Aleksa Šantić
Aleksa Šantić bio je bosanskohercegovački i srpski pjesnik i jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH.
Aleksa Šantić | |
|---|---|
.JPG) | |
| Rođenje | 27. maj 1868. |
| Smrt | 2. februar 1924 (55 godina) Mostar, Kraljevina SHS |
| Zanimanje | Pjesnik |
Najveći dio života proveo je u rodnom Mostaru. Nakon što mu je umro otac brigu o porodici preuzeo je strogi stric. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, te sestru Persu, koja se udala za njegovog prijatelja, Svetozara Ćorovića, dok mu je druga sestra, Zorica, umrla još kao beba. Živio je u trgovačkoj porodici, u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talent. Nakon završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vratio se u Mostar.
Bio je predsjednik Srpskog pjevačkog društva "Gusle" u Mostaru. Tu je upoznao i poznate književnike tog doba: Svetozara Ćorovića, Jovana Dučića, Osmana Đikića i druge.
Godine 1896. sa Dučićem i Atanasijem Šolom osnovao je književni časopis Zora, koji je bez prekida izlazio do 1901.[1]
Njegov život poslužio je kao osnova za romantiziranu filmsku biografiju Moj brat Aleksa, u kojoj je glavnu ulogu tumačio beogradski glumac Branislav Lečić. Muziku za film komponirao je sarajevski dirigent i kompozitor Ranko Rihtman, a pjesme je otpjevao Dragan Stojnić, dijelom uz podršku okteta Collegium Artisticum iz Sarajeva.
Stvaralaštvo
U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela imali su Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj, a od stranih pjesnika najvažniji utjecaj imao je Heinrich Heine, koga je i prevodio s njemačkog jezika. Najveću pjesničku zrelost dostiže između 1905. i 1910, kad su i nastale njegove najljepše pjesme. To je vrijeme burnih društvenih promjena u Bosni i Hercegovini, u kojima Šantić aktivno učestvuje.
Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavne tuge. Ona pokazuju pjesnika snažne emocije, elegičnog tona i melodičnog izraza, koji je ostvario niz pjesama duboke inspiracije i doživljenog tona. Šantićeva ljubavna poezija razvila se pod jakim utjecajem bošnjačke ljubavne pjesme, sevdalinke; njegove ljubavne pjesme smještene su u bosanske bašče pune behara i šadrvana. Ženski likovi koji se pojavljuju u Šantićevim pjesmama okićeni su đerdanima i izazovnē su, ali ipak skrivene ljepote. Takva je i pjesma "Emina", koja je ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Šantićeveva poezija bazirana je na vjerodostojnom iskusutvu u stvarnom životu. Šantić se vrlo mlad zaljubljuje najprije u Slavonku Anku Tomlinović, kćer siromašnog fotografa, došljaka, koju na kraju ostavlja pod pritiskom svoje pravoslavne porodice. Nešto kasnije, pomalo rezigniran, upoznaje i Zorku Šolu, mladu i bogatu Mostarku, koja zbog interesa svoje pragmatične porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu ranu na srcu.
Druga pjesnička tema koja je obilježila Šantićevo stvaralaštvo imala je rodoljubni karakter. Pjesma "Ostajte ovdje", koja je objavljena 1896. na prvoj stranici prvog broja Zore, bila je upućena onim bosanskim muslimanima koji su nakon aneksije Bosne od strane Austo-Ugarske 1878. napuštali zemlju masovno odlazeći u Tursku. Tu je još jedna potresna pjesma, "Hljeb", u kojoj Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđinu. U drugim pjesmama Šantić naglašava patnju kao važan historijski moment ("Mi znamo sudbu").
Izabrane pjesme
EMINA (1903)
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!
Ja joj nazvah selam, al', moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode,
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu, pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste.
Zamirisa kosa k'o zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!...
OSTAJTE OVDJE
Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k'o što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše.
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
K'o pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na nijemom polju gdje vas slava sreta!
Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.
Ovdje vam svako bratski ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.
Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k'o što ovo grije, -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...
Reference
- ^ Jezička standardizacija i pravopisna norma u "Zori" Arhivirano 9. 6. 2013. na Wayback Machine (prilog mr. Muhameda Šatora na most.ba)
Vanjski linkovi
| Commons ima datoteke na temu: Aleksa Šantić |
| Wikicitati imaju citate vezane za: Aleksa Šantić |