Austrougarsko osvajanje Bosne i Hercegovine
Austrougarsko osvajanje Bosne i Hercegovine iz 1878. godine bila je kampanja kojom su osvojeni Bosanski pašaluk i Hercegovački vilajet, teritorijalne jedinice koje su Berlinskim kongresom pripale Austrougarskoj, a koje su do tada bila pod upravom Osmanlijskog Carstva. Dolaskom austrougarskih trupa, pružen je oružani otpor uglavnom od muslimanskog stanovništva i naoružanih jedinica. Osvajanjem i okupacijom teritorije stvoren je Kondominijum Bosne i Hercegovine.
.jpg)
Kampanja je trajala od 29. jula do 20. oktobra 1878. prilikom čega je Austro-Ugarska armija naišla na oko 80.000 lokalnih jedinica koje je podržavalo oko 13.000 vojnika Osmanlijskog carstva. Austro-Ugarska armija koja je ukupno brojala oko 200.000 vojnika kretala se iz tri pravca, jedan je išao sa juga dolinom Neretve prema Mostaru, drugi sa sjevera dolinom Bosne prema Sarajevu, a treći također sa sjevera prema sjeveroistočnoj Bosni. Već u prvom danu okupacione snage su ušle u Imotski na jugu i Banju Luku na sjeveru. Nekoliko bitaka u augustu kulminiralo je zauzimanjem Sarajeva nakon borbi koje su trajale jedan dan. Otpor se nastavio sve do 20. oktobra kada je zauzeta Velika Kladuša u Bosanskoj krajini.
Berlinski kongres uredi
Berlinskim kongresom 1878. okončan je rat Rusije i Osmanlijskog Carstva. Kongres predstavlja reviziju mirovnog ugovora iz San Stefana. Sporno u Sanstefanskom miru je bilo stvaranje Velike Bugarske, autonomne kneževine unutar Osmanlijskog Carstva, koja bi, bila eksponent Rusije na Balkanu i njeno sredstvo preko kojeg će se domoći Sredozemlja. Niko u Europi nije želio takvu Bugarsku, pa je njemački kancelar Otto von Bismarck predložio ruskom caru Aleksandru II da pristane na reviziju mirovnog ugovora, što je ovaj i prihvatio. Tako je došlo do velikog mirovnog kongresa u Berlinu, od 13. juna do 13. jula 1878. godine. Na njemu su usaglašene odluke koje se tiču skoro svih balkanskih naroda i zemalja. Rumunija, Srbija i Crna Gora su dobile nezavisnost,[1] Grčka proširenje, Bugarska autonomiju, ali u znatno manjim granicama. Sudbonosan je Berlinski kongres bio i za Bosnu i Hercegovinu.
Članom XXV ovog ugovora, Austro-Ugarska je dobila mandat da okupira i upravlja pokrajinom Bosnom i Hercegovinom.[2] Austro-Ugarska je odlučila da joj Novopazarski sandžak ne treba, pa je u njemu zadržala samo vojne snage, ali nije pokazivala interes da i njega stvarno okupira i njime dugoročno upravlja. To se pokazalo i 1908. prilikom aneksije, kada se carsko-kraljevska vojska iz Novopazarskog sandžaka povukla, a anektirala samo Bosnu i Hercegovinu. Teritorijalni gubici u korist Crne Gore bili su manji nego oni predviđeni Sanstefanskim mirom i ograničeni su samo na prostor Hercegovine, a ne i na prostor Novopazarskog sandžaka. Crna Gora je od Hercegovine tada dobila Nikšić, Vilicu, Vrbicu, Krstac, Mratinje, ušće Pive i Tare, Žabljak i Kolašin.[3] Novopazarski sandžak je odvojen od Bosne i priključen Kosovskom vilajetu još 1877.
Reakcije u Bosni uredi
Kongres u Berlinu je zasijedao u junu i julu 1878. godine. Već se znalo da je Austro-Ugarska zainteresovana za Bosnu, a znalo se i da sultan nema toliko snage da se suprotstavi europskim velikim silama. Najglasniji su bili bosanski muslimani, koji se nisu mogli pomiriti sa činjenicom da bi mogli imati nemuslimana za vrhovnog vladara. Bosanskohercegovački katolici su priželjikivali dolazak Austro-Ugarske, dok su pravoslavci bili naklonjeni Srbiji i Crnoj Gori. Muslimane je aktivirala sarajevska ulema i ugledni građani. Oni su još u aprilu 1878, tražili od sultana da Bosni i Hercegovini dodijeli autonomiju, što bi bilo u skladu sa odlukama mira iz San Stefana. Nekoliko dana pred početak zasijedanja predstavnika velikih sila u Berlinu, u Sarajevu je formiran Narodni odbor, 5. juna, koji je bio mješovitog vjerskog sastava. Odbor je imenovao Narodnu skupštinu sastavljenu od 32 člana, od kojih je 20 dolazilo iz Sarajeva (12 muslimana, 5 pravoslavaca, 2 katolika i 1 Jevrej) i 12 ostalih, tj. po dva iz svakog od preostalih sandžaka, pri čemu je svaki sandžak slao jednog muslimana i jednog nemuslimana. Već na tim skupovima u Sarajevu istakli su se pojedinci koji su vodili pokret otpora, a među najvažnije spadaju Muhamed Hadžijamaković, Abdulah Kaučkija, Mehmed-beg Kapetanović, Ahmed Svrzo i drugi. U prve odluke Skupštine ulazili su zahtjevi za smjenom vojnih i civilnih namjesnika u Bosni.
Pripreme za otpor uredi
Bosansko pitanje je na dnevni red kongresa došlo 26. juna i već je navedeno koja je odluka donesena. U Sarajevo su vijesti o okupaciji Bosne i Hercegovine stigle 4. jula, kada je u Carevoj džamiji organizovan skup. Znalo se da sultan namjerava Bosnu prepustiti Austro-Ugarskoj, pa su još jači zahtjevi bili za smjenom valije Veli-paše, kao i zahtjevi za odlaskom austrougarskog konzula Vasića.
Pitanje Bosne je konačno riješeno 11. jula u Berlinu, kada su osmanski predstavnici prihvatili austrougarske zahtjeve za okupacijom, ali su ih dva dana kasnije, prije službenog proklamovanja mirovnog ugovora, pokušali ublažiti na način da su zahtijevali od austrougarskih predstavnika da se pismeno obavežu da će okupacija biti privremena i da neće narušavati suverenitet kojeg sultan ima, što su ovi i prihvatili. Na dan proklamovanja konačnog Berlinskog mirovnog ugovora, 13. jula, u Sarajevu su Narodni odbor i Upravno vijeće održali zajedničku sjednicu, na kojoj je odlučeno da se pruži otpor tada već izvjesnom okupatoru. Tokom te sjednice posebno se istakao još jedan vođa pokreta, Mehmed Nurudin Šemsekadić, koji će igrati ključnu ulogu u otporu na prostoru sjeveroistočne Bosne. U otporu se istakao i Salih Vilajetović, poznatiji kao Hadži Lojo, koji je akcije želio usmjeriti i na obračun sa lokalnim kršćanima, ali u tome nije imao značajniju podršku, jer su muslimani željeli i kršćane kao saborce u borbi protiv okupacije.
U Sarajevo je tih dana došao posljednji osmanski valija, Hafiz-paša. Njegovo namjesnikovanje je trajalo manje od tri sedmice. Naime, mobilizacija na otpor je započela 21. jula, a 27. jula je došlo do demonstracija u Sarajevu. Sutradan, 28. jula Hafiz-paša i njegovi pomoćnici su podnijeli ostavke na sve funkcije, što je bio simboličan potez osmanskih vlasti kojim su pokazali da se odriču Bosanskog vilajeta, u tom trenutku možda privremeno. Odlaskom Hafiz-paše službeno je prestala osmanska vlast u Bosni nakon 415 godina. Istog dana je formirana privremena vlada, u kojoj su vojne poslove vodili Smail-beg Selmanović Taslidžak i Muhamed Hadžijamaković.
Tok kampanje uredi
Osmanska vlast se povukla iz Bosne 28. jula, a već sutradan je carsko-kraljevska vojska Austro-ugraske ušla u Bosnu, prešavši granice na više mjesta.[4] Vojska je bila spremna, jer je Austro-Ugarska znala i ranije šta će dobiti na Kongresu, pa se priremala još od aprila te godine. Austrougarski predstavnik u Berlinu, grof Andraši, govorio je kako će Bosna i Hercegovina biti okupirana jednom vojničkom muzikom,[5] ali su u vojsci ipak ozbiljnije shvatili svoj zadatak.
Vrhovni komandant okupacione vojske bio je baron Josip Filipović, koji je na raspolaganju imao 82.000 vojnika[6]. Sa druge strane, branioci se nisu imali mnogo čemu nadati, ako je suditi po njihovim vojnim snagama. Naime, u Bosni je postojao do tada 41 bataljon vojske, od čega 30 bosanskih. Međutim, kada su osmanske vlasti priznale Austro-ugarskoj pravo da okupira vilajet, svi oficiri i vojnici koji nisu bili porijeklom iz Bosne i Hercegovine su se počeli povlačiti, pa je tako Bosna prepuštena da se sama brani od znatno moćnijeg protivnika. Pri ulasku u Bosnu, baron Filipović je uputio proklamaciju kojom poziva stanovništvo da ne pruža otpor, jer carska vojska nije neprijateljska, nego da samo dolazi da uspostavi red i mir.[7]
Jedinice carsko-kraljevske vojske su prešle granicu na Savi na četiri mjesta: kod Bosanskog Broda, Bosanske Gradiške, Bosanske Kostajnice i Bosanskog Šamca, te zapadnu granicu kod Imotskog i Vrgorca.[7] Okupaciona vojska se kretala u tri pravca: jedan je išao sa juga dolinom Neretve prema Mostaru, drugi sa sjevera dolinom Bosne prema Sarajevu, a treći također sa sjevera prema sjeveroistočnoj Bosni. Već u prvom danu okupacione snage su ušle u Imotski na jugu i Banju Luku na sjeveru.
Prvi ozbiljniji otpor pružen je kod Maglaja, gdje je vojska nakratko zaustavljena 3. augusta,[8] dok su istovremeno okupacione snage ušle u Mostar i krenule na Stolac. Snage koje su ušle u Banju Luku su krenule na Travnik, planirajući nakon toga da se spoje sa glavnom kolonom koja je išla prema Sarajevu, glavnom cilju operacije. Na putu do Sarajeva otpor je pružen još i kod Žepča, Vranduka, Klokota, Kaknja i Visokog. Pred Sarajevo Filipovićeve snage došle su 17. jula i pripremile se za napad na grad.
Okupacija sjeveroistočnog dijela Bosne išla je nešto sporije. U pružanju otpora na ovom prostoru su se istakli Šemsekadić i Salih Tučić Sahačija. Tuzlanska javnost je bila voljna prihvatiti okupacionu vojsku ako stignu vijesti da se vojska civilizovano ponaša. Za odluku Tuzlaka da li pružiti otpor ili ne, poslužila je sudbina Gračanice, koja je bila na putu prema Tuzli. Okupacione snage su ušle u Gračanicu 3. augusta, a u Tuzlu su stigle pozitivne informacije o ponašanju carskih vojnika, „da su sasvim mirno i pošteno došli do Gračanice a nisu nikome nikakve štete napravili; što god kupe to plate“. Stoga su Tuzlaci pozivali Laszla Szapáryja, komandanta ovog krila carske vojske, da požuri i dođe prije jedinica pod zapovjedništvom Šemsekadića, da uzme oružje i municiju koju Tuzla ima i time suzbije bilo kakav otpor kojeg Šemsekadić planira. Međutim, brzo napredovanje prema Tuzli je zaustavljeno jer je negdje došlo do sabotaže putne komunikacije. Tuzlaci su se prepali da bi zbog toga Szapáry mogao provesti osvetu, pa su se ipak odlučili na otpor. U međuvremenu je stigao Šemsekadić sa dobrovoljcima iz istočne Bosne. Borbe za Tuzlu su vođene 9. i 10. augusta i okupacione snage su doživjele poraz. Šemsekadić je krenuo u protunapad i odbacio ih najprije do Gračanice, a potom 14. augusta prema Doboju do rijeke Bosne. Time je okupacija sjeveroistočne Bosne bila privremeno zaustavljena.
Šemsekadić je planirao napasti na protivničke snage kod Doboja, preći rijeku Bosnu i odsjeći glavninu okupacionih snaga, koje su žurile prema Sarajevu, sa ostatkom vojske. Međutim, u prilog mu nije išao razvoj događaja u drugim dijelovima Bosne, jer je carska vojska napredovala na svim pravcima, pa je i on morao odustati od planova napada na Doboj i vratiti se u Gračanicu. U međuvremenu, Filipović je napao Sarajevo 19. augusta i nakon nekoliko sati borbe uspio ga zauzeti.[9] Na raspolaganju je imao oko 14.000 vojnika i devet baterija artiljerije, dok su branioci Sarajeva brojali oko 5.000. Ulaskom u Sarajevo glavni cilj operacije je postignut, a uslijedilo je hapšenje organizatora otpora na čelu sa Hadžijamakovićem.
Hercegovina je do tada već bila zauzeta, pa je otpor ostao još samo u Krajini i sjeveroistočnoj Bosni. U septembru je krenula akcija na sjeveroistočnu Bosnu, pa je 16. septembra ponovo zauzeta Gračanica, 17. septembra Brčko, 20. septembra Bijeljina i konačno 22-23. septembra Tuzla. Ulaskom okupacione vojske u Tuzlu slomljen je otpor u tom dijelu Bosne. Krajina je umirena ulaskom okupacionih snaga u Bihać 19. oktobra i Veliku Kladušu 20. oktobra 1878. godine.[10] Oružani otpor okupaciji time je i definitivno prestao. Od 29. jula do 20. oktobra, Austro-ugarska je morala poslati mnogo više vojnika od onoga što je planirala, po nekim procjenama najviše do 300.000, pri čemu je imala gubitke od 5.200 ljudi. Branioca je bilo oko 93.000, a gubici nisu poznati. Većina vođa pokreta otpora je uhapšena i osuđena na smrt ili progonstvo.
Neposredne posljedice okupacije uredi
Okupacijom Bosne i Hercegovine poremećeni su politički odnosi na Balkanu. Srbija je bila ogorčena, muslimani u Bosni ljuti na osmansku vlast jer ih nije zaštitila i ponovo ih ostavila same u borbi protiv Austrije, kao i bitci za Banju Luku 1737. i austrijsko-turskom ratu 1787–91. godine, s tim što ovaj put nije bilo spasa. Austro-Ugarska je sljedeće godine Carigradskom (Novopazarskom) konvencijom službeno potvrdila sultanu da čin okupacije ne vrijeđa njegova suverena prava, te da je okupacija privremena. Čin dobre volje Austro-Ugarska je pokazala i time što se odrekla Novopazarskog sandžaka. Rusko carstvo je bilo najnezadovoljnije odlukama Berlinskog kongresa, znajući da su joj europske sile za pregovaračkim stolom oduzele pobjedu koju je ona izvojevala u Rusko-turskom ratu (1877—78) sa Osmanlijama. Okupacijom Bosne i Hercegovine, Austro-ugarska se uplela u politička balkanska pitanja, koja će joj u narednih nekoliko godina donijeti velike probleme, naročito od aneksije.
Reference uredi
- ^ Augustus Henry Oakes, The great European treaties of the nineteenth century, Clarendon Press, Oxford, 1918, p.332-354
- ^ Augustus Henry Oakes, The great European treaties of the nineteenth century, Clarendon Press, Oxford, 1918, p.345
- ^ Augustus Henry Oakes, The great European treaties of the nineteenth century, Clarendon Press, Oxford, 1918, p.346-347
- ^ Milan Prelog, Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade II (1739-1878), p. 147.
- ^ Prelog, Milan. Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade II (1739-1878). Sarajevo: Naklada J. Studničke i druga.
- ^ Milan Prelog, Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade II (1739-1878), p. 154.
- ^ a b Milan Prelog, Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade II (1739-1878), p. 147
- ^ Milan Prelog, Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade II (1739-1878), p. 149
- ^ Milan Prelog, Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade II (1739-1878), p. 154
- ^ Milan Prelog, Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade II (1739-1878), p. 156
