Sukobi u Bugojnu 1993.

Sukobi u Bugojnu 1993. su bili oružani sukobi na teritoriji općine Bugojno za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Sukobi su isprva bili između Vojske Republike Srpske (VRS), na jednoj strani i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) na drugoj strani. Političkim razilaženjem između Hrvatske zajednice Herceg-Bosna i upravnih organa Republike Bosne i Hercegovine, dolazi do sukoba između HVO-a i ARBiH, za čiji se početak u Bugojnu može smatrati 17. juli 1993, a okončan je povlačenjem HVO-a sa većeg dijela općine Bugojno 28. jula preko teritorije pod kontrolom VRS.

Sukobi u Bugojnu 1993.
Rat u Bosni i Hercegovini
Bugojno
Datum	17. juli - 28. juli 1993.
Lokacija	Općina Bugojno
Povod	Ubistvo 3 pripadnika MUP-a u Gornjoj Vrbanji.
Ishod	Pobjeda ARBiH.
Promjene teritorija	Sve teritorije pod kontrolom HVO-a zauzela ARBiH.
Sukobljene strane
Republika Bosna i Hercegovina ARBiH Hrvatska zajednica Herceg-Bosna HVO Republika Srpska VRS
Vojne jedinice
307. motorizovana brigada Općinski štab odbrane 104. brigada "Eugen Kvaternik" 19. srbobranska pješadijska brigada 7. kupreška motorizovana brigada
Žrtve
92 poginula, 211 ranjenih 107 poginulih, 130 ranjenih

Uvod

Mapa pada Kupresa u ruke JNA i srpskih paravojski.

Na prvim slobodnim izborima u SR Bosni i Hercegovini, održanim 18. novembra 1990, najveći broj mandata u Skupštini općine u Bugojnu osvojila je Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, osvojivši 21 od 60 mandata. Stranka demokratske akcije osvojila je 20 mandata, Srpska demokratska stranka 9, a ostale stranke 10. Po Popisu održanom u martu 1991. u općini je živjelo 46.889 stanovnika, od čega su relativnu većinu činili Bošnjaci, sa 19.697 (42,01%). Hrvata je bilo 16.031 (34,19%), a Srba 8.673 (18,50%).

Tokom rata u Hrvatskoj u kom su učestvovali i dobrovoljci iz Bosne i Hercegovine, dolazi do utjecaja na političku opredjeljenost i stvaranje paramilitarnih nacionalnih organizacija. Po uzoru na stvaranje srpskih općina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, na inicijativu SDS 8. februara 1992. formira se Srpska opština Bugojno sa sjedištem u Čipuljiću. Naoružavanje dijela srpskog stanovništva Bugojna, potpomognuto je podjelom naoružanja bivše JNA, kao i oduzimanjem vojne opreme iz skladišta Općinskog štaba Teritorijalne odbrane Bugojna. Snage srpskih vojnih i paravojnih formacija, koje se vremenom priključuju u strukturu VRS se procjenjuju na oko 800 naoružanih boraca. Na inicijativu HDZ BiH i političkih struktura 8. aprila formira se Općinski stožer HVO Bugojno, nabavljajući oružje za oko 700 osoba. Pod organizacijskom upravom SDA je otpor organizovala kroz Patriotsku ligu. U martu 1992. nabavljeno je naoružanja za 500 osoba.

Sukobi

U susjednom Kupresu tokom 3. aprila dolazi do sukoba između HVO-a i JNA i drugih srpskih paravojski. Kupres zauzima JNA 7. aprila, a oko 150 Bošnjaka i Hrvata bježi u Bugojno.

Tokom aprila VRS uspostavlja punktove na Komaru i blokira put Donji Vakuf-Bugojno. Nakon rušenja mosta na rijeci Vrbas 30. aprila, bošnjačko stanovništvo bježi iz grada. Tokom 1992. 3.000 će otići u inostranstvo, a 9.000 će ostati u Bugojnu.

VRS od 23. maja svakodnevno djeluje artiljerijom iz uporišta u Kupresu i Donjem Vakufu po linijama odbrane HVO-a i ARBiH, ali i po gradu i prigradskim naseljima što dovodi do civilnih žrtava i velike materijalne štete. VRS je djelovala i avijacijom po privrednim objektima.

4. jula VRS iz kupreškog pravca izvodi diverzantsku akciju na položaje HVO-a u rejonu sela Jazvenik pri čemu gine 5 boraca HVO-a, a 2 civila su zarobljena. Ovaj napad je odbijen, a pripadnici VRS su natjerani na povlačenje.

14. augusta oklopno-pješadijski napad u rejonu Kunine kose primorava HVO na djelimično povlačenje. Narednog dana, u cilju ovladavanja putem Kupres-Prusac-Donji Vakuf), VRS izvodi snažan napad u rejonu Ajvatovica-Mala Šuljaga. Napad je uz pomoć izviđačkog voda TO Novi Travnik odbijen nakon 27 sati. Napadi se nastavljaju 16. augusta, kada se borci HVO-a povlače sa Đoline kose. Jedinice ARBiH uspijevaju stabilizovati linije odbrane na tom lokalitetu. Najžešći se napad dogodio 17. augusta kada je 2. bataljon 19. srbobranske pješadijske brigade VRS pokušao ovladati Pruscem, uz pomoć artiljerije i minobacača. Borci VRS su uspjeli izbiti u rejon Starog grada i prisiliti branioce na povlačenje. U ispomoć su poslati 3. bataljon, dijelovi 1. bataljona i izviđačko-diverzantske jedinice iz Bugojna, dvije jedinice iz Gornjeg Vakufa i jedinica iz Novog Travnika. Napad je odbijen zajedničkim djelovanjem Prusačkog bataljona i pridošlih jedinica. U jedinicama VRS bilo je 9 poginulih i 37 ranjenih od kojih su 2 naknadno podlegla ranama, a jedan je tenk T-55 uništen. Jedinice ARBiH su imale jednog poginulog i jednog zarobljenog, koji će kasnije biti razmijenjen mrtav. To je bio posljednji značajniji napad VRS tokom 1992. na ovom dijelu ratišta, izuzev svakodnevnih artiljerijskih djelovanja.

Već sredinom 1992. došlo je i do prvih sukoba ARBiH i HVO-a. Prvi sukob se desio 19. juna 1992. godine u Novom Travniku. Jedinice ARBiH pod zapovjedništvom Refika Lende u Novom Travniku su napale pogone tvornice namjenske industrije "Bratstvo", sa ciljem zauzimanja strateških dijelova pogona proizvodnje naoružanja. Novi napad HVO-a na Novi Travnik 19. oktobra 1992. imao je za cilj zauzimanje tvornice "Bratstvo", te je doveo je do podjele grada na dva dijela. U tom sukobu uništen je veći broj zgrada u vlasništvu Bošnjaka.

Tokom septembra HVO u Prozoru hapsi i zatvara Bošnjake u logor u Srednjoškolskom centru. U noći 21/22. oktobra HVO zauzima vitalne objekte. 24. oktobra ovladavaju gradom što dovodi do egzodusa Bošnjaka. Oko 2.000 dolazi u Bugojno.

Do prvog sukoba u Gornjem Vakufu došlo je 19/20. juna kada HVO zarobljava pripadnike TO. Dolazi do hapšenja i mučenja Bošnjaka iz većinski hrvatskih sela u logorima u Srednjoškolskom centru i u osnovnoj školi u Trnovači. HVO i Hrvatska vojska napadaju 11. januara 1993. na naselja Duša, Uzričje, Bistrica, Hrasnica i na sam grad. Do prekida sukoba dolazi 24. januara nakon neuspjeha HVO i HV u ostvarenju ciljeva. Posljedica napada bilo je veliko stradanje Bošnjaka Bistrice i Hrasnice.

Početkom 1993. bugojanska općina je sa sjevera, sjeverozapada i jugozapada bila u okruženju VRS, dok su putne komunikacije prema Novom Travniku i Gornjem Vakufu bile pod kontrolom HVO-a. Ukupna linija odbrane bila je 35 km, od čega je ARBiH pokrivala 20 km, a HVO 15 km. Na donjevakufskom pravcu, od Sabljara preko Vrbasa i Prusca do Male Šuljage odbranu su izvodile jedinice ARBiH. HVO je pokrivao područje na kupreškom pravcu od Male Šuljage do Humca. ARBiH je primjenjivala linijsku odbranu, dok je HVO odbranu organizovao kroz sistem otpornih tačaka. Na prostoru Bugojna i slobodne teritorije Donjeg Vakufa (naselja Prusac i Guvna) ARBiH je bila organizovana u 307. motorizovanu brigadu sa oko 2.800 vojnih obveznika i Općinski štab odbrane sa oko 900 obveznika. HVO je bio organizovan u 104. brigadu "Eugen Kvaternik" sa oko 2.400 boraca i 1.300 u domobranskom sastavu. Bila je to jedna od najbolje naoružanih brigada HVO-a.

Kada je HVO doveo gradsko jezgro Gornjeg Vakufa u okruženje, pokušao je zauzimanjem Bistrice ovladati putem Gornji Vakuf-Novi Travnik, a zauzimanjem Duratbegovog Dolca otvoriti put ka Bugojnom. Oko 300 boraca iz Bugojna poslato je u Bistricu, a oko 70 u Duratbegov Dolac. Oba napada su odbijena.

VRS se početkom 1993. ograničila na provokacije po linijama odbrane i artiljerske napade. Pokušan je pješadijski napad 28. februara u rejonu Crvenih glibova.

Sredinom juna 1993. snage HVO-a iz Travnika i Novog Travnika napuštaju položaje i prelaze na teritoriju VRS. HVO Novog Travnika tokom povlačenja iseljava Hrvate iz jugozapadnog dijela općine. Snage ARBiH uspijevaju 24. juna, nakon nekoliko dana žestokih borbi, ovladati rejonom Kamenjaš-Mravinjac, čime su stvoreni uslovi za dalja djejstva ka Komaru i Donjem Vakufu. Prilikom ovih borbi poginula su dva borca 307. brigade.

Do jula 1993. HVO je izazvao 22 incidenta, prilikom čega je ubio 11, ranio 3, a uhapsio 80 pripadnika ARBiH i MUP-a. Na 2 incidenta masovnog hapšenja odgovorili su pripadnici ARBiH, prilikom čega nije bilo poginulih. HVO 7. jula formira jedinicu za specijalne namjene, Antiterorističku grupu. Kulminacija sukoba dogodila se 17. jula u Gornjoj Vrbanji. Tog dana je ATG uspostavila punkt na putu Bugojno-Gornji Vakuf. Kao odgovor, mještani Vrbanje su postavili svoj punkt, kroz koji u poslijepodnevnim satima nasilno pokušava proći motorno vozilo HVO-a, pri čemu je došlo do pucnjave. Jedan pripadnik HVO-a je poginuo, jedan je ranjen, a treći zarobljen. Došlo je do napada HVO-a iz nekoliko pravaca, prilikom čega je likvidiran zarobljeni pripadnik HVO-a. U cilju smirivanja situacije, formirane su zajedničke patrole. Tokom patroliranja, borci HVO-a ubili su 3 pripadnika MUP-a.

Napad

17. juli

Pješadijski napad HVO-a, praćen jakim artiljerijskim djejstvima, započinje u noćnim satima 17. jula.

18. juli

HVO djejstvuje iz Humca po Gračanici, koju su prethodno napustili Hrvati i borci HVO-a. Prvi dan borbi HVO je zaposjeo borbene položaje po gradu u objektima koje je odranije kontrolisao, a oko većinski hrvatskih naselja već pripremljene rovove ka jedinicama ARBiH. Najznačajnija djejstva su ispoljili ka rejonima Gaj i Kula, ali i u gradskom jezgru snajperskim djelovanjem sa hotela "Kalin", pri čemu je poginuo jedan dječak, a ranjen jedan borac. Oko 20.00 sati Komanda 307. brigada poziva Zapovjedništvo 104. brigade HVO-a pokušavajući dogovoriti pregovore, što HVO odbija. U 22.00 sata kreće opći napad HVO-a. Izostala je i reakcija Komande 3. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.

19. juli

U jutarnjim satima počinje granatiranje grada i položaja ARBiH. U područjima sa hrvatskom većinom, HVO zarobljava civile, pljačka imovinu i pali kuće. ARBiH zauzima veći dio grada, preuzimajući kontrolu nad većinom uporišta HVO-a: Muzička škola, objekti bivše Ljubljanske banke, Robna kuća "INPO", Dom kulture i GP Gorica. Pored oslobođenja dijelova grada, borci ARBiH i MUP-a zauzeli su i gotovo cjelokupni sjeveroistočni dio općine. Bilo je poginulih i zarobljenih na obje strane, uključujući civile. Prilikom cjelodnevnog granatiranja HVO-a razoreno je više objekata, a neki su i zapaljeni.

20. juli

2. motorizovani bataljon 307. brigade i dio snaga PDO-1 oslobođaju selo Gaj, u kojem su bile stacionirane jake snage HVO-a. Blokiran je dio snaga 1. bojne HVO-a. Oslobođen je centar Bugojna, padom objekata MUP-a i PTT-a. HVO je ponovo granatirao većinski bošnjačka naselja. Zapaljivom municijom zapaljena je zgrada pošte, a gađane su i Ratna bolnica i Dom zdravlja. Iz pravca Gornjeg Vakufa HVO je izvršio napad na Gračanicu, Dražev Dolac, Zanesoviće i Odžak. Aktivne su bile i snage VRS, djelujući artiljerijom po gradu i prvim linijama odbrane. ARBiH i MUP su do 20. jula imali 23 poginula i 40 ranjenih. Tokom 20. jula poginulo je 29 boraca ARBiH.

21. juli

HVO nastavlja sa artiljerijskim djelovanjem po gradu. Najaktivniji je višecjevni bacač raketa. Zapaljena je nekadašnja zgrada hotela "Jadran", granatirana je Nova bolnica koja je bila u izgradnji, a sa Gorice je tenkom razrušen Samostan časnih sestara. Na područje Gornjeg Vakufa pristižu nove snage HV sa 4 tenka T-55 i jednim Leopardom. Jedinice ARBiH ovladavaju kasarnama dijelova Prve, Druge i Treće bojne HVO-a u gradu.

22. juli

Komandant OpŠO šalje zahtjev Komandi korpusa za pomoć nivoa ojačanog bataljona. Upućuje i zahtjev za municiju predjedništvu Travnika i travničkoj 312. motorizovanoj brigadi. Nastavljaju se borbe u gradu. HVO je neuspješno pokušao diverzantskom akcijom zauzeti Gračanicu, pri čemu je izgubio 6 boraca. Nakon toga su po Gračanici djelovali protivavionskim topom. VRS je nastavila sa granatiranjima iz kupreškog pravca.

23. juli

Dijelovi jedinica PDO-1 i 2 i 4. (Prusačkog) bataljona pojačali su snage na koti Kik, iznad sela Vesela, čime su spriječili pad Crničkih podova u ruke HVO-a. 2. bojna HVO-a i dalje je u blokadi. Okruženi dio 1. bojne se predao. U gradu je HVO kontrolisao još samo hotel "Kalin", gdje je bila smještena Vojna policija HVO-a. ARBiH je ovladala i objektima preduzeća "Špedicija", čime je 95% grada ozauszeto. HVO je nastavio sa žestokim granatiranjem. Oštećena je Sultan-Ahmedova džamija u Bugojnom. Grad i linije odbrane granatirala je i VRS.

24. juli

HVO nastavlja sa granatiranjem. Pojačani su napadi u Gornjem Vakufu, dolaskom novih snaga HVO-a i HV. Zauzeti su Goruša i hotel "Kalin", pri čemu je zarobljeno 100 boraca i 150 civila.

25. juli

U 8.30 sati HVO je u Bristovima izvršio napad na 3. motorizovani bataljon, u cilju izbacivanja jedinica ARBiH sa desne strane Vrbasa i onemogućavanja uspostavljanja komunikacije Bugojno-Novi Travnik. U 9.00 sati HVO je iz pravca Crničkih i Garačićkih podova izvršio napad na naselja Crniče, Garačiće, Bevrnjiće i Alibegoviće sa ciljem stvaranja uvjeta za napad na grad. Iz pravca Vučipolja, HVO je izvršio napad na 1. bataljon. Nakon uspješne odbrane, jedinice ARBiH su u kontraudaru zauzele Pejakove kuće. Oko 21.00 predalo se 108 boraca 2. bojne. Tokom noći, primjećen je pokret civila iz Čaušlija ka Bristovima i Kandiji, većinski hrvatskim selima.

26. juli

Borci HVO-a zapalili položaje i digli zemunice u zrak, napuštajući liniju odbrane ka VRS. Pod pritiskom jedinica ARBiH, napuštaju naselja Udurlije, Lug, Bristovi i Čaušlije i bježe ka Kandiji. U strahu od odmazde civilno stanovništvo se povuklo, bez obzira na proglase ARBiH prema kojim se svim stanovnicima garantira lična i imovinska sigurnost.

27. juli

ARBiH zauzela Kulu Ćelepirovu, Lokvu i Bristove, čime je pod svoju kontrolu stavila put ka Novom Travniku. Protivoklopna četa je prebačena iz Kule u Gornje Kordiće preko Odžaka, sa zadatkom da spriječi spajanje povlačećih snaga HVO-a sa Vrpećkih podova sa onim u Humcu i rejonu Okolišća. Trebala je i osigurati putnu komunikaciju Gračanica-Planinica. HVO je u 14.30 sa Gorice pokušao pješadijski napad na gradsko naselje Sultanovići. Napad je osujećen. Na prostoru koji je i dalje bio pod kontrolom HVO-a, nalazilo se oko 1.000 boraca i veliki broj civila. Preko UNPROFOR-a ponuđena je predaja, što je HVO odbio. VRS je granatirala centar grada.

28. juli

VRS i HVO artiljerijom djeluju po gradu. Borci HVO-a se, sa većinom civilnog stanovništva, povlače iz Kandije, Gorice i Crniča ka Crničkim podovima. Došlo je do razmjene 45 bošnjačkih civila zatočenih u "Akvarijumu" za 18 ranjenika HVO-a iz Ratne bolnice. U dogovoru s VRS, oko 3.000 civila se preko Dubočke rijeke i Mračaja povlači ka Kupresu, a borci ka Raduši. 3. bataljon je poslat sa zadatkom da sa dijelom snaga 317. brdske brigade Gornji Vakuf i PDO-1, zaustavi prodor HV iz pravca Raduškog kamena u rejonu Lihe-Oglavak. Tokom cijelog dana traje izvlačenje preostalih boraca i civila iz sela pod kontrolom HVO-a, pri čemu borci spaljuju objekte, poput hotela "Akvarijum" i vile Gorica. Stotine projektila sa Crničkih podova pada na grad. I VRS je iz kupreškog pravca ispalila desetak projektila ka gradu.

Posljedice

Snage HVO i HV koje su pokušale iz pravca Gornjeg Vakufa izvršiti prodor ka Bugojnu zaustavljene su na Raduškom kamenu. Jedinice ARBiH i OpŠO su tokom 12 dana borbi imale 92 poginula i 211 ranjenih boraca, što čini oko 30% ukupnih gubitaka bugojanskih jedinica tokom rata. Tokom borbe ARBiH je zarobila: 1 tenk T-55, 1 Fagot, 2 haubice H-105 mm, 3 haubice H-122 mm, 4 topa 76 mm ZiS, 2 topa B-1 76 mm, 3 lahka raketna lansera 107 mm, 2 LRL 128 mm, 15 minobacača 120 mm, 5 PAM-ova i drugo oružje, uz značajne količine municije.

Značajna je saradnja HVO-a sa VRS tokom napada, koja je dogovorena prije sukoba. HVO je od maja imao pripremljen plan za povlačenje sa linija odbrane ka VRS, što je učinio već prvog dana borbi. Više puta je traženo artiljerijsko djelovanje po jedinicama ARBiH, a prvi slučaj se desio 19. jula. Kasnije će HVO i hrvatski civili, prema već ranijem dogovoru, preći preko teritorija pod kontrolom VRS.

HVO je u pokušaju prikrivanja zločina spalio "Akvarijum", kao i Titovu vilu na Gorici gdje je bilo smješteno Zapovjedništvo 104. brigade.

Nakon poraza HVO-a u Bugojnu, čitavu liniju odbrane na donjevakufskom i kupreškom pravcu branile su jedinice ARBiH. Nova linija odbrane prostirala se od Sabljara do Raduše.

Dijelovi bugojanskih jedinica će ostatak bošnjačko-hrvatskog sukoba provesti uglavnom na položajima u Gornjem Vakufu. Odmah po okončanju borbi u Bugojnu, u Gornji Vakuf su poslati 3. motorizovani bataljon i dijelovi PDO-1, a Komanda brigade uspostavila je komandno mjesto u gornjevakufskom selu Dražev Dolac. U septembru je HVO prekinuo vodovod, onemogućivši pristup vodi zapadnom dijelu gornjevakufske općine i cjelokupnoj općini Bugojno. Od tog momenta neprestano su se u zoni odgovornosti 3. bataljona 317. brigade nalazile snage dva bataljona iz Bugojna. Ponekad su učestvovali i u odbrani zone odgovornosti 1. i 2. bataljona. Bugojanske jedinice su na ovom bojištu imale veliki broj poginulih i ranjenih, ali je pad Gornjeg Vakufa spriječen.

U borbenim djejstvima tokom 1993. bugojanske su jedinice imale 173 poginula borca, od čega je u borbi sa VRS stradalo svega 13. 142 su poginula u borbama sa HVO, od čega 39 u Gornjem Vakufu.

Zločini

Jedinice HVO-a su tokom bitke počinile veliki broj zločina. U Vrbanji je ubijeno 45 bošnjačkih civila. U logoru u hotelu Akvarijum došlo je do zlostavljanja, mučenja i silovanja. Sva bošnjačka imovina u Vrbanji, Crničama i Vrpeću je opljačkana, a kuće zatim spaljene. U blizini Zapovjedništva 1. bojne ubijeno je 6 osoba, uključujući 2 civila. U Čaušlijama su ubijena 3 civila, čija su tijela pronađena u Vrbasu narednog mjeseca sa tragovima mučenja.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio je Envera Hadžihasanovića, bivšeg komandanta 3. korpusa, na 3 godine i 6 mjeseci zatvora jer nije preduzeo nužne i razumne mjere da kazni podređene za kršenja zakona i običaja ratovanja protiv zarobljenika u Zenici i Bugojnu 1993. (ubistvo i okrutno postupanje). Sud BiH je 18. decembra 2013. osudio Senada Dautovića na 7, a Nisveta Gasala i Musajba Kukavicu na po 4 godine zatvora zbog istih zločina. Enes Handžić osuđen je na 8 godina nakon priznanja krivice 25. maja 2011.

Literatura

• Grupa autora (2011). Ratna 1993. godina - Džehenem u srednjoj Bosni. Travnik: Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu.
• Hasib Mušinbegović (2011). Boj odbrana Bugojna 1993. Sarajevo: Biljeg. ISBN 978-9958-891-94-6.
• Boj odbrana Bugojna 1993. na de.scribd.com