao Kossuth, a čiji su članci, zagovarajući oružane odmazde ako je potrebno, raspalili ekstremiste, ali udaljili Széchenyija, koji je otvoreno napadao Kossuthova mišljenja. Polemika s obje strane bila je burna; ali, kao i obično, prevladala su ekstremna gledišta, a na saboru 1843. Kossuth je bio popularniji nego ikad, dok je Széchenyijev utjecaj osjetno opao. Ton tog sabora bio je strastven, a vlast je žestoko napadnuta zbog miješanja u izbore. Osnovana je nova stranka nazvana Opozicijska stranka, koja je ujedinila reformski orijentirane liberale kako bi se suprotstavili konzervativcima. Nove pobjede ostvarili su liberali (Opozicijska stranka). Mađarski je proglašen jezikom škola i sudova te zakonodavstva, legalizirani su mješoviti brakovi, a službeni položaji postali su otvoreni za neplemiće.[22]
"Duga debata" reformista u štampi (1841–1848) uredi
U razdoblju između Sabora 1843. i 1847. različite političke stranke potpuno su se raspale i preobrazile. Széchenyi se otvoreno pridružio vladi, dok su se umjereni liberali odvojili od ekstremista i osnovali novu stranku, Centraliste.
U pamfletu Narod Istoka (Kelet Népe) iz 1841. Széchenyi analizira Kossuthovu politiku i odgovara na njegove reformske prijedloge. Vjerovao je da se ekonomske, političke i društvene reforme trebaju odvijati polahko i pažljivo kako bi se izbjegla potencijalno katastrofalna mogućnost nasilnog uplitanja Habsburgâ. Bio je svjestan širenja Kossuthovih ideja u mađarskom društvu, za koje je smatrao da su previdjele potrebu za dobrim odnosom s Habsburzima.
Kossuth je sa svoje strane odbacio ulogu aristokratije i doveo u pitanje ustaljene norme društvenog statusa. Za razliku od Széchenyija, smatrao je da bi u procesu društvene reforme bilo nemoguće držati civilno društvo u pasivnoj ulozi. Upozoravao je na pokušaje isključivanja širih društvenih pokreta iz političkog života, podržavao je demokratiju, odbacujući primat elita i vlasti. Godine 1885. Széchenyija je označio kao liberalnog elitističkog aristokrata, dok je Széchenyi Kossutha smatrao demokratom.[23]
Széchenyi je bio izolacijski političar, dok je Kossuth vidio snažne odnose i saradnju s međunarodnim liberalnim i progresivnim pokretima kao ključne za uspjeh slobode.[24]
Széchenyi je zasnivao svoju ekonomsku politiku na principu laissez-faire, koji je provodilo Britansko Carstvo, dok je Kossuth podržavao zaštitne carine zbog relativno slabog mađarskog industrijskog sektora. Dok je Kossuth predviđao izgradnju brzo industrijalizirane zemlje, Széchenyi je želio sačuvati tradicionalno snažan poljoprivredni sektor kao glavni osnov privrede.[25]
"Dvanaest tačaka" reformista uredi
Konzervativci, koji su se obično protivili većini reformi, smatrali su da mogu održati tanku većinu u starom feudalnom parlamentu jer su reformistički liberali bili podijeljeni između ideja Széchenyija i Kossutha. Neposredno prije izbora, Deák je uspio ponovo ujediniti sve liberale na zajedničkoj platformi "Dvanaest tačaka",[22] koje su poslužile kao osnova za kasnije Aprilske zakone. One su bile:[26]
- Sloboda štampe (ukidanje cenzure i cenzorskih ureda);
- Odgovorna ministarstva u Budimu i Pešti (umjesto jednostavnog kraljevskog imenovanja ministara, sve ministre i vladu mora birati i razrješavati Parlament);
- Godišnje zasjedanje parlamenta u Pešti (umjesto rijetkih ad hoc sjednica koje je kralj sazivao);
- Građanska i vjerska jednakost pred zakonom (ukidanje zasebnih zakona za obične ljude i plemstvo, ukidanje pravnih privilegija plemstva, puna vjerska sloboda umjesto umjerene tolerancije, ukidanje katoličanstva kao državne religije);
- Nacionalna garda (formiranje mađarske nacionalne garde, koja bi djelovala poput policijskih snaga kako bi se očuvali zakon i red tokom promjene sistema, čuvajući tako moralnost revolucije);
- Zajedničko snošenje poreznih obaveza (ukidanje poreznog, carinskog i tarifnog izuzeća za plemstvo);
- Ukidanje feudalnih odnosa (ukidanje kmetstva za seljake);
- Porote i jednaka zastupljenost (obični ljudi mogu biti izabrani u porote na sudovima, svi ljudi mogu biti službenici čak i na najvišim nivoima javne uprave i pravosuđa, ako imaju propisano obrazovanje);
- Nacionalna banka;
- Vojska se treba zakleti da će podržavati Ustav, mađarski vojnici ne bi trebali biti poslani u inozemstvo, a strani vojnici trebali bi napustiti Mađarsku;
- Oslobađanje političkih zatvorenika;
- Unija (s Transilvanijom, uključujući ujedinjenje mađarskog i transilvanijskog parlamenta, koji su se odvojili tokom ratova protiv Osmanskog Carstva).
Sljedeći parlamentarni izbori donijeli su potpunu pobjedu naprednjaka. To su bili posljednji izbori koji su se zasnivali na parlamentarnom sistemu starih feudalnih staleža. Svi napori da se postigne razumijevanje između vlade i opozicije bili su bez rezultata. Kossuth je zahtijevao ne samo rješavanje postojećih pritužbi nego liberalnu reformu koja bi u budućnosti onemogućila pritužbe. U najvišim krugovima, raspuštanje Sabora sada je izgledalo kao jedino rješenje. No, prije nego što se to moglo izvesti, vijesti o Februarskoj revoluciji u Parizu stigle su do Požuna 1. marta, a 3. marta Donji dom prihvatio je Kossuthov prijedlog za imenovanje nezavisne, odgovorne vlade. Umjerenjaci, zabrinuti ne toliko samim prijedlogom koliko njegovim tonom, opet su pokušali intervenirati, ali je 13. marta izbila revolucija u Beču, a car je, doprinoseći pritisku ili panici, imenovao grofa Lajosa Batthyányja predsjednikom prve mađarske vlade, čiji su članovi bili i Kossuth, Széchenyi i Deák.[22]
Jednodnevna revolucija u Budimu i Pešti uredi
Revolucija u Beču uredi
Kriza je došla izvana, kako je Kossuth i očekivao, i on ju je potpuno iskoristio. Dana 3. marta 1848, nedugo nakon što su stigle vijesti o revoluciji u Parizu, u vrlo snažnom govoru, zahtijevao je parlamentarnu vladu za Ugarsku i ustavnu vladu za ostatak Austrije. Pozivao se na nadu Habsburgovaca, "našeg voljenog nadvojvodu Franju Josipa" (koji je tada imao 17 godina), da ovjekovječi drevnu slavu dinastije izlazeći na pola puta ususret težnjama slobodnog naroda. Odmah je postao masovno popularan revolucionarni govornik širom Austrije i većine kontinentalne Evrope; njegov govor čitan je naglas na bečkim ulicama pred masom koja je svrgnula Metternicha (13. marta), a kada je izaslanstvo Sabora posjetilo Beč kako bi dobilo pristanak cara Ferdinanda na njihovu peticiju, Kossuth je dobio najveće ovacije.
Dolazak vijesti o revoluciji u Parizu i Kossuthov govor na njemačkom o slobodi i ljudskim pravima uzburkali su strasti austrijskog naroda u Beču 13. marta.[27] Dok su bečke mase slavile Kossutha kao svog heroja, u Budimu je 15. marta izbila revolucija; Kossuth je odmah otputovao kući.[28]
Revolucija u Pešti uredi
Proces robne proizvodnje i kapitalizacije polahko je preoblikovao društvene uvjete i svjetonazor plemstva, koje se od reformatorske ere počelo zalagati za ljudska i građanska prava u Ugarskoj. Nedavna istraživanja društvene historije također su sugerirala da se tzv. martovska omladina, plebejska intelektualna elita, ne bi trebala posmatrati kao zaseban fenomen nego kao intelektualna avangarda društvenog sloja u nastajanju koji se može klasificirati kao sitna buržoazija. Nisu predstavljali mjerljivu političku i privrednu snagu u poređenju s plemstvom na nacionalnoj sceni, ali su se u historijski kritičnim situacijama, posebno u razvijenijim, većim urbanim centrima, ipak mogli pokazati važnim ili čak odlučujućim faktorom. Politički, sitna buržoazija bila je nosilac radikalnih, republikanskih težnji sličnih francuskim i njemačkim političkim zbivanjima.
Revolucija je počela u kafani "Pilvax" u Pešti, koja je bila omiljeno sastajalište mladih vanparlamentarnih radikalnih liberalnih intelektualaca 1840-ih. Rano tog jutra Sándor Petőfi požurio je u "Pilvax", gdje su se okupljali mladi. Tamo je zatekao Pála Vasvárija i Gyulu Bulyovszkog te ih je pozvao u stan Móra Jókaija, gdje je uređen proglas za "12 tačaka". Oko osam sati Petőfi i njegovi pratioci otišli su u "Pilvax", a u zakazano vrijeme pojavila su se samo šestorica (Petőfi, Jókai, Bulyovszky, Sebő, Ernő Gaál i Dániel Hamary). Tu je Jókai pročitao "12 tačaka" i proglas, a Petőfi je recitirao svoju novu pjesmu, "Nacionalnu pjesmu".
Odatle su, prema prethodnom dogovoru, otišli prvo na Pravni fakultet Univerzitetskom ulicom. Grupa studenata već ih je čekala u dvorištu i odmah su donijeli stolice za Petőfija i Jókaija. Petőfi je još jednom recitirao "Nacionalnu pjesmu", napisanu noć prije, a Jókai je ponovo pročitao "12 tačaka". Potom su otišli na Medicinski fakultet u Ulicu Újvilág, gdje su studenti također prekidali predavanja i ponašali se u dvorištu slično prethodno spomenutim, a kasnije su pjesmu i proglas pročitali i pred studentima Tehničkog i Filozofskog fakulteta; ista koreografija dogodila se i na Univerzitetskom trgu. U to vrijeme ne samo da su bili okruženi mnoštvom omladine nego su im se pridružili i brojni ljudi s ulice. Petőfi je odlučio da će narod svojim autoritetom ispuniti prvu od 12 tačaka, slobodu štampe, što je i učinjeno. U 10 sati otišli su u štampariju "Landerer" (najveću u gradu) u Ulici Hatvani. Vidjevši entuzijazam okupljenih, Petőfi je tu ulicu preimenovao u Ulicu slobode štampe.[29] Vlasnik štamparije popustio je i odmah počeo prevoditi tražene dokumente na njemački. Ubrzo su hiljade primjeraka izašle iz brze štampe te su neprestano dijeljeni ljudima koji su se okupljali uprkos snažnoj kiši.
Razbješnjela gomila razišla se tek oko podneva, dogovorivši se da poslijepodne odu u Budim kako bi oslobodili Mihályja Táncsicsa, političkog zatvorenika. Kao simbol slavnog Petőfijevog dana, aktivisti su okupljenima podijelili trobojne mađarske kokarde.
U 15 sati održane su masovne demonstracije ispred zgrade Mađarskog nacionalnog muzeja, a podijeljene su hiljade primjeraka "Nacionalne pjesme" i "12 tačaka"; odatle su otišli u Gradsku vijećnicu, tražeći usvajanje "12 tačaka". Vijećnici su ih prihvatili, uz potpis službenika Gradskog vijeća.
Odmah su izabrali redovnu komisiju, čijim je članom imenovan i Petőfi. Narod je imenovao privremeni odbor koji će se kombinirati s Gradskim vijećem te zatražio da Táncsics, koji je bio u zatvoru u Budimu zbog navodnog prestupa – nakon što je rekao "Nemamo zakone o cenzuri, niti smo ih ikad imali" – bude oslobođen, a cenzorski kolegij raspušten. Da bi to bilo i učinjeno, okupili su se u Budimu oko 17:30 u dvorištu službene zgrade i istrajali u zatjevima sve dok nije objavljeno da je Namjesničko vijeće pristalo na ove tri tačke: Táncsicsevo oslobađanje, ukidanje cenzure i izbor članova Suda za štampu iz redova naroda. Ferenc Zichy, predsjednik Namjesničkog vijeća, odmah je oslobodio Táncsicsa, a ljudi su vlastitim rukama dovukli njegovu kočiju iz Budima do Narodnog pozorišta i ušli u objekat.
Narod je tražio da József Bajza, zamjenik direktora Narodnog pozorišta, omogući izvođenje zabranjene opere Bánk ban s punim osvjetljenjem za proslavu ovog dana. Glumci su na scenu izašli s kokardama u nacionalnim bojama, Gábor Egressy otpjevao je "Nacionalnu pjesmu", a hor je pjevao mađarsku himnu i patriotsku pjesmu "Poziv". Većina publike željela je da se Táncsics pojavi na bini, ali kada su čuli da je bolestan, odustali su od te želje. Na kraju su se ljudi razišli uz Rákóczijev marš. Međutim, stalni odbor zasjedao je do jutra.
Sljedećeg dana, 16. marta, zamjenik guvernera Peštanske županije Pál Nyáry, zamjenik gradonačelnika Pešte Lipót Rottenbiller i drugi preuzeli su vodstvo pokreta i time su događaji postali od nacionalne važnosti. Prvo što su okupljeni uradili bio je zahtjev za hitno formiranje nacionalne garde, pa su počeli skupljati potpise, prikupivši hiljade njih za nekoliko sati. Narod je tražio oružje. Vojne vlasti izvijestile su da mogu dati samo 500 komada oružja, jer je ostatak odvezen u Komárom. A onda su ljudi, kojih je dotad bilo 20-25 hiljada, zaprijetili da će provaliti u arsenal ako ne dobiju oružje. Tada je imenovan pododbor za podjelu oružja, a nakon jednosatnog vijećanja Rottenbiller je smirio okupljene u sali, a Jókai okupljene na trgu objavljivanjem plana da se okupljeni raziđu po gradskim četvrtima i između sebe izaberu stotinu ljudi, koji bi se smjenjivali kao narodna garda i noću bdjeli nad mirom u gradu. Narednih dana pozvano je na raspodjelu ostalog oružja.
Uvečer su Budim i Pešta bili potpuno osvijetljeni, gomila oduševljenih ljudi uzvikivala je ulicama "Živjela sloboda!" S prozora su visile nacionalne zastave s izvezenom riječju "sloboda". Cijele noći nacionalna garda čuvala je red i mir, hvatajući tražene kriminalce, skitnice i pljačkaše koji su se skrivali na nekoliko lokacija s ciljem da iskoriste turbulentne događaje tog dana.
Za to vrijeme Kossuth je pregovarao sa habsburškim vođama u Beču. Kralj Ferdinand u početku nije želio odobriti zakon izglasan prethodnog dana u parlamentu u Bratislavi, ali je u zoru 16. marta, nakon što je čuo šta se desilo u Budimu i Pešti, bio primoran popustiti. Masovne demonstracije u Pešti i Budimu bez prolijevanja krvi primorale su carskog guvernera da prihvati svih 12 tačaka.
Austrija je te godine imala svojih problema s revolucijom u Beču i u početku je priznala mađarsku vladu. Stoga su službenici generalnog guvernera, u ime kralja, imenovali novi mađarski parlament s Batthyányjem kao prvim premijerom. Nova vlada više nije pripadala kralju nego izabranim predstavnicima zemlje, Parlamentu Ugarske. Dakle, to je bila nezavisna i odgovorna vlada. Austrijska monarhija napravila je i druge ustupke da umiri bečke mase: 13. marta 1848. Metternich je bio primoran podnijeti ostavku na mjesto kancelara. Potom je pobjegao u London iz straha za vlastitu sigurnost.
Parlamentarna monarhija, Batthyányjeva vlada uredi
Car je 17. marta dao odobrenje i Batthyány je formirao prvu mađarsku vladu. Šest dana kasnije povjerio je svoju vladu Saboru. S izuzetkom Kossutha, svi njeni članovi bili su pristalice Széchenyijevih ideja.
Dvanaest tačaka, ili Martovske zakone, kako su ih sada nazivali, tada je usvojilo zakonodavno tijelo i dobili su kraljevsku saglasnost 10. aprila. Mađarska je, u svakom slučaju, postala nezavisna država koju je s Austrijom povezivao samo austrijski nadvojvoda kao palatin.[22] Nova vlada odobrila je sveobuhvatni reformski paket, koji se naziva "Aprilskim zakonima", a kojim je formiran demokratski politički sistem.[30] Novouspostavljena vlada također je zahtijevala da Habsburška Monarhija sve poreze koje je dobijala od Ugarske troši u samoj Ugarskoj te da Ugarski sabor ima vlast nad ugarskim pukovnijama habsburške vojske.
Novi zakon o pravu glasa (Akt V iz 1848) transformirao je stari parlament zasnovan na feudalnoj skupštini staleža u demokratski zastupnički parlament. Taj je zakon nudio najšire biračko pravo u tadašnjoj Evropi.[4] U junu su održani prvi opći parlamentarni izbori, koji su se zasnivali na narodnom zastupništvu umjesto na feudalnim oblicima. Na izborima su pobijedile reformski orijentirane političke snage. Izborni sistem i biračko pravo bili su slični savremenom britanskom sistemu.[31]
U to vrijeme unutrašnja i vanjska politika Ugarske nije bila stabilna, a Batthyány se suočavao s brojnim problemima. Njegov prvi i najvažniji čin bio je organiziranje oružanih snaga i lokalne uprave. Insistirao je na tome da austrijska vojska, kada bude u Ugarskoj, potpada pod ugarski zakon, a Austrijsko Carstvo je to priznalo. Pokušao je vratiti vojnike regrutirane iz Mađarske. Osnovao je Organizaciju milicionera, čija je zadaća bila osiguravanje unutrašnje sigurnosti zemlje.
Batthyány je bio vrlo sposoban vođa, ali je zapeo usred sukoba između Austrijske Monarhije i mađarskih separatista. Bio je privržen ustavnoj monarhiji i težio je održavanju ustava, ali car nije bio zadovoljan njegovim radom.
Josip Jelačić bio je ban Hrvatske i Dalmacije, koje su bile u personalnoj uniji s Kraljevinom Ugarskom. Bio je protivnik nove ugarske vlasti te je podigao vojsku u svojim područjima. To je pravno značilo da se monarh pripremao napasti jednu od imenovanih i zakonitih vlada svoje zemlje s vojskom svoje druge zemlje.
U ljeto 1848, uočivši skori građanski rat, ugarska vlada pokušala je pridobiti podršku Habsburgovaca protiv Jelačića. Ponudila je slanje trupa u sjevernu Italiju. U augustu 1848. carska vlada u Beču službeno je naredila vladi u Pešti da ne formira vojsku.
Batthyány je 29. augusta, uz saglasnost parlamenta, otišao caru s Ferencom Deákom da zamoli da Srbima naredi kapitulaciju i zaustavi Jelačića, koji je namjeravao napasti Ugarsku. No, Jelačić je krenuo naprijed i napao Ugarsku kako bi raspustio njenu vladu, bez ikakve naredbe iz Austrije.
Iako je car formalno razriješio Jelačića dužnosti, Jelačić je sa svojom vojskom 11. septembra 1848. upao u Međimurje i južno prekodunavsko područje Ugarske.
Nakon što je revolucija u Beču ugušena, Franjo Josip zamijenio je na prijestolju svog strica Ferdinanda I, čiji je razum bio oslabio. Novi car nije priznao drugi Batthyányjev premijerski mandat, koji je počeo 25. septembra. Osim toga, ugarski parlament nije priznao Franju Josipa kao "kralja Ugarske" i on je ostao bez te krune sve do 1867. Konačni raskol između Beča i Pešte dogodio se kada je feldmaršal Franz Philipp von Lamberg dobio kontrolu nad svim vojskama u Ugarskoj (uključujući i Jelačićevu). Otišao je u Ugarsku, gdje ga je rulja napala i brutalno usmrtila. Nakon njegovog ubistva carski dvor raspustio je Ugarski sabor i imenovao Jelačića regentom.
U međuvremenu, Batthyány je ponovo otputovao u Beč s namjerom da postigne kompromis s novim carem. Njegovi napori ostali su bezuspješni jer je Franjo Josip odbio prihvatiti reforme, poznate kao "Aprilski zakoni", što je bilo protivustavno jer ih je već bio potpisao Ferdinand, pa ih Franjo Josip nije imao pravo opozvati.
U tome su mađarski liberali u Pešti vidjeli priliku. U septembru 1848. Sabor je malo popustio pred Peštanskim ustankom i dao ustupke da se austro-ugarska unija ne bi raspala. No, okupljale su se kontrarevolucionarne snage. Nakon više lokalnih pobjeda, združene češke i hrvatske jedinice ušle su u Peštu 5. januara 1849.[32]
Zbog toga su Batthyány i njegova vlada podnijeli ostavku, osim Kossutha, Szemerea i Mészárosa. Kasnije, na zahtjev palatina Stjepana, Batthyány je ponovo postao premijer te je 13. septembra najavio pobunu i zatražio da ih palatin predvodi. Međutim, on je, po carevoj naredbi, podnio ostavku i napustio Ugarsku.
U Ugarskoj je sada rat bjesnio na tri fronta: Jelačićeve hrvatske trupe na jugu, Rumuni u Banatu i Transilvaniji na istoku te Austrija na zapadu.
Ugarska vlada bila je u ozbiljnoj vojnoj krizi zbog nedostatka vojnika, pa su poslali Kossutha, izrazito dobrog govornika, da regrutira dobrovoljce za novu mađarsku vojsku. Dok je Jelačić marširao na Peštu, Kossuth je išao od grada do grada dižući narod na odbranu zemlje, a Narodne domobranske jedinice (Honvéd) bile su njegova kreacija.
Uz pomoć Kossuthovih regrutacijskih govora Batthyány je brzo formirao Mađarsku revolucionarnu vojsku, čije su dvije petine činili pripadnici etničkih manjina u zemlji.[5] Nova mađarska vojska porazila je hrvatsku 29. septembra u bici kod Pákozda.
Bitka je postala ključna za mađarsku vojsku zbog njenog utjecaja na politiku i moral. Kossuthovo drugo pismo austrijskom narodu i ova bitka bili su povod za drugu revoluciju u Beču 6. oktobra.
Batthyány je polahko shvatio da ne može postići svoj glavni cilj, a to je bio miran kompromis sa Habsburškom dinastijom. Dana 2. oktobra podnio je ostavku i istovremeno se odrekao svog mjesta u parlamentu. Istog dana ostavke su podnijeli i ministri u njegovoj vladi.
uredi
Habsburška vlada u Beču je 4. marta 1849. proglasila novi, tzv. Stadionov ustav.[33][34] Centralistički ustav osigurao je vrlo jaku moć monarhu i otvorio put neoapsolutizmu.[35] Izradio ga je austrijski Carski sabor, u kojem Ugarska nije imala zastupnika. Austrijska zakonodavna tijela, poput Carskog sabora, tradicionalno nisu imala nikakvu vlast u Ugarskoj. Uprkos tome, Carski sabor također je pokušao ukinuti Ugarski sabor (koji je postojao kao vrhovna zakonodavna vlast u Ugarskoj od kraja 12. stoljeća).[36] Stadionov ustav pokušao je protivrječiti postojećem Ustavu Ugarske, s idejom da ga i ukine.[37] Štaviše, 7. marta izdan je carski proglas u ime Franje Josipa kojim se utvrđuje jedinstveni ustav za cijelo carstvo, po kojem će Kraljevinom Ugarskom upravljati pet samostalnih vojnih okruga.[22]
Szemereova vlada i regent-predsjednik Kossuth uredi
Kad je Batthyány dao ostavku, imenovan je zajedno sa Szemereom da privremeno vodi vladu, a krajem septembra imenovan je predsjednikom Odbora za nacionalnu odbranu.
Iz perspektive Ustava, a prema krunidbenoj zakletvi, okrunjeni ugarski kralj ne može se za života odreći ugarskog prijestolja. Ako je živ, ali ne može obavljati vladarsku dužnost, regent je morao preuzeti njegove dužnosti. Stoga je Ferdinand ostao i dalje zakoniti kralj Ugarske. Ako nije postojala mogućnost automatskog nasljeđivanja prijestolja zbog smrti kralja prethodnika (jer je Ferdinand još bio živ), ali se monarh želio odreći svog prijestolja i imenovati drugog kralja prije svoje smrti, tehnički je postojalo samo jedno pravno rješenje: Sabor je imao ovlasti svrgnuti monarha i izabrati njegovog nasljednika. Zbog pravnih i vojnih napetosti mađarski parlament nije Franji Josipu dodijelio tu čast. Ovaj događaj dao je mađarskom otporu čvrst osnov zakonitosti. Od tog vremena do sloma revolucije, Lajos Kossuth, kao državni poglavar Mađarske, postao je de facto i de jure vladar zemlje.[22] Osim Kázméra Batthyányja, svi članovi nove vlade bili su Kossuthove pristalice.
Nova vlada (Szemereova administracija) formirana je 2. maja 1849:[38][39]
- Šef države: Lajos Kossuth
- Premijer i ministar unutrašnjih poslova: Bertalan Szemere
- Ministar vanjskih poslova i ministar poljoprivrede, industrije i trgovine: Kázmér Batthyány
- Ministar finansija: Ferenc Duschek
- Ministar pravosuđa: Sebő Vukovics
- Ministar obrazovanja, nauke i kulture: Mihály Horváth
- Ministar rada, infrastrukture i saobraćaja: László Csány
- Ministar odbrane: Lázár Mészáros (14. april – 1. maj 1849), Artúr Görgei (7. maj – 7. juli) i Lajos Aulich (14. juli – 11. august)
Od tog vremena Kossuth je imao povećanu količinu moći. Smjer cijele vlade bio je u njegovim rukama. Bez vojnog iskustva, morao je kontrolirati i usmjeravati kretanje vojske; nije bio u stanju zadržati kontrolu nad generalima ili uspostaviti tu vojnu saradnju koja je bila toliko bitna za uspjeh. Naročito je Görgei, čije je sposobnosti Kossuth prvi prepoznao, odbio poslušnost; ta dva čovjeka bila su vrlo različitih osobnosti. Kossuth ga je dvaput smjenjivao, ali ga je oba puta morao vratiti na dužnost. Bilo bi dobro da je Kossuth imao nešto više od Görgeijeve proračunate nemilosrdnosti, jer, kao što je ispravno rečeno, revolucionarna moć koju je prigrabio mogla se održati samo revolucionarnim sredstvima; no, po naravi je bio mehka srca i uvijek milosrdan; iako često odvažan, nedostajalo mu je odlučnosti u ophođenju s muškarcima. Rečeno je da je pokazivao nedostatak lične hrabrosti; to nije nevjerovatno, višak osjećaja, koji ga je učinio tako velikim govornikom, teško se mogao kombinirati s hladnokrvnošću koja se u opasnosti zahtijeva od vojnika; ali niko nije mogao drugima uliti hrabrost kao on.
Tokom cijele oštre zime, koja je uslijedila, njegova energija i duh nikad ga nisu izdali. On je bio taj koji je nadvladao oklijevanje vojske da maršira u pomoć Beču; nakon poraza u bici kod Schwechata, u kojoj je bio prisutan, poslao je Józefa Bema da nastavi rat u Transilvaniji. Krajem godine, kad su se Austrijanci približavali Pešti, zatražio je posredovanje Williama Henryja Stilesa, američkog izaslanika. Alfred Windisch-Grätz, međutim, odbio je sve uvjete. Parlament i vlada pobjegli su u Debrecen, a Kossuth je sa sobom ponio krunu svetog Stjepana, simbol mađarske nacije. U novembru 1848. Ferdinand je abdicirao u korist Franje Josipa. Novi car opozvao je sve ustupke date u martu i stavio van zakona Kossutha i mađarsku vladu – osnovanu zakonito na osnovu Aprilskih zakona. U aprilu 1849, kada su Mađari postigli mnoge uspjehe, nakon što je uzbunio vojsku, Kossuth je objavio Mađarsku deklaraciju nezavisnosti, u kojoj je izjavio da je "kuća Habsburg-Lothringen, puna krivokletstva u očima Boga i ljudi, izgubila pravo na ugarsko prijestolje". To je bio potez karakterističan za njegovu sklonost prema ekstremnoj i dramatičnoj akciji, ali je doprinio nesuglasicama između njega i onih koji su željeli samo autonomiju pod starom dinastijom, a njegovi neprijatelji nisu oklijevali optužiti ga da cilja da postane kralj. Detronizacija je također učinila bilo kakav kompromis s Habsburgovcima praktički nemogućim.
Kossuth je odigrao ključnu ulogu u tome da mađarska vojska provede višesedmičnu opsadu i ponovno zauzimanje Budimskog dvorca, što je konačno uspjelo 21. maja 1849. Nade u konačni uspjeh bile su, međutim, osujećene intervencijom Rusije; svi pozivi zapadnim silama bili su uzaludni, a 11. augusta Kossuth je odstupio u korist Görgeija, s obrazloženjem da u posljednjoj krajnosti sam general može spasiti naciju. Görgei je kapitulirao kod Világosa (danas Șiria u Rumuniji) pred Rusima, koji su predali vojsku Austrijancima.[22]
Rat za nezavisnost uredi
Godine 1848. i 1849. mađarski narod, koji je želio nezavisnost, bio je većinski samo u centralnim područjima zemlje, okružen drugim narodima.
Austrijska Monarhija i oni koji su je savjetovali manipulirali su Hrvatima, Srbima i Rumunima, dajući obećanja Mađarima jednog dana, a sutradan protivrječna obećanja Srbima i drugim grupama.[40] Neke od tih grupa u borbu protiv mađarske vlade vodile su njihove vođe koje su težile vlastitoj nezavisnosti, što je izazvalo brojne brutalne incidente između Mađara i Rumuna, među ostalim.
Međutim, Mađare je podržavala većina Slovaka, Nijemaca, Rusina i mađarskih Slovenaca,[41][42][43] mađarski Jevreji i mnogi poljski, austrijski i italijanski dobrovoljci.[44] Mađarski revolucionarni parlament 28. jula 1849. proglasio je i donio prve[45][46] zakone o etničkim i manjinskim pravima u Evropi, ali su oni poništeni nakon što su ruska i austrijska vojska slomile Mađarsku revoluciju.[47][48][49] Povremeno bi austrijski dvor pretjerao u taktici "zavadi, pa vladaj" u Mađarskoj – s nekim sasvim nenamjernim rezultatima. To se dogodilo u slučaju Slovaka, koji su počeli rat kao barem ravnodušni, ako ne i antimađarski raspoloženi, ali su došli podržati mađarsku vladu protiv dinastije.[50] No, u drugom slučaju, austrijski dvostruki aršini donijeli su borcima za mađarsku stvar neke još više iznenađujuće saveznike tokom rata 1849.
Hrvati uredi
Kraljevina Hrvatska bila je u personalnoj uniji s Kraljevinom Ugarskom od 12. stoljeća. Hrvatski nacionalizam početkom 19. stoljeća bio je slab, ali je rastao sa sve većim mađarskim pritiskom, posebno nakon donošenja Aprilskih zakona, koji su ignorirali hrvatsku autonomiju unutar Ugarske.[51]
Kao odgovor, hrvatske vođe pozvale su na formiranje zasebne Trojedne kraljevine. Ban Jelačić, koji će kasnije postati cijenjeni hrvatski junak, nastojao je osloboditi Hrvatsku od Ugarske kao zasebnu cjelinu pod Habsburzima. Na kraju je otputovao u Beč kako bi položio zakletvu za položaj savjetnika austrijskog cara. Ubrzo nakon što je Kossuth proglasio nezavisnu Kraljevinu Ugarsku zbacivši s prijestolja Habsburge, Hrvati su se pobunili protiv Mađara i izjavili lojalnost Austriji. Prve borbe u Mađarskoj revoluciji bile su između Hrvata i Mađara, a intervencija hrvatskih podanika lojalnih Austriji izazvala je potres u Beču.[52] Jelačić je poslao svoju vojsku po vlastitom nalogu, nadajući se da će suzbiti rastuću moć mađarskih revolucionara, ali nije uspio i Mađari su ga 29. septembra odbili kod Pákozda.[53]
Po završetku Mađarske revolucije Hrvatskom je direktno upravljala Austrija sve do Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868.[54]
Srbi uredi
Vojvodina je postala ugarska krunska zemlja nakon poraza Osmanskog Carstva u Velikom turskom ratu.
Između Tise i Transilvanije, sjeverno od Dunava, smještena je bivša regija Ugarske nazvana Banat.[55] Nakon Mohačke bitke, pod osmanskom vlašću u područje sjeverno od Dunava doselili su se Južni Slaveni zajedno s osvajačkom osmanskom vojskom. Godine 1804. južno od Dunava formirana je polunezavisna Kneževina Srbija s glavnim gradom Beogradom. Tako je 1849. Dunav odvojio Srbiju od Kraljevine Ugarske. Ugarska regija sjeverno od rijeke zvala se Vojvodina, a u njoj je tada živjelo gotovo pola miliona srpskih stanovnika. Prema popisu iz 1840, Srbi su činili 49% ukupnog stanovništva u Vojvodini i tražili su nezavisnost ili pripajanje Kneževini Srbiji. Suočeni s nastajućim pokretom za nezavisnost Mađarske, koji je doveo do revolucije 1848, Habsburgovci su obećali nezavisan status Srbima u Vojvodini unutar Austrijskog Carstva.
U tu svrhu u februaru 1849. Josif Rajačić imenovan je vojvođanskim patrijarhom.[56] Bio je pristalica Srpskog nacionalnog pokreta iako donekle konzervativan, s proaustrijskim naklonostima. U ključnom trenutku tokom rata protiv ugarske vlade, krajem marta 1849, kada je Austrijancima trebalo više srpskih vojnika za vođenje rata, austrijski general Juraj Rukavina Vidovgradski, koji je zapovijedao austrijskim trupama u Ugarskoj, službeno je ponovo obećao nezavisnost Vojvodine i pristao na sve zahtjeve patrijarha u vezi sa srpskom narodnošću.[57] Pristajanje na zahtjeve patrijarha trebalo je značiti ublažavanje stroge vojne uprave nad Vojvodinom. Pod tom upravom u pograničnim područjima svaki muškarac u dobi od 16 do 60 godina mogao je biti regrutiran u vojsku.[58]
Vojvođanski Srbi očekivali su da će njihova obaveza služenja u austrijskoj vojsci biti prva mjera koja će biti ublažena. No, novi car Franjo Josip imao je druge ideje i to obećanje prekršeno je ne više od dvije sedmice nakon što je dato Vojvođanima. To je dovelo do podjele u stanovništvu Vojvodine i barem dio Srba u toj pokrajini počeo je podržavati izabranu ugarsku vladu protiv Austrijanaca.[58] Neki Srbi nastojali su omiliti srpsku naciju Austrijskom Carstvu kako bi promovirali nezavisnost Vojvodine.
Uz rat na tri fronta, nije se pretpostavljalo da bi ugarska vlada mogla dugo izdržati nakon početka neprijateljstava. No, događaji na početku rata išli su joj u prilog. Jedinstvo Srba na južnom frontu uništila je austrijska perfidnost u vezi s pravnim statusom Vojvodine.
Neki desničarski učesnici Srpskog nacionalnog pokreta smatrali su da "revolucija" u Mađarskoj više ugrožava povlastice zemljoposjednika i plemića u Srpskoj Vojvodini nego austrijske okupatore.[59]
Na početku rata Mađarske odbrambene snage (Honvédség) pobijedile su u nekim bitkama[60][61] protiv Austrijanaca, naprimjer, kod Pákozda u septembru 1848. i Isaszega u aprilu 1849, kada je čak i objavljena Deklaracija nezavisnosti. Istog mjeseca Artúr Görgei postao je novi vrhovni zapovjednik svih vojski Mađarske Republike.[62]
Nakon pada Mađarske revolucije 1849. Vojvodina je postala austrijska krunska zemlja. Godine 1860. ponovo je postala zemlja ugarske krune i bila je dio Mađarske do kraja Prvog svjetskog rata.[63]
Slovaci uredi
Jedinice slovačkih dobrovoljaca bile su reakcionarni oružani pokret koji se suprotstavljao Mađarskoj revoluciji. Organizirani u zapadnim dijelovima moderne Slovačke, dobrovoljci su vodili višestruku kampanju preko većinskih slovačkih područja u Gornjoj Ugarskoj sve do Košica na istoku.[64] Njihove vođe – Ľudovít Štúr, Jozef Miloslav Hurban i Michal Miloslav Hodža – borile su se da steknu potpunu podršku slovačkog naroda. Mnoge slovačke seljake više je zabrinjavalo ukidanje feudalnog služenja, a ne širi nacionalni ciljevi. Vjerske razlike također su imale ključnu ulogu jer su vođe slovačkih dobrovoljaca bile pretežno protestanti, što je dovelo do poteškoća u pridobijanju podrške u regijama s katoličkom slovačkom većinom.[65] Kao rezultat toga, mogli su regrutirati samo do 2000 ljudi, dok je mnogo viši postotak slovačkog stanovništva služio u Mađarskom domobranstvu, među mađarskim revolucionarima.[66]
Slovačka nacija i narod do tog trenutka bili su slabo definirani s obzirom na to da je slovačkom narodu nedostajala definitivna granica ili nacionalni identitet. Međutim, u godinama koje su prethodile revoluciji Ugarska je preduzela korake da mađarizira slovačku regiju pod svojom kontrolom. Cilj toga bio je podvesti različite etničke grupe širom Ugarske pod zajedničku kulturu. Na početku Mađarske revolucije taj proces smatran je neizbježnim i prijetećim za etničke grupe, naročito za mnoge slovačke intelektualce.[67] Slovaci su tražili da se njihova kultura poštedi mađarizacije i da im se daju određene slobode i prava. Ti zahtjevi ubrzo su prerasli u šire demonstracije za prava etničkih manjina u Mađarskoj. Obavljena su hapšenja, koja su dodatno razbjesnila demonstrante i na kraju je u Pragu održan Panslavistički kongres, na kojem je sastavljen dokument koji je poslan ugarskoj vladi, a kojim se traže prava slovačkog naroda. Mađari su odgovorili uvođenjem ratnog stanja u slovačkoj regiji.[67]
Carska vlada shvatila je da u cijelom Carstvu etničke manjine traže veću autonomiju, ali je samo Ugarska željela potpuni razlaz. To su iskoristili podržavajući etničke nacionalne pokrete protiv ugarske vlasti. Slovačke dobrovoljačke jedinice pozvane su u Beč, gdje su dobile zadatak da se pridruže kampanjama protiv revolucionara širom fronta. Slovački puk zatim je marširao do Myjave, gdje se Slovačko narodno vijeće otvoreno otcijepilo od Ugarske. Napetosti su rasle nakon što je ugarska vojska pogubila niz slovačkih vođa zbog izdaje, a borbe su postale krvavije.[67]
Međutim, vođe slovačkih dobrovoljaca također su željele njenu autonomiju od Ugarske. Nadale su se da će slovačke zemlje doći pod direktnu vlast Austrijskog Carstva. Ubrzo su počele rasti tenzije nastale zbog neispunjenih obećanja Austrijanaca. U nedostatku podrške i uz pojačane ugarske napore, Slovački dobrovoljački korpus imao je malo utjecaja do kraja rata sve dok Rusi nisu umarširali. Korišten je za "čišćenje" tačaka otpora u svjetlu ruskog napredovanja, a zatim je ubrzo raspušten, čime je okončano učešće Slovaka u revoluciji. Rezultat ustanka nije jasan jer su Slovaci ponovo pali pod carsku vlast i neko vrijeme nisu imali nikakvu autonomiju.[67]
Transilvanija uredi
Dana 29. maja 1848. u Kolozsváru (danas Cluj-Napoca u Rumuniji) Transilvanijski sabor (sastavljen od 116 Mađara, 114 Sekelja i 35 Sasa[68]) ponovo je ratificirao ujedinjenje s Mađarskom. Rumuni i Nijemci nisu se složili s tom odlukom.[69]
Wiener Zeitung pisao je 10. juna 1848:
U svakom slučaju, ujedinjenje Transilvanije, proglašeno protiv svih ljudskih prava, nije validno, a sudovi u cijelom svijetu moraju priznati pravednost protesta rumunskog naroda.[70]
Rumuni uredi
Dana 25. februara 1849. predstavnici rumunskog stanovništva poslali su habsburškom caru Memorandum rumunske nacije iz Velike kneževine Transilvanije, Banata, iz područja susjednih Ugarskoj i Bukovini, u kojem su tražili ujedinjenje Bukovine, Transilvanije i Banata te svih Rumuna u austrijskoj državi u jednu nezavisnu naciju pod vlašću Austrije kao dio koji upotpunjuje Monarhiju.[71]
Transilvanijski Sasi uredi
U prvim danima oktobra 1848. Stephan Ludwig Roth smatrao je da postoje dvije mogućnosti za Sase: stati na stranu Ugarske te se tako okrenuti protiv Rumuna i Carstva ili pristati uz Rumune te tako podržati Carstvo protiv Ugarske. U tom izboru Rumuni i Mađari sporedni su faktori. Najvažnije načelo je načelo ujedinjenog carstva jer garantira proširenje proglašenog Ustava Austrije.[72]
Transilvanijski Sasi odbili su uključenje Transilvanije u Ugarsku.[73]
Rusi uredi
Zbog uspjeha revolucionarnog otpora, Franjo Josip morao je u martu 1849. zatražiti pomoć od "žandara Evrope"[74], ruskog cara Nikole I. Ruska vojska, sastavljena od približno 8000 vojnika, napala je Transilvaniju 8. aprila 1849.[75] No, dok su prelazili planinske prijevoje Južnih Karpata (duž granice Transilvanije i Vlaške), dočekala ih je velika mađarska revolucionarna vojska, koju je predvodio Józef Bem, general poljskog porijekla.[76]
Bem je bio učesnik poljskog ustanka 1830–1831, bio je uključen u ustanak u Beču 1848. i, konačno, postao je jedan od vrhovnih zapovjednika vojske Mađarske Republike 1848–1849.[77] Kada je naišao na Ruse, porazio ih je i istjerao iz Hermannstadta i Kronstadta (danas Sibiu i Brașov) u Transilvaniji, preko Južnih Karpata kroz prijevoj Crveni toranj u Vlašku.[77] Samo 2000 ruskih vojnika uspjelo se vratiti iz Transilvanije u Vlašku, a ostalih 6000 ubijeno je ili zarobljeno od mađarske vojske.[78] Nakon što je osigurao cijelu Transilvaniju, Bem je pokrenuo svoju mađarsku vojsku od 30.000 do 40.000 ljudi protiv austrijskih snaga u sjevernom Banatu zauzevši Temišvar.[79]
Austrijanci uredi
Laval Nugent bio je zadužen za ratni materijal u austrijskoj vojsci, ali je služio kao general na terenu pokušavajući okupiti sve Srbe koji su još bili lojalni austrijskom prijestolju za još jednu ofanzivu protiv ugarske vlade.[80] Ovdje se čak i na južnom frontu ugarska vojska u početku pokazala uspješnom.
Ova borba dovela je do Bečkog ustanka u oktobru 1848, kada su ustanici napali garnizon koji je bio na putu za Ugarsku da podrži snage. Ipak, austrijska vojska uspjela je ugušiti pobunu. U isto vrijeme, kod Schwechata, Austrijanci su osujetili ugarski pokušaj zauzimanja Beča. Nakon te pobjede general Windisch-Grätz i 70.000 vojnika poslani su u Ugarsku da slome revoluciju. Austrijanci su išli niz Dunav od Beča i prešli u Ugarsku kako bi opkolili Komorn (danas Komárom u Mađarskoj i Komárno u Slovačkoj). Nastavili su niz Dunav do Pešte. Nakon nekoliko žestokih borbi, predvođeni Windisch-Grätzom, zauzeli su Budim i Peštu[81] (grad je na njemačkom bio poznat kao Ofen, a kasnije su se Budim i Pešta ujedinili).
U aprilu 1849, nakon tih poraza, ugarska vlada oporavila se i ostvarila nekoliko pobjeda na tom zapadnom frontu. Zaustavili su austrijsko napredovanje i ponovo zauzeli Budim i Peštu.[82] Tada je ugarska vojska razbila opsadu Komároma.[83] Proljetna ofanziva stoga se pokazala velikim uspjehom za revoluciju.
Tako je ugarska vlada bila podjednako uspješna na svom istočnom frontu (Transilvanija) protiv Rusa i na zapadnom protiv Austrijanaca. No, postojao je i treći front – južni, u Banatu, gdje se borila protiv jedinica Srpskog narodnog pokreta i Jelačićevih hrvatskih trupa unutar same Vojvodine. Mór Perczel, general ugarskih snaga u Banatu, ispočetka je bio uspješan u bitkama na južnom frontu.[84]
U aprilu 1849. Ludwig von Welden zamijenio je Windisch-Grätza na mjestu vrhovnog zapovjednika austrijskih snaga u Ugarskoj.[85] Umjesto da krenu za austrijskom vojskom, Mađari su se zaustavili kako bi ponovo zauzeli Budimsku tvrđavu i pripremili odbranu. U isto vrijeme, međutim, pobjeda u Italiji oslobodila je mnoge austrijske trupe koje su se dotad borile na tom frontu. U junu 1849. ruske i austrijske trupe ušle su u Ugarsku sa znatnom brojčanom prednošću nad ugarskom vojskom. Nakon što su propali svi pozivi drugim evropskim državama, Kossuth je 11. augusta 1849. odstupio u korist Artúra Görgeija, za koga je mislio da je jedini general koji je sposoban spasiti naciju.
Međutim, u maju 1849. car Nikola I obećao je udvostručiti svoje napore protiv ugarske vlade. On i Franjo Josip počeli su ponovo okupljati i naoružavati vojsku kojom će zapovijedati Anton Vogl, austrijski feldmaršal koji je učestvovao u gušenju narodnooslobodilačkog pokreta u Galiciji 1848.[86] Ali čak i u ovoj fazi Vogl je bio okupiran pokušajem da zaustavi još jedan revolucionarni ustanak u Galiciji.[87] I car se pripremao poslati 30.000 ruskih vojnika nazad preko Istočnih Karpata iz Poljske. Austrija je držala Galiciju i krenula u Ugarsku, nezavisno od Voglovih snaga. U isto vrijeme, sposobni Julius von Haynau poveo je vojsku od 60.000 Austrijanaca sa zapada i ponovo zauzeo područja izgubljena tokom proljeća. Dana 18. jula konačno je zauzeo Budim i Peštu.[88] Rusi su također bili uspješni na istoku, a situacija Mađara postajala je sve očajnija.
Dana 13. augusta, nakon nekoliko gorkih poraza, posebno nakon bitke kod Segesvára protiv Rusa i bitaka kod Szörega i Temišvara[88] protiv austrijske vojske, bilo je jasno da je Ugarska izgubila. U beznadnoj situaciji, Görgei je kod Világosa potpisao predaju Rusima (kako bi se rat smatrao ruskom pobjedom i zato što su pobunjenici Ruse smatrali blažima), koji su vojsku predali Austrijancima.[89]
Posljedice uredi
Von Haynau, vođa austrijske vojske, dobio je punomoć da uspostavi red u Ugarskoj nakon sukoba. Naredio je pogubljenje 13 aradskih mučenika, a premijer Batthyány pogubljen je istog dana u Pešti.[89]
Nakon neuspjele revolucije, 1849. dogodio se općenarodni "pasivni otpor".[90] Dvije godine kasnije Albrecht, vojvoda od Teschena, imenovan je regentom, što je trajalo do 1860; u tom periodu proveo je germanizaciju.[91]
Kossuth je nakon revolucije otišao u izgnanstvo. Prvo je dobio azil u Osmanskom Carstvu, gdje je boravio u Kütahyi do 1851. Te godine američki Kongres pozvao ga je da dođe u Sjedinjene Američke Države. Napustio je Osmansko Carstvo u septembru, zaustavio se u Britaniji, a zatim stigao u New York u decembru. Američka javnost srdačno ga je primila, kao i tadašnji državni sekretar Daniel Webster, zbog čega su odnosi između SAD-a i Austrije bili donekle zategnuti u narednih 20 godina. Okrug Kossuth u Iowi nazvan je po njemu. U ljeto 1852. otišao je u Englesku. Tu je ostao do 1859, kada se preselio u Torino, u to vrijeme glavni grad Pijemont-Sardinije, u nadi da će se vratiti u domovinu, ali se to nikad nije dogodilo.
Kossuth je svojom najvećom greškom smatrao sukob s manjinama u Ugarskoj. Izložio je san o multietničkoj konfederaciji republika duž Dunava, koja bi mogla spriječiti eskalaciju neprijateljskih osjećanja između etničkih grupa na tim prostorima.[92]
Mnogi Kossuthovi saborci u egzilu pridružili su mu se u Sjedinjenim Državama, uključujući i sinove jedne od njegovih sestara. Neki od tih "četrdesetosmaša" ostali su nakon njegovog odlaska i borili se na strani Unije u Američkom građanskom ratu. Mađarski advokat George Lichtenstein, koji je služio kao Kossuthov privatni sekretar, pobjegao je u Kraljevic nakon revolucije i na kraju se nastanio u Edinburghu, gdje je postao poznat kao muzičar.[93]
Nakon predaje mađarske vojske kod Világosa 1849. carističke trupe odnijele su njihove revolucionarne zastave u Rusiju, gdje su čuvane i pod carističkim i pod komunističkim sistemom. Godine 1940. Sovjetski Savez ponudio je zastave Horthyjevoj vladi u zamjenu za oslobađanje zatvorenog mađarskog komunističkog vođe Mátyása Rákosija; Horthyjeva vlada prihvatila je ponudu.[94]
Prema legendi, Mađari se ne "kuckaju" čašama piva iz razloga što su to činili Austrijanci nakon gušenja revolucije.[95]
Američki građanski rat uredi
Godine 1861. bilo je jedva 4000 Mađara u Sjedinjenim Američkim Državama, ali je ipak 1000 njih stupilo u službu vojske Unije, postotak koji nije imala nijedna druga imigrantska zajednica. Svjedočanstvo vojnih kvaliteta tih Mađara jest činjenica da je od tog relativno malog broja njih pet postalo brigadnim generalima, 15 pukovnicima, dva potpukovnicima, 14 majorima i 15 kapetanima. General Gyula Számwald zapovijedao je brigadom; general Sándor Asbóth postavljen je za zapovjednika cijele vojne zone. Među štabnim oficirima posebno su se odlikovali pukovnici Fülöp Figyelmessy, Géza Mihalotzy, organizator Lincolnovog voda strijelaca slavenskog porijekla, te Frigyes György Utassy, organizator i zapovjednik 39. njujorškog pješadijskog puka, koji je nosio naziv "Garibaldijeva garda". Pukovnik Károly Zágonyi, na čelu garde Frémontovih tjelohranitelja, preuzeo je Springfield u Missouriju od znatno nadmoćnijih neprijateljskih snaga u smionom napadu poznatom u američkoj historiji kao "Zágonyijeva vožnja smrti".
Predsjednik Abraham Lincoln imenovao je Lászla Újházyja konzulom u Anconi na početku građanskog rata, a nakon njegovog završetka mnogi drugi Mađari dobili su mjesta u američkim diplomatskim i konzularnim i drugim javnim službama.[96]
Također pogledajte uredi
Reference uredi
- ^ "Rosonczy: OROSZ GYORSSEGÉLY BÉCSNEK 1849 TAVASZÁN (PhD dissertation 2015)" (PDF) (jezik: mađarski).
- ^ Zachary C. Shirkey, Joining the Fray: Outside Military Intervention in Civil Wars – Military Strategy and Operational Art, str. 1944; ISBN 1409470911, 9781409470915; [1] Arhivirano 27. 12. 2014. na Wayback Machine
- ^ Spencer C. Tucker, A Global Chronology of Conflict: From the Ancient World to the Modern Middle..., 2009, str. 1188.
- ^ a b András Gerő (2014). "Nationalities and the Hungarian Parliament (1867–1918)" (PDF) (jezik: engleski). Arhivirano s originala (PDF), 25. 4. 2019.
- ^ a b "Bona Gábor: A szabadságharc honvédsége" (jezik: mađarski).
- ^ Eric Roman, Austria-Hungary & the Successor States: A Reference Guide from the Renaissance to the Present, "Infobase Publishing", 2003, str. 67; ISBN 9780816074693
- ^ Lynn Hunt, The Making of the West: Volume C, str. 683–684.
- ^ Godine 1804. car Franjo preuzeo je titulu cara Austrije za sve habsburške nasljedne zemlje i druge zemlje, uključujući Ugarsku. Time je Ugarska formalno postala dio Austrijskog Carstva. Sud je, međutim, uvjeravao parlament da Franjino preuzimanje nove titule ni na koji način ne utječe na zakone i Ustav Ugarske. Laszlo, Péter (2011), Hungary's Long Nineteenth Century: Constitutional and Democratic Traditions, Koninklijke Brill NV, Leiden, the Netherlands, str. 6
- ^ Robert Young (1995). Secession of Quebec and the Future of Canada. McGill-Queen's Press. str. 138. ISBN 9780773565470.
the Hungarian constitution was restored.
- ^ Éva H. Balázs, Ugarska i Habsburzi, 1765–1800: eksperiment u prosvijećenom apsolutizmu, str. 320.
- ^ Yonge, Charlotte (1867). "The Crown of St. Stephen". A Book of Golden Deeds Of all Times and all Lands. London, Glasgow i Bombay: "Blackie and Son". Pristupljeno 21. 8. 2008.
- ^ Nemes, Paul (10. 1. 2000). "Central Europe Review — Hungary: The Holy Crown". Arhivirano s originala, 17. 5. 2019. Pristupljeno 26. 9. 2008.
- ^ Ovo je detaljnije opisao grof Miklós Bánffy, koji je bio svjedok, a može se pročitati ovdje: The Last Habsburg Coronation: Budapest, 1916. Sa sajta Royalty and Monarchy.
- ^ András A. Gergely; Gábor Máthé (2000). The Hungarian state: thousand years in Europe [1000-2000]. Korona. str. 66. ISBN 9789639191792.
- ^ Charles W. Ingrao, "The Habsburg Monarchy, 1618–1815", New Approaches to European History, sv. 21, Štamparija Univerziteta u Cambridgeu, 2000; ISBN 9781107268692
- ^ Jean Bérenger, C. A. Simpson, The Habsburg Empire 1700–1918, "Routledge", 2014; ISBN 9781317895725
- ^ Tomasz Kamusella, The Politics of Language and Nationalism in Modern Central Europe, "Palgrave Macmillan", 2009; ISBN 9780230550704
- ^ Paschalis M. Kitromilides, Enlightenment and Revolution, Štamparija Univerziteta Harvard, 2013; ISBN 9780674726413
- ^ Peter McPhee, A Companion to the French Revolution, "John Wiley & Sons", 2014, str. 391; ISBN 9781118977521
- ^ Ödön Beöthy, Tibor Vágvölgyi, A Magyar Jakobinusok Köztársasági Mozgalma (Mađarski jakobinski republikanski pokret), Budimpešta, 1968, str. 103.
- ^ Lendvai, Paul (2002), The Hungarians: A Thousand Years of Victory in Defeat, C. Hurst & Co, str. 194, ISBN 978-1-85065-682-1
- ^ a b c d e f g h i j
Jedna ili više prethodnih rečenica sadrži tekst publikacije koja je sada u javnom vlasništvu: Bain, Robert Nisbet; Phillips, Walter Alison (1911). "Hungary". u Chisholm, Hugh (ured.). Encyclopædia Britannica. 13 (11. izd.). Cambridge University Press. str. 915–918.
- ^ Mihály Lackó, Széchenyi és Kossuth vitája (Rasprava između Széchenyija i Kossutha), Gondolat, 1977.
- ^ Vidi: Lackó, str. 47.
- ^ Gróf Széchenyi István írói és hírlapi vitája Kossuth Lajossal (Književna i publicistička debata grofa Istvána Széchenyija i Lajosa Kossutha), ur. Gyula Viszota, dva sveska, Mađarsko historijsko društvo, Budimpešta, 1927–1930.
- ^ "március15". marcius15.kormany.hu. Arhivirano s originala, 17. 9. 2017. Pristupljeno 16. 3. 2018.
- ^ Charles Frederick Henningsen, Kossuth and "The Times", 1851, str. 10.
- ^ Peter F. Sugar, Péter Hanák, Tibor Frank, A History of Hungary, Indiana University Press, 1994, str. 213.
- ^ Gyula Csernátoni, Zoltán Ferenci, József Korbuly, Petőfijev muzej, 1. 11. 1890; link (hu)
- ^ "Az áprilisi törvények" (jezik: mađarski). 22. 3. 1999. Arhivirano s originala, 16. 7. 2011. Pristupljeno 28. 6. 2011.
- ^ Steven A. Seidman, Peter Lang, Posters, Propaganda, and Persuasion in Election Campaigns Around the World, str. 201.
- ^ Gazi, Stephen (1973). A History of Croatia. New York: Barnes and Noble Books. str. 150.
- ^ Schjerve, Rosita Rindler (2003). Diglossia and Power: Language Policies and Practice in the 19th Century Habsburg Empire. Language, Power, and Social Process. 9. Berlin: Walter de Gruyter. str. 75–76. ISBN 9783110176544.
- ^ Mahaffy, Robert Pentland (1908). Francis Joseph I: His Life and Times. Covent Garden: Duckworth. str. 39.
- ^ Walther Killy (2005). Dictionary of German biography. 9: Schmidt-Theyer. Walter de Gruyter. str. 237. ISBN 9783110966299.
- ^ Július Bartl (2002). Slovak History: Chronology & Lexicon. Bolchazy-Carducci Publishers. str. 222. ISBN 9780865164444.
- ^ Paul Bődy (1989). Hungarian statesmen of destiny, 1860–1960. Atlantic studies on society in change, 58; East European monographs, 262. Social Sciences Monograph. str. 23. ISBN 9780880331593.
- ^ Béla K. Király, I. Romsics, Geopolitics in the Danube Region: Hungarian Reconciliation Efforts 1848–1998, Štamparija Srednjoevropskog univerziteta, 1999, str. 413; ISBN 9789639116290
- ^ Mihály Arnold, Katalin Bossányi, Rezső Gallov, Viktor Orbán, The Reliable Book of Facts: Hungary '98, "Greger-Delacroix", 1998, str. 32.
- ^ Marx i Engels, str. 229.
- ^ "Kik voltak a honvédek". www.vasidigitkonyvtar.hu (Mađarska narodna internetska enciklopedija) (jezik: mađarski). Arhivirano s originala, 25. 9. 2008. Pristupljeno 2. 7. 2011.
- ^ Kozár, Mária; Gyurácz, Ferenc (2000). Felsőszölnök, Száz magyar falu könyvesháza. KHT. ISBN 9639287202.
- ^ Források a Muravidék történetéhez / Viri za zgodovino Prekmurja. 1. Szombathely-Zalaegerszeg. 2008. ISBN 9789637227196.
- ^ Jeszenszky, Géza (17. 11. 2000). "From "Eastern Switzerland" to Ethnic Cleansing, address at Duquesne History Forum" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 17. 1. 2013. Pristupljeno 24. 1. 2008.
- ^ Mikulas Teich; Roy Porter (1993). The National Question in Europe in Historical Context. Štamparija Univerziteta u Cambridgeu. str. 256. ISBN 9780521367134.
- ^ Ferenc Glatz (1990). Etudes historiques hongroises 1990: Ethnicity and society in Hungary, Volume 2. Institut za historiju Mađarske akademije nauka. str. 108. ISBN 9789638311689.
- ^ Tötösy de Zepetnek, Steven; Vasvari, Louise O. (2011). Comparative Hungarian Cultural Studies. str. 50. ISBN 9781557535931.
- ^ Spira, György (1992). The nationality issue in the Hungary of 1848–49. ISBN 9789630562966.
- ^ Ronen, Dov; Pelinka, Anton (1997). The challenge of ethnic conflict, democracy and self-determination in Central Europe. str. 40. ISBN 9780714647524.
- ^ Marx i Engels, str. 390, 3. maj 1848.
- ^ "Nationalism in Hungary, 1848–1867".
- ^ "1848-1849: Magyars and allies versus Austria, Russia, and allies". Heritage History.
- ^ János B. Szabó (5. 9. 2006). "Hungary's War of Independence".
- ^ Horváth, Eugene (1934). "Russia and the Hungarian Revolution (1848–9)". The Slavonic and East European Review. 12 (36): 628–645. JSTOR 4202930.
- ^ Kinder, Herman; Hilgeman, Werner (1978). The Anchor Atlas of world History. 2. Garden City, New York: Anchor Books. str. 58.
- ^ Marx i Engels, str. 613.
- ^ Marx i Engels, str. 250, Rat u Ugarskoj.
- ^ a b Marx i Engels, 8. april 1848.
- ^ Judah 1997, str. 60.
- ^ "Pákozd-Sukoró Battle 1848 Exhibition" (jezik: mađarski). Pákozd. 29. 9. 1998. Arhivirano s originala, 28. 7. 2011. Pristupljeno 28. 6. 2011.
- ^ "Isaszeg". 1hungary.com. Arhivirano s originala, 7. 7. 2011. Pristupljeno 2. 7. 2011.
- ^ Marx i Engels, str. 603.
- ^ Geert-Hinrich Ahrens (2007). Diplomacy on the Edge: Containment of Ethnic Conflict and the Minorities Working Group of the Conferences on Yugoslavia. Woodrow Wilson Center Press Series. Međunarodni centar za naučnike "Woodrow Wilson". str. 243. ISBN 9780801885570.
- ^ Anton Meteňko (2013). "Dobrovoľníci Slovenského národného vojska rokov 1848–1849 v Košiciach a pri Ťahanovciach" (PDF) (jezik: slovački). Arhivirano s originala (PDF), 30. 4. 2021.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
- ^ Mikuláš Teich, Dušan Kováč, Martin D. Brown (2011). Slovakia in History. Štamparija Univerziteta u Cambridgeu. str. 126. ISBN 9781139494946. Arhivirano s originala, 8. 2. 2017.CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)
- ^ Páva, István (1. 8. 1999). "Szlovákok a magyar szabadságharcban". magyarszemle.hu (jezik: mađarski). Magyar szemle. Arhivirano s originala, 23. 9. 2021. Pristupljeno 21. 2. 2019.
- ^ a b c d Anton Špiesz (2006). Illustrated Slovak History. Wauconda (Illinois): Bolchazy-Carducci Publishers. ISBN 0865165009.
- ^ "Arhivirana kopija" (PDF) (jezik: rumunski). Arhivirano (PDF) s originala, 14. 5. 2014. Pristupljeno 14. 5. 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link) CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
- ^ Pál Hatos; Attila Novák (ured.). Between Minority and Majority. Hungarian and Jewish / Israeli Ethnical and Cultural Experiences in Recent Centuries.
- ^ Centar za transilvanijske studije; Rumunska fondacija za kulturu (1998). "Transylvanian Review". Transylvanian Review. Rumunska fondacija za kulturu. 7 (Supplement). ISSN 2067-1016. Arhivirano s originala, 20. 6. 2015. Pristupljeno 20. 6. 2015.
- ^ "Brukenthalia – Romanian Cultural History Review" (PDF). 2011.
- ^ "Counter-revolution and Civil War". mek.oszk.hu. Arhivirano s originala, 20. 6. 2015. Pristupljeno 20. 6. 2015.
- ^ Miklós Molnár. A Concise History of Hungary.
- ^ "The Gendarme of Europe". writewellgroup.com. 12. 8. 2010. Arhivirano s originala, 26. 3. 2012. Pristupljeno 2. 7. 2011.
- ^ Marx i Engels, str. 242, 262, 8. april 1849.
- ^ Eugene Horváth (1934). "Russia and the Hungarian Revolution (1848-49)". Slavonic and East European Review (12.36): 628-645.
- ^ a b Marx i Engels, str. 319, 22. april 1848.
- ^ Marx i Engels, str. 242, 22. april 1848.
- ^ Marx i Engels, str. 334.
- ^ Marx i Engels, str. 611.
- ^ Marx i Engels, str. 343.
- ^ Marx i Engels, str. 304.
- ^ Marx i Engels, str. 346.
- ^ Marx i Engels, str. 331.
- ^ Marx i Engels, str. 293, 19. april 1849.
- ^ Marx i Engels, str. 618.
- ^ Marx i Engels, str. 303.
- ^ a b S. Leathes, G. W. Prothero i A. W. Ward, The Cambridge Modern History Atlas.
- ^ a b János B. Szabó (5. 9. 2006). "Hungary's War of Independence". historynet.com. Arhivirano s originala, 1. 4. 2008. Pristupljeno 2. 7. 2011.
- ^ Tamás Csapody. "Deák Ferenc és a passzív rezisztencia" (jezik: mađarski). Arhivirano s originala, 3. 4. 2012.
- ^ "Kormányzat". gepeskonyv.btk.elte.hu (jezik: mađarski). Arhivirano s originala, 8. 5. 2018. Pristupljeno 20. 6. 2015.
- ^ Encyclopædia Britannica: članak o Kossuthu.
- ^ Musical Times. 34. 1893. Pristupljeno 9. 2. 2012.
- ^ "Mátyás Rákosi" (jezik: engleski). 12. 9. 2001. Arhivirano s originala, 15. 6. 2011. Pristupljeno 28. 6. 2011.
- ^ Pityer (2. 5. 2013). "Szabad-e sörrel koccintani?". RetroLegends.hu (jezik: mađarski). Pristupljeno 8. 10. 2019.
- ^ Stephen Gál (1947). Hungary and the Anglo-Saxon World. Budimpešta: Officina Press.
Vanjski linkovi uredi