Jadwiga Olszewska

Jadwiga Olszewska [fonetski: Jadviga Olševska] (Kuzawka, 10. aprila 1855. – Tuzla, 28. februara 1932.) bila je poljska doktorica i novinarka.

Jadwiga Olszewska
Rođenje	(1855-04-10) 10. april 1855. Kuzawka
Smrt	28. februar 1932(1932-02-28) (76 godina) Tuzla
Prebivalište	Tuzla
Nacionalnost	poljska
Alma mater	Univerzitet u Parizu
Zanimanje	doktorica, novinarka
Supružnik/ci	Bartłomiej Boldireff (1882–1883)
Djeca	Włodzimierz Boldireff-Strzemiński

Mladost i obrazovanje

Olszewska je rođena na poljskim teritorijama koje su pripadale ruskoj podjeli. Njena majka je bila učiteljica. Godine 1873. Olszewska je završila žensku gimnaziju u Varšavi i odmah se preselila u Sankt Peterburg, gdje je započela kurs ginekologije. Zbog carskog progona studenata, nije završila kurs i emigrirala je u Pariz, gdje je 1881. godine započela studije medicine. Godine 1882. udala se za Bartłomieja Boldireffa. Brak se raspao prije januara 1883. godine, kada im se rodio sin Włodzimierz, kasnije inžinjer puteva i mostova i planinar. Olszewska je nastavila studije medicine, odgajajući Włodzimierza u isto vrijeme. Koristila je svoje djevojačko prezime. Zarađivala je za život pisanjem za novine i časopise u Krakovu i Lavovu. Godine 1894. odbranila je doktorsku disertaciju na Univerzitetu u Parizu o poremećajima srčanog mišića uzrokovanim tifusom kod djece. Iste godine stekla je zvanje doktora medicinskih nauka.

Prema izvještaju Teodore Krajewske, Olszewska je bila osoba visoke urođene inteligencije. Znala je tečno da govori i piše na poljskom, francuskom i ruskom jeziku, a takođe je tečno govorila njemački, srpskohrvatski i italijanski.

Rad na Balkanu

Olszewska je u početku planirala da se vrati u Poljsku sa svojim sinom, ali su carske vlasti odbile da joj nostrifikuju diplomu. Stoga je odlučila da ostavi sina u Parizu pod brigom svoje prijateljice Bronisławe Skłodowske-Dłuske i otišla je sama u Srbiju, gdje su liječnici mogli raditi kao asistenti u bolnicama. Olszewska je radila na ovoj poziciji u Loznici (1895) i Požarevcu (vjerovatno od 1897.). Bezuspješno je pokušala otvoriti privatnu medicinsku ordinaciju.

Godine 1897. prijavila se za mjesto službenog liječnika u Bosni i Hercegovini (tada u sastavu Austro-Ugarske). Austrougarske vlasti su prvobitno odbile njenu kandidaturu. Odobrena je tek u martu 1899. godine nakon intervencije druge poljske službene liječnice, Teodore Krajewske, koja je imenovala Olszewsku za svoju nasljednicu u Tuzli. Nakon dobijanja austrougarskog državljanstva, koje su zahtijevale vlasti, Olszewska je 24. maja 1899. godine imenovana za službenog liječnika u Tuzli, zaklevši se da će pružati medicinsku pomoć svim ženama u gradu, s posebnim osvrtom na muslimanke. Okrug za koji je bila odgovorna Olszewska imao je oko 360 hiljada stanovnika, od kojih su 43% bili muslimani.

Prije odlaska iz Tuzle, Krajewska je Olszewsku pripremila za posao i upoznala je sa lokalnom zajednicom. Zajednički rad nekoliko sedmica rezultirao je njihovim prijateljstvom. Zahvaljujući tome, Olszewska je mogla započeti samostalan rad bez većih problema. Od 1900. godine Olszewska je liječila oko 850 pacijenata godišnje, kako u samoj Tuzli, tako i u drugim gradovima u regiji. Otprilike četvrtina njenih pacijenata bila su djeca. Muslimani su činili 64% svih njenih pacijenata 1899. godine i 37% 1901. Godine.

U svojoj medicinskoj praksi, Olszewska se srela sa, između ostalog, sa sifilisom, metaboločkim bolestima, bolestima gastrointestinalnog trakta, bolestima genitalnih organa i kožnim bolestima. Godine 1899, kao odgovor na epidemiju eriteme (lat. Erithema contagiosum), Olszewska je vakcinisala 872 osobe. Iste godine je također bila uključena u borbu protiv epidemije malih boginja. U godišnjim izvještajima Olszewska je iznosila podatke o zapaženim običajima i svakodnevnom životu muslimana. Pokazali su sliku vrlo skromnih životnih uslova, kao i navika i tradicija koje su uzrokovale i pogodovale razvoju bolesti (npr. nekorišćenje sapuna, hranjenje beba teškom hranom). Olszewska je pokušala da se bori protiv tih loših navika, ali sa malo uspjeha.

Dok je izdržavala svog sina Włodzimierza, uključujući i plaćanje njegovih studija, Olszewska je živjela skromno i stalno težila većim plaćama i dodatnim finansijskim sredstvima. Na zahtjev Olszewkse i još dvije liječnice, 1913. godine službeni liječnici su prebačeni u drugu klasu platnog ranga sa većom platom.

Nakon pada Austro-Ugarske Olszewska je ostala službeni liječnik u Tuzli, položivši zakletvu na vjernost Kraljevini SHS 1. marta 1919.

Olszewska se penzionisala 1923. kad je imala 68 godina. Kao bivši službeni liječnik sa niskom penzijom, živjela je vrlo skromno. Umrla je u Tuzli 28. februara 1932. Prijatelji Olszewske finansirali su njenu sahranu na rimokatoličkom groblju Borić u Tuzli, jer njena imovina to nije omogućavala. Međutim, nije postavljen nadgrobni spomenik, te tačno mjesto njenog ukopa nije poznato.

Borba za ženska prava

U svojim novinskim člancima, Olszewska se protivila diskriminaciji žena u obrazovnom i profesionalnom polju i zagovarala jednaka prava žena i muškaraca. Tokom boravka u Srbiji bila je aktivna u Udruženju žena Beograda. Radeći u Tuzli, borila se da izjednači plaće liječnicama i liječnicima.

Literatura

• Tahirović, Husref; Fuchs, Brigitte (2020). "Jadwiga Olszewska: A Woman Pioneer in Medicine in Serbia and Bosnia and Herzegovina". Acta Medica Academica (jezik: engleski): 207–216. Pristupljeno 17. 3. 2022.
• Nečas, Ctibor (1987). "Doktor medycyny Jadwiga Olszewska, lekarka urzędowa w Tuzli" (jezik: poljski).