Grupa zgrada u Kotromanićevoj ulici

Grupa zgrada u Kotromanićevoj ulici (Kotromanićeva br. 36, br. 38. i zgrada na uglu Kotromanićeve i ul. Kalmija Baruha) predstavlja jednu od posljednjih očuvanih cjelina iz austrougarskog perioda na području Marijin dvora uz rijeku Miljacku, Sarajevo. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 2. do 4. septembra 2013. godine u Sarajevu, donijela je odluku da se zgrade proglase za nacionalni nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.[1] Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović (predsjedavajući), Ljiljana Ševo. Graditeljska cjelina ima visoku ambijentalnu, historijsku i dokumentarnu vrijednost. Objekti su izgrađeni u duhu secesije, ali sa velikim brojem historicističkih elemenata. Nacionalni spomenik u Kotromanićevoj ulici u Sarajevu, čine 3 stambena objekta:

  • Stambene vile Ernesta i Marije Schnaubelt u Kotromanićevoj br. 38 iz 1908. godine je njihova prva izgrađena vila. Sudeći po natpisu na sačuvanom dijelu projekta, izvedena je po projektu Ernesta Schnaubelt, iako postoje pretpostavke da je autor arhitekta Zlatko Pop Alamur. Objekat je rađen u duhu secesije, ali sa velikim brojem historicističkih elemenata. Objekti na broju 38 i 36, su izgrađeni kao denivelisani objekti u nizu na južnoj strani Kotromanićeve ulice. Spratnost prema ulici iznosi Sut+P+2+Potkrovlje, a prema unutrašnjem dvorištu Sut+P+3+Potkrovlje. Namjena oba objekta je isključivo stambena
  • Stambene vile Ernesta i Marije Schnaubelt u Kotromanićevoj br. 36, predstavlja drugu po redu izgrađenu vilu porodice Schnaubelt. Radi se takođe o projektu Ernesta Schnaubelta u duhu eklektike. Nakon 1911. vlasnici postaju porodice Šećeragić, Pašić i Čengić.
  • Zgrade Andrije Janeža, na uglu ulica Kotromanićeva i Kalmija Baruha, je izgrađena 1912. godine po nacrtima građevinskog preduzetnika Ernesta Schnaubelta u duhu secesije. Zgrada je primjer naglašene tektonike, čija pročelja imaju tipičnu secesionističku raščlanjenost, karakterističan detalj i obradu malterisanih površina, ali i veoma prepoznatljive tradicionalne forme doksata, verande, krova i strehe. Izgrađena je kao slobodnostojeći objekat i njegova spratnost iznosi Sut+P+3+Potkrovlje, odnosno Sut+P+2+Potkrovlje prema ulici Kalmija Baruha. Namjena objekta je stambeno-poslovna.

Nosiva konstrukcija objekata izvedena je od kamena i opeke, a upotrebljavane su i gvozdene grede. Na spratovima je korišćen drveni konstruktivni sistem. Vanjska i unutrašnja stolarija su izvedene od istog materijala. Fasade su malterisane. Krovovi su pokriveni crijepom, osim južnog dijela krova zgrade na uglu Kotromanićeve i Kalmija Baruha koja je pokrivena eternitom. Podovi u unutrašnjosti objekta su drveni. Nosivi i vanjski zidovi su širine od 40cm, a u unutrašnjosti se nalaze i zidovi debljine 12, 20 i 25cm. Svijetle visine iznose između 2,80m i 3,10m.

HistorijaUredi

Kotromanićeva ulica (nekadašnja Gundulićeva) se nalazi na širem području gradskog područja Marijin-dvora, koji svoju ekspanziju bilježi počevši od 1885. godine, kada je započeta gradnja stambeno-poslovne zgrade Marijin dvor. austrougarska uprava uspostavila je urbanističku regulativu, što je služilo kao polazna osnova za razvoj novog dijela grada evropskog tipa.[2]

Tokom perioda između dva svjetska rata i tokom druge polovine XX vijeka objekti su imali stambeno-poslovnu namjenu, a nisu poznati podaci o njihovom redovnom održavanju ili konzervatorsko-restauratorskim radovima. Nakon završetka II svjetskog rata, u prizemnom prostoru objekta su se nalazile prostorije radioamatera, koji tu djeluju do kraja prve decenije XXI vijeka.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini, zgrade su oštećene usljed požara i granatiranja. Urađena je djelimična sanacija.

LiteraturaUredi

  • Alija Bejtić - Ulice i trgovi Sarajeva. Sarajevo: Muzej grada Sarajeva, 1973.
  • Mitar Papić - Školstvo u Bosni i Hercegovini 1918-1941. Sarajevo: Veselin Masleša, 1984.
  • Borislav Spasojević - Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu. Sarajevo: Svjetlost, 1988.
  • Nedžad Kurto - Arhitektura secesije u Sarajevu, doktorska disertacija. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, 1988.
  • Branka Dimitrijević - Arhitekt Karl Paržik, doktorska disertacija. Sarajevo: Arhitektonski fakultet sveučilišta u Zagrebu, juli 1989.
  • Nedžad Kurto - Arhitektura Bosne i Hercegovine – Razvoj bosanskog stila. Sarajevo: Sarajevo publishing, MCM, 1998.
  • Krzović, Ibrahim (2004). Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini. Kulturno naslijeđe, Sarajevo.

ReferenceUredi

  1. ^ "Zgrade u Kotromanićevoj u Sarajevu". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Pristupljeno 9. 2. 2019. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  2. ^ "Spasojević Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu-". RABIC Sarajevo, 1999. Pristupljeno 9. 2. 2017. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)