Mahale su glavne gradske četvrti bosanskohercegovačkih gradova koje su bile namijenjene isključivo stanovanju.

Nastaju dolaskom Osmanlija na prostore Bosne koji formiraju gradove orijentalnog tipa. Mahale su okruživale čaršiju (zanatsko i trgovačko jezgro grada sa hanovima, hamamima, bezistanima, džamijama i drugim bogomoljama), a imale su u svom jezgru manju džamiju ili mesdžid, uz džamiju mekteb (osnovna škola), pa česmu, harem, pekare, trgovinu živežnim namirnicama, a sve je to služilo potrebama četrdesetak do pedeset individualnih porodičnih kuća. Jednoj čaršiji u gradu odgovarao je često veliki broj mahala.

U mahalama je bio svojstven kult komšiluka, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost ljudi. Danas se mahalama nazivaju samo neka periferna mjesna područja, a nekada ih je bilo mnogo više. Samo je u Sarajevu bilo oko šezdeset mahala. Neke od poznatijih su: Bistrik, Vratnik, Alifakovac, Ćemaluša, Dženetića mahala, Bjelave ravne, Strošić, Hrid, Širokača sokak, Abdesthana itd, a njihova imena govore o slikovitosti bosanskog jezika i njegovom specifičnom spoju sa turcizmima.