Vlaški katun

Vlaški katun je osnovna društveno-organizaciona jedinica srednjovjekovnih Vlaha.

Definicija i etimološko značenje

Na području srednjovjekovne bosanske države kod vlaškog stanovništva nastala je posebna organizacija, koja je imala izvjesne sličnosti sa Vlasima susjednih područja i država. Katun je vremenom mijenjao svoju fizionomiju, pa je teško jednom definicijom obuhvatiti šta je on podrazumijevao kroz cijelu historiju svoga postojanja. Katun je sačinjavalo nekoliko porodica ili domaćinstava okupljenih oko jednog predvodnika koji usmjerava organizacione, političke i privredne ciljeve svoje grupe. Vremenom postaje sinonim pa i ime za određeno naselje. Različiti autori su davali pretpostavke da je katun riječ ilirskog, tračkog, uroaltajskog, proto-bugarskog ili nekog drugog porijekla. Najranije vijesti o vlaškim katunima nalazimo u izvorima bizantske provinijencije, u pismima patrijarha Nikole caru Aleksiju I Komnenu, na samom početku 12. stoljeća. Prvi spomen vlaških katuna u srednjovjekovnoj Bosni potječe iz 1300. i vezan je za katun Burmaza, 1319. Banjana, 1354. Drobnjaka, 1356. Predojevića, 1366 Mirilovića, 1366. Zlokruha, 1367. Žurovića, 1368. Ugaraka, 1368. Vlahovića, 1369. Tomića, 1376. Vragovića, 1377. Pliščića, 1377. Priradaca, 1379. Kresojevića, 1393. Kutlovića.

Položaj i privredne aktivnosti katuna

Vlaški katuni su obično smješteni u dvije geografske regije. Većina ih se nalazila u visokoplaninskoj zoni, na planinskim masivima, dok je nešto manji broj bio situiran u podgorskoj zoni. U obje zone katuni su podizani uz izvore ili tok riječica i potoka, na stranama planina izloženih sunčevoj toploti i zaštićenoj od jakih vjetrova. Za njih je bilo potrebno da u blizini imaju pašnjake, pitku vodu, drvni materijal, te prohodni tereni da se njihova stada mogu lako kretati do najviših planinskih vrhova. U toku zimskog perioda, vlaški katuni su napuštali položaje na planinama i silazili u nizije. Kuće u katunima su građene većinom od drvene građe, a u predjelima gdje nije bilo dovoljno drvene građe, od kamena i busenja.

Najvažnija privredna grana u katunima bilo je stočarstvo, a iza njega trgovina i transport robe. Koliko je stočarstvo bilo važno za vlaško stanovništvo govori činjenica da je ime Vlah postalo sinonim za stočara. Stočarstvo je podmirivalo mnoge potrebe u životu katuna, davalo je produkte neophodne za svakodnevi život i za razmjenu sa drugim sredniama. Iz tih razloga stočarska kretanja (spuštanja i penjanja) su predstavljala neodvojiv dio životne dinamike u katunima. Od svih vrsta stoke, najviše su uzgajali ovce, koje su bile najpogodnije za geografske karakteristike terena na kojima su podizani katuni. Vlasi su držali i znatan broj konja, dok je ostale vrste stoke, kao što su koze, brdska goveda i svinje, bilo znatno manje. U srednjem vijeku Vlasi su napustili stari nomadski način života i prešli na polunomadsko stočarenje, u okviru kojeg se u katunima obavljala i zemljoradnja.

Proizvodi stočarstva kao što su meso, mliječni proizvodi i vuna omogućavali su Vlasima da se uključe, pored lokalne i u širu trgovinsku razmjenu sa drugim sredinama, naročito primorskim gradovima Dalmacije, prije svega Kotora i Dubrovnika. Iz tih područja Vlasi su u svoje katune donosili različite namirnice, od kojih je najvažnija bila sol, neophodna za ishranu stoke i očuvanje mesa, tkanine, žitarice i druge robe. Time je vlaški katun postao jedna od karika u privrednom lancu koji je povezivao primorske krajeve sa unutrašnjosti Balkanskog poluostrva.

Vlasi su se bavili i drumskim razbojništvom, pljačkom trgovaca kao dodatnom načinu pribavljanja stvari nepohodnih za život. Taj segment njihovog djelovanja je dobro popraćen u izvorima i literaturi, dok se malo zna za učešće vlaških katuna u oružanim sukobima i ratovima na području srednjovjekovne Bosne.

Organizacija srednjovjekovnih katuna

Veličina srednjovjekovnih katuna je varirala od 10 do 105 porodica, s tim da je većina imala ispod 50 domaćinstava. Kao i sve druge društvene zajednice i katuni su imali određenu vrstu unutrašnje organizacije koja je olakšavala funkcionisanje katuna kao cjeline. Ta organizacija je počivala na društvenom raslojavanju, koje je kod vlaha dosta rano zabilježio anonimni dubrovački hroničar, kojeg prenosi Nikola Ranjina u svojoj hronici.

Na čelu katuna nalazio se lokalni starješina - katunar koji se javlja pod imenom catonarius. Kod hercegovačkih vlaških katuna ta pozicija bila je većinom nasljedna. Ona pripada članovima jedne porodice koja je i dala ime samom katunu. Starješine katuna su bili osobe u punoj snazi, redovno iz uglednijih i bogatijih domaćinstava. Imena katuna na hercegovačkom području redovno su izvođena od ličnog imena njihovog starješine. Takvi su primjeri Žur – Vlasi Žurovići, Gleđ – Vlasi Gleđevići, Nenko – Vlasi Nenkovići, Primil – Vlasi Primilovići, Kresoje – Vlasi Kresojevići, Predoje – Vlasi Predojevići i drugi. Zabilježeni su slučajevi da su na čelu jednog katuna bila dvojica katunara, a također i da je žena predvodila katun, kao što je slučaj sa katunarkom Jelenom iz 1443. godine iz katuna vlaha Vragovića. Kontinuirano se javljaju oni katuni u kojima je bilo ustaljeno nasljedno starješinstvo.

Katunari su bili na čelu pojedinih katuna, ali u odnosima katuna kao posrednik prema državnim vlastima i feudalcima kao seniorima, njima su bili nadređeni knezovi i vojvode. U vrijeme kralja Tvrtka I 1382. godine, spominje se Vukoslav Pliščić, kao knez svih vlaha u Bosanskom kraljevstvu. U kasnijem periodu,sa prelaskom Vlaha u ruke više lokalnih vladara, ovako široka funkcija se gubi i javlja se više knezova. Najranije informacije o vlasteli kao vladarima vlaških katuna, vezane su za Sankoviće a kasnije i za Sandalja Hranića, Pavloviće, hercega Stjepana i druge.

Teritorijalizacija i vladari vlaških katuna

U drugoj polovini 14. vijeka, naročito od 1370-ih godina, dolazi do razvoja i umnožavanja katuna (razgranavanja), kao i do snažnog porasta vlaškog stanovništva na hercegovačkom prostoru. Dolazi do izrastanja novih katuna iz ranije postojećih, kao i do čvršćeg vezivanja pojedinih katuna za svoj teritorij. Ta pojava se očitava i na spomenima katuna u izvorima, gdje se, naročito od početka 15. vijeka uz ime katuna obavezno veže i geografski pojam uz koji su vezani. Tako su Vlasi Vlahovići dali ime naselju Vlahovići, Vlasi Gleđevići naselju Gleđevci. Porast katuna i njihova teritorijalizacija na drugim mjestima (Mirilovići, Bobani, Burmazi) postaje nedovoljno precizan obuhvatajući šire prostore sa većim brojem naselja. To su sada postali skupovi katuna. Razgranavanje i teritorijalizacija katuna su na privrednom nivou vezani za jačanje zemljoradnje u odnosu na stočarstvo.

Padom srednjovjekovne bosanske države i dolaskom Osmanskog carstva, dolazi i do promjena kod vlaških katuna koji su se morali prilagođavati novim političkim i društvenim okolnostima.

Izvori i literatura

• Dušanka Dinić-Knežević, "Učešće vlaha u preradi vune i prevozu sukna u XIV i XV veku", Simpozijum Vlasi u XV i XVI vijeku (Sarajevo, 13-16. XI, 1973), ANU BiH, Radovi Knjiga LXXIII, Odjeljenje društvenih nuaka Knjiga 22, Sarajevo 1983, 85-92.
• Milenko Filipović, "Katun u našoj istoriografiji", Simpozijum o srednjovjekovnom katunu, Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja, knjiga II, Odjeljenje Istorijsko-filoloških nauka I, urednik Milenko Filipović, Sarajevo 1963, 9-14.
• Milenko Filipović, "Struktura i organizacija srednjovekovnih katuna", Simpozijum o srednjovjekovnom katunu, Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja, knjiga II, Odjeljenje Istorijsko-filoloških nauka I, urednik Milenko Filipović, Sarajevo 1963, 45-112.
• Nedim Filipović, "Islamizacija vlaha u Bosni i Hercegovini u XV i XVI vijeku", Simpozijum Vlasi u XV i XVI vijeku (Sarajevo, 13-16. XI, 1973), ANU BiH, Radovi Knjiga LXXIII, Odjeljenje društvenih nuaka Knjiga 22, Sarajevo 1983, 139-148.
• Bogumil Hrabak, "Razgranavanje katuna i stvaranje grupa katuna, odnosno plemena u nekadašnjoj Hercegovini (XIII-XV vek)", Predmet i metod izučavanja patrijahalnih zajednica u Jugoslaviji, (Radovi sa naučnog skupa, Titograd, 23. i 24. novembra 1978. године), Titograd, Naučni skupovi 7, Odjeljenje društvenih nauka 3, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Titograd 1981, 181-201.
• Branislav Đurđev, "Teritorijalizacija katunske organizacije do kraja XV veka", Simpozijum o srednjovjekovnom katunu, Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja, knjiga II, Odjeljenje Istorijsko-filoloških nauka I, urednik Milenko Filipović, Sarajevo 1963, 143-169.
• Desanka Kovačević-Kojić, "Srednjovjekovni katuni po dubrovačkim izvorima", Simpozijum o srednjovjekovnom katunu, Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja, knjiga II, Odjeljenje Istorijsko-filoloških nauka I, urednik Milenko Filipović, Sarajevo 1963, 121-142.
• Desanka Kovačević-Kojić, "Učešće vlaha u trgovinskoj razmjeni tokom XIV i XV vijeka", Simpozijum Vlasi u XV i XVI vijeku (Sarajevo, 13-16. XI, 1973), ANU BiH, Radovi Knjiga LXXIII, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 22, Sarajevo 1983, 79-84.
• Esad Kurtović, "Seniori hercegovačkih vlaha", Zbornik radova Hum i Hercegovina kroz povijest, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2011, 647-695.
• Zef Mirdita, "Vlasi starobalkanski narod", Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2009, 350.
• Jovan Trifunovski, "Geografske karakteristike srednjovjekovnih vlaških katuna", Simpozijum o srednjovjekovnom katunu, Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja, knjiga II, Odjeljenje Istorijsko-filoloških nauka I, urednik Milenko Filipović, Sarajevo 1963, 19-39.
• Simpozijum Vlasi u XV i XVI vijeku (Sarajevo, 13-16. XI, 1973), ANU BiH, Radovi Knjiga LXXIII, Odjeljenje društvenih nuaka Knjiga 22, Sarajevo 1983, [[1]]