Secesijska arhitektura u Bosni i Hercegovini
Secesijska arhitektura u Bosni i Hercegovini javlja se na samom početku 20. vijeka pod uticajem međunarodnog pokreta u umjetnosti sa kraja 19. vijeka. Secesijska arhitektura je složena umjetnička pojava i prvenstveno predstavlja izraz i shvatanje upotrebe ukrasnih elemenata. Suština nove umjetnosti nije vječna i kanonizirana ljepota, nego odraz duha svoga vremena. Glavni elementi prepoznatljivosti secesijske arhitekture su raščlanjenost elemeneta i dekorativnost.
Secesijska arhitektura u Bosni i Hercegovini
urediSecesijska arhitektura u Bosni i Hercegovini se pojavila zajedno sa političkim smjerovima koji su nastojali da odcijepe bosansku kulturu od njenih prijašnjih udruženja i asimiliraju je u evropski kolotok.
Za svjetsku izložbu u Parizu 1900. godine arhitekta Zemaljske vlade u Sarajevu Karlo Panek, projektirao je paviljon Bosne i Hercegovine, koji je predstavljao simbolički sklop graditeljskih oblika različitih epoha. Dominirali su oblici islamske umjetnosti, kao izraz bosanskohercegovačkog podneblja.[1] Paviljon je sadržavao i elemente secesijske umjetnosti iskazani u biomorfnoj stiliziranoj ornamentici (zmijolike linije, floralna dekoracija, dinamika motiva). Za svoje djelo Panek dobio je nagradu francuskog ministra.
Osnovni vid izražavanja secesijske arhitekture u Bosni i Hercegovini podrazumjevao je odvajanje od historicizma i kulturoloških aspekata društva.
Stambeni objekti
urediDaljni razvoj obilježen je dominacijom dekorativnog shvatanja nove arhitekture. Njen duh najbogatije se izrazio u stambenoj arhitekturi (stambena vila, zgrade kolektivnog stanovanja, najamne stambene zgrade, stambena palača), prvenstveno što je najzastupljenija, ali i zbog slobodnijeg odnosa prema ovoj arhitektonskoj temi.
Posebno pažljivo i studiozno rješavana su unutrašnja pročelja, okrenuta ka jugu, najčešće u vidu lođa u drvenoj konstrukciji, u finoj i bogatoj izvedbi. Tako stambena zgrada dobiva dva pročelja, ono više reprezentativno, prema ulici, i drugo više intimno, prema dvorištu, stilski jedinstvena, oblikovana različito.[1] Poznatiji objekti u stilu secesije su:
- Palata Ješue D. Saloma izgrađena je 1901. godine. Autor projekta je arhitekt Josip Vancaš.[2]
- Stambeno-poslovna zgrada u ulici Mula Mustafe Bašeskije, po projektu Josipa Vancaša iz 1900.[3]
- Stambeno-poslovna zgrada u ulici Maršala Tita 27 (Sarajevo), projektant nepoznat
- Salomova palata u Titovoj ulici u Sarajevu, izgradjena 1912. godine. Autor projekta je Rudolf Tenies.
- Palata Musafija u Sarajevu izgrađena je 1913. godine po projektu Josipa Pospišila.[4]
- Zgrada "Napretka", po projektu Dionis Sunko.
- Zgrada Srpskog kulturno-prosvjetnog društva "Prosvjeta"po projektu Miloša Miladinovića
- Oficirski paviljoni, izgrađeni između 1909. i 1914. godine. Autor urbanističkog rješenja, kao i projektant pojedinih objekata je Rudolf Tenies.[5]
- Grupa zgrada u Kotromanićevoj ulici
Sakralni objekti
urediVjerski objekti izgrađeni u periodu 1900-1918. nisu rađeni u duhu secesijske umjetnosti. Svi ovi objekti izgrađeni su u duhu historicizma u skladu sa ustaljenim pravilima primjene historijskih stilova i njihovih semantičkih značenja. Secesijski oblici javljaju se na nekoliko vjerskih objekata kao detalji: na zvoniku crkve svetog Ilije u Zenici, iznad portala župne crkve u Bugojnu i crkvi ženskog samostana u Čardaku kod Modriče.[1]
Ostali objekti
urediSecesijska obilježja poprimaju i industrijski objekti, banke i pošte:
- Tvornica vagona
- Paromlin u Sarajevu.
- Fabrika ćilima Sarajevo 1912. godine, objekat je sa najljepšim secesijskim pročelje.[1]
- Banka na Obali kod mosta Drvenija u Sarajevu[6]
- Gradsko kupatilo u Mostaru sa svojim arhaičko-orijentalnim elementima je primjer secesijskog istraživanja u raznim smjerovima.[7]
- Zgrada glavne pošte u Sarajevu iz 1913. godine Josipa Vancaša predstavlja najmonumentalnije djelo secesije u BiH.
- Zgrada Klostera i Zgrada I zasjedanja AVNOJ-a
Dekorativni oblici
urediRazvoj secesijske arhitekture obilježen je dominacije dekorativnog shvatanja. U Bosni i Hercegovini arhitekte su se oslanjale na bečke uzore, a Wagnerova arhitektura je najviše interpretirana. Najtipičniji oblici dekoracije su: biomorfne stilizacije, floralni ornamenti, ritmizirane linije, nabujale vitice, polipi, glava Meduze sa zmijama.
Horizontalno tekući dekorativni motiv, često je primjenjivan i u različitim rješenjima.
Floralni motiv je najčešće na portalima i to na dijelovima od kovanog željeza. Motiv cvijeta javlja se na zidnoj ravni (kultivirani malter). Prisutni su cvjetovi: perunike, orhideje, ljubičice, a ponajviše blještavog suncokreta i kestena.
Maskeron, u vidu glave žene sa obiljem traka i vitica koje se spuštaju niz međuprozorske stupce, ponekad je dominantan motiv na pročelju, ali i u zoni atike.
Rokoko vjenčići i girlande, u Beču kao izraz mjesta, u Sarajevu su se često koristili. Najčešće kiparske teme su atlanti koji podupiru doksat ili piramidalna kompozicija u zoni atike koja naglašava ugao građevine.
Literatura
uredi- Ibrahim Krzović - Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini, Kulturno naslijeđe, Sarajevo
- Nedžad Kurto - Sarajevo 1492-1992, Oko, Sarajevo.
- Jela Božić, -Arhitekt Josip pl. Vancaš, Značaj i doprinos arhitekturi Sarajeva u periodu austrougarske uprave, doktorska disertacija, Sarajevo, 1989.
Reference
uredi- ^ a b c d "Nedžad Kurto: ARHITEKTURA BIH- Razvoj bosanskog stila". Pristupljeno 9. 2. 2017.
- ^ "Borislav Spasojević: Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu-". RABIC Sarajevo, 1999. Pristupljeno 9. 2. 2017.
- ^ "Zgrada u ulici Mula Mustafe Bašeksije u Sarajevu" (PDF). Komisija za nacionalne spomenike. Pristupljeno 13. 9. 2018.[mrtav link]
- ^ "Palata Musafija" (PDF). kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 9. 2016.[mrtav link]
- ^ "Oficirski paviljoni u Sarajevu". kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 9. 2016.[mrtav link]
- ^ "Zgrada Banke na Obali". Komisija za nacionalne spomenike. Pristupljeno 13. 9. 2016.[mrtav link]
- ^ "Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine, Austrougarski period (1878-1918)" (PDF). Univerzitet u Sarajevu Filozofski fakultet Odsjek za historiju, Sarajevo. 2014. Pristupljeno 10. 9. 2017.
