Wikipedia

Poljaci u Bosni i Hercegovini

poljska nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini

Poljska zajednica u Bosni i Hercegovini broji otprilike 300 Poljaka koji na prostorima Bosne i Hercegovine žive od 19. vijeka.

Poljaci u Bosni i Hercegovini
Polonia w Bośni i Hercegowinie (poljski)
Ukupna populacija
300
Banja Luka, Gradiška, Prnjavor, Sarajevo
Jezik
srpski, bosanski, poljski
Vjera
Pretežno rimokatoličanstvo

Historija

uredi
 
Prvi poljski doseljenici u Čelinovcu.
 
Poljaci u BiH tokom vjerske službe, 1930-ih godina.
 
Tomislav Durtka, Miloš Mišković, Igor Kanjski.
 
Svečana parada povodom 10. poljskog festivala Pirogijada u Čelinovcu.

Počeci poljskog naseljavanja

uredi

Doseljavanje Poljaka na teren Bosne i Hercegovine započelo je krajem 19. vijeka, nakon što je njenu teritoriju okupirala Austro-Ugarska.[1] Nekoliko godina nakon što je Austrija ovu teritoriju potčinila sebi, Galicija je počela vrbovati ljude koji bi mogli preuzeti administrativne položaje u novookupiranoj zemlji. Regrutovanje poljskih kadrova za rad u Bosni bilo je zapravo rezultat lošeg odnosa bosanskog stanovništva prema njemačkim i mađarskim službenicima. Ovakav stav rezultirao je slanjem službenika češkog, hrvatskog i poljskog porijekla u Bosnu.[2] Godine 1910. u BiH bilo je otprilike 600 službenika, pravnika, doktora i inženjera sa poljskih terena Habsburške monarhije.[3]

Austro-Ugarske vlasti također su stimulisale naseljavanje seljaka u slabo naseljenoj zemlji, podstičući migracije siromašnih seljaka iz raznih djelova zemlje kao i inostranstva.[3] Doseljenicima je obećano 10 do 12 hektara šume, koju su morali očistiti i razviti u roku od tri godine.[4] U Bosni, osim Poljaka iz austrijskog dijela i iz Bukovine, naseljavali su se također i seljaci iz ruskog dijela, u kojem su vlasti zabranile Poljacima da daju zemlju u zakup. U periodu između 1895 i 1914, 1194 poljske porodice naselile su se u BiH i osnovale brojna nova naselja. Najveća koncentracija poljskih seljaka bila je u okolini Novog Martinca,[3] u središnjem dijelu Bosne, u koritu rijeke Vrbas.[4] Ukupno, tokom austrijskie vladavine, vlasti su u ovu zemlju dovele skoro 200.000 doseljenika različitih nacionalnosti.[2]

Prema popisu stanovništva iz 1910. godine, u BiH je bilo preko 11.000 izvornih govornika poljskog jezika, od kojih je bilo gotovo 9000 stalnih stanovnika i preko 2000 vojnika.[3] Poljaci su se uglavnom naseljavali u okolini Sarajeva, Travnika, Bosanske Gradiške, Prnjavora, Banje Luke, Bosanske Dubice, Bosanskog Novog, Tešnja, Zenice i Zvornika.[1][3]

Poljska zajednica nije vodila aktivan kulturni život. Poljski klub (poljski: Klub Polski) u Sarajevu, koji je stvorila inteligencija, služio je samo kao igralište. Na početku Prvog svjetskog rata seljaci su imali šest čitaona ''Društva narodnih škola'' i nekoliko poljskih narodnih škola. Nakon izbijanja rata, austrijske vlasti zabranile su nacionalne i patriotske aktivnosti. Za vrijeme pada Austro-Ugarske, poljski vojnici formirali su Poljsku legiju, ali ubrzo nakon toga ta formacija otišla je za Poljsku.[3]

Međuratni period

uredi

Nakon što je Poljska povratila neovisnost i nakon nastanka nove države Jugoslavije, austrijski službenici poljske nacionalnosti napustili su Bosnu, a u periodu između 1923. i 1925. godine nekoliko hiljada poljskih doseljenika emigriralo je do Brazila, Kanade, Francuske i Luksemburga. Sredinom dvadesetih broj Poljaka procijenjen je na 12.000. U narednoj deceniji u Bosni je živjelo 15.000 Poljaka, uključujući i svježe pristigle radnike iz Łódźske fabrike tekstila. U ovom periodu oživljen je i kulturni život koji je bio prekinut zbog Prvog svjetskog rata.[3]

Poljski konzulat djelovao je u Sarajevu u periodu od 1919.[5] do 1921, a kancelarija počasnog konzula u Banjoj Luci.[1]

Drugi svjetski rat

uredi

Tokom Drugog svjetskog rata Poljaci su pomagali izbjeglicama iz Poljske i vojnicima koji su odlazili u Francusku. Nakon okupacije Jugoslavije, Nijemci su zabranili poljski kulturni život, ali nisu progonili Poljake.[3] Međutim, Poljake su ugrožavali pripadnici hrvatske i srpske milicije, koji su često ubijali poljsko stanovništvo. Kao rezultat terora ovih grupa, Poljaci su se povezali sa komunističkim pokretom.[4] Jugoslavenski Poljaci i izbjeglice iz Poljske borili su se u redovima jugoslavenskih partizana, a broj poljskih boraca procjenjuje se na 3.000 ljudi. U proljeće 1944. godine formiran je poljski bataljon od 500 ljudi, koji je djelovao u sastavu 18. srednjobosanske brigade.[1][3]

Savremenost

uredi

Nakon rata odlučeno je da se Poljaci deportuju u Poljsku. Podaci Mješovite poljsko-jugoslavenske komisije za repatrijaciju ukazuju na broj 15.031 raseljenih osoba. Međutim, u blizini Gradiške ostale su grupe Poljaka[3] koje su brojale otprilike 4000 ljudi.[4] Repatrijati su se naselili uglavnom u okolini Bolesławieca.[1]

Nakon raspada Jugoslavije, najveće grupe Poljaka bile su u Tuzli, Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci. Početkom 21. vijeka broj Poljaka u BiH iznosio je manje od 500 ljudi. Ovu grupu karakterisalo je slabo poznavanje poljskog jezika, teška materijalna situacija i stara životna dob.[1] Poljska manjina jedna je od 17 službeno priznatih nacionalnih manjina u BiH.[6]

Poljske organizacije u BiH

uredi

Glavne Poljske organizacije:[6]

  • Udruženje Poljaka u Banjoj Luci (poljski: Stowarzyszenie Polaków w Banja Luce)[7]
  • Udruženje Poljaka i prijatelja "Mak" Gradiška (poljski: Stowarzyszenie Polaków i Przyjaciół „Mak”-
  • Udruženje Poljaka BOLESŁAWIEC - Prnjavor (poljski: Stowarzyszenie Polaków „Bolesławiec” z Prnjawora)
  • Udruženje građana POLSA u Sarajevu (poljski: Stowarzyszenie Obywateli POLSA w Sarajewie)
  • Poljsko kulturno društvo "Mieszko I" u Mostaru (poljski: Polskie Towarzystwo Kulturalne „Mieszko I” w Mostarze), neaktivno
  • Zajednica građana poljskog porijekla u Tuzli (poljski: Wspólnota Obywateli Polskiego Pochodzenia w Tuzli), neaktivna

Poljska zajednica u Bosni ne objavljuje ni štamu niti posjeduje sopstveni radio niti televiziju.[6]

U Bolesławiecu postoji udruženje koje okuplja potomke povratnika iz Bosne.[4]

Crkve

uredi

Mise namjenjene za poljsku zajednicu na poljskom jeziku, ali i vjernike Rimokatoličke crkve održavaju se u Međugorju.[8]

Poznati Poljaci povezani sa Bosnom i Hercegovinom

uredi

Također pogledajte

uredi

Reference

uredi
  1. ^ a b c d e f "Polacy w Bośni i Hercegowinie". Ministerstwo Spraw Zagranicznych RP (jezik: poljski). Arhivirano s originala, 25. 9. 2017. Pristupljeno 13. 12. 2013.
  2. ^ a b Gregorczyk, Dariusz J. (2010). "Polscy urzędnicy w administracji Bośni i Hercegowiny w latach 1879−1914" (PDF). humanitas.edu.pl (jezik: poljski). Sosnowiec: Wyższa Szkoła Humanitas. str. 94. Arhivirano s originala (PDF), 14. 12. 2013. Pristupljeno 8. 3. 2021.
  3. ^ a b c d e f g h i j Kałuski, Marian (24. 7. 2006). "Polacy w Bośni i Hercegowinie". azpolonia.com (jezik: poljski). Pristupljeno 8. 3. 2021.
  4. ^ a b c d e "Kim są reemigranci z Bośni?". reemigrancizbosni.pl (jezik: poljski). Pristupljeno 8. 3. 2021.
  5. ^ "Sylwetki największych Polaków w Bośni". Ministerstwo Spraw Zagranicznych RP (jezik: poljski). Arhivirano s originala, 11. 6. 2017. Pristupljeno 8. 3. 2021.
  6. ^ a b c Piotrovski, Dejan (2015). "Nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini". Sarajevo: Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, Vijeće nacionalnih manjina BiH. str. 71−79. Pristupljeno 8. 3. 2021.
  7. ^ "Savez nacionalnih manjina Republike Srspske". www.snm.rs.ba. Pristupljeno 8. 3. 2021.
  8. ^ "IDE + Msze św. w języku polskim za granicą". emigracja.chrystusowcy.pl (jezik: poljski). Pristupljeno 8. 3. 2021.

Vanjski linkovi

uredi
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Poljaci_u_Bosni_i_Hercegovini&oldid=3664713"