Jan Konopka

Jan Konopka bio je poljski hajduk koji je živio na sjeveru današnje Bosne i Hercegovine.

Jan Konopka
Rođenje	decembar 1906. Rakovac
Smrt	4. januar 1945(1945-01-04) (38 godina) KL Mauthausen
Nacionalnost	poljska
Zanimanje	hajduk
Roditelji	Michał (Mihailo)

Biografija

Rođen je u porodici poljskih doseljenika u selu Rakovac kod Srpca. Njegovi roditelji nisu uspjeli dobiti zemljište od austrougarskih vlasti. Kao rezultat toga, Janov otac, Michał (Mihailo), napustio je porodicu i emigrirao u Sjedinjene Države. Zauzvrat, majka je počela da "putuje po selima", kako je to rekao lokalni svećenik Ivan Štemen.

Konopki je prvi put suđeno kao 18-godišnjaku 1924. Otad je redovno osuđivan, svaki put pred sudom u Banjoj Luci: u junu 1925. na godinu zatvora, 1927. na četiri mjeseca zatvora, u augustu 1928. na tri godine zatvora i tri godine rada. Tokom kratkih perioda slobode bavio se jedinim "zanimanjem" koje je poznavao – krađom. Dana 4. aprila 1933. dobio je uvjetni otpust s rokom kušnje do 8. augusta 1934. Za to vrijeme morao je živjeti u rodnom mjestu i biti pod policijskim nadzorom. I pored podnesenih zahtjeva, nije mu data dozvola za promjenu mjesta stanovanja. Kako se kasnije pravdao, to ga je natjeralo da se vrati kriminalnim aktivnostima, jer je u okolini bilo malo mogućnosti za zapošljavanje, a osim toga, u očima potencijalnih poslodavaca optužen je da je lopov. Uslijed toga je već 7. maja 1933. pokušao ukrasti odjeću iz kuće Jozefa Lamersa iz Nove Topole. Iz straha da ne bude vraćen u zatvor zbog kršenja uvjetne slobode, prestao se javljati policiji i pobjegao u Slavoniju. Ni tamo nije mogao naći posao jer nije imao papire. Po povratku je zadržan u Odžaku od žandarmerije, kojoj je dao lažno ime, te je uhapšen zbog nedostatka dokumenata. Odatle je pobjegao prve noći.

Otišao je u okolinu Prnjavora, gdje je naišao na podršku kolega koje je upoznao na izdržavanju kazne. Prvo je otišao kod falsifikatora Eduarda Sove, koji mu je trebao pomoći da izradi dokumente na novo ime. Sljedećih mjeseci pomagao je Sovi i drugim kriminalcima (Franji Kušuri, braći Vološin, braći Mađaš, braći Šajinović), uglavnom Poljacima, koji su mu zauzvrat osiguravali krov i hranu. Konopki su dali i informacije o patrolama žandarmerije i šta bi i gdje mogao ukrasti da bi kasnije podijelio s njima. Konopka je spavao i sa kćerkama i suprugama nekih jataka (npr., sa suprugom Jozefa Vološina – Francikom, suprugom Mihajla Opala – Brankom, kćerkom Franca Vladoha – Stanislavom), uz njihovo znanje i saglasnost. Konopkine ljubavnice također su mu pomagale u njegovim kriminalnim aktivnostima. Sova, s kojim je Konopka provodio većinu vremena, odgađao je pribavljanje falsifikovanih dokumenata jer mu je odgovarala situacija zbog koje je Konopka zavisio od njega.

U početku je krađe izvodio tokom dana na praznim i nečuvanim mjestima. Nakon što su vlasti počele intenzivirati potragu za njim, počeo je krasti noću. Zločine je obično činio sam. Svaki put bio je naoružan revolverom, a ponekad i sačmaricom. Pljačkao je razne predmete: oružje, odjeću, obuću, hranu, rakiju, bicikle, kišobrane, ponekad i novac i nakit. Međutim, to obično nisu bili predmeti velike vrijednosti. Tokom dana skrivao se sa svojim saučesnicima i ljubavnicama. Djelovao je u okolini Prnjavora, Banje Luke, Bosanske Gradiške, Teslića i Dervente.

Konopkina djela postala su slavna, a njegove prekršaje počele su pratiti Vrbaske novine od jeseni 1933. Međutim, izazvao je strah među mještanima, pogotovo zato što je prikazan kao mnogo jači, nemilosrdniji i skloniji nasilju nego što je zapravo bio. Njemu ili njegovim saučesnicima počeli su se pripisivati gotovo svi zločini počinjeni na tom području od sredine 1933. do aprila 1934. Tek je u kasnijim sudskim postupcima utvrđeno da bi u mnogim slučajevima to zahtijevalo Konopkino prisustvo na dva ili više mjesta odjednom. Međutim, to je primoralo vlasti da ulože veće napore da ga uhvate. Konopka je 3. novembra 1933. pozvan da se dobrovoljno preda policiji u roku 20 dana. Nakon tog roka, 6. decembra, odbor Vrbaske banovine zvanično je Konopku proglasio hajdukom i ponudio nagradu od 5000 dinara za njegovo hvatanje.

Otad se Konopkin manevarski prostor počeo sužavati iako je i dalje mogao računati na pomoć Poljaka koji su tamo živjeli. Također se skrivao prerušen u ženu. Radi uvjerljivosti, Jozefina Sova čak mu je i obrijala noge. Nakon ubistva Justina Bećina, za koje su mještani sumnjali da ga je počinio Konopka, sve je manje ljudi pristajalo da mu pomogne. U septembru 1933. zarobljen je s Ljubom Petkovićem tokom pljačke u Mujincima. Uspio se osloboditi i pobjeći, dok se Petković dva dana kasnije utopio u Vrbasu pokušavajući pobjeći. U noći sa 7. na 8. februar 1934. Konopka je pokušao provaliti u kuću Boška Novakovića. Zatim se dogodila pucnjava u kojoj su obojica povrijeđena. Konopka je ponovo pobjegao i sakrio se sa svojim saučesnicima.

U martu i aprilu 1934. vlasti su počele s ispitivanjem i pritvaranjem ljudi osumnjičenih da su pomagali Konopki, među kojima je bio i Sova. I samog Konopku konačno su uhvatili 28. aprila 1934. stanovnici sela Šereg Ilova. Čuvši tu vijest, u selo su odmah došli načelnik općine Nikola Blagojević i zapovjednici prnjavorske i derventske žandarmerije. Potom je ranjeni Konopka odveden u Prnjavor. Događaj je imao oblik radosnog marša, tokom kojeg su građani pjevali i pucali u znak veselja. Konopkino hvatanje slavilo se u Prnjavoru do kasno u noć. Vidjevši hajduka, stanovnici su izrazili razočaranje njegovim niskim rastom. Sljedećeg dana, na saslušanju pred lokalnim sudom, priznao je većinu optužbi protiv njega. Od početka je svoje postupke pravdao kao neophodne da zadovolji potrebe sebe i svojih partnera. Zbog zadobijenih rana u bolnici je ostao do 1. juna. Zatim je tokom istog mjeseca učestvovao u posjetama lokalnim mjestima zločina s policijom.

Istragom, u kojoj je Konopka bio glavni osumnjičeni, obuhvaćene su 74 osobe, među kojima 16 žena. Za njih devet sumnjalo se da su njegove ljubavnice. Za 14 osumnjičenih određen je pritvor do suđenja. Zbog velikog broja osumnjičenih, suđenje je prebačeno na dovoljno veliki sud u Banjoj Luci. Zbog obimnosti predmeta, optužnica je podignuta tek u novembru 1934, i to protiv 67 osoba, među kojima 14 žena. Saslušanja su održana od 28. do 30. marta 1935. Naišla su na veliko interesovanje javnosti. Neki od optuženih pred sudom su povukli iskaze date u pripremnom postupku uz obrazloženje da su bili prisiljeni premlaćivanjem. To se posebno odnosilo na okolnosti smrti Justina Bećina. Svjedočenje o Konopkinim seksualnim odnosima sa suprugama i kćerkama partnera navodno je nametnuto i batinama i prijetnjama, koje je sud opozvao. Tokom cijelog suđenja sam Konopka ostao je pri stavu da su se oni dogodili.

Dana 30. marta 1935. objavljena je prvostepena presuda. Konopka je proglašen krivim za 71 zločin, uključujući i pokušaj ubistva Boška Novakovića, 58 krađa, sedam krađa izvedenih sa saučesnicima, razbojništvo, falsifikovanje isprava, davanje lažnih podataka i posjedovanje oružja bez dozvole. Oslobođen je za ubistvo Bećina (za ovo na kraju niko nije osuđen) i više krađa. U praksi je osuđen samo za zločine koje je priznao. Osuđen je na 16 godina zatvora, tri godine teškog rada i gubitak javnih prava. Osim njega, osuđeno je još 46 osoba, od kojih je najviša kazna bila šest godina zatvora. Zbog nedostatka dokaza, preostala 21 osoba oslobođena je optužbi. U slučaju nekih od njih to je bilo moguće zahvaljujući Konopkinom priznanju zločina koje su počinili. Na kraju, niko nije osuđen za zločine protiv javnog morala. Sve optužene žene osuđene su na uvjetne kazne. Na apsolutnu kaznu zatvora osuđena je samo Anka Poljak, koja je tvrdila da je Konopkina zaručnica, ali ne i njegova ljubavnica.

Samo petero optuženih, među kojima Konopka, Anka Poljak i Eduard Sova, uložilo je žalbu na kaznu. Dana 19. juna 1935. Apelacijski sud u Sarajevu potvrdio je presudu banjalučkog suda. Prvog aprila 1935, prije izricanja pravomoćne presude, Konopka je zatvoren u Lepoglavi. Ubrzo su mu se tamo pridružili i neki drugi osuđenici. Ostatak muškaraca upućen je u zatvor u Staroj Gradiški, a Anka Poljak u zatvor u Zagrebu. Nema podataka o Konopkinom kasnijem životu. Vjerovatno je 5. maja 1944. prevezen u koncentracijski logor Mauthausen, gdje je i umro 4. januara 1945.

Njegov karakter uporediv je sa hajducima koji su tada bili aktivni u Jugoslaviji: Ivanom Babejićem, Jovom Stanisavljevićem Čarugom.

Literatura

• Omerović, Enes (2019). Pavlović, Momčilo; Zaćmiński, Andrzej; Univerzitet Kazimira Velikog u Bydgoszczu; Stambolija, Nebojša; Institut za savremenu historiju (ured.). Jan Konopka: posljednji hajduk "Male Evrope". Institut za savremenu historiju; Univerzitet Kazimira Velikog u Bydgoszczu. str. 71–84. doi:10.29362/2350.ome.71-84. ISBN 978-86-7403-235-0.
• Omerović, Enes S. (1. 1. 2017). "Jan Konopka: posljednji hajduk Male Evrope". Preporodov žurnal: 57–61. Pristupljeno 14. 2. 2023.