Bečki ustanak
Bečki ustanak (njem. Wiener Oktoberaufstand ili Wiener Oktoberrevolution) iz oktobra 1848. bio je posljednji ustanak u Austrijskoj revoluciji 1848.
Dana 6. oktobra 1848, dok su se trupe Austrijskog Carstva spremale napustiti Beč kako bi ugušile Mađarsku revoluciju, gomila naklonjena mađarskim ciljevima (radnici, studenti i pobunjeni vojnici) pokušala ih je spriječiti da odu. Incident je eskalirao u nasilne ulične bitke; krv je prolivena u katedrali svetog Stjepana, a masa je linčovala grofa Bailleta von Latoura, austrijskog ministra rata. Zapovjednik bečkog garnizona, grof Auersperg, bio je primoran povući se iz grada, ali se učvrstio na jakom položaju izvan njega.
Dana 7. oktobra car Ferdinand I pobjegao je sa svojim dvorom u Olmütz pod zaštitom Alfreda I, princa od Windisch-Grätza. Dvije sedmice kasnije austrijski parlament premješten je u Kremsier.
Dana 26. oktobra, pod zapovjedništvom generala Windisch-Grätza i Josipa Jelačića, austrijska i hrvatska vojska počele su bombardovanje Beča, a 31. upale su u centar grada. Odbranu je vodio poljski general Józef Bem. Osim njega, koji je uspio pobjeći, sve vođe otpora pogubljene su sljedećih dana, uključujući Wenzela Messenhausera, novinara Alfreda Juliusa Bechera, Hermanna Jellineka i radikalnog člana parlamenta Roberta Bluma, iako je imao zastupnički imunitet.
Stvari stečene u Martovskoj revoluciji uglavnom su izgubljene, a Austrija je počela fazu i reakcionarnog autoritarizma – "neoapsolutizma" – ali i liberalnih reformi.
Reference
urediLiteratura
uredi- Friedrich Engels, Revolucija i kontrarevolucija u Njemačkoj, poglavlje XI: "Bečki oktobarski ustanak" (na njemačkom) i XII: "Upad u Beč – izdaja Beča" (na njemačkom)