Sevdalinka
Sevdalinka je narodna pjesma koja predstavlja jedinstven muzički izraz u Bosni i Hercegovini. Također je gradska ljubavna pjesma.[1] Ima dugu i bogatu tradiciju, a popularna je ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u mnogim dijelovima nekadašnje Jugoslavije. U brojnim slučajevima sevdalinka se jednostavno naziva i sevdah. Neki od bosanskohercegovačkih solista i muzičkih sastava danas u svijetu uspješno izvode ovu vrstu tradicionalne muzike, koja na najbolji način predstavlja kulturu svih stanovnika Bosne i Hercegovine.[2]
Pojam
urediSama riječ sevdalinka je nastala od arapske riječi sawda što znači crna žuč. U turskom jeziku se ovaj pojam veže za melanholiju. U bosanskom jeziku pojam sevdah znači čežnja, ljubavni žar, ljubavni jad.[2]
Omer Pobrić, izvođač i poznavalac sevdalinke, daje sljedeću definiciju ovog muzičkog oblika:
Sevdalinka je bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ "bosanska" geografski određuje autohtonost sevdalinke, riječ "gradska" urbanost, a riječ "ljubavna" sadržajnu tematiku.
Sevdalinka je gradska narodna pjesma Bošnjaka, mada je popularna širom Jugoistočne Evrope, posebno u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj te Makedoniji.
Prvi poznati navodi u kojima se spominje sevdalinka su prije otprilike nekih 500 godina, a ona je najvećim dijelom razvijana nakon osmanskog osvajanja srednjovjekovne Bosne kada se izgrađuju prva gradska naselja. Pojam "sevdalinka" mlađi je od muzičkog oblika kojeg ona predstavlja. Sevdalinka je nastajala u narodu, te se generacijama prenosila i uobličavala, da bi došla kao savršeno izbrušen i formiran muzički oblik.[2]
Period osmanlijske vladavine u Bosni i Hercegovini bio je presudan za nastanak sevdalinke. Tada je razvijana čitava "scenografija" ove vrste narodnih pjesama, oblikovano je cjelokupno okruženje u koje je smještena njena radnja. O tome Munib Maglajlić piše:
Okolnosti pod kojima je nastala ljubavna pjesma poznata pod nazivom sevdalinka
ostvarile su se prodorom istočnjačke kulture sa islamskim pečatom na jugoistok Balkana. To je bilo prožimanje čiju je trajnost omogućio onaj dio stanovništva srednjovjekovne Bosne koji je prihvatio islam u godinama i decenijama nakon propasti Bosanskog Kraljevstva i pada Bosne pod osmanlijsku vlast, te onaj dio gradskog stanovništva koje nije prihvatilo novu vjeru, ali koje je postepeno usvajalo novi kulturni supstrat koji se tiče načina života. Sevdalinka je mogla nastati tek kada su oblici življenja zaokruženi pod islamskim uplivom bili potpunije prihvaćeni. Tek kada su se uobličile gradske sredine sa novim ustrojstvom, u znaku izmijenjenog načina života, kada su se na drugačiji način izgradile gradske četvrti (mahale), u kojima su kuće, prema mogućnostima domaćina imale potrebne prostore i objekte: ograđenu avliju sa kapidžikom, bašču sa čardakom, ašik pendžerom i drugo. Riječju: kada se život počeo u potpunosti odvijati u onom okruženju koje čini dobro poznatu pozornicu zbivanja u sevdalinci. Taj se proces nije mogao zaokružiti prije početka 16. vijeka, a kako se u načinu života nije ništa bitno mijenjalo sve do Austrougarske okupacije 1878. godine, može se smatrati da zlatno razdoblje života sevdalinke traje do tog vremena.
Za razliku od većine muzičkih vrsta, kod sevdalinke pjevač vodi pjesmu, dok je muzička pratnja samo u pratnji pjevača. U mnogim sevdalinkama koncept muzičkih mjera je manje važan od emocionalnog i slobodnog oblika interpretacije stihova samog pjevača. Sevdalinke su jedinstven spoj istočnih i zapadnih muzičkih uticaja i koje se znatno razlikuju od svih susjednih narodnih baština. Mnoge pjesme prikazuju jedinstveni oblik melanholičnih osjećaja sa sporim, rubato tempom, a mnoge su vesele i optimistične.
Većina sevdalinki su ljubavne pjesme, koje opisuju posebne priče između djevojaka i momaka, a neki su historijski prikazi značajnih događaja u historiji Bosne i Hercegovine. Na taj način, mnoge sevdalinke su jedinstveni ostatak bosanskohercegovačke historije i kulture i izuzetno su značajne za Bosnu i Hrcegovinu i njen narod.[2]
Muzički oblik
urediU izvornom obliku Sevdalinka je solo pjesma, bez instrumentalne pratnje. Sa dolaskom Osmanlija, solo saz (turski oblik lutnje) koji čini pratnju solo glasu je postao popularan oblik muzičkog izvođenja.
Osvajanjem Bosne od strane Austro-Ugarske, dolazi i harmonika, koja ubrzo postaje čest muzički instrument kao i prateći instrument za većinu sevdalinki.
Svojom strukturom sevdalinke su veoma kompleksne pjesme ispunjene emocijama, a tradicionalno se izvode sa dosta strasti i duševnosti.
Modernije muzičke verzije sevdalinki danas se izvode uz pomoć različitih muzičkih pratnji:
Sevdalinka se pjevala različitim povodima i na različitim mjestima, a njen lirski iskaz zavisio je od toga ko je ovu pjesmu interpretirao. Žene, koje su bile sputane strogim običajnim zakonima patrijarhalnog morala sa islamskim predznakom i mahom bile vezane za kuću i djecu, sevdalinku su obično pjevušile u porodičnom okruženju tokom obavljanja svakodnevnih poslova. Nasuprot njima, muškarci su se slobodno kretali, bavili trgovinom, putovali ili ratovali, dok su slobodno vrijeme uglavnom provodili u kafani, na akšamlucima (večernjim sjedeljkama uz razgovor i piće) ili porodičnim okupljanjima, gdje je sevdalinka predstavljala omiljeni vid zabave. Uz epsku pjesmu, sevdalinka je naročito bila cijenjena među predstavnicima bosanskohercegovačke građanske elite. Tako se pouzdano zna da su čuvene begovske porodice bile mecene i domaćini naročito talentovanim pjevačima, a običaj "držanja" ovih pjevača u domovima feudalne gospode sačuvao se neobično dugo. [3]
Za vrijeme vladavine Osmanskog carstva nad Bosnom broj sevdalinki u Bosni narastao je na oko 4.000 poznatih pjesama do danas. Ovo kulturno nasljeđe počelo da se uništava u toku 19. i 20. vijeka s dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu. Usmena tradicija učenja sevdalinke u Bosni danas praktično ne postoji. Veoma mali broj istinskih umjetnika sevdalinke snimaju i žive i danas. Jedan od njih je Arif Alajbegović, koji je donedavno pjevao u poznatim sarajevskim restoranima izvorne sevdalinke u tradicionalnom stilu prepoznatljivim za Sarajevo i okolinu. Jedna je od veoma zaslužnih za očuvanje tradicionalne bosanske pjesme u drugoj polovini 20. vijeka je i Emina Zečaj, čije interpretacija i način izvođenja sevdalinki su građa i predmet proučavanja mnogih bosanskohercegovačkih i stranih kritičara i etnomuzikologa.
Mali je broj kvalitetnih tumača tonski zabilježenih sevdalinki, tako da su istinski vrijedni radovi sevdalinki malobrojni i rijetki.[2]
Sevdah
urediSevdah je pojam koji označava dio bosanske baštine, ne samo u muzici, nego u narodnoj nošnji, unutrašnjim kućnim motivima, emocijama bosanskih ljudi, bosanska atmosfera i bosanske tradicije, kojih ima mnogo. Porijeklo riječi Sevdah je arapska riječ 'Sawda' labavo preveden kao "crna žuč", materiju povezanu sa osjećajem melanholije koja se koristila u arapskoj i turskoj kulturi. Mnoge sevdalinke se bave predmetom emocije tuge i melanholije kada djevojka ostavlja momka ili obrnuto.[2]
Nastanak prvih gradova sa svim institucijama (škole, biblioteke, sudovi, i sl.), kao i glavnih gradskih četvrti - mahala, uslovio je razvoj drugačijeg načina života od onog u srednjovjekovnoj Bosni.[2] Otomanizacija bosanskohercegovačkih gradskih sredina bila je u pogledu kulture stanovanja praćena određenim pravilima sadržanim u islamskim vjerskim propisima što je za posljedicu imalo strogu podjelu kuća na muška i ženski dio kuće (haremluk) i muški dio kuće (selamluk). Pored toga, dvorišni prostori kojima su se kretali ženski članovi porodice bili su, u cilju zaštite od nepoželjnih pogleda spolja, opasani visokim zidovima ili drvenim ogradama. To je iznjedrilo poseban oblik ljubavnog susretanja, poznat pod nazivom ašikovanje. Riječ je zapravo, o postupnom ljubavnom upoznavanju zasnovanom na jasno utvrđenim pravilima, prema kojima se tačno znalo kada, gdje i pod kojim okolnostima su se momci i djevojke mogli sastajati. Ti su se susreti najčešće odvijali petkom, nakon podnevne molitve, na kapiji, češće kapidžiku (malim sporednim dvorišnim vratima) ili pod ašik -pendžerom, tj. prozorom koji je, upravo u svrhu ašikovanja, bio blago isturen prema sokaku i na sebi imao mušepke ili mušebake (drvene guste rešetke čija je svrha bila da od muških pogleda zaklone ženska lica u kući). Momci bi šetajući sokakom započinjali pjesmu, a djevojke bi obično iza avlijskog zida ili ograde pjesmom na izazov odgovarale, tako da je sevdalinka u ovom modelu patrijarhalnog udvaranja i upoznavanja predstavljala oblik ljubavnog sporazumijevanja. [3] U gradovima se razvio mnogo intimniji način života od onoga na selu. Kuće su također imale i bašče i avlije sa mnogo različitog cvijeća, a neke i šadrvane sa vodom. Kult vode, koji je bio veoma raširen u Bosni i Hercegovini, nastanak mahala i razvoj intimnog načina života omogućili su nastanak i razvoj sevdalinke.
Tekstovi mnogih sevdalinki opisuju život bosanskih ljudi u vremenu u kojem su te pjesme i pisane. Za riječ sevdah se može reći da ne samo da prikazuju emocije određene osobe u određenom vremenu (tj. "On je pao u Sevdah", što znači da se neko osjeća sjetnim), nego i da predstavlja način života koji je opisan u tekstovima sevdalinki. Sevdalinke su stvorili ljudi u Bosni, dok su obavljali svoju tradiciju, koji čini sam sevdah. Osoba treba biti "u sevdahu", kako bi obavljala Sevdalinku na najbolji mogući način. Drugim riječima, neće zvučati dobro u prostoriji sa puno pozadinske buke i razgovora. Sevdalinke su predviđene da se izvode u mirnom vrtu iza kuće ili u tradicionalno uređenom velikom dnevnom boravku, dok se konzumiraju neka meza i kahva na način kako to samo Bosanci znaju. Svaka Sevdalinka treba istinski "osjeti", kako kroz pjevanje tako i kroz sviranje. Bez toga, to nije pjesma kakva bi trebala da bude. Sevdah daje značenje prilikom izvođenja sevdalinki i bez sevdaha, sevdalinka ne može ni postojati.[2]
Sevdah danas
urediIako je Bosna i Hercegovina prošla kroz sva previranja u posljednja dva vijeka, njeni ljudi i dalje čuvaju osjećaj sevdaha širom Bosne. Narodnu nošnju je teško naći, i gotovo nemoguće da se vidi da je neko nosi u javnosti od strane bilo koga. Bošnjački interijeri i dalje opstaju u mnogim bosanskim kućama današnjice, ali prava tradicionalna arhitektura može se posmatrati u sklopu zaštićene kulturne baštine po Bosni, u svojstvu muzeja sevdaha. Postoje neke naznake da određeni istraživači i u manjoj mjeri izvođači se trude da se vrate korijenima sevdaha i sevdalinke u cilju očuvanja ovog važnog kulturnog naslijeđa.[2]
Festival narodne muzike Ilidža bio je veoma značajan za popularizaciju mnogih poznatih muzičara i pjevača sevdalinke. Danas se festivali sevdalinke tradicionalno održavaju u Tuzli pod nazivom Sevdalinko u srcu te nosim, Sevdah u lisinskom u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, Veče sevdaha u beogradskoj koncertnoj dvorani Sava centar i Festival pjesme i sevdaha "Rade Jovanović". Najistaknutiji vokalni izvođači sevdalinki u 20. vijeku kod nas su: Zaim Imamović, Himzo Polovina, Nedžad Salković, Meho Puzić, Zekerijah Đezić, Muhamed Mujkanović, Sejo Pitić, Safet Isović, Nedeljko Bilkić, Safet Kafedžić, Husein Kurtagić, Ekrem Pilić i Bajro Redžić, a među najpoznatije vokalne izvođačice ubrajaju se: Beba Selimović, Nada Mamula, Zehra Deović, Ljubica Berak, Hanka Paldum, Silvana Armenulić, Vesna Hadžić, Emina Zečaj, Zekija Čuturić, Zora Dubljević i Amira Medunjanin.
Iako je sevdalinka nerazdvojiv dio bošnjačke muzičke i kulturne tradicije popularna je i kod ostalih bosanskih naroda. Najbolji primjeri su Jozo Penava i Rade Jovanović, veoma značajni kompozitori, aranžeri te vokalni i instrumentalni izvođači iz zlatnog vremena sevdalinke nakon Drugog svjetskog rata. Tako je legendarna pjesma Emina djelo mostarskog pjesnika Alekse Šantića, nastala po uzoru na sevdalinku, a jedan od najpopularnijih interpretatora sevdalinke je i Nedeljko Bilkić. Sevdalinka se kao osnova koristila i u sklopu posebnog muzičkog žanra druge polovine 20. vijeka zvanog novokomponovana narodna muzika, koji je mješao različite folklorne motive gotovo svih balkanskih naroda i regija.
Iako su je većinom izvodili tradicionalni bosanski pjevači narodne muzike, sevdalinka se znala probiti i do muzičara, koji ovom žanru tradicionalno ne pripadaju. Tako su tokom svoje bogate karijere sevdalinke snimali ili izvodili Josipa Lisac (legendarna izvedba sevdalinke "Omer Beže"), Ibrica Jusić (sa čitavim albumom sevdalinki, "Amanet" iz 2003. godine), Jadranka Stojaković sa pjesmom "Što te nema" koju je otpjevala na japanskom jeziku, a sevdalinke su uzete i za osnovu nekoliko pjesama zagrebačkog kantautora Johnnyja Štulića (njegova rock grupa Azra je dobila ime po dijelu stiha iz sevdalinke "Kraj tanahna šadrvana": ja se zovem El Muhamed, iz plemena starih Azra).
Tokom 1990-ih godina, ansambl Mostar Sevdah Reunion okuplja se u Mostaru, a u ranim 2000-im snima u novoj verziji niz popularnih bosanskih sevdalinki, čime rade na njenoj širokoj popularizaciji na svjetskoj muzičkoj sceni. Ansambl sarađuje sa velikanima etno-pjesme u regiji (npr. sa Esmom Redžepovom, Šabanom Bajramovićem , Ljiljanom Buttler), Amirom Medunjanin, te osvaja značajne nagrade, predstavljajući sevdalinku mnogim ljudima širom svijeta.
Mladi bosanskohercegovački muzičari nastavljaju bogatu tradiciju sevdaha, njegujući svoju tradicionalnu muziku. Treba istaknuti sljedeće: Damir Imamović trio, Divanhana, Etnotrans, Urban sevdah band...
Zvučne datoteke
uredi- Anadolka
- Kad ja pođoh
- Ne klepeći nanulama
- U Stambolu na Bosforu
- Žute dunje
Također pogledajte
urediReference
uredi- ^ a b Karača Beljak, Tamara (2019). UVOD U ETNOMUZIKOLOGIJU: etnomuzikološka čitanka Bosne i Hercegovine za studente Muzičke teorije i pedagogije. Sarajevo, Bosna i Hercegovina: Muzička akademija Univerziteta u Sarajevu, Institut za muzikologiju. str. 72–88. ISBN 978-9958-689-25-3.
- ^ a b c d e f g h i j "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 10. 12. 2013. Pristupljeno 12. 7. 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
- ^ a b c http://www.scribd.com/doc/116946396/Etnolo%C5%A1ko-antropolo%C5%A1ke-sveske-br-19
- ^ Karača Beljak, Tamara (2014). Zvučni krajolici : pogled na vokalne fenomene Bosne i Hercegovine. Sarajevo. ISBN 978-9958-689-08-6. OCLC 902853639.
- ^ Nirha Efendić, Ibrahim Krzović, Merima Čaušević, Almedina Čengić, Lejla Kodrić Zaimović (2018). Kratka historija kulture Bošnjaka. Sarajevo. ISBN 9791234567896. OCLC 1110676343.
- ^ Sevdah Bošnjaka : 430 sevdalinki sa notnim zapisom. Muhamed Žero (3. izd izd.). Sarajevo: Tugra. 2009. ISBN 978-9958-660-33-7. OCLC 703158793.CS1 održavanje: others (link)
Vanjski linkovi
uredi