Geomorfologija Irana

Reljefi u Iranu mogu se okvirno podijeliti u dvije kategorije:[1]

Planinski masivi:
Ravničarska područja:

PlanineUredi

Zračna fotografija centralnog Alborza Satelitska fotografija južnog Zagrosa
Zračna fotografija centralnog Alborza
Satelitska fotografija južnog Zagrosa

Iranski planinski reljef prvenstveno je orogen nastao tokom kenozojske ere, a dva najvažnija geološko-geomorfološka procesa koji su uvjetovali njegovom oblikovanju su siloviti tektonski sudari od zapada do jugoistoka Evroazije prilikom čega je izdignut alpsko-himalajski lanac (uključujući Alborz i Zagros), te koincidirajući odnosno daljnji vulkanski izljevi lave u rasjedima nabora karakteristični za regije Azerbejdžan, Mazandaran i Balučistan[1]. Iako vulkanske erupcije i izlijevanja nisu zabilježene već stotinama hiljada godina, tektonski procesi i dan danas aktivni su u reljefnom oblikovanju što se očituje na konvergentnim granicama Zagrosa gdje su GPS-om zabilježena pomicanja od 23 − 25 mm godišnje[2].

Pećina Katale-Hor (Zandžanska pokrajina) Alisadrska pećina s jezerom (Hamadanska pokrajina)
Pećina Katale-Hor
(Zandžanska pokrajina)
Alisadrska pećina s jezerom
(Hamadanska pokrajina)

Reljef Zagrosa karakteriziraju usporedni linearni grebeni i doline koji se protežu i stotinama kilometara, a nastali su prvobitnim nabiranjem sedimentnih stijena odnosno kasnijom erozijom koja je s krečnjaka i dolomita odstranila mekše naslage poput muljnjaka i blata. Deformacije ove linearne reljefne strukture odnosno pojava asimetričnih nabora primjetna je uz područje Hormuza gdje je tektonski pritisak dosegnuo viši stupanj prekoračenja[3]. Denudacijski procesi koji utječu na reljef Zagrosa ovise o (paleo)klimatološkim odnosno hidrološkim i fitogeografskim faktorima: na sjeveru gdje vlada kišna planinska klima postoje slabiji fluvijalni procesi s obzirom da Iran nema većih rijeka, dok su u južnim sušnim područjima ograničeni na deraziju i eolsku koraziju. Na jugu Zagrosa odnosno polupustinjama centralnog i istočnoiranskog masiva javlja se i egzaracija tzv. slanih ledenjaka (npr. perz. Kuh-e-Namak; „slana planina”). Ove naslage minerala poput halita akumulirane u kotlinama tokom nekih davnih klimatskih uvjeta pod pritiskom mlađih slojeva stijena probijaju se na površinu kroz dijapire i stvaraju tzv. slane kupole, dok one potom pod utjecajem gravitacije kližu i brazdaju podlogu na isti način kao klasični ledenjaci[2]. Ujecaj klime na geomorfologiju posebno je primjetan kod Alborza koji fizički spriječava dotok vlažnog zraka s Kaspijskog jezera ‒ dok su na surovim južnim padinama fluvijalni procesi ograničeni na potoke nastale otapanjem snježnih kapa koji brzo hlape ili na aluvijalne lepeze, na kišnim i vegetacijom bogatim (uključujući prašume i džungle) sjevernim područjima postoji niz rijeka s pripadajućim kanjonima i prijevojima koji ispresijecaju masiv na više mjesta[4]. Na krajnjim sjeverozapadnim marginama Centralnoiranskog masiva nalaze se dvije najveće iranske pećineKatale-Hor u Zandžanskoj i Alisadrska pećina u Hamadanskoj pokrajini. Obe su krškog postanka i protežu više od 10 km, a unutar potonje se nalazi najveće plovno podzemno jezero u svijetu.

Planinska područja:

Vulkani

U Iranu se nalazi ukupno osam vulkana smještenih na rubnom sjeverozapadu i jugoistoku zemlje[5], među kojima su u geomorfološkom smislu najvažniji Damavand, Sahand, Sabalan i Taftan[6]. Damavand se klasificira kao stratovulkan i građen je od vulkanskog šljunka odnosno piroklastičnih materijala poput lapilija. Visinom od 5671 m najviši je planinski vrh ne samo Irana već i čitave Evroazije zapadno od Hindukuša, a okolne vrhove Alborza nadmašuje za 1500 − 2000 m. Njegov centralni krater nalazi se približno 20 km sjeverno od razvodnice unutrašnjeg i kaspijskog sliva, dok se najdalji tragovi lave prostiru i do 28 km. Vulkan danas prolazi proces fumarolepare iz kratera krune ga prstenastim maglenim oblacima 500 − 600 m ispod razine vrha koji su žućkaste boje, a takva pojava rezultat je vodik sulfida (H2S) koji je također utjecao i na boju stijena pri vrhu. Uz isparavajuću sumpornu maglu, s obronaka izvire i niz mineralnih voda među kojima su najvažnije one u Laridžanu, alkalne ionizirane vode kod Ture, te one sumpornog i magnezijskog sastava kod Muhamedabada. Na istočnim padinama Damavanda prolazi rijeka Haraz karakteristična po dubokom kanjonu i pitoresknom meandaru odnosno mineralnim izvorima i bikarbonatnim pritocima zbog obilnih taloga sedre u okolini. Vulkanološke analize pokazuju da je magma potpuno ohlađena i njena aktivnost ograničena je na solfatare i mofete odnosno termalne izvore sa sastavom H2S i CO2[6].

Solfatara na Damavandu Erozivni magmatski oblici podno Sahanda
Solfatara
na Damavandu
Erozivni magmatski oblici podno Sahanda

Sahand je smješten u centru prostrane depresije kod Urmijskog jezera prema zapadu, ravnica Tabriza prema sjeveru odnosno Mijandoaba prema jugu čija su brda oblikovana nezavisno od okolnih vulkanskih masa[7]. Njegov oblik sastoji se od više vulkanskih planina što ga čini bitno različitim od planinskog reljefa u široj okolini odnosno ostalih iranskih vulkana, a rezultat je dugog procesa erozije koja je razorila stožastu strukturu zbog čega se centralna planina danas sastoji od tri vrha međusobno udaljena 10 − 12 km. Ostale vulkanske planine Sahanda uključuju ukupno 17 vrhova nadmorske visine iznad 3000 m, dok čitava vulkanska struktura ima opseg od približno 250 km. Zbog utjecaja vlažne sredozemne klime, padine koje gravitiraju prema zapadu i jugu bogatije su vodotocima koji oblikuju jaruge, kanjone i doline s bujnom vegetacijom. Vulkanska erupcija Sahanda nije zabilježena već hiljadama godina, a njegove unutrašnje aktivnosti na površini razabiru razni termalni izvori, mofete i špilje koje ispuštaju sumporovodični plin[6].

U širem geomorfološkom smislu Sabalan dijeli sličnost sa Sahandom po tome da je položajem istaknut u odnosu na okolne depresije, uz razliku što je u cjelini stožastog oblika. Tlocrtna struktura mu je zakrivljena i proteže se u smjeru zapad-sjeveroistok, a reljefni masiv ograničen mu je dolinom rijeka Ahar-Čaj i Karasu. Zbog visine i izloženosti vlažnom zraku s Kaspijskog jezera na istoku, Sabalan je specifičan po stalnom visokom stupnju vlažnosti odnosno stalnom snježnom kapom zbog kojih se u krateru povremeno nakupi golema količina vode. Ovi faktori rezultiraju sezonskim procesima egzaracije pri vrhu odnosno fluvijalne erozije pri dnu, posebno kod strmih padina prema dolinama dviju spomenutih rijeka. Vulkanske aktivnosti Sabalana ograničene su na termalne izvore uz periferiju Ardabila odnosno okolne planine[6].

Taftan se nalazi jugoistočnoj regiji Balučistan i dijelom je istočnoiranskog masiva. Vulkanska planina sastoji se od nekoliko vrhova iznad 3900 m nadmorske visine, a najviši među njima je Čeheltan koji se sastoji od dvije izbočine u obliku konjskog sedla ‒ Made-Kuh i Nar-Kuh. Potonja je niža i nastala je kao ostatak velikog vulkanskog kratera koji je snižen erozijom, dok je Made-Kuh sastavljen od kondenzirane andezitne lave i aktivan je dan danas. Čitavi vrh Čeheltan prekriven je metrima sumpornog sloja koji je iskorištavan kao vrijedna mineralna sirovina, a gusti plinovi koje proizvodi uključuju hemijske spojeve H2SO4, SO2, H2S i CO2. Kao rezultat termalnih izvora na jugu Taftana pojavljuju se naslage sumpora i soli sumporne kiseline zbog kojih potoci na njegovim istočnim i južnim padinama imaju korozivni učinak na sedimente[6]. U okolini Džaska u Hormuzganu odnosno Bandar-e Turkamana u Golestanu javljaju se i fenomeni blatnih vulkana među kojima neki tvore depresijske kratere promjera 400 m[8].

Iranski vulkani:

RavniceUredi

Ravničarska područja u Iranu uveliko se razlikuju ne samo geografskim položajem ili fitogeografskim značajkama, već i svojim geomorfološkim razvojem. Najprostranije i ujedno najplodnije ravničarsko područje u zemlji jest aluvijska huzestanska nizija, ogranak Mezopotamije koji su tokom kvartara oblikovale rijeke Karhe, Karun i Džarahi nanoseći taloge sa Zagrosa odnosno Arvand-Rud i Tigris s Taurusa. Na ovim prostorima neizostavan je i ljudski faktor s obzirom da je od najranijeg neolitika do danas u uskoj interakciji s civilizacijama temeljenim na navodnjavanju. Nizije uz obalni pojas Omanskog i Perzijskog zaliva različitog su postanka, strukture i širine ‒ od uskih pješčanih i šljunčanih plaža nastalih abrazijom do širokih aluvijskih nanosa riječnih delti smještenih uglavnom na sjeveru. Oko 400 km dugački kaspijski obalni pojas također je nejednolike širine, no njegova pedološka struktura isključivo je hidromorfnog i automorfnog karaktera zahvaljujući obilnim kišama odnosno bogatim rijekama s Alborza. Ovaj se nizijski pojas nalazi uglavnom ispod razine mora i širi se ne samo zbog fluvijalne erozije već i opadanjem razine jezera što je uvjetovano klimatskim promjenama odnosno iskorištavanjem njegovih sjevernih pritoka za navodnjavanje[9]. Dijelom kaspijske depresije smatraju se i moganske stepe na krajnjem sjeverozapadu zemlje, dok su sva druga ravničarska područja ograničena na unutrašnjost. Iransku visoravan sama po sebi je prošireni geomorfološki pojam koji u užem smislu podrazumijeva niz depresija, kotlina i dolina ispresijecanih planinama. Izuzevši dvije velike pustinje, najvažnija ravničarska područja u tom dijelu zemlje su horasanske stepe, niz dolina koje se protežu usporedno sa Zagrosom od Azerbejdžana do Balučistana, te Sistan[10].

Ravničarska područja:

Pustinje

Pustinjska područja prema strogim klimatološkim razredbama ograničena su na nenaseljeni Dašt-e Kavir (77.600 km²) i Dašt-e Lut (51.800 km²) koji zajedno čine nešto manje od 8% ukupne površine Irana. Jezgra Dašt-e Luta sastoji se od linearnih odnosno usporednih pješčanih brazdi nastalih procesom eolske erozije ‒ duljine su preko 150 km, dok im se visina prosječno kreće oko 75 m. Pješčani nanosi najizraženiji su na jugoistoku i strukturom podsjećaju na saharske ergove[11], a dine visine do 300 m među najvećima su u svijetu. U ovoj pustinji zabilježena je temperatura zraka od čak 70,7°C što je čini najtoplijim mjestom na Zemlji[12]. Sjeverni rubovi Dašt-e Luta sastoje se od krškog reljefa s jarugama i ponikvama, odnosno isušenih slanih jezera koji su produkt dijapira[2]. Slične geomorfološke karakteristike javljaju se i kod jugoistočnog dijela Dašt-e Kavira, iako se nalazi na višoj nadmorskoj visini[13]. S obzirom da okolni planinski reljef nije toliko linearan kao lutski, sedimenti na njegovoj površini često imaju pjegaste oblike. Vodotoci koji se s okolnih masiva slijevaju u ova pustinjska područja imaju vrlo slab erozivni učinak jer brzo hlape pod visokim temperaturama koje dosežu do čak 70,7°C, što pak ima snažan utjecaj na deraziju pustinjskih stijena[11]. Slična pustinjska područja suphidratičnog tla prostiru se uz obalu Omanskog odnosno Perzijskog zaljeva, no oblikovana su nezavisno od unutrašnjosti u kojoj se nalaze i tzv. bijabani[11], perzijski izraz za polupustinje ili stepe djelomično pogodne za poljoprivredu. Zbog pretjerane ispaše i širenja pijeska takvim područjima prijeti opasnost od dezertifikacije[11].

Pustinjska i polupustinjska područja:

ReferenceUredi

  1. ^ a b Kiyani Haftlang, Kiyanoosh (2003.), str. 9.-11.
  2. ^ a b c Hatzfeld, D.; Authemayou, C.; van der Beek, P.; Bellier, O.; Lave, J.; Oveisi, B.; Tatar, M.; Tavakoli, F.; Walpersdorf, A.; Yamini-Fard, F. (2010.), 43.-45.
  3. ^ Burberry, C. M.; Cosgrove, J. W.; Liu, J.-G. (2010.), 149.-152.
  4. ^ Scharlau, Kurt (1968.), 189.
  5. ^ Harrison, John Vernon (1968.), 156.
  6. ^ a b c d e Kiyani Haftlang, Kiyanoosh (2003.), str. 11.-16.
  7. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Planhol1958
  8. ^ Harrison, John Vernon (1968.), 134.
  9. ^ Fisher, William Bayne (1968.), 47.-52
  10. ^ Scharlau, Kurt (1968.), 188.
  11. ^ a b c d Spooner, Brian (15.12.1994.)
  12. ^ Earth Observatory (2006.)
  13. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Bobek1961.719

Vanjski linkoviUredi