Zemaljska vlada

Zemaljska vlada je predstavljala regionalnu vlast za vrijeme Austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, a imala je izvršnu i sudsku vlast, te rukovodila administracijom. Na temelju odluke Berlinskog kongresa, trupe Austro-Ugarske monarhije ušle su u Sarajevo 29. augusta 1878. godine. Već 1. januara 1879. godine počela je djelovati Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu. U početku je u zemlji bila zavedena vojna uprava, ali je brzo zamijenjena civilnom jer je bila preskupa. Glavna ličnost u zemlji bio je zemaljski poglavar, najčešće Mađar. Sve odluke koje je donosila Zemaljska vlada morale su odobriti zajedničke institucije Austro-Ugarske. Vlada je u svom radu bila potpuno nezavisna od Bosanskog sabora, koji je imao pravo Zemaljskoj vladi upućivati samo peticije. Predstavnici Zemaljske vlade, iako nisu bili članovi Sabora i nisu učestvovali u glasanju prilikom donošenja određenih zakonskih osnova, bili su veoma značajan činilac u radu Sabora i nerijetko su njihovi stavovi određivali pravce saborskih diskusija pa i izglasavanje određenih prijedloga i zakona. Ovu značajnu ulogu Zemaljska vlada dobila je Ustavom Bosne i Hercegovine, kojim je Saboru onemogućena kontrola nad njenim radom.

Rezidencija Konak bila je sjedište zemaljskog poglavara za Bosnu i Hercegovinu u vrijeme austrougarske uprave. Svoju rezidencijalnu namjenu zadržala je do danas.

Okupacija BiH od strane Austro-Ugarske

Na Berlinskom kongresu, održanom 1878. godine, Austro-Ugarska, po 25. tački dogovora, dobija dozvolu da okupira Bosnu i Hercegovinu. Bosanskohercegovačkom narodu ponuđeno je da se dobrovoljno preda, te da nova vlast dođe bez upotrebe oružja. Međutim, narod je to kategorički odbio, što je dovelo do vojne okupacije Bosne i Hercegovine. Okupacionu vojsku vodio je baron Josip Filipović, kome je bosanskohercegovački narod pružio žestok otpor, ali ipak nije uspio zaustaviti daleko moćniju i moderniju austro-ugarsku vojsku.

Bosna i Hercegovina po dolasku Austro-Ugarske

Cjelokupno vrijeme vladavine Austro-Ugarske nad Bosnom podijeljeno je u više perioda:

1. Okupacioni period (1878. – 1908.)
2. Period vojne uprave (1878. – 1882.)
3. Period civilne uprave (1882. – 1908.)
4. Aneksiona kriza (1908. – 1910.)
5. Postaneksioni period (1910. – 1914.)
6. Prvi svjetski rat (1914. – 1918.)

Za Bosnu i Hercegovinu, uslovno rečeno, najvažniji je bio postaneksioni period, jer je Austro-Ugarska već tada vršila posljednje pripreme za uvođenje ustavnog stanja u Bosni i Hercegovini, što se i desilo 20. februara 1910. godine, kada je službeno proglašena ustavnost, koja je bila regulisana sa 6 zakona:

• Zemaljski statut (Ustav)
• Izborni red (Izborni zakon)
• Saborski poslovni red (Poslovnik o radu sabora)
• Zakon o društvima u BiH (Zakon o strankama, itd.)
• Zakon sakupljanja u BiH (Zakon o načinu udruživanja)
• Zakon o kotarskim vijećima (Zakon kontrolisanja rada kotarskih vijeća)

Bez obzira na sva ograničenja u pogledu zakonodavstva i uprave, koji su bili nametnuti bosanskohercegovačkoj autonomiji, Ustav i njegovi prateći zakoni uveli su u politički život zemlje tri nove institucije:

• Bosanski sabor
• Zemaljski savjet
• Kotarsko vijeće

Uz to je bilo neophodno zakonski garantirati osnovna građanska prava i regulisati javno udruživanje i sakupljanje, jer se bez toga ne bi mogao ostvariti ni minimum parlamentarnog života.

Nastanak i nadležnosti

Svi operativni poslovi vlasti povjereni su Zemaljskoj vladi (njem. Landes-regierung) za Bosnu i Hercegovinu koja je ustanovljena carskomnaredbom od 29. oktobra 1878. godine. Zemaljska vlada sa sjedištem u Sarajevu počela je svoj službeni rad 1. januara 1879. Vlada se u početku sastojala od tri odjeljenja: za unutrašnju upravu, za finansije i za pravosuđe. Tako je u njenoj organizaciji zadržan raniji osmanski sistem, u kojem je kod viših upravnih organa postojala podjela vlasti na unutrašnju, finansijsku i sudsku, dok su se u kotaru kao najnižoj upravnoj instanci sjedinjavale sve tri grane poslova. Vrhovna upravna vlast nad BiH povjerena je zajedničkoj (austrougarskoj) vladi, u čije je ime poslove administracije vršilo zajedničko ministarstvo finansija. Pri zajedničkom ministarstvu finansija u Beču postojao je Bosanski biro koji je preko Zemaljske vlade u Sarajevu upravljao poslovima BiH. Zemaljsku vladu su sačinjavali zemaljski poglavar, civilni adlatus i šefovi odjeljenja (pored tri prvobitna odjeljenja vremenom su osnovani građevinski, odnosno privredni odjel, te odjeljenje za nastavu i bogoslovlje, te tehničko odjeljenje). Titularni šef vlade bio je zemaljski poglavar, ali je njenim radom stvarno rukovodio civilni adlatus, neposredno potčinjen Bosanskom birou, odnosno zajedničkom ministru finansija. Reorganizacijom Zemaljske uprave 1912. godine ukinut je položaj civilnog adlatusa, a rukovođenje vladom povjereno je neposredno zemaljskom poglavaru, kojem je u tom pogledu pomagao "zamjenik zemaljskog poglavara". Zemaljski poglavar je istovremeno bio komandant okupacionog korpusa, pa su tu funkciju u BiH stalno obavljali i vršili visoki carski oficiri. To je bila osobenost Bosne, jer ni u jednoj drugoj pokrajini Monarhije zemaljski poglavari nisu mogli biti istovremeno vojni komandanti.