Aleksandar II, car Rusije
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Aleksandar II (ruski: Алекса́ндр II Никола́евич; 29. april 1818. - 13. mart 1881.) je bio car Rusije i veliki vojvoda Finske od 1855. do atentata 1881. godine. Njegova najznačajnija reforma je bila emancipacija ruskih kmetova 1861. godine, zbog čega je postao poznat kao Aleksandar Oslobodilac (ruski: лекса́ндр Освободи́тель). Uveo je i druge reforme, kao što su reorganizacija pravosudnog sistema, postavljanje lokalnih sudija, ukidanje tjelesnog kažnjavanja, promovisanje lokalne samouprave putem zemstvo sistema, nametanje vojne službe, okončanje privilegija plemstva i promovisanje visokog obrazovanja.
| Aleksandar II | |
|---|---|
 | |
| Car Rusije | |
| Vladavina | 2. mart 1855. - 13. mart 1881. |
| Prethodnik | Nikola I |
| Nasljednik | Aleksandar III |
| Krunidba | 7. septembar 1855. |
| Supružnik | Marija Aleksandrovna Katarina Dolgorukova |
| Djeca | Aleksandra Aleksandrovna Nikolaj Aleksandrovič Aleksandar III, car Rusije Vladimir Aleksandrovič Aleksej Aleksandrovič Marija Aleksandrovna Sergej Aleksandrovič Pavel Aleksandrovič |
| Dinastija | Romanov |
| Otac | Nikola I, car Rusije |
| Majka | Aleksandra Fjodorovna |
| Rođenje | 29. april 1818. Kremlj, Moskva, Rusko carstvo |
| Smrt | 13. mart 1881. (u 62. godini) Zimski dvorac, Sankt Peterburg, Rusko carstvo |
| Mjesto sahrane | Katedrala svetog Petra i Pavla, Sankt Peterburg |
U vanjskoj politici, Aleksandar je prodao Aljasku Sjedinjenim Američkim Državama 1867. godine, bojeći se da će kolonija pasti u ruke Velike Britanije. Kako bi zadržao mir, prekinuo je odnose sa ratobornom Francuskom i njenim vladarem Napoleonom III i pridružio se Njemačkoj i Austriji stvarajući Ligu tri cara kako bi stabilizirao situaciju u Evropi. Iako je vodio miroljubivu vanjsku politiku, pokrenuo je kratki rat sa Osmanlijskim carstvom (1877. - 1878.), kako bi proširio svoju teritoriju u Sibiru i Kavkazu. Iako je bio razočaran rezultatima Berlinskog kongresa 1878. godine, poštovao je sve dogovore. Njegov najveći domaći izazov je bio ustanak u Poljskoj 1863. godine. Prije nego što je ubijen, Aleksandar je predlagao dodatne parlamentarne reforme kako bi spriječio uspon revolucionara i anarhističkog pokreta. Naslijedio ga je sin Aleksandar III.