Abdul Hamid II (osmanlijski turski: عبد الحميد ثانی‎, `Abdü’l-Ḥamīd-i sânî; turski: İkinci Abdülhamit; 21. septembar 1842 – 10. februar 1918) bio je sultan Osmanlijskog Carstva od 1876. do 1909.[1][2] Bio je posljednji sultan koji je imao autokratsku kontrolu nad carstvom. Tokom njegove vladavine došlo je do pada moći i obima Osmanlijskog Carstva. Kako bi zaštitio državu proglasio je prvi osmanlijski ustav 1876. godine, što je bio znak progresivnog razmišljanja koji je obilježio njegovu ranu vladavinu. Nakon pritiskanja parlamenta na rat sa Rusijom kojem se protivio, Abdul Hamid II je suspendovao osmanlijski ustav i parlament 1878. godine i započeo apsolutnu vlast, završavajući time prvo ustavno doba Osmanlijskog Carstva.

Abdul Hamid II
Sultan Osmanlijskog Carstva
Vladavina31. august 1876. - 27. april 1909.
PrethodnikMurat V
NasljednikMehmed V
SupružnikNazikeda Kadinefendi
Safinaz Nurefzun Kadinefendi
Bedrifelek Kadinefendi
Bijdar Kadinefendi
Rođenje21. septembar 1842.
Topkapi palata, Istanbul
Smrt10. februar 1918. (u 75. godini)
Bejlerbeji palata, Istanbul

Nakon uklanjanja Abdul Hamida II sa prijestolja 1909. godine tokom Mladoturske revolucije, većina osmanlijskih građana je podržala povratak ustavne vladavine nakon tri desetljeća. Uprkos svom konzervativizmu i despotskoj vladavini, tokom njegove vladavine došlo je do modernizacije Osmanlijskog Carstva. To uključuje reformu birokratije, proširenje željeznice u Rumeliji i Anadoliji te izgradnja željeznice do Bagdada i Hedžaza, osnivanje sistema registracije stanovništva, osnivanje prvih modernih škola 1898. godine, reorganizovanje Ministarstva pravde i razvijanje telegrafskih sistema.

Vladavina uredi

Abdul Hamid II sultanom postaje 31. augusta 1876. godine poslije smjene mentalno nesposobnog brata Murata V, a naslijedio je financijski bankrotiranu državu kojoj prijeti pobuna u Bosni i Hercegovini potpomognuta od Srbije, Crne Gore i Rusije. Rat koji počinje sljedeću godinu je totalna katastrofa. Mirovnim sporazumom koji je dogovoren na Berlinskom kongresu, Rumunija postaje u stvarnosti nezavisna. Srbija dobija Niš i potvrdu nezavisnosti, a slično prolazi i Crna Gora. Bosna i Hercegovina postaje osmanlijski teritorij pod okupacijom Austrije. Za poslove posredovanja pri sklapanju ovog sporazuma Velika Britanija zahtjeva i dobija Kipar. Sudbinu sličnu Bosni uskoro dobija i Egipat koji je također još uvijek formalno teritorij Turske, ali od 1882. godine pod Britanskom okupacijom.

Zanimljiv događaj na Balkanu se dešava 1885. godine kada Bugarska i formalno proglašava nezavisnost. Turska u nemogućnosti reagiranja ništa ne poduzima dok Srbija objavljuje rat novonastaloj državnoj tvorevini. Posljedica tog rata je totalni srpski poraz. Samo strah od nastanka slavenskog carstva spašava Srbiju kada Austrija uputi ultimatum Bugarskoj. Nemogućnost proširenja na zapad rezultira Bugarskim širenjem na jug 1899. godine kada joj se priključuje istočna Rumelija. Dvije godine ranije Grčka uz podršku zapadnih sila vrši aneksiju turske Krete.

Ti stalni gubici teritorija koju su podržavale Rusija, Velika Britanija i Francuska rezultira odlukom Abdul Hamida II da veže sudbinu svoje države s Njemačkom, a takvu politiku neće napuštati sve do kraja Osmanlijskog Carstva.

Gledajući razdoblje XIX. vijeka odluka ovog sultana da odbije oprost polovine državnog duga u zamjenu za dopuštenje Židovima da se nasele u Palestini zvuči nevažno, ali gledajući tu odluku sto godina kasnije svima je jasna.

Nezadovoljstvo općom državnom situacijom dovodi do njegovog svrgavanja 27. aprila 1909. godine. Naslijedio ga je brat Mehmed V koji će državu uvesti u Prvi svjetski rat.

Nakon svrgavanja do Balkanskih ratova on živi u Solunu nakon čega se zbog straha od neprijateljskog zarobljavanja preseljava u Istanbul.

Za vrijeme vladavine Abdul Hamida II usvojen je grb Osmanlijskog Carstva.

Također pogledajte uredi

Reference uredi

  1. ^ "OTTOMAN WEB SITE - ABDULHAMID II". www.osmanli700.gen.tr. Pristupljeno 27. 3. 2016.
  2. ^ "Abdulhamid II | Ottoman sultan". Encyclopedia Britannica. Pristupljeno 27. 3. 2016.