Predaja u Világosu

Predaja u Világosu, koja je označila formalni kraj Mađarske revolucije 1848, dogodila se 13. augusta 1849. u današnjoj Șiriji u Rumuniji.^[1] Uvjete su potpisali ugarski general Artúr Görgei na strani pobunjenika i grof Friedrich von Rüdiger iz Ruske carske vojske. Nakon kapitulacije general Julius von Haynau imenovan je carskim opunomoćenikom u Ugarskoj i brutalno ju je ponovo potčinio.

Ruska intervencija u revoluciji

Predaja u Világosu (Vasárnapi Újság /"Nedjeljne novosti"/, 15. august 1869)

Pismo Lajosa Kossutha Artúru Görgeiju u kojem se povlači s mjesta zapovjednika

Nakon što su se Rusi umiješali u sukob, bilo je samo pitanje vremena kada će Mađari biti poraženi, jer su Austro-Rusi sada imali daleko veću vojnu snagu. Odlučujući trenutak dogodio se u bici kod Temišvara, koja je završila odlučujućom austrijskom pobjedom, nakon koje su izbori Mađara u suštini bili predaja ili uništenje. Dana 21. jula konjički kapetan Katlarov i Von Rüdiger dostavili su ponudu ruskog generala Hruljova Görgeiju, koji je bio u Rimaszombatu (danas Rimavská Sobota u Slovačkoj); ponuda je uključivala potpunu slobodu za mađarske oficire i ljude.

László Batthyány i još jedan oficir dostavili su Görgeijev odgovor Hruljevu, u kojem je Görgei zahtijevao da svi Mađari dobiju slobodu, a ne samo oni koji su učestvovali u sukobu. Također bi rado prihvatio da neko od ruskih kneževa nosi krunu svetog Stjepana.

Predaja

Mađarska vojska predala se ruskom generalu Rüdigeru 13. augusta 1849. U dvorcu Bohus potpisali su dokument o predaji. Görgei je uvjetima predaje nastojao pokazati da je Ugarska poražena od Rusije, a ne od Austrije. To se pokazalo besmislenim jer su ih Rusi jednostavno predali austrijskim vlastima.

Posljedice

Nakon predaje i uprkos molbama ruskog cara za pomilovanje, Austrijanci su krenuli u oštre represalije protiv Ugarske. Osudili su stotine vojnika i civila na smrt, a još više ih zatvorili. Zatvorenici su regrutirani u austrijsku vojsku.

Austrijanci su 6. oktobra 1849. u Aradu (danas u Rumuniji) pogubili 12 mađarskih generala i jednog pukovnika, koji su poznati kao 13 aradskih mučenika. Istog dana strijeljali su i Batthyányja, prvog mađarskog premijera.

Reference

^ Róbert Hermann, ured. (1996). 1848-1849. A szabadságharc és forradalom története [Historija Mađarske revolucije 1848–1849.] (jezik: mađarski). Budimpešta: Videopont.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)

Vanjski linkovi

[1] Róbert Hermann, ured. (1996). 1848-1849. A szabadságharc és forradalom története [Historija Mađarske revolucije 1848–1849.] (jezik: mađarski). Budimpešta: Videopont.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)

[1]